Erdogan u Zagreb donio osmijeh i – danajske darove!

Turski predsjednik Erdogan prošlog je tjedna boravio u dvodnevnoj posjeti Hrvatskoj, a njegovo ime predstavlja jedno od najzvučnijih iz plejade svjetskih državnika koji su politički pohodili Zagreb od uspostave hrvatske državnosti, vjerojatno odmah iza američkog i ruskog predsjednika te svetog oca pape (Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. u svojstvu poglavara države Vatikan). Ne toliko zbog osebujnosti Erdogana samog, koliko zbog geopolitičke i geostrateške uloge Turske koja do punine izražaja dolazi upravo sada, na vrhuncu političkih, društvenih i vojnih procesa na Bliskom istoku započetih aktivizacijom tzv. arapskog proljeća prije cca 6 godina.

Isto vrijedi i u kontekstu od prije više od dvije godine započetog globalnog političkog i gospodarsko-financijskog sukoba SAD-a i Rusije (moramo mu pridodati i Kinu iako u puno prikrivenijoj formi), u kojem je Erdogan olako u blato bacio čitavo jedno desetljeće pomno tkane partnerske, u prvom redu gospodarske odnose Moskve i Ankare, u zamjenu za turske geopolitičke ambicije temeljene na doktrini neoosmanizma tj. državne ekspanzije širenjem vlastitog političkog i gospodarskog utjecaja u širem okružju.

Hrvatsko-turski politički odnosi uspostavljeni su ubrzo nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, a zaslugu u tome najviše su imali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i turski predsjednik Sulejman Demirel. Interesi dviju država tada su u znatnoj mjeri koencidirali po pitanju prostora bivše Jugoslavije, prije svega u kontekstu brutalne velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH s jasno izraženim oblicima genocidnosti prema hrvatskom i muslimanskom narodu. Uz to je Hrvatska bila podvrgnuta nemoralnom i licemjernom embargu UN-a na uvoz oružja, čime je praktički, prethodno posve razoružana od strane JNA uzimanjem oružja TO, srbijanskom predsjedniku Miloševiću i njegovoj vojnoj mašineriji izručena na milost i nemilost.

U tim i takvim okolnostima, hrvatsko-tursko zbližavanje bilo je jedini logični put bez obzira na mučno i opterećujuće povijesno iskustvo temeljeno na višestoljetnoj brutalnoj okupaciji hrvatskih zemalja od strane Osmanlijskog carstva. Tako je Hrvatska početkom 90.-ih godina postala uvozno središte za dostavu oružja iz Turske i ostalih bliskoistočnih zemalja namjenjenog BiH muslimanima, od čega je i Hrvatska u po sebe egzistencijalno teškoj situaciji imala korist.

Odnosi iz devedesetih davno su iza nas…

Ali od tada pa do danas ni Hrvatska ni Turska nisu iste države kakve su bile. Hrvatska je članstvom u Europskoj uniji znatan dio svog suvereniteta predala Bruxellessu, a već davno ranije (od 2000. godine) olako je odbacila smjer vođenja čvrste nacionalne politike u korist nejasnih građanskih i liberalnih ideologija eksperimentalnog tipa, koji upravo sada na prostoru EU iskazuju puninu svoje razorne snage, rastakajući i nacije i nacionalne države diljem kontinenta. S druge strane Turska je prošla potpuno suprotnu transformaciju od Hrvatske (i EU). Dolaskom na vlast predsjednika Erdogana završena je era postupne demokratizacije zemlje, kao i višedesetljetna era sekularizma. Erdogan se već na početku vladavine razračunao s vojnim vrhom i generalima koji su do tada jamčili sekularistički ustroj zemlje i priječili njezinu islamizaciju i radikalne vjerske i političke pokrete. Istodobno Erdogan zemlju otvara za strana ulaganja te je Turska ubrzo doživjela istinski gospodarski procvat, ostvarivši stopu rasta i do 5,7 % čak u vrijeme najveće globalne gospodarske krize 2008. i 2009. godine.

Međutim, ono što je nedvojbeno Erdoganova najveća „zasluga“ jest radikalizacija turskog političkog i vjerskog života. Možda djeluje nestvarno, ali u vrijeme njegove vladavine u zemlji je otvoreno 10-ak tisuća džamija, slobodno se propagiraju radikalna salafistička učenja sunitskog smjera islama, a različite radikalne grupacije s Bliskog istoka, Kavkaza i Srednje Azije na teritoriju Turske pronalaze slobodan prostor za svoja djelovanja. To je u prvom redu rezultat Erdoganovog panislamističkog svjetonazora u kojemu on nije bio zainteresiran za turski nacionalizam već prije svega za ostvarivanje američkog strateškog projekta Velikog bliskog istoka zasnovanog na rušenju postojećih državnih granica, u kojemu bi onda i Turska uzela „svoj dio kolača“ kao središte sunitskog dijela buduće nove regije utemeljene na unutarislamskoj vjerskoj podjeli (između sunita i šijta).

S pravom Mursija i Erdogan se suočio s problem

Erdogan je s prvim velikim problemima suočen nakon neuspjelog rastakanja egipatske državnosti i tamošnjeg vojnog svrgavanja na valu revolucije izabranog predsjednika Muhameda Mursija – čelnika tamošnjeg ogranka moćne panarapske organizacije Muslimanska braća. Vojni vrh u Kairu je na čelo države postavio maršala vojske al-Sisija koji je odmah po dolasku na vlast raskinuo, kao po Egipat štetne, sve ugovore potpisane između Erdogana i Mursjija, a razinu diplomatskih odnosa s Ankarom sveo na onu najnižu. Drugi veliki Erdoganov problem bio je žilavi i neočekivano dug ostanak na vlasti njegovog bivšeg velikog prijatelja – sirijskog predsjednika Bashara Asada, kojemu je brutalno „zabio nož u leđa“.

U međuvremenu je pred ljeto prošle godine na parlamentarnim izborima u Turskoj Erdoganova stranka Pravde i razvoja polučila samo relativnu pobjedu, a po prvi put u parlament je došla i jedna prokurdska politička stranka. To je izazvalo veliku nelagodu državnog vrha koji zbog toga nije išao u formiranje koalicijske vlasti s drugim proturskim strankama već je radije odabrao jesensko ponavljanje izbora. U međuvremenu je, gle čuda, zemlju potreslo nekoliko teških terorističkih djela, u kojima je poginuo veliki broj ljudi. Vlast je vrlo brzo ukazala na krivca (iako za ta djela do dan danas nema završenih istraga) – Radničku stranku Kurdistana s kojom je vlada do tada uspješno održavala dogovoreno primirje. Odmah potom Erdogan je sklopio i savez s turskom Nacionalističkom strankom (čija je ideja stvaranje tzv. velikog Turana – koji bi se prostirao, ni manje ni više, od Turske, preko Srednje Azije i djelova Kine i Rusije do Tihog oceana).

Brutalan obračun s PPK-om, sukob s Moskvom 

U takvim okolnostima, uz nabrijanu protukurdsku medijsku histeriju, Erdogan pokreće tzv. protuterorističku akciju protiv Radničke stranke Kurdistana na jugo-istoku zemlje, koja je u međuvremenu eskalirala u brutalan vojni obračun u kojemu stradava veliki broj civila, a do temelja se ruše i čitavi gradovi (fotografije apokaliptičkih razmjera razaranja pojedinih gradova itekako podsjećaju na naš Vukovar). Temeljem rasta svoje popularnosti kod turskog dijela stanovništva (uplašenog kurdskim čimbenikom), Erdoganova stranka lako osvaja većinu na ponovljenim izborima i učvršćuje izvršnu vlast. Nekako u isto vrijeme i Rusija se vojno angažira u Siriji štiteći tamošnju vladu i predsjednika Asada, svodeći time na nulu turske ambicije u odnosu na tu zemlju. Erdogan vrlo brzo vuče radikalan i riskantan potez, ruši ruski bombarder nad sirijskim nebom i tako dugoročno prekida sve odnose s Rusijom, dovodeći i regiju i svijet na rub sveopćeg kaosa. Intencija njegovog poteza bila je davanje do znanja Moskvi kako Turska, kao članica NATO-a u Siriji ide dalje, pogrešno računajući na ruski strah od dublje konfrontacije sa Zapadom u odnosu na ionako opterećujuću i opasnu ukrajinsku krizu. Ruska reakcija bila je pojačavanje svojih vojnih efektiva uvođenjem suvremenih protuzračnih sustava koji su turske zrakoplove nad Sirijom prizemljili na dugo vrijeme, i aktiviranje stratešlih bombardera koji su sustavno pred nemoćnim Erdoganom urušavali komunikacijske rute i kilometarske kolone auto-cisterni za ISIL-ov šverc ukradenom sirijskom i iračkom naftom u Tursku. Osim toga turskoj je nametnut gospodarski embargo s potencijalnim štetama koje se procjenjuju na desetke milijardi dolara.

Bojeva moć sirijske vojske danas je povećana i ona nastavlja oslobodilačke akcije. Po Tursku je poglavito opasan kurdski oružani pokret na sjeveru Sirije (koji ima potporu i od strane SAD-a i Rusije) i koji je u međuvremenu proglasio i svoju federativnu jedinicu unutar sirijske države. Ankara to procjenjuje „crvenom crtom“ koja će dovesti do destabilizacije Turske i daljnje radikalizacije kurdskih separatističkih težnji.

Washington i London i turske geopolitičke ambicije

Turske geopolitičke ambicije usmjerene prema jugu i arapskom svijetu zapale su u velike teškoće, a možda su i posve neostvarive. Upravo zbog toga, Tursku, kao najvažniju članicu NATO saveza i veliku barijeru širenju ruske dominacije u regiji, Washington i London ne namjeravaju ostaviti na cjedilu.

SAD kroz „igru“ s izbjegličkom krizom postavlja Tursku u središnji položaj koji joj omogućuje manipulaciju istom, ucjenjujući EU u zamjenu za određene kompenzacije. Prethodno isplanirana migracija milijuna ljudi islamske vjeroispovjedi prema Europi vješto je kanalizirana prema Turskoj. Turskoj se (kao kompenzacija za Siriju) namjenjuje dominantna uloga i utjecaj na prostoru zapadnog Balkana kojom se i najbolje jamči američko-britanski interes izbacivanja ruskog utjecaja s tog prostora. Tako je to bilo i u doba sutona Osmanlijskog carstva („Bolesnika na Bosporu“) koje se od strane Britanije i Francuske održavalo na životu upravo zbog njegovog nadzora važnih pomorskih tjesnaca Bospora i Dardanela. Time je sprječavan njihov prijelaz pod nadzor ruskog carstva, a s druge strane, omogućen je neometan prolaz zapadnimm flotama u akvatorij Crnog mora i suprostavljanje ruskim interesima u „njihovom dvorištu“, što se najbolje ogledalo u Krimskim ratovima.

Nova podjela karata za reosmanizaciju ‘Regiona’

Erdoganov dolazak u Zagreb mora se tumačiti isključivo u kontekstu geopolitičkog sukoba SAD-Rusija. I Europska unija (u sklopu nje, naravno, i Hrvatska) i Turska u tom su smislu samo poluge američke borbe za uspostavu ukupne globalne dominacije. Međutim, glavno je pitanje što koja od tih „poluga“ na kraju dobiva svojom podaničkom politikom?

Za Tursku je to jasno: kao najvažnija američka vojna saveznica ona mora i dobiti najviše. Osim vjerojatnog ukidanja viza za njezine građane koji putuju u EU, Turskoj formalno člansto u EU niti ne treba. Njoj će biti dovoljno ostavrivanje svojih gospodarskih interesa i kompenzacija za gubitak ruskog tržišta na kojem su turske tvrtke ostvarivale velike benefite i golemu dobit. Ankara će zahtijevati i dominantan politički i gospodarski utjecaj na prostoru Balkana, a što joj je najlakše ponuditi „isporučujući“ joj gospodarski slabe i politički nestabilne zemlje, poput Hrvatske (naravno, Hrvatska tu neće biti usamljena jer će sličnu sudbinu doživjeti sve zemlje regije). Kreće se, naravno, od Zagreba jer kada se njega „slomi“ ostale zemlje padaju po sistemu domino efekta.

Hrvatska je do sada turskim investitorima bila zanimljiva najviše s pozicije turističkog biznisa ali sve više taj interes prelazi i u sferu građevinskog i poljoprivrednog sektora. Sve to, naravno, pratit će i dodatni impuls u međusobnoj kulturnoj suradnji, u čemu su sveprisutne turske TV-sapunice samo početak trasiranja šire neoosmanizacije ovih prostora.

Jer Turska i islam jedno su te isto. I dok ona svoj utjecaj, a time i prostor, na Istoku širi pomoću vjere, na Zapadu to čini kapitalom. A iza kapitala nužno slijedi islam i to svi lideri europskih država znaju i Erdogana ne primaju kao gosta (izuzev briselskih elita i kancelarke Merkel koja, na žalost, puno više interesa posvećuje zaštiti tzv. europskih vrijednosti nego njemačkom narodu), a ukoliko to i čine, ne klanjaju mu se kao vazali sultanu.

Samo prije nekoliko godina Erdogan je u Sarajevu izjavio kako su „otomanska stoljeća na Balkanu divna priča, a sada je vrijeme da se ta priča obnovi“. Za hrvatske elite ta izjava ništa ne znači, a čime im ništa ne znače ni hrvatske žrtve otomanskog zuluma, ni red junaka i veličina koji su stoljećima živote davali za obranu naših zemalja i kršćanstva od otomanske najezde, poput Nikole Šubića Zrinskog, senjskih i kliških uskoka, bosanskih Hrvata-mučenika.

“Divna priča koju treba obnoviti”

Današnji hrvatski politički vrh, neovisno o tome što se naziva domoljubnim, nacionalnim i sl. nema političke snage ali ni istinske volje zauzeti čvršći nacionalni gard i konačno preusmjeriti Hrvatsku iz prostora balkanske kaljuže u smjeru srednjeeuropskog kulturološkog kruga. Njemu nedostaje i prijeko potrebna gospodarska supstanca za samostalnije vođenje vanjske politike. Ali i ona se trebala osigurati (a to se još uvjek i može ukoliko se hoće) upravo vođenjem konzistentne nacionalne politike, a ne rasprodajom nacionalnih bogatstava i prodavanjem nacionalnih interesa, uz vječito iritirajuće puzanje i podaništvo u ime iskompleksiranog dokazivanja hrvatske odanosti onim vrijednotama koje u tim istim društvima (kojima se hrvatske elite zaklinju) ionako već odavno ništa ne vrijede. Čini se kako će od hrvatskih nacionalnih interesa (koji od uspostave hrvatske državnosti još uvjek nisu strateški definirani!) na kraju ostati jedino Hrvatska kao geografski pojam. Jer ulazak u savez sa Sotonom, u ime ostvarivanja ili zaštite tobožnjih nacionalnih interesa (a koji to nisu), ne može završiti dobro, što se pokazalo i u Drugom svjetskom ratu.

Zbog svega toga iluzorno je očekivati i toliko željenu promjenu smjera hrvatske vanjske politike (s Erdoganom je to nemoguće), kao što je bilo nemoguće čuti i hrvatsku kritiku o gaženju ljudskih i medijskih prava unutar turskog društva i agresivne vanjske politike Ankare u odnosu na svoje susjede. Susret u Zagrebu je od „krojača“ svijeta već davno dogovoren, kao, uostalom, i njegovi rezultati.

Čelnici dviju država na kraju su se nježno zagrlili i javnost izvjestili o velikim perspektivama hrvatsko-turskih odnosa „čvrsto“ utemeljenih, naravno, na balkanskoj kaljuži, na kojoj se, povijest je Hrvatskoj puno puta pokazala, ništa čvrsto graditi ne može.