Dok se od sirotinje traži briga za izbjeglice, raste broj ultra-bogataša i prodaja mega-jahti!

„Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane!“ – drevna je narodna mudrost koja uvijek iznova pokazuje svoju valjanost. A da je to i sada tako, prikazat ću objavom najnovijih informacija o tome koliko svjetske elite ne brinu ni o gospodarskim krizama, ni o ratovima ni o milijunima siromašnih, gladnih, obezvrijeđenih, a da o izbjeglicama koje preplavljuju europsko kopno niti ne govorimo. O njima se, naravno, svojim novčanim ili materijalnim donacijama moraju prije svega pobrinuti različite crkvene ili građanske karitativne udruge i oni siromašniji slojevi građana, u čije će se susjedstvo izbjeglice u konačnici i doseliti, o čemu im mozgove (kroz nepresušne medijske apele o ljudskoj solidarnosti i humanizmu) prepariraju upravo ovi s početka teksta. Njihovo se bogatstvo besramno umnožava proporcionalno s rastom njihove neosjetljivosti, ili, ako hoćete, obrnuto proporcionalno s degradacijom humanizma i odbacivanjem temeljnih kršćanskih načela u koja se još uvijek rado zaklinju.

The New York Times tako piše, kako su London i New York vodeći svjetski veliki gradovi po broju ultra-bogatih stanovnika (novina se poziva na izvješće konzalting tvrtke Knight Frank Wealth Report. Spisak se formirao s obzirom na broj nekretnina ekstra-klase u vlasništvu, a u odnosu na milijunaše „teške“ od 10 milijuna dolara naviše. London takvih stanovnika broji 34 230, a New York 32 500. Pri tom je u New Yorku u posljednjih 10 godina zabilježen rast rezidenata „teških“ 30 milijuna dolara.

Treće mjesto zauzima kineski Hong Kong, s 24,4 tisuće multimilijunaša, a spisak nastavljaju Los Angeles, Monako, Miami, Dubai, …

Zanimljiva informacija stiže i iz izvješća spomenute tvrtke Knight Frank. Prema njemu, prošle, 2015. godine, super-bogataši pokupovali su najnevjerojatnije i ogromne jahte na svijetu, a prodaja je porasla čak za 40 posto u odnosu na prethodnu 2014. godinu.

U istraživanju je uzeto u obzir oko 45 tisuća osoba s najvećim bogatstvom na svijetu, koje nadvisuje pola milijarde dolara.

Knight Frank super-jahtama smatra one duže od 78 stopa (jedna stopa iznosi približno 0,3 metra) koje su najpopularnije kod super-bogataša i koje većinom plove Tihim oceanom. Te su jahte vrlo skupe ne samo pri kupnji već i za održavanje. Kitty Mc Gowan iz United States Superyacht Association procjenjuje godišnju cijenu održavanja jahte duljine 180 stopa (cca 54 m) na 4,75 milijuna dolara.

U sferi privatnih prodaja, zamjetan je porast za čak više od 40 posto.

Tvrtka Y.Co iz Monte Carla koja se bavi prodajom jahti, navodi kako je 2015. godine tvrtka prodala 16 super-jahti srednje dužine 154 stope, za ukupan iznos od 350 milijuna dolara. Radi se o dvostruko većoj prodaji u odnosu na prethodnu godinu, navodi direktor tvrtke Charlie Birkett i dodaje: „Naravno, ja ne mislim kako smo se mi vratili na prodajnu razinu koja je postojala do 2008. godine, ali joj se približavamo.“ Prema njegovim prognozama, već će do kraja 2016. godine još 48 super-jahti dužine 100 metara (328 stopa) ploviti oceanskim prostranstvima.

Dosadašnje uhodane pomorske rute zamjenjuju one rizične

Možemo primijetiti još jednu dramatičnu promjenu. Radi se o promjeni pomorskih ruta koje koriste super-jahte. Ranije su to bila putovanja po Karipskom zaljevu i Sredozemnom moru, a sada su to (prema info. Knight Franka) više rizična područja, poput Antarktike i Azije. Zajedno s tim, vrši se i redizajn samih jahti, kako bi bile sposobne za drukčije uvjete plovidbe. „Klijenti su sada mlađi, hrabriji, vole vodene sportove, a ne samo tradicionalno pomorsko putovanje“, a sukladno navedenom, traži se i kvalificirano osoblje i posada koja može upravljati brodovima takvih dimenzija, na udaljenostima od 500 do tisuću milja od obala, navodi Birkett.

Sada se u sastav osoblja Y.Co uključuju doktori hitne službe i instruktori za vodene sportove.

Super-jahte nisu jedine skupe „igračke“ svjetskih bogataša, navodi Knight Frank. Njima možemo pridodati i skupocjene automobile, kolekcionarske i umjetničke predmete i td.

Kampovi za 150 tisuća izbjeglica koje žele u EU, otvaraju se – u Ukrajini!

I dok se svjetska elita razbacuje novcem, o izbjeglicama se mora brinuti – sirotinja. I to u doslovnom smislu.

Naime, ukrajinska vlada je pod pritiskom Bruxellesa donijela odluku o otvaranju izbjegličkih kampova na svom teritoriju, u kojima će se smjestiti (prema potrebi, a koja je već tu) oko 150 tisuća izbjeglica iz Afganistana, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Prihvatni centri otvorit će se u regijama Kijev, Lvov (zapad Ukrajine) i Herson (uz granicu s Krimom). Normalno, vlasti negiraju da se radi o bilo kakvom pritisku već samo o „ispunjavanju ukrajinskih obveza“ iz ugovora o pridruživanju Europskoj uniji i zbog čega će Ukrajina vjerojatno uspjeti dobiti bezvizni režim prelaska granice s Europskom unijom, kako to nedavno reče predsjednik Porošenko i koji je 27. veljače u Bruxellesu izjavio, kako se izgradnja prihvatilišta nalaze u završnoj fazi.

Međutim, sve ne ide prema predviđenom planu. Odluka vlasti izazvala je gnjev ukrajinskog stanovništva u spomenutim regijama, a u njihovu zaštitu ustaju i sve građanske udruge.

„NE-emigrantima!“, „NE-ISIL-u u Ukrajini!“, „Ukrajina-pravoslavna država!“, samo su neki od transparenata ili uzvika koji se ovih dana mogu čuti u kijevskoj regiji. Gradonačelnica grada Jagotina pokraj Kijeva Natalija Džuba izjavila je, kako su žitelji toga grada u kojem se gradi prihvatni centar „krajnje nezadovoljni otvaranjem „sirijskog geta“ i gradske vlasti se oštro protive takvoj odluci središnjih ukrajinskih vlasti“. Građani pripremaju velike prosvjede i prijete fizičkim zatvaranjem ceste Kijev-Harkov.

Ukrajina svim izbjeglicama mora osigurati europske uvijete boravka u svojoj zemlji, 11 eura dnevno po izbjeglici, plus medicinske usluge po potrebi. Točan broj izbjeglica koje u naredne dvije godine moraju doći u ukrajinske „privremene boravišne centre“ drže se u tajnosti i u Bruxellesu i u Kijevu, ali europski i ukrajinski mediji barataju podatcima o 150 tisuća.

Domaću javnost pritom poglavito ljuti činjenica, da je u kijevskoj regiji već smješteno 48 tisuća prognanika iz ratom zahvaćenih područja jugo-istočne Ukrajine, koji žive u vrlo lošim smještajnim uvjetima, u kojima su po čitave obitelji smještene u jednu sobu.

Međutim, ono što je iz svih ovih podataka jasno jest to, da se izbjeglički val ne namjerava zaustaviti već emigrante samo razmjestiti ukrug EU (Turska, Ukrajina, i neposlušna članica EU Grčka) te ih nadzirano i dozirano sljedećih mjeseci i godina uvlačiti u EU i polako mijenjati njezin etnički i religijski sastav. Radi se o planiranih minimum 20 milijuna izbjeglica. Osim tog zločina prema narodima i državama koje danas čine EU i koje su osuđene na nestanak i „stapanje“ u nadnacionalnu i naddržavnu tvorevinu EU, razvidno je i kako je teret smještaja i briga o izbjeglicama iznova prebačen na one najslabije i najsiromašnije.

Oni će, po tko zna koji put iznova „lupiti petama i pustiti neku suzu iskrenu“, jer bogati (s početka ovog teksta) se „ionako sami za sebe pobrinu“.