Zoran Meter: Trump priznaje Krim ruskim, Pentagon razmatra povlačenje svoje vojske iz Njemačke, dozvola za „Sjeverni tok 2“?

Europa se, suprotno stavovima velikog Bismarcka, nalazi na opasnom pragu vođenja (trgovinskog) rata na dvije fronte istodobno (i s Rusijom i sa SAD-om), uz masu drugih problema sigurnosne, obrambene, energetske i socijalno-humanitarne prirode: poput terorističke ugroze, krize u Ukrajini i zaoštrenih odnosa na svojim istočnim granicama prema Rusiji, do nepresušnog izbjegličkog vala koji prijeti opasnim političkim posljedicama po jedinstvo ali i samu opstojnost EU. Trump jednostavno shvaća i priznaje realnost: svijet je postao tripolaran tj. formirao se „trokut moći“ SAD-Rusija-Kina. Washington je želio samo osovinu SAD-Kina ali eto, to se nije moglo dogoditi. Rusija se pokazala presnažna pa realnost treba prihvatiti, jer nitko od nuklearnih sila međusobno ne želi i nikada neće ratovati. A hoće li se u međuvremenu pojaviti još jedan ili više „kutova“ pa da od formiranog „trokuta moći“ nastane „četverokut“ i td. teško je reći, ali se zna kako Trump ne želi da taj novi „kut“ postane EU. On, zato, sada gotovo ultimativno govori: s europskim državama sklapat ćemo sporazume na bilateralnoj osnovi, a nikakva EU za to meni nije potrebna. Takav američki stav može dovesti čak i do „trgovinskog rata“ unutar same EU: države članice konkurirat će jedna drugoj nastojeći se što bolje prilagoditi novonastalom stanju i po sebe izvući što veće dividende.

Da se od američkog predsjednika Donalda Trumpa može očekivati puno toga neočekivanog više i nije neka vijest. Ali dvije najnovije vijesti svakako plijene pozornost ozbiljnošću i dubinom svojih geopolitičkih i geostrateških posljedica ukoliko budu realizirane. Radi se o Trumpovim „probnim balonima“ u svezi priznanja Krima dijelom ruskog teritorija, kao i Pentagonovim analizama cijene i posljedica mogućeg povlačenja američke vojske iz SR Njemačke.

Predsjednik Trump već je i ranije spominjao mogućnost razgovora oko statusa Krimskog poluotoka, a posljednji put to je jasno spomenuo 8. lipnja, na sastanku G7 u Kanadi, kada je kazao da je Krim ruski, jer njegovi stanovnici govore ruskim jezikom (info: BuzzFeed). Tada je, također, postavio i pitanje, zašto se vođe G7 nalaze na strani Ukrajine, „jedne od najkorumpiranijih država svijeta“? Ta je vijest vrlo bliska onoj s tog istog samita, kada je Trump pred novinarima izjavio kako se Rusiju treba vratiti u okvir G8 zemalja koje moraju upravljati svijetom.

Za komentar ovih informacija, kao i onoga što možemo očekivati od predstojećeg samita Putin-Trump u Helsinkiju, pitali smo našeg urednika Zorana Metera, čije stavove i prosudbe prenosimo u cijelosti:

Naravno kako se izjave takve  vrste i na takvoj političkoj razini ne daju u šali, pa dolazile one i od samoga Trumpa.  A američki predsjednik  već je i prije njihovog izricanja  znao kako se na različitim diplomtskim razinama između Washingtona i Moskve aktivno priprema američko-ruski samit na najvišoj razini tj. njegov  prvi osobni sastanak s ruskim predsjednikom Putinom, ukoliko se isključe kraći  susreti dvojice čelnika na marginama različitih međunarodnih konferencija – poput sastanka G20 u Hamburgu ili APEC-a u Vijetnamu. Zbog toga je Trump nedavno u Kanadi i „puštao probne balone“ kroz navedene izjave – ruskoj strani sigurno ugodne za uši. Potvrda toga došla je iz SAD-a i u subotu, 30. lipnja. Odgovarajući na pitanje novinara, može li on priznati priključenje Krima Rusiji, Trump je odgovorio: „Vidjet ćemo!“ Pritom je optužio bivšeg predsjednika Baracka Obamu riječima: „Obama je to učinio mogućim.“ Gotovo identičan odgovor dao je i na pitanje, hoće li ukinuti sankcije protiv Rusije.

Druga vijest, pristigla u subotu iz SAD-a (objavio ju je The Washington Post, op. GN.), je ona, prema kojoj Pentagon analizira cijenu i posljedice masovnog povlačenja svoje vojske iz Njemačke temeljem rastućih napetosti između predsjednika Trumpa i kancelarke Angele Merkel. Interes o tome Trump je pokazao prigodom susreta sa svojim savjetnicima, kada je bio začuđen veličinom američkih snaga i kada se požalio što druge zemlje malo izdvajaju za zajedničku sigurnost i obranu. Ova je informacija zabrinula europske službenike koji nastoje proniknuti, namjerava li Trump uistinu realizirati svoju ideju ili je to samo njegova pregovaračka taktika  uoči predstojećeg samita NATO saveza u Bruxellessu.

Samit Putin-Trump održat će se 16. srpnja u finskoj prijestolnici Helsinkiju. Radne grupe dviju najmoćnijih zemalja svijeta aktivno djeluju na razradi tema razgovora, a sigurno je kako će se razgovarati o stanju u Siriji i Ukrajini, dok je „umješanost“ Rusije u američke izbore samo paravan za američku javnost, sustavno „bombardiranu“ tom“činjenicom“ proteklih godinu i pol dana Trumpovog madndata. I sam Trump najavljuje razgovor o toj temi, ali je isto tako prije nekoliko dana otvoreno kazao kako je uvjeren da nikakve umješanosti Rusije u američke izbore nije bilo. U Helsinkiju će Trump s Putinom pokušati postići dogovor koji bi omogućio čim skorije povlačenje američkih vojnika iz Sirije (info: CNN). S druge strane,  glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov izjavio je kako je Moskva spremna poduzeti korake u normalizaciji odnosa s Washingtonom u onolikoj mjeri koliko je za to spremna američka strana.

Bilo kako bilo, najavljeni američko-ruski samit na vrhu izazvao je zabrinutost glavnih europskih političkih lidera, što nije niti malo čudno. Europska se unija svojom nepromišljenom vanjskom politikom i prevelikom dozom atlantizma i premalo istinskog europeizma (a ne onog elitističkog, odnarođenog, koji na nacije gleda samo kao na folklor) sada našla u „neobranom grožđu“. Slušajući bespogovorno naredbe prethodnog predsjednika Baracka Obame, EU je sankcijama protiv Rusije de facto protiv nje pokrenula „trgovinski rat“, unaprijed znajući kako će to i po nju samu imati velike posljedice. To i nje tako čudno, imajući u vidu EU mantru, već davno danu Washingtonu: odričemo se svoje (vanjske) politike u zamjenu za ekonomsku samostalnost. A onda je neočekivano došao Trump i rekao, „gospodo, nema više ni ekonomske samostalnosti – igra je završena“. Zbog toga Europskoj uniji sada prijeti „trgovinski rat“ i od strane SAD-a. Umirujuće po, prije svega Njemačku, može djelovati jedino nova informacija Reutersa, prema kojoj je američko Ministarstvo financija Berlinu dalo jamstva kako se prema Njemačkoj neće primjenjivati sankcije u odnosu na poslovanje s ruskim plinovodima! Drugim riječima, Trump daje „zeleno svijetlo“ za plinovod „Sjeverni tok 2“ (iako, gledano realno, vrlo teško bi taj projekt uspio i spriječiti). Možda daje svoj pristanak uz uvijet da ga grade Amerikanci? Tko zna? Sačekajmo ipak Helsinki. I Rusi će nešto trebati dati zauzvrat za moguće američke ustupke!

Strah europskih elita od američko-ruskog samita je velika. EU se, suprotno upozorenjima velikog Bismarcka, sada nalazi na opasnom pragu vođenja (trgovinskog) rata na dvije fronte istodobno,  Rusijom i SAD-om, uz masu drugih problema sigurnosne, obrambene, gospodarske, energetske i socijalno-humanitarne prirode: poput terorističke ugroze, krize u Ukrajini i zaoštrenih odnosa na svojim istočnim granicama prema Rusiji, protuiranskih sankcija, do nepresušnog izbjegličkog vala koji prijeti opasnim političkim posljedicama po jedinstvo ali i samu opstojnost EU. Trump jednostavno shvaća i priznaje realnost: svijet je postao tripolaran tj. formirao se „trokut moći“ SAD-Rusija-Kina. Washington je želio samo osovinu SAD-Kina ali eto, to se nije moglo dogoditi. Rusija se pokazala presnažna i realnost treba prihvatiti, jer nitko od nuklearnih sila međusobno ne želi i neće ratovati. A hoće li se u međuvremenu pojaviti još jedan ili više „kutova“ pa da od formiranog „trokuta moći“ nastane „četverokut“ i td. teško je reći, ali se zna kako Trump ne želi da taj novi „kut“ postane EU. On, zato, sada gotovo ultimativno govori: s europskim državama sklapat ćemo sporazume na bilateralnoj osnovi, a nikakva EU za to meni nije potrebna. Takav američki stav može dovesti čak i do „trgovinskog rata“ unutar same EU: države članice konkurirat će jedna drugoj nastojeći se što bolje prilagoditi novonastalom stanju i po sebe izvući što veće dividende.

Što se tiče Trumpovih izjava o priznanju Krima dijelom Rusije, treba reći kako je Trump ipak još uvijek dobrim dijelom talac unutarameričkog političkog i medijskog mainstreama pa te izjave treba u prvom redu promatrati kao njegovu želju za izgradnju dobre pregovaračke atmosfere s Putinom. Ali tko zna što se sve može dogoditi, jer je i samo održavanje samita već svojevrsna Trumpova pobjeda nad svojim unutarnjim protivnicima. Još prije svega nekoliko mjeseci takav samit u SAD-u bi bio proglašen svetogrđem, herezom, a Trumpa bi medijski i politički razapeli. Trumpova posljednja kadrovska križaljka kroz imenovanja Mikea Pompea i Johna Boltona za svoje najbliže suradnike učinila je svoje (prvi je donedavni direktor CIA-e, a drugi najsnažniji neokonzervativac i „jastreb“ na američkoj političkoj sceni), čime je Trump umrtvio udare „s desna“ u Kongresu i javnosti. Udari „s lijeva“ puno su mu manji problem jer oni i ne predstavljaju njegovo biračko tijelo. Osim toga, u slučaju eventualne  Trump-Putinove političke trgovine  jasno je kako njihov dogovor o bilo čemu nitko u svijetu nema mogućnosti spriječiti ili promijeniti. Dobiti dvije strane mogu puno i u međusobnim gospodarskim odnosima, prije svega američkim investicijama u ruski energetski sektor. A budimo i do kraja realni: Zapad će, poput Srbije po pitanju Kosova, prije ili kasnije morati prihvatiti realnost da je Krim sastavni dio Rusije i da se ta činjenica više ničim ne može promijeniti. To se, uostalom, znalo od samog početka, ali Zapadne sankcije, time uvjetovane, morale su prije svega prikriti činjenicu velikog američkog moralnog ali i geostrateškog gubitka, jer SAD su jako računale na protjerivanje ruske Crnomorske flote iz Krima kroz stavljanje Ukrajine pod svoj politički nadzor i sabijanje Rusa uz svoj dio crnomorske obale. I zato je Trump u pravu kada optužuje Obamu za nepromišljenu vanjsku politiku i po ovom pitanju, govoreći pritom kako on (Trump) za ovo stanje nije odgovoran i ne želi biti njegov talac. Zato i nema sumnje da je Trump inicijator samita s Putinom. Trumpu se žuri. Po njegovu političku opstojnost presudni izbori za Kongres održavaju se već u studenom: on je zato ubrzano „sredio“ odnose sa Sjevernom Korejom, sankcijski udario na Iran, pokrenuo „trgovinske ratove“ s partnerima i konkurentima. Međutim, „guranjem“ samita s „omraženim“ i stigmatiziranim Putinom usprkos protivljenju mnogih političkih snaga u Washingtonu, uključno i onih iz njegovog aparata, Trump, koji želi demonstrirati američku globalnu dominaciju, zapravo, demonstrira nešto sasvim suprotno: on se s Putinom ne ide družiti jer je dobre duše već zato što su SAD primorane s Rusijom razgovarati i dogovarati se o najvažnijim svjetskim problemima. Moskva ima „ključ u rukama“ za brojne globalne probleme (od onih energetskih, sada Trumpu najvažnijih zbog učinkovitosti sankcija protiv Teherana), do europskih, bliskoistočnih, afganistanskih i td.

Kraće rečeno, na skorom samitu Trump-Putin može se dogoditi puno ali i ništa. Međutim, ukoliko se i ne dogodi ništa i ne dođe do bilo kakvog konkretnog sporazuma po nekom od gorućih globalnih problema današnjice, on će svejedno biti uspjeh. Doći će do emocionalnog, psihološkog i konceptualnog pomaka, slično kako je to bilo i nakon samita Trumpa i Kim Jong-una u Singapuru. Prisjetimo se, samo još prije dva mijeseca u SAD-u se na svim razinama, i političkim i medijskim, javno govorilo o Sjevernoj Koreji kao ozbiljnoj nuklearnoj prijetnji po Sjedinjene Države. Nakon Singapura takva je retorika kao rukom odnesena, makar još ništa konkretno nije dogovoreno a kamo li učinjeno. I sasvim sigurno, slično će biti i nakon Helsinkija: napetost u odnosima dviju najmoćnijih zemalja svijeta će donekle popustiti, a otvorit će se prostor za daljnje pregovore, neovisno o tome koliko će oni biti dugi, teški, mukotrpni. Razgovarati je bolje nego ratovati, poglavito u američko-ruskim odnosima. A dok veliki pregovaraju mali šute, promatraju i čekaju. Njih ionako nitko ništa ne pita, a savezništva se sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi. To je poučak i za hrvatsku vanjsku politiku: ne trčati pred rudo i unaprijed rušiti mostove s bilo kim, samo da bi se nekome dodvorilo. Gorku pilulu takve politike upravo guta Bruxelless.