Iako Rusija nije dominantna vojna sila na Bliskom istoku, u Siriji to sigurno jest, i to je za Zapad sada glavni i nerješivi problem. Naime, prema mišljenju većine relevantnih svjetskih analitičara, ruska vojna moć u Siriji danas višestruko nadvisuje ukupne potencijale svih drugih država i koalicija. Osim najsuvremenijih zrakoplova i strateških bombardera (koji polijeću s teritorija Ruske Federacije i nisu bazirani u Siriji), u Siriji su stacionirani i suvremeni protuzračni i proturaketni sustavi S-400, a ionako učinkovit sustav „Pancir-1“ nedavno je dopunjen i svojom suvremenom inačicom „Pancir-2“.
Rusija je u sirijske morske vode prebacila već potpuno respektabilne pomorske snage, a u vojnom smislu na terenu se nije libila uporabiti i najsuvremenije krstareće rakete „Kalibr“. Prema procjenama analitičara, Rusija danas može bez većih problema zaustaviti bilo čije kopnene vojne avanture u Siriji, uključno i one najčešće spominjane – turske, i to bez obzira što na tlu nema vlastitih kopnenih snaga.
Koliko Rusija demonstrira vojnu nadmoć i činjenicu da je ona u Siriji jedina od vanjskih sila koja djeluje sukladno normama međunarodnog prava, svjedoči i sljedeća vijest: zapovjednik Središta za zračne operacije njemačkog Bundeswehra Joackim Wundrak izjavio je za novinu Rheinische Post, kako nedavno u Siriju prebačeni suvremeni ruski lovci Su-35S (4++ generacije, op.a.) prepraćuju njemačke špijunske zrakoplove Tornado nad sirijskim nebom i da to čine profesionalno i bez incidenata. Ovoj vijesti možemo pridodati i onu iz Stuttgarter Zeutunga, kojem je kancelarka Angela Merkel dala intervju te izjavila kako se ona zalaže za uspostavu zone zabrane letova nad Sirijom.
Ali da od toga neće biti ništa, svjedoči i današnja vijest koja je odjeknula širom svjetskih medija. Rusija je sinoć (15. veljače) u Siriju, u svoju zračnu bazu pokraj Latakije, poslala svoj novi veliki špijunski zrakoplov Tu-214R. On je poletio iz zračne luke u vlasništvu Kazanskog zrakoplovnog zavoda te preko Kaspijskog mora prešao u Iran preletjevši nedaleko od gradova Hamadan i Kermanshah, s juga obišao irački glavni grad Bagdad i ušao u sirijski zračni prostor i sletio u zračnu bazu u Latakiji. Radi se o drugom po redu proizvedenom zrakoplovu toga tipa, koji je prvi put poletio 2014. godine, a Zračnim snagama RF predan je tek krajem 2015. godine (smjer leta možete vidjeti ovdje).
Inače, još jedan špijunski zrakoplov A-50U, ruski analog američkom AWACS-u za kojeg Moskva tvrdi da ga kvalitetom znatno nadvisuje, prema pojedinim izvorima već odranije nadlijeće prostor Bliskog istoka (njegove karakteristike možete vidjeti ovdje).
Odluka Moskve o prebacivanju špijunskog zrakoplova u Siriju ima samo jedan cilj: daje jasan odgovor kako se Rusija iz te zemlje ne namjerava povući, štoviše, jačanjem svojih vojnih efektiva ona demonstrira kako je spremna na razvoj bilo kojeg scenarija, uključno i novonastalih prijetnji intervencije stranih kopnenih snaga izvan predhodnih dogovora sa samom Moskvom. Pritom se ne smiju zaboraviti ne tako davne riječi ruskog predsjednika Putina (izrečene nakon drugog ispaljivanja krstarećih raketa „Kalibr“ iz podmornice u istočnom Sredozemnom moru), da se „nada kako iste (rakete, op.a.) neće trebati osnaživati nuklearnim bojevim glavama“ u borbama na sirijskom tlu. Eventualna uporaba ruskog taktičkog nuklearnog naoružanja u Siriji po njoj neprijateljskim turskim ili čijim drugim postrojbama, ne bi imala adekvatan odgovor ukoliko se ne bi uključio NATO, a to je onda apokaliptičan scenarij.
Oglasio se i ruski vojni savez ODKB
Izjave Turske i Saudijske Arabije o namjeri slanja svojih kopnenih snaga na sirijski teritorij, rezultirat će prijelazom sirijske krize na kvalitativno novu razinu – direktni vojni sukob između država regije čije je posljedice teško predvidjeti, izjavio je danas Nikolay Bordyuzha, glavni tajnik vojnog saveza ODBK kojeg predvodi Rusija, a čine ga neke od bivših članica SSSR-a. U takvim se uvjetima, kaže on dalje, u zadnji plan stavlja borba s međunarodnim terorizmom i suradnja za mirno riješenje unutarsirijskog problema. Sve se to događa u „neposrednoj blizini od zone odgovornosti ODBK i predstavlja ugrozu sigurnosti zemalja-članica te organizacije“, kaže njezin glavni tajnik.
Rusko Ministarstvo vanjskih poslova danas je izjavilo kako će agresivne poteze turske vojske prema Siriji i službeno iznjeti na razmatranje u VS UN-a u New Yorku.
Turska ne priznaje pravo sirijskim vlastima niti lokalnim Kurdima uspostaviti nadzor nad preostalih 100-injak kilometara dugog dijela sirijsko-turske granice, pravdajući to zabrinutošću po vlastitu sigurnost zbog problema koje ta zemlja ima sa svojim kurdskim stanovništvom na jugoistoku Turske. Ankara traži povlačenje svih kurdskih postrojbi koje se nalaze sjeverno od Aleppa do granice s Turskom i ne dozvoljava početak oslobađanja strateški važnog posljednjeg „proturskog“ vojnog uporišta u gradu Aazasu kroz kojeg prolazi autocesta između Aleppa i Turske i kroz koju se donedavno prebacivala glavnina vojne pomoći islamističkim postrojbama „Al-Nusra“ koje drže pojedine kvartove tog drugog po veličini sirijskog grada. (Saudijska Al-Arabiya danas je izvjestila kako su kurdske postrojbe osvojile 70 posto grada Al-Rifaat smještenog između Aleppa i Aazaza, i tako se približile na udaljenost od svega 20-25 kilometara od turske granice. Jučer je rusko zrakoplovstvo djelovalo po kolonama vozila koje su iz Turske prelazile granicu i išle u smjeru Aleppa.)
Takva turska pozicija u međunarodno-pravnom smislu nema nikakvo uporište, a Ankara si dopušta „komoditet“ prekograničnog granatiranja i slanja svojih jedinica ili dragovoljačkih postrojbi na teritorije sebi susjednih država Iraka i Sirije pod agendom zabrinutosti za vlastitu sigurnost. Takva praksa prijeti otvaranjem „Pandorine kutije“ i davanja „legitimiteta“ bilo kojoj državi za intervenciju u pograničnim dijelovima susjednih zemalja u ime vlastite sigurnosti. Takvih je potencijalnih žarišta danas u svijetu puno, a vjerojatno je najopsanije ono u Ukrajini, Kavkazu i Srednjoj Aziji, pa čak i u nama susjednoj BiH.
Najveći problem Zapada je ruska nepredvidivost
Zapadu je danas najveća nepoznanica do koje razine vojnog sukoba je predsjednik Putin u Siriji spreman ići. A sinoćnji potez Moskve kroz ubacivanje novog špijunskog zrakoplova, dao je jasan odgovor, a oni koji se vojnim analizama profesionalno bave dobro znaju o čemu je riječ. Sada jedino ostaje na (prije svega američkim) političarima iznaći i za javnost medijski modelirati onaj scenarij prema kojem će se oni na sirijskom terenu de facto i ponašati jer vrijeme za kalkulacije brzo istječe. Hoće li to i dalje biti ad-hoc rješenja (jer je davno donešena američka strategija za Bliski istok vojnim ulakom Rusije u Siriju potpuno izgubila sposobnost operativne provedbe), poput poteza „daljinski upravljanog“ i „nepredvidljivog“ turskog predsjednika Erdogana s prijetnjom uvlačenja čitavog NATO-a u sukob s Rusijom, ili će se, spoznajom da Rusi u Siriji idu „do kraja“, strasti nastojati primiriti?
Međutim, osnovni problem je u tome što se danas u Siriji riješava puno veća zadaća negoli je to sudbina te zemlje ili njezinog aktualnog čelnika (u stvarnosti, ona je potpuno i nebitna). Sirija danas odlučuje o tome, hoće li SAD uspjeti uspostaviti globalnu dominaciju ili će se ići prema podjeli svijeta na interesne sfere i policentričnost, za koju Rusija u Siriji vodi bitku ne samo za svoju već i kinesku budućnost i što Peking jako dobro zna.
The Washington Post: Bitka za Aleppo ili „mini-svjetski rat“
A u tom smjeru ide i današnja analiza američkog The Washington Posta, u kojoj se kaže kako bitka u sjevernoj sirijskoj regiji Aleppo prijeti svojim pretvaranjem u široki vojni sukob.
Njihova bejrutska izvjestiteljica je vrlo skeptična glede ispunjavanja Munchenskog dogovora o primirju u Siriji. Naprotiv, ona očekuje da se građanski rat proširi i da će se u njemu sukobiti glavne svjetske države. Identične stavove za WP iznosi i politički konsultant Shaikh Group Salman Shaik (ta je organizacija sudjelovala u pregovaračkim procesima oko sirijske krize). Središtem te borbe postat će Aleppo, od kojeg ovisi ne samo ishod sirijskog rata već i geopolitičke posljedice po čitavu regiju. Shaik kaže kako će “uspješni pohod sirijske vojske na Aleppo učvrstiti status Rusije kao vodeće države na Bliskom istoku“, a proširit će i utjecaj Irana daleko izvan tradicionalnog „šijtskog polumjeseca“.
Politolozi Kennet Pollack i Barbara Walter misle kako od Washingtona više „ne treba očekivati racionalna rješenja regionalnih problema“ i da nitko ne razumije što ustvari Bijela kuća želi. Pritom žitelji Bliskog istoka razumiju što čini Rusija jer je od samog početka zauzela jasan stav kojeg se pridržava, potpora Assadu uz pomoć Irana i „Hezbollaha“, kaže se u članku drugog američkog medija – The Wall Street Jornal.
Ovakvi komentari utjecajnih američkih medija mogu služiti i kao sredstvo „meke sile“ prema aktualnoj administraciji predsjednika Obama, da se konačno krene u smjeru tvrdolinijaša iz Pentagona i neokonzervativnih krugova i ode u „konačan obračun“ s Rusima. Ali puno prije se ipak radi o psihološko-propagandnim aktivnostima usmjerenim da se odaslane poruke upravo na opisani način i shvate od strane Moskve te dovedu do „omekšavanja“ njezinih stavova. Međutim, do toga sigurno neće doći jer Rusija danas de facto niti nema što izgubiti, a može puno toga dobiti.
0 komentara