Prijenosni ručni nuklearni sustav Davy Crockett, poznat i kao „atomska bazooka“, još je jedno u nizu maštovitih i pomalo bizarnih nukleranih oružja hladnoga rata. Osmišljen je i razvijen kao prijenosni, beztrzajni top, koji ispaljuje projektile s nuklearnom bojnom glavom male snage, koje bi koristilo pješaštvo i mehanizirane postrojbe na prvim crtama dodira s neprijateljem. Zato mu je i domet, ovisno o varijanti, bio maksimalno 4 kilometra.
Davy Crockett je bio sustav nuklearnog oružja koji je koristio nuklearnu bojnu glavu najmanje težine i učinka na cilju ikada proizvedenu u SAD-u. Projektil, težak svega 51 kilogram, na cilju je proizvodio eksploziju ekvivalentnu eksploziji 10 do 20 tona TNT-a. Mali nuklearni projektil, ispaljen iz lakog prijenosnog lansera, tako je proizvodio eksploziju i udarni učinak na cilju veći od najsnažnijih konvencionalnih bojnih glava u sastavu tadašnjih američkih oružanih snaga. Primjerice, najsnažnija konvencionalna (ne nuklearna) bomba u američkom arsenalu MOAB imala je ekvivalent eksplozije od 11 tona TNT-a, dakle upola manje od najsnažnijeg projektila koji je mogao ispaliti minijaturni Davy Crockett. Proizvedene su dvije varijante lansera ili bacača M-28 i M-29 iz kojih su ispaljivani isti nuklearni projektili, M-388. Iz lansera M-28, koji je imao kalibar 120 mm, projektil M-388 mogao je biti isapljen na maksimalnu udaljenost od 2 kilometra, a iz lansera M-29, koji je imao kalibar 155 mm, isti nuklearni projektil mogao je biti ispaljen na udaljenost od 4 kilometra. Razlika je bila u količini pogonskog punjenja koje je u cijev lansera ubacivano neposredno prije postavljanja projektila na vrh cijevi. Lanser M-29 mogao je primiti veću količinu punjenja. Jedna i druga varijanta lansera prije uporabe postavljali su se na tronožac, nakon čega je u cijev ubacivano eksplozivno punjenje, a potom nuklearni projektil M-388. Bojna glava projektila mogla se je tempirati na vrijeme od maksimalno 50 sekundi nakon ispaljivanja. No za postizanje najpovoljnije visine eksplozije iznad neprijateljskih položaja trebalo je mnogo više vještine nego kod klasičnih topničkih oružja. Prije ispaljivanja pogrešno tempirana bojna glava mogla se je resetirati, ali to nije bilo moguće učiniti nakon njezinog ispaljivanja jer projektil nije imao nikakv sustav vođenja i nije postojala nikakva radio ili kabelska veza između lansera i projektila. U slučaju neuspjelog ispaljivanja posada je morala pričekati 30 minuta i potom pristupiti lanseru i isključiti ga s napajanja i ništa više poduzimati, jer su za deaktivaciju i uklanjanje neispravnih nuklearnih projektila bili zaduženi posebni timovi.
Davy Crockett tako je, unatoč činjenici da je tijekom svoje karijere smatran snažnim, robusnim i sigurnim oružjem, ipak ušao u krug oružja kojeg su se bojali i oni koji ga koriste i oni protiv kojih je usmjereno. Koliku je hrabrost morala imati posada da prema unaprijed sačinjenim uputstvima nakon 30 minuta čekanja priđe nuklearnoj bombi koja bi ih mogla pretvoriti u plinovito stanje? U slučaju takvog zastoja nužno je bilo evakuirati i vlastiti borbeni raspored u radijusu od najmanje kilometra što je za neprijateljsku stranu moglo stvoriti povoljnu priliku za ubacivanje u nastalu prazninu.
Osim toga, zbog malog dometa, aktivirani nuklearni projektil pod određenim atmosferskim okolnostima mogao je biti opasan i za onoga koji ga je ispalio. U radijusu od 100 metara od središta eksplozije nastala radijacija izazivala je trenutnu smrt, a u radijusu od 400 metara radijacija je bila dovoljno jaka da iz stroja izbaci nezaštićeno neprijateljsko ljudstvo koje bi u značajnom postotku kasnije imalo trajne posljedice ili smrtno stradalo. Oružje je moglo postati opasno i za korisnika otprilike na isti način kako je u vrijeme 1. svjetskog rata iznenadna promjena smjera vjetra znala bojni otrov vratiti tamo odakle je ispušten iz spremnika ili odakle su ispaljeni projektili koji su ga prenosili.
Davy Crockett imao je posadu od svega tri vojnika. Mogao je biti prenošen ručno u djelovima ili montiran na kamion, jeep ili oklopno borbeno vozilo. Najčešće je prevožen na terenskim vozilima Jeep M-38 i kasnije M-151 i oklonim transporterima M-113.
Proizvodnja Davy Crocketta počela je 1956. godine i ukupno je proizvedeno 2100 komada. Uveden je u naoružanje američkih postrojbi u Europi i Južnoj Koreji, počevši od 1961. godine. Iz Europe, tadašnje zapadne Njemačke, povučen je u kolovozu 1967. godine, a u Južnoj Koreji je ostao sve do 1971. godine kada je povučen iz naoružanja američke vojske. U Njemačkoj je raspoređen na najosjetljivijim smjerovima kroz koje bi mogle prodirati oklopno mehanizirane sovjetske i savezničke postrojbe, tkzv. područje Fulda Gap. Kroz to pdručje prolaze dva strateška koridora kroz planine Vogelsberg, od nekadašnje granice Istočne Njemačke prema Frankfurtu na Majni. Na istočnonjemačkoj strani Fulda Gapa sovjetske snage u su tijekom hladnog rata držale u punoj bojnoj pripravnosti dvije od svoje tri elitne borbene formacije iz 1. ešalona i to: 2. gardijsku tenkovsku armiju i 3. udarnu armiju. Američke i savezničke snage, radi sprječavanja njihovog eventualnog prodora kroz te koridore i dalje prema Rajni, na tom području držale su glavninu svojih postrojbi. U američkim postrojbama Davy Crockett je, zajedno s raketnim projektilima Honest John s nuklearnim bojnim glavama i topovima od 280 mm koji su mogli ispaljivati nuklearna zrna, predstavljao udarnu taktičku nuklearnu snagu za borbu protiv sovjetskih postrojbi u slučaju njihovog eventualnog pokušaja proboja kroz koridore Fulda Gapa. Inače Fulda Gap je vječno strateško mjesto i glavna prometnica svih zaraćenih vojski. Još je Napolenon kroz koridore Fulda Gapa, nakon poraza u bitci kod Leipziga uspio provući poražene francuske snage i povući ih prema Francuskoj.
Jedino testiranje Davy Crocketta, kojom prilikom je izazvana nuklearna eksplozija, izvršeno je 7. do 17. srpnja 1962. godine na testnom poligonu u Nevadi, kada je projektil M-388 ispaljen na udaljensot od oko 3 kilometra. Testiranju je bio nazočan tadašnji Glavni državni odvjetnik SAD-a Robert Kennedy.
Sveukupno gledano, nuklearni prijenosni oružni sustav Davy Crockett, unatoč svojoj neobičnoj konstrukciji i načinu uporabe, ipak je postigao sve ciljeve koje su pred njega konstruktori postavili. Podigao je ukupnu razinu taktičkih nuklearnih sposobnosti američke vojske, ojačao snagu pješačkih postrojbi kojima je u obličju lakog beztrzajnog topa dao snagu najtežeg topništva. Oružje je bilo jeftino, pokretno, jednostavno i robusno za upotrebu. Unatoč strahovima nije zabiljžen niti jedan incident tijekom njegove operativne uporabe. Temeljni razlog povlačenja iz naoružanja, osim zastarjelosti koja je s vremenom nastupila, je otklanjanje pretjeranog snižavanja praga uporabe nuklearnih snaga. Oružja kao Davy Crockett, razvijana i od sovjetske strane, dovela su do mogućnosti da nuklearni sukob otpočne odlukom zapovjednika manjih postrojbi u kojima su takva oružja bila raspoređena. Rizik je bio prevelik za obje strane, čime je i otvoren put za međusobne pregovore o nadzoru nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa.
0 komentara