Stvaranje nove posljeratne austrijske vojske

Nakon 2. svjetskog rata Austrija je, jednako kao i Njemačka, podjeljena na okupacijske zone koje su kontrolirale sile pobjednice: SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR. Glavni grad Beč nalazio se unutar sovjetske okupacijske zone i također bio podjeljen na 4 zone, jednako kao i Berlin.

Zapadni saveznici su u svojim okupacijskim sektorima tijekom zime 45./46. godinu počeli uspostavljati austrijske paravojne snage radi unutarnje kontrole i održavanja stanja javnog reda i mira. Tako je unutar britanskog sektora uspostavljena žandarmerija, naoružana britanskim streljačim oružjem. Nešto manje žandarmerijske snage u svom su sektoru osnovali i Francuzi. Tijekom 1946. godine u američkom sektoru osnovane su paravojne snage s policijskim zadaćama ali i zadaćom čuvanja crta razdvajanja između zona, koja je nazvana B-Gendarmerie. Te formacije su naoružane lakim streljačkim naoružanjem, opremljene terenskim vozililma jeep M38 i američkim oklopnim vozilima na kotačima M8 Greyhound s kojih je bio uklonjen 37-milimetarski top.

Nakon sovjetske blokade Berlina tijekom 1948. na 1949. godinu, zapadni saveznici su se bojali da to sovjetska strana ne ućini i s Bečom koji se također nalazi duboko unutar njihove okupacijske zone. Početak korejskog rata 1950. godine još je više pojačao takva strahovanja, jer je praktički otvarao mogućnost da dođe do podjele Austrije na isti način kako je podjeljena Koreja, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.

Odlučeno je o prikrivenom pokretanju stvaranja nove austrijske vojske iz postojećih žandarmerijskih snaga. SAD su osigurale svotu od tadašnjih 100 milijuna dolara za stvaranje buduće austrijske vojske, a čitava operacija nazvana je „Operation Kismet“. Novčana sredstva transferirana su preko banaka u Francuskoj, a oružje, uglavnom porijeklom iz 2. svjetskog rata, prikupljeno je i pomorskim putom prebačeno iz SAD-a u Italiju, nakon čega je kamionima odvženo u britansku zonu u Austriju odakle je distribuirano prema manjim postrojbama američkih trupa u američkom okupacijskom sektoru. Te su američke postrojbe potom obučavale manje grupe austrijskih žandara – budućih vojnika. Kontingent oružja, namijenjen novoj austrijskoj vojsci, sačinjavale su američke strojnice M1919, puške M1 Garand, karabini M1, pištolji M1911 i minobacači M2. Austrijski vojnici tijekom obuke u američkim postrojbama primili su to naoružanje koje su prikriveno držali kod sebe u svojim domovima.

Istovremeno, američka vojska otvorila je operaciju „Stockpile A“ koja je, zapravo, bila tajni plan ponovnog naoružanja Austrije. Za tu namjenu izdvojeno je novih 227 tisuća tona oružja i streljiva koje je uskladišteno u američkoj okupacijskoj zoni u Njemačkoj i u Francuskoj. U slučaju potrebe, odnosno oružanih sukoba sa sovjetskom stranom, oružje bi odmah bilo prebačeno u Austriju i dodjeljeno austrijskim postrojbama. Ovaj kontingent oružja sadržavao je i oklopna vozila M8 Greyhounds s kompletnim naoružanjem. Istovremeno, CIA je u Austriji provodila svoj plan stvranja tajnih gerilskih postrojbi koje bi se borile u eventualnom budućem ratu sa sovjetskom stranom. Oružje namijenjeno za te postrojbe bilo je uskladišteno na tajnim lokacijama u američkoj i britanskoj zoni, a u slučaju potrebe bilo bi infiltrirano suradnicima u sovjetskoj zoni.

Nakon Staljinove smrti novo sovjetsko vodstvo zaključilo je da situacija s Austrijom više nije u njihovom interesu, tim prije što su sovjetske obavještajne službe raspolagale podacima o svim opisanim aktivnostima zapadne strane, uključujući i detalje plana Stockpile A. Sovjetska strana bila je spremna za pregovore oko  obnove austrijske državnosti i nezavisnosti. Dana 15. svibnja 1955. godine potpisan je ugovor koji je okončao okupaciju Austrije i stvorio je kao nezavisnu državu. Ugovorom je predviđeno da Austrija mora ostati trajno neutralna, izvan bilo kakvih vojnih saveza. Isključena je svaka mogućnost ponovnog ujedinjenja Austrije s Njemačkom. Ugovorom su zabranjene strane vojne baze na austrijskom tlu. Na vojnom planu dozvoljeno je postojanje austrijske vojske, ali Austriji je zabranjeno posjedovanje atomskog i kemijskog oružja, balističkih projektila i topništva dometa većeg  od 24 km. Austrijskoj vojsci zabranjeno je zapošljavanje plaćenika. Bizarna odredba je zabrana posjedovanja podmornica na kojoj je inzistirala sovjetska strana. Ugovorena je i zabrana posjedovanja i korištenja raketnog oružja, pa austrijski borbeni zrakoplovi sve do 1993. godine nisu u svom naoružanju imali rakete nego samo topničko oružje. Nakon te godine zabrana je od strane austrijske vlasti jednostavno ignorirana i tada su prvi put nabavljene američke rakete zrak-zrak „Sidewinder“.

Nakon formalne odluke o stvaranju austrijske vojske (Osterreich Bundesheer) počela je isporuka naoružanja novoj vojsci, zanimljivo, i od zapadne i sovjetske strane. Isporučeno naoružanje bilo je uglavnom iz vremena 2. svjetskog rata.

Tijekom 1955. godine SSSR je Austriji isporučio 27 tenkova T-34 s topom kalibra 85 mm, koji nisu bili u sjajnom stanju. No bez obzira na to, austrijski tehničari su ih uspjeli dovesti u funkcionalno stanje i u austrijskom naoružanju su se zadržali sve do 1959. godine,  nakon čega nisu razrezani nego konzevirani i stavljeni u pričuvu. Tijekom 60.-ih godina kupole s dijela tenkova su demontirane i postavljene na fiksne uređene obrambene položaje. Te kupole, koje su služile kao bunkeri, zadržane su u operativnoj upotrebi sve do 2000. godine. Od 1955. godine SAD je Austriji počeo isporučivati lake tenkove M24 Chaffee. Ukupno je isporučeno 46 tenkova, naoružanih topovima 75 mm i strojnicama M2 Browning kalibra 12,7 mm. Tenk M24 bio je omiljen diljem zapadnog svijeta zbog svoje jednostavnosti i pokretljivosti, a u Austriji su ga cijenili zbog težine od svega 18,5 tona, što ga je činilo pogodnim austrijskim brdskim i planinskim terenima. U austrijskoj vojsci tenk se je zadržao sve do 1966. godine, kada je zamjenjen američkim tenkovima iz serije Patton.
Amerikanci su, također, isporučili i 37 oklopnih transportera – polugusjeničara serije M3 i M4, koji su se u operativnim postrojbama zadržali sve do 1962. godine, a u pričuvnim sve do 1970. godine. Isporučena je, također, i 41 samohodna haubica M7 Priest kalibra 105 mm. U naoružanju se zadržala od 1956. godine pa sve do 1970. godine. U prvom naletu naoružavanja Austriji je 1955 .godine isporučeno 108 haubica M2 kalibra 105 mm, koje su zbog svoje male težine također bile pogodne za uporabu na austrijskim planinskim terenima,  a u naoružanju su se zadržale sve do 1996. godine. Zajedno s haubicama M2 isporučeno je i najteže topničko  oružje kojima je raspolagala austrijska vojska – dalekometni topovi kalibra 155 mm, glasoviti Long Tom. Austrijanci su ih uglavnom demontirali s postolja i ugradili u uređene fortifikacijske objekte. Njegov domet je bio na samoj granici onoga što je bilo dozvoljeno sklopljenim austrijskim državnim ugovorom.

Nakon prvog kontingenta naoružanja, Austriji je sljedećih godina od strane zapadnih saveznika isporučeno novo, modedrno oružje, a tijekom godina obnovljena je austrijska industrija i proizvodnja vlastitoga naoružanja. Tijekom 1957. godine SAD je Austriji isporučila 153 tada moderna tenka M47 Patton, koji su se u naoružanju zadržali sve do 1982. godine. Od 1972. godine demontirane su kupole i ugrađene u fiksne austrijske bunkerske sustave.

SAD je, potom, 1964. godine Austriji isporučio 170 tenkova M60A3 Patton, koji su zadržani u naoružanju do 1997. godine kada su prodani Egiptu i zamjenjeni njemačkim tenkovima Leopard 2A4. Austrijska vojna industrija je od 1961. godine počela proizvodnju originalnih, domaćih oklopnih transportera Saurer 4K 4FA. Do 1968. godine proizvedeno je i isporučeno ukupno 450 tih vozila. Transporteri Saurer isporučeni su u većem broju Grčkoj, koja je otkupila i licencu za njihovu proizvodnju. Grčki primjerci dobili su naziv Leonidas.

U prvom kontingentu isporuke naoružanja austrijskom zrakoplovstvu isporučeno je 10  američkih školskih zrakoplova T-6  Texan, koji su se u službi zadržali od 1955. do 1971. godine,  nakon čega su zamjenjeni švedskim zrakoplovima Saab-105.

Dana 27. siječnja 1961. godine švedska vlada odobrila je isporuku  Austriji 15 mlaznih borbenih zrakoplova Saab J-29F Tunnan. Još 15 primjeraka isporučeno je 1962. godine. U naoružanju su se zadržali do 1972. godine. Tijekom 1985. g. Austrija je kupila 24 švedska borbena zrakoplova Saab J35D Draken, koji su nadograđeni na standard J35 Ö koji se od švedskih razlikovao po tome što je u trupu imao ugrađena 2 unutarnja topa, jer je Austrija još uvijek bila ograničena zabranom nabavke raketa zrak-zrak. No zbog povreda zračnog prostora Austrije tijekom 90.-ih godina, od pridržavanja zabrane konačno se odustalo 1993. godine kada su nabavljene američke rakete. Saab Drakeni su u naoružanju zadržani do 2005. g. nakon čega su ih privremeno zamijenili američki lovci F-5E Tiger, kupljeni od Švicarske, nakon čega su u naoružanje uvedeni europski  zrakoplovi Eurofighter Typhoon.

I to je, čini se, jedna od rijetkih pogrešaka austrijskih vojnih stručnjaka, koji su se desetljećima snalazili, nabavljajući naoružanje za svoju vojsku iz stranih i domaćih izvora. Eurofighteri su se pokazali preskupim za održavanje i potpuno neprikladnim za austrijske potrebe. Zato se priprema njihovo povlačnje iz naoružanja, prodaja i zamjena drugim tipom borbenih zrakoplova.