Cameron se ‘izborio’ za specijalni status, Mekel blagoslovila ‘svršeni čin’

Komedija je završila, barem na europskoj razini. Britanski premijer David Cameron slavodobitno je nakon nedavnog summita EU-a proglasio pobjedu u svome „ratu za Britaniju“, kako je krajnje neprimjereno i neukusno nazvao farsično i unaprijed dogovoreno maltretiranje europske javnosti britanskim tobožnjim dilemama o ostanku u zajedničkoj Europskoj uniji i borbi za njezin povlašteni status.

Teška je politička naivnost vjerovati da se na tom europskom sastanku išta stvarno odlučivalo, da su se vodile žestoke političke rasprave i mučni dvodnevni pregovori u kojima su britanska politika i sam Cameron uspjeli uvjeriti ostalih 27 europartnera da njegovoj državi odobre tražene koncesije kako bi ostala u njihovom društvu. Ništa od toga – na summitu je samo objavljeno ono što je pod stolom mnogo ranije dogovorio uski krug političara iz plutokracije najmoćnijih europskih država i bruxelleskih izvršitelja njenih direktiva pod patronatom američke politike. Velikoj Britaniji odobren je specijalni status, a nije riječ o nekavim bijednim doplacima za djecu radnika iz ostalih članica EU-a, o čemu su se bez imalo empatije i ljudskosti raspisali međusobno uvezani i kontrolirani europski mediji. Jer, stavljati nevinu dječicu poljskih, čeških, portugalskih, talijanskih i ostalih radnika u kontekst objave sporazuma o geostrateškim i unosnim geoekonomskim odnosima na relaciji Washington-London-najmoćnije države EU-a, monstruozno je kako od strane pregovarača, tako i od političkih propagandista EU-a i njihovih medija. Iza te dimne zavjese o bezobraznoj djeci koja traže britanske povlastice skriva se dogovoreni medijski blef američke, britanske i europske politike i objava ranije dogovorenog sporazuma o preraspodjeli moći.

Sudjelovanje ostalih država izvan uskog kruga najmoćnijih, prije svih Njemačke i Francuske, u odlučivanju o britanskim zahtjevima na summitu čista je iluzija, a glasna razmišljanja nekih eurozastupnika iz drugog postroja država EU-a kako bi i one mogle zatražiti povlastice slične britanskima upravo su tragikomična.

“Teška borba” za već izboreni rezultat

Cijeli summit i glasovanje su bili predstava za javnost, koja je odradila političku i pravnu svrhu i dala legitimitet ranije dogovorenom sporazumu vodećih igrača EU-a s Washingtonom i Londonom, a britanske prijetnje o napuštanju EU-a i Cameronova “Bitka za Britaniju” obična su farsa koja je poslužila kao opravdanje vodećoj europskoj

politici i samoj kancelarki Angeli Merkel za potpisivanje sporazuma o specijalnom britanskom statusu.

Velika Britanija nikad nije namjeravala napuštati EU, niti postoji opasnost da bi britanski birači na referendumu zakazanom za lipanj mogli tako odlučiti. Britanska politička scena svjesno je napumpana besmisleniom raspravama o referendumu i “Brexitu”, jer baš i da stvari krenu u krivom smjeru moć liberalne demokracije naći će način skretanja tijeka događaja, makar nešto ili netko odletjelo/odletio u zrak ili već poslovični Kim Jong-un morao ponovo ispaliti u svemir kakav stari štednjak. Iz niza geopolitičkih, financijskih i gospodarskih razloga Velika Britanija to i ne može učiniti bez štete za svoju, ali što je još važnije, i za američku politiku. Tema “Brexita” namjerno je nametnuta britanskoj i europskoj javnosti kako bi se dobila potrebna iluzija dramatičnosti pregovora. Oni su se uistinu odvijali u krugu odabranih mjesecima ranije daleko izvan medijskog dometa, ali bez imalo dramatskog zapleta. O biti britanske inicijative, podržane iz Washingtona, nije bilo dileme, raspravljalo se samo o detaljima i načinu kako pred europskom javnošću opravdati i prihvatljivo definirati poseban britanski status. Bajka o prijetećem „Brexitu“ savršeno je poslužila kao pokriće sporazumu o novom balansu moći na prostorima EU-a, koji osigurava dominaciju američkih i britanskih interesa i ograničava utjecaj Njemačke.

Dobro odglumljene britanske prijetnje

Politički krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel, koji se nametnuo u europskim poslovima, pritisnut svojim gospodarskim i geopolitičkim pogreškama na razini Europske unije, nije imao izbora nego još jednom potvrditi svoju privrženost američkom vodstvu, njegovom britanskom eksponentu i euroatlantskom mostobranu i pristati na novi raspored snaga.

Lažne britanske prijetnje napuštanjem EU-a vodećoj europskoj politici okupljenoj oko njemačke kancelarke i njoj poslušnih bruxelleskih birokrata poslužile su pred europskom javnošću kao opravdanje za učinjene ustupke. Rezultat je naporno uopće opisivati jer je kontradiktoran sam po sebi. Sam David Cameron najbolje ga je opisao: “Velika Britanija imat će od EU-a ono što joj se sviđa, a bit će oslobođena onoga što joj se ne sviđa… imat ćemo najbolje od dva svijeta.Srcem i dušom vodit ću kampanju za ostanak u Uniji”.

O kakva dva svijeta govori Cameron? Jedan je EU i europski kontinentalni prostor, a drugi britanski svijet je tzv. “anglosfera”. Nju sačinjavaju SAD, s kojim Velika Britanija ima uspostavljeni posebni status, te države koje s Britanijom imaju posebne povijesne i političke veze – Australija, Novi Zeland, Irska i Kanada.

Britanija tako nakon summita i formalno ima specijalni status prema Europskoj uniji, dok istovremeno ima i specijalni status prema SAD-u, pa slijedom toga sada kao ojačana karika daje novi značaj specijalnom odnosu EU-a prema SAD-u. To je pravi cilj predstave s “Brexitom” – jačanje američkog i britanskog utjecaja u EU-u nasuprot njemačkom, a uspjeh jamči nesumnjiva kooperacija njemačke kancelarke i frustriranog francuskog predsjednika, rastrganog između Elizejske palače i apartmana ljubavnica.

Ojačani temelji za sklapanje TTIP-a

Time se udaraju jači temelji transatlantskom gospodarskom povezivanju i konačnom sklapanju pripremljenog Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership – TTIP) između SAD-a i EU-a.

U povijesnom nastavku preko uspostavljenog niza specijalnih odnosa preko Velike Britanije kao gravitacijske točke pod američkim vodstvom ići će se na spajanje ona dva svijeta o kojima nimalo slučajno govori Cameron – američkog transatlantskog mosta prema Europi i transpacifičkog mostobrana prema Aziji, anglosfere i europskih integracija, odnosno u gospodarskom smislu spajanja već sklopljenih američkih transpacifičkih trgovinskih sporazuma s budućim TTIP-om. Tako bi nastala golema geostrateška i geoekonomska cjelina pod angloameričkom dominacijom, koja bi uz već sklopljene trgovinske sporazume SAD-a i Kanade s južnoameričkim državama obuhvaćala više od polovice svijeta. Na kraju bi neki budući Francis Fukuyama

ponovo mogao pisati “Kraj povijesti”, ovoga puta s više podloge u zbiljnosti svijeta. Izlazak Velika Britanije iz EU-a nije moguć jer bi se njime ugrozio taj povijesni projekt. O njemu zapravo nitko i ne razmišlja, a sve što se događa oko “Brexita”, pa i budući britanski referendum, dobro je osmišljena predstava za javnost.

Nimalo slučajno baš ovih dana se na drugoj strani svijeta u kontekstu “Brexita” raspravlja se o angloameričkim pozicijama i vezama na ona dva Cameronova svijeta, zapravo dva američka mostobrana, prema Europi i prema Aziji.

Tako Gareth Evans, bivši australski ministar vanjskih poslova i čelnik Nacionalnog sveučilišta Australije upozorava da se Velika Britanija ne smije povući iz EU-a i orijentirati na “anglosferu” jer je u njoj, na američkom transpacifičkom mostu, ključnu ulogu preuzela Australija i tu bi, smatra Evans, britanska uloga bila suvišna. Obrnuto, britansko pozicioniranje na američkom transatlantskom mostu prema EU-u je od ključne važnosti. Prema Evansu, “anglosfera je za Australiju bila ekonomski od ključne važnosti i prije nego što se Velika Britanija pridružila zajedničkom europskom tržištu. Naši trgovinski odnosi u budućnosti vezani su za transpacifičko partnerstvo sa SAD-om kao ključnim igračem… i ne vidim nikakvog razloga za dodavanje još anglo elemenata u taj sklop”. Britanska uloga je na američkom transatlanstkom partnerstvu s EU-om gdje “Amerika ulaže golemu energiju u uspostavljanje transatlantskog tgovinskog i investicijskog partnerstva s EU-om. Uostalom, sam američki trgovinski predstavnik (United States Trade Representative – USTR), veleposlanik Michael Froman, u listopadu prošle godine upozorio je da SAD neće imati interesa za pregovore o slobodnoj trgovini s Velikom Britanijom ako se povuče iz EU-a”.

Haas: Spriječiti jačanje centifugalnih sila u Uniji

Izjava Michaela Fromana uistinu ukazuje na ključnu britansku poziciju u američkom nastupu prema Europi, i kako nema govora o britanskom napuštanju EU-a. U trenutku kad je izrečena bila je zapravo upozorenje drugoj strani, europskoj političkoj i financijskoj oligarhiji i samom njemačkom vrhu, da mora prihvatiti britanske zahtjeve, zapravo pristati na novu podjelu pozicija unutar EU-a s većom britanskom ulogom.

I predsjednik američkog Vijeća za međunarodne odnose Richard N. Haass, nekadašnji ravnatelj političkog planiranja State Departmenta i posebni izaslanik predsjednika Georgea Busha za Sjevernu Irsku, odbacuje svaku mogućnost izlaska Britanije iz EU-a: “Iz moje perspektive odluka o izlasku Velike Britanije iz EU-a bila bi nepoželjna – štoviše, vrlo nepoželjna. Postoji više razloga za to. Jedan od razloga je što SAD cijeni značaj svoje veze s Velikom Britanijom proporcionalno njenoj ulozi u Europi. Britanija je važna ne samo kao bilateralni partner, nego mnogo više zato što se može računati da će u Bruxellesu podržavati pozicije sukladne ili bliske stavovima SAD-a. Osim toga, Unija bez Velike Britanije bit će izložena većem utjecaju Njemačke nego što ga ima sada. Takva njemačka nadmoć dugoročno ne može biti održiva… Rezultat će biti slabija Europa u vremenima kad je SAD treba mnogo jaču nego sada. Projekt europske integracije započet u svjetlu 2. svjetskog rata pomogao je donijeti neviđenu stabilnost i prosperitet na kontinentu tijekom gotovo tri četvrtine stoljeća. Britanska odluka o razlazu dala bi dodatnu snagu već sada evidentnim centrifugalnim silama. Nacionalizam i populizam, ionako u usponu iz ekonomskih i socijalnih razloga, dobiti će još više zamaha.“

Kao i ranije veleposlanik Froman, sada Haass svoju poruku zapravo ne adresira Londonu, nego europskoj političkoj eliti sa slikovitim prikazom posljedica neprihvaćanja britanskih zahtjeva i njihova napuštanja EU-a. Čak i kada govori o mogućem odvajanju Škotske i otvaranju pitanja Sjeverne Irske u slučaju „Brexit“, između redova čelnicima vodećih europskih država poručuje da bi raspad EU-a, potaknut, eto, odlaskom Velike Britanije mogao izazvati secesijski val na prostorima europskih država.

Bili bi ugroženi i interesi londonskog Cityja

Na kraju, nisu u pitanju samo američki interesi zbog kojih je isključena svaka mogućnost britanskog napuštanja EU-a, nego i interesi londonskog Cityja i britanskog kapitala čvrsto povezanog s arapskim i međunarodnim središtima financijske moći. Britanska ekonomija je parazitska „ekonomija kapanja“ zasnovana na privlačenju stranog nefunkcionalnog kapitala koji ne ulaže u proizvodnju nego u industriju usluga,

trgovinu i kockarski bankarski sustav za koji bi izlazak s jedinstvenog tržišta EU-a imao porazne posljedice. Prema Anatoleu Kaletskom, glavnom ekonomistu i dopredsjedniku konzultantske tvrtke Gavekal Dragonomics, “napuštanje EU-a i zajedničkog tržišta obezglavilo bi britansko gospodarstvo utemeljeno na uslugama širokog spektra – financijskog, odvjetničkog, računovodstvenog, medijskog, projektantskog, osiguravateljskog i dr. Britanska uslužna industrija bila bi zaključana na jedno tržište. Francuskoj, njemačkoj i irskoj vladi bilo bi posebno drago vidjeti banke i hedge fondove sa sjedištem u Velikoj Britaniji okovane i zaustavljene propisima EU-a. Tvrtke registrirane u Velikoj Britaniji iz područja upravljanja imovinom, osiguranja, račuvodstva, pravnog zastupanja i medija bile bi prisiljene prenijeti svoja sjedišta, radna mjesta i plaćanje poreza u Pariz, Frankfurt ili Dublin” – upozorava Kaletsky.

Izjava američkog trgovinskog predstavnika Michaela Fromana iz listopada prošle godine da SAD neće s Velikom Britanijom sklapati famozni TTIP ako napusti EU dotaknula je još jedan razlog koji bi britanskoj uslužnoj ekonomiji izbio milijarde eura zarade koje postaju izgledne sklapanjem TTIP-a između SAD-a i EU-a. Taj ugovor, naime, sadrži otrovnu sastavnicu ISDS (Investor-State Dispute Settlement) ili “rješavanje sporova između investitora i država”. To je pravni put kojim internacionalne korporacije mogu zaobilazeći nacionalne pravosudne sustave te izravno tužiti države članice EU-a nadnacionalnim arbitražnim sudovima kada procijene da su njihovi poslovni interesi ugroženi ili oštećeni političkim odlukama država i promjenama zakonodavstva. Britanske odvjetničke tvrtke, kao dio njihove uslužne industrije, praktično su izborile monopol na tom tržištu diljem svijeta i sada se već zagrijavaju za mega posao u Europi i odbrojavaju do trenutka potpisivanja TTIP-a, kada će čim on iste stupi na snagu podnijeti protiv članica EU-a tužbe vrijedne stotine milijardi dolara.

Uistinu je razvidno da ne postoji ni najmanji politički, vojni ili gospodarski interes Londona da napusti EU. Štoviše, Britanci bi pretrpjeli nemjerljive štete, a napuštanje EU-a bilo bi u potpunoj suprotnosti s interesima SAD-a kao ključnog britanskog partnera. Cijela priča s “Brexitom” je farsa koja služi jačanju uloge Velike Britanije i SAD-a unutar EU-a na štetu Njemačke.

Sve je to znala i druga strana. Pristajanje na angloameričke zahtjeve u situaciji kada je bilo potpuno jasno da je prijetnja prazna puška i da Velika Britanija ne može napustiti EU svjedoči s jedne strane o snazi pritiska, a s druge o nesposobnost i kolaboraciji čelnika vodećih europskih država.