USA vs. Russia: St. Peterburg protiv švicarskog Davosa

U ponedjeljak, 30. svibnja, američka novina The Politico izvijestila je o tome, kako predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker 16. lipnja namjerava posjetiti tradicionalni Međunarodni gospodarski forum u Sankt Peterburgu, zbog čega se suočava s rastućim nezadovoljstvom SAD-a, niza članica Europske unije, kao i dijela sebi potčinjenih političara. Dalje se navodi, kako će Juncker biti prvi dužnosnik jedne EU institucije koji će posjetiti Rusiju nakon uvođenja gospodarskih sankcija u ožujku 2014. godine.

Glasnogovornik EK već je ranije za ruske RIA Novosti izjavio, kako će Juncker na forumu u St. Peterburgu govoriti o perspektivama odnosa EU-Rusija, a glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov izjavio je, kako Rusija namjerava poboljšati odnose s EU i da Junckerov dolazak predstavlja korak u tom smjeru.

Politico navodi kako se SAD i neke europske zemlje boje da će Junckerov posjet ojačati položaj ruskog predsjednika i otežati postizanje europskog dogovora oko produljenja sankcija. Također piše kako se peterburški gospodarski forum, na koji svake godine dolaze političari, biznismeni i stručnjaci iz čitavog svijeta, često smatra protutežom Svjetskom gospodarskom forumu u švicarskom Davosu. Ove godine ruski forum obilježava dvadesetu godišnjicu, a trajat će od 16.-18. lipnja. Zabrinutost iskazuju Washington, London, pribaltičke države i dio zemalja srednje Europe, prije svih Poljska.

Ruski mediji jučer prenose kako će na gospodarski forum u St. Peterburg stići i predsjednik uprave divovskog njemačkog koncerna Siemens AG Joe Kaeser.

Što u stvarnosti stoji iza ovih medijskih navoda?

Iza učestale medijske frazeologije i političkih izjava američkih državnih dužnosnika o skorom krahu ruskog gospodarstva, ustvarnosti se krije sve veća nervoza Washingtona činjenicom da se uvođenjem Zapadnih sankcija protiv Rusije nije polučio očekivani efekt – smjena ruskog državnog vrha ili barem njegovo popuštanje i postavljanje u okvire američkih strateških interesa. Iako nitko, pa ni u samoj Rusiji, ne dvoji oko toga da su sankcije ruskom gospodarstvu prouzročile velike štete (prije svega to je učinio pad cijena nafte na svjetskom tržištu, što formalno nema veze s uvedenim sankcijama iako znatan broj svjetskih analitičara misli suprotno), više nitko od ozbiljnih analitičara ne vjeruje u njihovu svrsishodnost, štoviše, svjesni su štetnosti utjecaja sankcija i po Zapadne gospodarske ali i geopolitičke interese.

Međutim, u politici, poglavito onoj najviše svjetske razine i prije svega američkoj, postoji jedan veliki problem, a to je – ego. Upravo on danas ne dozvoljava javno priznanje neuspjeha proturuske sankcijske politike koja tu zemlju sve jače okreće u smjeru Istoka, a što, zapravo, snaži drugog najvećeg američkog globalnog suparnika – Kinu.

Američko priznanje tog neuspjeha prije ili kasnije morat će usljediti, kao što je nakon pola stoljeća usljedilo i po pitanju sankcija uvedenih protiv Kube pod vodstvom Fidela Castra. Washington danas u odnosima s Havanom nastoji popraviti što se popraviti može ali on tamo nije sam. Na Kubi su već odavno i ruski i kineski politički, gospodarski i vojni emisari, a možda je još i važnija činjenica o svijesti tamošnjih ljudi koji ne vide nikakve probleme u suradnji Kube s baš te dvije zemlje koje danas prema SAD zauzimaju antagonističku poziciju. Dakle Kuba, dobra sa svima, može samo profitirati.

Danas čvrsti ego najviše koristi američkom vojnom establišmentu koji iznova jača svoju poziciju iscrtavajući lik „Putina-strašila“ i lamentirajući ruskom fantomskom vojnom agresijom na Europu, koja eto, samo što nije počela. To se obilato koristi za dovlačenje svježih vojnih efektiva, elemenata američkog proturaketnog štita, a ovih je dana i neutralna Švedska izjavila kako će dozvoliti razmještaj jedne NATO postrojbe na svom teritoriju i td. Drugim riječima, rusofobijom se Rusiju želi izbaciti iz Europe, pričemu se pogoduje interesima moćnog vojno-industrijskog kompleksa na štetu financijskog i poglavito energetskog sektora koji trpi velike financijske i poslovne gubitke. A sve se to čini usprkos spoznaje kako nikakvog rusko-europskog rata biti neće neovisno o pojačanoj političkoj retorici, poglavito sa strane država tzv. nove Europe, prije svih Poljske i pribaltičkih republika.

Američki glavni stratezi dobro znaju pravu istinu, a to je, da Moskva svo vrijeme, i ne samo od raspada SSSR-a, vodi politiku „zaostajanja za jedan korak“, odnosno, da su njezine mjere zapravo protu-mjere na američke političke ili vojne poteze koji se redovito medijski pažljivo prikazuju kao defanzivni, štoviše – mirotvorni . Drugim riječima, Moskva vodi klasičnu defanzivnu politiku ali sada, za razliku od ranije, s jasnim elementima odlučnosti svoje zaštite i zaštite svojih saveznika (čitaj: interesa), kako je to slučaj, direktno, u Siriji ili, indirektno, u istočnoj Ukrajini.

Pa iako bi Washington odnose s Moskvom mogao normalizirati u vrlo kratko vrijeme i u osobnu korist – vraćajući je iz sve čvršćeg kineskog „zagrljaja“ (jer je posve jasno kako bi Rusija uvjek objeručke prihvatila američku „ruku pomirnicu“ ukoliko bi ona značila uspostavu odnosa utemeljenih na uzajamnom poštovanju i ravnopravnosti, što je i kineski stav) to se zbog opisanih razloga neće tako brzo dogoditi. Odnosi dviju država još će dugo biti opterećeni ovom potpuno nepotrebnom i besmislenom krizom, pokrenutom s ciljem uspostave pune globalne dominacije od koje, sada je to već posve jasno, neće biti ništa.

Ali vratimo se spomenutoj nervozi Washingtona. Pojedine važne američke saveznice iz Europske unije, kao i Japan, uviđaju besmislenost nastavka oštre proturuske politike. Tu se ne radi toliko o političkim elitama koje već odavno nemaju snage u bilo čemu ključnom oponirati Washingtonu, već puno više o pritisku krupnog biznisa čije stavove političke elite sve teže mogu ignorirati, a njihove poteze obuzdavati. Upravo o krupnom biznisu ovisi budućnost i europskog kontinenta i Japana u ovo ključno doba globalnog repozicioniranja snaga. A ono sada opasno prijeti stavljanjem EU pod sjenu američke gospodarske i financijske dominacije i uvođenja novih zakona koji pogoduju neobuzdanom liberalizmu, a radnike stavlja u podređen položaj bez previše instrumenata za zaštitu njihovih prava. Toga je europska javnost postala svjesna, o čemu ovih dana svjedoče veliki sindikalni i građanski prosvjedi na ulicama Pariza, Bruxellessa i drugih velikih gradova.

Osim pogoršavanja sigurnosne stabilnosti pokrenutim krvavim ratovima na južnom i jugoistočnom obodu EU i s njima usko vezanom ugrozom islamističkog terorizma i izbjegličkom krizom kojoj se ne nazire kraja, loši odnosi s Rusijom, osim povišenja sigurnosnog rizika udaljuju EU i od propulzivnog Dalekog Istoka jer joj je upravo Rusija najkraća i najsigurnija poveznica s tom ključnom svjetskom regijom. Japan taj problem doživljava još intenzivnije zbog svog suparništva s Kinom u borbi za azijsko liderstvo. Japan i Kina danas su zapravo otvoreno neprijateljske zemlje s teškom i opterećujućom prošlošću i visokom razinom mogućnosti izbijanja oružanog sukoba. A sankcije koje je Tokio mimo svoje volje bio primoran uvesti u odnosu na Moskvu (iako su one puno mekše u odnosu na Zapadne i po Moskvu nemaju znatnijeg štetnog učinka) zabrinjavaju ga iz političkog aspekta jer pogoduju zbližavanju rusko-kineskih vanjsko-političkih interesa i u tom dijelu svijeta. Za usporedbu, Južna Koreja (uz Japan najvažnija američka azijska saveznica) nije pristala uvesti proturuske sankcije.

Upravo zato je 6. svibnja u ruski Soči Putinu u goste došao japanski premijer Shinzo Abe. I nije se tu radilo ni o kakvoj ruskoj prodaji Južnih Kurila Japanu, kako su to spominjali pojedini mediji, iako bi premijer Abe, nesumnjivo, to pitanje rado stavio na dnevni red. Radilo se o pokušaju japanskog premijera za minimiziranje nastale političke štete, a na što ukazuju i prethodna nastojanja Washingtona (osobni poziv predsjednika Obeme premijeru Abeu), da pod svaku cijenu spriječi njegov posjet Putinu. Štoviše, Abe je postao jedan od zagovornika ponovnog vraćanja Rusije u organizaciju G-7 u kojoj je ona bila (prilično izolirano „dijete“) do proljeća 2014. g. i razbuktavanja ukrajinske krize. U Sočiju čak nije bilo riječi o sankcijama. Štoviše, premijer Abe je u 8 točaka predložio nastavak gospodarske suradnje dviju zemalja.

Međutim, čelični zagrljaj kojim SAD drži Japan još iz doba završetka Drugog svjetskog rata Japanu ne ostavlja prostora za previše iluzija. Ta je država danas pod američkim „sigurnosnim kišobranom“ ali za to ona mora plaćati svoju cijenu. SAD Japanu danas omogućuje snažan iskorak u jačanju njegovog vojnog potencijala suprotno uvedenim posljeratnim ograničenjima i suprotno samom japanskom ustavu koji je utemeljen na pacifističkim odredbama i ne dozvoljava razvoj ofanzivnih oružja i sustava. Japan se upravo zadnjih nekoliko godina ubacuje u novu fazu utrke u naoružanju, a ta će država imati ulogu najvažnijeg američkog azijskog vojnog saveznika u sukobu s Kinom.

Pojednostavljeno kazano – svojom golemom političkom, financijskom i vojnom snagom, a koristeći svoju geografsku izoliranost, SAD se protiv glavnih globalnih suparnika namjerava boriti „tuđim rukama“. U Europi se u opasan sukob guraju EU i Rusija, dok se u Aziji to isto čini s Japanom i Kinom.

Naravno, SAD-u je dovoljno da taj sukob bude i na razini političkog i gospodarskog ali i vojni, ukoliko bi se zadržao u okvirima lokalnog, ne bi bio loša opcija. Međutim, ta posljednja opcija je u uvjetima postojanja nuklearne oružane komponente od strane svih sudionika u sukobu (osim Japana) ipak teško zamisliva. U takvim složenim konstalacijama odnosa i snaga ništa se s potpunom sigurnošću ne može nadzirati, tako da ispada kako je nuklearna ravnoteža danas, zapravo, najbolji jamac očuvanja globalnog mira. Jer s obzirom na povijesna iskustva, današnje političko i vojno stanje gotovo bi sigurno rezultiralo svjetskim ratom kada ne bi bilo atomskog oružja. Ovako će se problem svesti na dugogodišnje međusobno nepovjerenje, povremene ekscese nadziranog karaktera (uglavnom u propagandne svrhe) i zatvaranje u svoja dvorišta.

Zbog svega toga hrabre inicijative, poput Junckerovog posjeta Rusiji ili iznalaženja krupnog biznisa svojih putova za suradnju između zavađenih država, ipak ostavljaju nadu da će bezumlju političkih elita kojima sada svjedočimo jednom ipak doći kraj.