U Kavkaškoj regiji posljednjih tjedana ponovo raste napetost između dvaju antagonističkih susjeda – Armenije i Azerbajdžana. Ova će tema, posve sigurno, biti razmatrana i na marginama 78. zajedanja Glavne skupštine UN-a koje upravo počinje u New Yorku.
U svezi toga objavljujemo dio teksta američkog medija POLITICO od 16. kolovoza, autora Hikmeta Hajiyeva, savjetnika predsjednika Azerbajdžana za vanjske poslove.
„Kada su Sjedinjene Države i njihovi zapadni saveznici toliko ometeni ratom u Ukrajini, to predstavlja izazov za nas drugdje u svijetu. Kako osigurati da sukobi s kojima se suočavamo, koji su jednako hitni i stvarni, budu u potpunosti shvaćeni u zapadnim hodnicima moći i novinskim stupcima?“ – pita se autor i nastavlja dalje s iznošenjem svojih stavova.
Uzmimo situaciju u Karabahu – piše on.
„Ovu regiju Azerbajdžana je 30 godina okupirala susjedna Armenija. A nakon brutalnog rata u ranim 1990-ima, u kojem je blizu milijun Azerbajdžanaca etnički očišćeno sa svoje zemlje, armenske okupacijske snage minirale su tisuće četvornih milja ovog teritorija, osim malog uporišta u njegovom središtu. Tamo je preostala zajednica etničkih Armenaca u Azerbajdžanu povezana s Armenijom putem jednog kopnenog puta — Lachinske ceste (koridora, op.GN.).“ – navodi Hajiyev.
Ova siva zona bezakonja i nagaznih mina postojala je ilegalno — i bila neosporavana — sve do prije tri godine, kada je Azerbajdžan preuzeo velik dio teritorija Karabaha u 44-dnevnom sukobu.
Pravno i moralno, građani koji žive u ostatku ove sive zone su građani Azerbajdžana — čak i sadašnji armenski premijer (Nikol Pashinyan, op.GN.) javno priznaje da je Karabah suvereni teritorij Azerbajdžana . A to također znači da Azerbajdžan ima dužnost brinuti se za one koji tamo žive bez obzira na njihovu etničku pripadnost i — možda čak i više s obzirom na noviju povijest — zbog njihove etničke pripadnosti.
Azerbajdžanska vlada više je puta nudila opskrbu Armenaca u Karabahu hranom, lijekovima i više putem cesta koje omogućuju bliži i brži prolaz od Lachina. Europska unija, SAD i Međunarodni odbor Crvenog križa priznali su kopnene rute koje nudi Azerbajdžan kao održive i upotrebljive, a upravo je ovaj tjedan američki državni tajnik Antony Blinken pozvao na “trenutačno i istovremeno otvaranje oba koridora.”
Ali ono o čemu su izvještavali međunarodni mediji nešto je drugačije – kaže autor teksta.
“Ideja da bi isključivo Armenija trebala opskrbljivati etničke Armence koji žive u susjednoj zemlji Azerbajdžanu jednom monoetničkom rutom je – ohrabreni smo vjerovati – nekako prihvatljiva međunarodnoj zajednici i medijima. Rečeno nam je da je to zato što je ovaj sukob drugačiji od drugih, da Armenci ne mogu živjeti jedni uz druge u istoj zemlji s Azerbajdžancima zbog naše povijesti. Ali i naša prošlost i sadašnjost uče nas da to jednostavno nije istina” – smatra azerbajdžanski visoki dužnosnik.
Prije rata 1990-ih, Azerbajdžanci i etnički Armenci živjeli su zajedno, jedni pored drugih, u Karabahu u miru. Danas u Azerbajdžanu živi židovska zajednica od 30.000 ljudi. Evanđeoska kršćanska zajednica raste. Gruzijci, Rusi, Ukrajinci čine današnju multietničku i multireligijsku zemlju. To bi se moglo i trebalo odnositi i na Armence u Karabahu – piše autor dalje.
„Postoje, međutim, moćne sile unutar Armenije koje ne žele da se ova situacija promijeni, niti da se ova priča do kraja ispriča. Desetljećima vodstvo zemlje nije potjecalo od same Armenije, već od političara koji su prvi vladali separatističkim držanjem u Karabahu. Takvi lideri danas traže otpuštanje. Ponuđeni mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije za njih je anatema. Ali kada bi ova nacija bez izlaza na more postala zemlja povezana, integracija Armenije u globalnu ekonomsku zajednicu, daleko od svoje današnje izolacije, bila bi ostvariva.“
“Azerbajdžanci žele mir. Želimo povrat, pomirenje, a možda jednog dana i prijateljstvo sa susjedom. Priče koje tvrde drugačije ne pomažu uspostavi mira niti donose dogovor. Uistinu, svrha njihovog objavljivanja je sasvim suprotna – namjera im je još više udaljiti one koji pregovaraju s obje strane ovog najdelikatnijeg i najosjetljivijeg pitanja.
Ovdje je politika u igri. I više nego bilo gdje drugdje, to je politika same Armenije” – zaključuje Hikmet Hajiyev u tekstu objavljenom u američkom mediju POLITICO.
