U sjeni dolaska hrvatske predsjednice u Teheran: KINESKI NAFTAŠI SNAŽNO ULAZE U IRAN

Ovih dana u hrvatskim medijima intenzivno se prati posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Iranu, a isto tako i hrvatske gospodarske delegacije, koja, opravdano, i za sebe očekuje pokoju mrvicu od bogatog iranskog energetskog, gospodarskog i investicijskog potencijala, nakon što su toj zemlji sredinom siječnja ukinute međunarodne sankcije.

Utrka za golemi investicijski potencijal Islamske Republike, poglavito u sferi energetike (a radi se o zemlji s najvećim zalihama prirodnog plina u svijetu, te četvrtoj u svijetu po zalihama nafte), u punom je jeku. Pritom Iran pažljivo odabire svoje strateške partnere, ne želeći dopustiti mogućnost nekih budućih burzovnih, valutnih i bilo kojih drugih manipulacija i spekulacija, koje bi se u određenom trenutku mogle pokrenuti s ciljem destabilizacije gospodarskog i financijskog, a time i političkog sustava zemlje, u svrhu ostvarivanja tuđih geopolitičkih interesa.

U tom smjeru ide i iranski odabir gospodarskih partnera iz NR Kine u pojedinim važnim energetskim projektima. Tako će kineske tvrtke Sinopec i CNPC (nacionalna naftna i plinska korporacija) sudjelovati u drugoj fazi radova na naftnim nalazištima Sjeverni Azadegan i Yadavaran. Iran Kinu postavlja u red strateških partnera u naftnoj, plinskoj i petrokemijskoj sferi, izjavio je iranski ministar za naftu Bijan Namdar Zanganeh, a prenjela agencija Mehr.

Iran je spreman provesti višestrane pregovore s kineskim tvrtkama u okviru ranije usvojene koncepcije“, izjavio je iranski ministar i nastavio, kako su dvije zemlje postigle dogovore po pitanju isporuka sirove nafte i plinskog kondenzata. „Iako Kina već uvozi više od 600 tisuća barela nafte iz Irana, ta se količina može povećati s obzirom na projekte na kojima rade kineske tvrtke“, izjavio je ministar Zanganeh.

Osim toga, kineske tvrtke i iranska vlada potpisale su ugovor vrijedan 1,5 milijuna eura, koji se odnosi na razvoj rafinerije nafte Abadan (na delti rijeke Shatt al-Arab tj. njezinom utoku u Perzijski zaljev, op.a.). „Ugovor je nedavno stupio na snagu, ostale faze trebaju biti financirane s kineske strane“, kazao je iranski ministar nafte.

Geopolitika.news navodi, kako je naftno nalazište Azadegan otkriveno 1999. godine, a postalo je najveće nalazište nafte desetljeća. Zalihe „crnog zlata“ u njemu procjenjene su na 33,2 milijarde barela. Početne radove za pripremu eksploatacije zajednički su obavljale iranska nacionalna naftna tvrtka (NIOC) i japanski Inpex. Nakon uvođenja međunarodnih sankcija Islamskoj Republici, Japan je bio primoran povući svoju tvrtku iz tog velikog projekta.





Kasnije je to nalazište podjeljeno na Sjeverni i Južni Azadegan, a operater njegovog sjevernog dijela postao je golemi kineski državni energetski konzorcij CNPC.

Pod nazivom Yadavaran 2004. godine združena su dva naftna nalazišta. Njihove rezerve procjenjene su na cca 30 milijardi barela nafte, a kineska tvrtka Sinopec u projektu eksploatacije sudjeluje s većinskim , 51%-tnim udjelom.

Ti podatci eklatantno ukazuju na to, koliko Iran ima povjerenje u perspektivu svojih odnosa s Kinom, koji su podignuti na razinu strateške gospodarske suradnje. U tom smislu bit će zanimljivo pratiti sljedećeg mjeseca planirani samit zemalja članica moćne Šangajske organizacije država pod „vodstvom“ Moskve i Pekinga. Naime, Iran već desetak godina stoji u predvorju te organizacije nakon što je podnio molbu za prijam u istu. Međutim, statut te Organizacije ne dozvoljava primitak država koje su pod udarom međunarodnih sankcija. Iranu su one prije pet mjeseci ukinute i formalne zapreke za to više nema. Podsjećamo i na izjavu ruskog ministra vanjskih poslova iz travnja ove godine, u kojoj on navodi, kako će Rusija poduprijeti prijam Islamske Republike Irana u članstvo ŠOS. Iran će time osnažiti svoju „istočnu orijentaciju“ u smislu energetske ekspanzije u tu regiju, ali i učvrstiti svoj sigurnosni „kišobran“ jer se ŠOS sve jače integrira u vojno-strateškom smislu i u borbi protiv sigurnosnih izazova međunarodnog terorizma.





Paralelno s Teheranovim otvaranjem gospodarske i investicijske suradnje i s Europskom unijom, ta se zemlja, vođena iskustvom drevne perzijske diplomacije, iznova pozicionira i nameće kao središnja točka Bliskog i Srednjeg istoka (samim time i puno šire), ne samo u geostrateškom već i u geopolitičkom i geoekonomskom smislu.

I zato je ulazak hrvatskih gospodarstvenika, a paralelno s njima i hrvatske državne politike i diplomacije (jer jedno bez drugog niti nema smisla) u Iran, i više nego dobar potez u smislu provođenja hrvatskih nacionalnih interesa. U tom smislu hrvatska državna politika treba dati snažnu potporu i pružiti svu zaštitu gospodarstvenicima u smislu osiguranja sigurnosti njihovih ulaganja i zajedničkih poslova s iranskim tvrtkama.

A koliko je to važno, prikazat ćemo kroz jednu, u hrvatskim medijima skroz nepoznatu činjenicu sa samog kraja 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada su Hrvatska i Iran dogovorile ogromni posao obnove velikog dijela iranske trgovačke flote (čak i dijela vojnih brodova) u hrvatskim brodogradilištima. Ali odmah potom usljedile su žestoke reakcije Zapadnih zemalja, u smislu, kako Hrvatska može surađivati s „nepoćudnom“ državom kakva je Iran, a želi ući u euro-atlantske integracije. Pritisak je bio toliki, da je Hrvatska od unosnog posla (koji bi našim brodogradilištima udahnuo novi život i osigurao dugogodišnje poslove) morala odustati, a cjelokupan posao s „nepoćudnim“ Iranom ubrzo su dobila – francuska brodogradilišta!

I zato baš u tom smislu hrvatska državna politika mora pružiti jasnu i nedvosmislenu potporu hrvatskom biznisu i to je njezina glavna zadaća. Jer geopolitički odnosi u svijetu danas su vrlo složeni (možda kao nikada ranije, uključno čak i doba Hladnog rata) i, ukoliko će se na jedan „mig“ Washingtona male i slabe zemlje iznova morati pokornički postavljati, onda od svega ovoga neće biti ništa, osim financijskih šteta i posrnulih nadanja.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like