Komentar urednika Geopolitika.newsa, Zorana Metera: Turska i SAD dogovorile se o normalizaciji odnosa

Naravno da je bilo za očekivati kako se najveća svjetska velesila, SAD, i jedna od najvažnijih regionalnih država – Turska, koje su, k tome, i saveznice u NATO-u, nakon međusobnih razgovora na visokoj državnoj razini nisu mogle javo razići svaka na svoju stranu i da je izjava o poboljšanju odnosa jedino mogla i morala biti opcija. To se i dogodilo nakon današnjeg, drugog dana posjeta američkog državnog tajnika Rexa Tillersona Turskoj.

Dvije su se zemlje dogovorile o normalizaciji odnosa, izjavio je u petak turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu na zajedničkoj konferenciji za medije s američkim državnim tajnikom Rexom Tillersonom, održanoj u glavnom gradu Turske, Ankari.

Šef turske diplomacije smatra kako atmosfera povjerenja između Ankare i Washingtona može biti  uspostavljena nakon povlačenja kurdskih snaga „Postrojbe narodne samozaštite“ (YPG) iz sirijskog grada Manbija (smješten na sjeveru Sirije, zapadno od rijeke Eufrat, u kojemu se sada, osim kurdskih snaga, nalazi i neutvrđeni broj američkih specijalaca, op. GN.).

„Za to je u prvom redu nužno povući postrojbe YPG iz Manbija“, naglasio je Cavushoglu.

U zajedničkoj deklaraciji, objavljenoj nakon razgovora dvojice šefova diplomacije, navedeno je, kako su Ankara i Washington privrženi načelu zašte teritorijalne cjelovitosti i jedinstva Sirije. U deklaraciji se naglašava, kako su se dvije strane spremne odgovorno suprostaviti bilo kakvim pokušajima promjene etničkog sastava sirijskog stanovništva i uspostavi novog statusa-quo u toj zemlji.

Dakle, vrlo uopćena deklaracija, koja je, zapravo, potvrdila ionako već ranije rečene stavove obiju država oko tih pitanja. Međutim, vidjet ćemo što će Amerikanci u praksi učiniti glede sirijskih Kurda i, uostalom, kakva će biti kurdska reakcija u slučaju zahtjeva za njihovim povlačenjem iz Manbija, nakon što su i u Afrinu neutralnim stavom SAD glede pokrenute turske vojne operacije „Maslinova grana“ ostali de facto izručeni na milost i nemilost turskih snaga i njima odanim islamističkim postrojbama iz „Sirijskih demokratskih snaga“, pretežito iz redova lokalnih Turkmena. Jer povlačenje iz Manbija u praksi znači i kraj kurdskih snova o budućoj uspostavi kompaktnog kurdskog teritorija na sjeveru Sirije duž čitave granice s Turskom.

Napominjemo, kako je sinoć Tillersona primio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, a razgovoru je, zbog „osjetljivog karaktera“ sastanka, nazočio jedino ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavushoglu, koji je imao i ulogu prevoditelja (info: AP). Razgovori su trajali više od tri sata, a ured za odnose s javnošću turskog predsjednika nakon sastanka je priopćio, kako se razgovaralo o „stanju u regiji, uključno u Siriji i Iraku, pod prizmom borbe s terorizmom i bilateralnim odnosima“. „Očekivanja i prioriteti Turske po tim su pitanjima bili jasno izloženi“, rečeno je u službenom priopćenju.

S druge strane, američki State Department je ukazao na „produktivne i otvorene razgovore o uzajamno korisnom putu prema američko-turskom partnerstvu“.

Na susretu s novinarima, sinoć su državnog tajnika Tillersona pitali, može li on priopćiti pojedine detalje održanog razgovora s turskim predsjednikom. „Ne danas, mi još radimo“, odgovorio je kratko američki šef diplomacije.

Sve navedeno jasno potvrđuje priješnje pretpostavke Geopolitika.news-a o tome, kako će glavni cilj pregovora u Ankari biti „kurdsko pitanje“, prije svega status Manbija. Iako mediji i dalje ne znaju (a vjerojatno dugo niti neće) najveći dio sadržaja dugotrajnih razgovora predsjednika Erdogana i državnog tajnika Tillersona,  mi i dalje izražavamo skepsu glede eventualnog postizanja nekog konkretnog dogovora dviju strana koji bi zadovoljio turske interese, a što de facto znači nastavak mučnih odnosa na relaciji Ankara-Washington. Osim toga, u Trumpovoj administraciji po ovim pitanjima već dugo glavnu riječ vodi, ne State Department, već, prije svega, Pentagon. O tome svjedoči i nedjeljni posjet Turskoj Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Herberta McMastera i razgovori s turskim državnim i vojnim vrhom, a koji nisu urodili nikakvim plodom. I dalje smatram kako će se Sjedinjene Države na sirijskom terenu oslanjati isključivo na kurdske snage, a što nikako ne bi bilo moguće daljnjim američkim ignoriranjem vojnih i političkih interesa sirijskih Kurda. Po SAD potpuni turski nadzor sjeverne sirijske granice ni u kom slučaju nije dopustiv. Dakle, više-manje, sve ostaje po starom.