Washington već tri i pol godine posredstvom svojih „satelita“ sistematski potiskuje Rusiju iz Europske unije, kidajući njezine ključne gospodarske i političke odnose i interese, kako s Bruxellessom, tako i s većinom glavnih država Unije.
Moskva je već odavno svjesna američkih namjera ali je ispočetka ipak gajila nade u političku i gospodarsku snagu i neovisnost ključnih zemalja EU, kao i u državničke karakteristike njihovih vođa, kojima bi trebao biti primaran nacionalni, a ne kolektivni interes (čitaj: interes elitiziranog financijskog, gospodarskog, političkog i vojnog establišmenta). Međutim, ta nadanja Moskve ubrzo su se rasplinula poput mjehura sapunice te je Rusija i definitivno, a ne samo deklarativno i u propagandnu svrhu kao svojevrsno upozorenje Zapadu, svoje fundamentalne gospodarske, političke i vojno – sigurnosne potencijale okrenula na Istok, u želji za povezivanjem s tamošnjim ključnim državama na ravnopravnim osnovama i u iščekivanju predstojeće velike i odlučne bitke s SAD-om na tom prostoru, ključne za budući ustroj svijeta.
Pored izgradnje strateških odnosa s Kinom i čvrstih političkih i gospodarskih odnosa s Indijom i Pakistanom (kao najvažnijim azijskim kopnenim državama) kroz Šangajsku organizaciju o suradnji (čijem se članstvu vjerojatno uskoro priključuje i Iran), Rusiji je vrlo važna uspostava strateških odnosa s još jednom snažnom azijskom asocijacijom – ASEAN (The Association of Southeast Asian Nations ili Savez država Jugo-istočne Azije), sa sjedištem u Jakarti (Indonezija). Ta organizacija od deset gospodarski i demografski potentnih i perspektivnih država već dugi niz godina privlači pozornost svjetskih središta moći.
Samit u Sočiju
19. svibnja u ruskom Sočiju otvoren je dvodnevni samit Rusija – ASEAN pod nazivom „Na putu prema strateškom partnerstvu radi zajedničke koristi“. U radu samita sudjeluju predsjednici ili šefovi vlada zemalja članica, te ruski predsjednik Putin i premijer Medvedev. U Soči je također došlo oko 350 predstavnika biznis-elite, ekonomisti i stručnjaci iz Rusije, Bruneja, Vijetnama, Indonezije, Laosa, Kambodže, Mjanmara, Malezije, Singapura, Tajlanda i Filipina.
Treba napomenuti kako je samo dva tjedna ranije u Soči, na sastanak s predsjednikom Putinom došao i japanski premijer Shinzo Abe (posjet je davno planiran ali je uvjek bio prolongiran zbog Zapadnih sankcija Rusiji (u kojima sudjeluje i Japan, iako svjestan njihove kontraproduktivnosti u prvom redu po vlastite interese), a što je izazvalo nelagodu u Washingtonu koji je posjet na sve načine želio spriječiti.
Rusija kroz približavanje s Japanom, kao i zemljama članicama ASEAN-a, šalje još jedan signal, a to je, da nije orijentirana isključivo na stratešku suradnju s Kinom i da su joj ambicije znatno šire i da se kreću i u smjeru Jugoistočne Azije ali i prema uspostavi dobrih (u prvom redu gospodarskih) odnosa s Japanom i Južnom Korejom. Rusija tu ulazi na prilično sklisko područje jer se radi o zemljama koje su vanjsko-politički oštro suprostavljene Kini zbog međusobnih teritorijalnih sporova, a nekima od njih (primjerice Vijetnamu) Rusija je i glavni dobavljač naoružanja. Ali o tome nešto više kasnije u tekstu, a sada se vratimo glavnoj temi.
ASEAN je jedna od najvećih organizacija Azijsko-tihooceanske regije, u kojoj živi više od 630 milijuna stanovnika (više nego u EU). Ukupni BDP ASEAN-a iznosi, prema podatcima iz 2014. godine, 2,57 trilijuna dolara. U prethodnih 5 godina trgovinska razmjena Rusije s tom organizacijom se udvostručila, a u 2014. godini dosegnula je svoj rekord, u iznosu od 21,5 milijardu dolara. Samit u Sočiju je treći takve vrste u zadnjih 20 godina, od kada su uspostavljeni odnosi između Rusije i te organizacije.
Međutm, treba naglasiti kako je udio Rusije u ukupnom BDP-u ASEAN-a vrlo skroman i iznosio je svega 1%. Radi se o skromnim investicijama, a Rusija svoje usluge u toj regiji pruža najviše u sferi izvoza naoružanja, iskustva u eksploataciji energenata (poglavito nafte i plina) i atomske energije. Ali trendovi se (polako) mijenjaju te je prošle godine Rusija povećala svoju trgovinsku razmjenu s tom organizacijom na 24 milijarde dolara, a s obzirom na njezinu (nedvojbeno) buduću „odsječenost“ prema Zapadnim tržištima ta će se brojka brzo povećavati.
Susreti na visokoj razini i potpisani dokumenti
Prvi dan samita u Sočiju obilježili su bilateralni susreti ruskog državnog vrha sa šefovima država članica ASEAN-a. Posebno su upečatljivi oni s liderima Indonezije, Vijetnama, Malezije, Singapura i Tajlanda.
Pozornost je privukao i sastanak predsjednika Putina sa šefom „kineske“ Azijske banke za infrastrukturne investicije (AIIB) Jinon Liqunom. Tijekom tih susreta potpisano je niz dogovora. Npr. Ruski fond za direktne investicije, tajlandski konglomerat Charoen Pokphand Group (C.P. Group), kineska tvrtka Banner Infant Dairy Products (Banner Dairy), vodeći bliskoistočni investitori i banke, potpisali su suglasnost o zajedničkim investicijama u projekt vrijedan milijardu dolara, o izgradnji u Rusiji najvećeg integriranog pretovarno-mlječnog kompleksa. Ruski investicijski fond i vjetnamski državni investicijski fond State Capital Investment Corporation (SCIC) potpisali su memorandum o osnivanju zajedničke investicijske platforme s početnim kapitalom u iznosu od 500 milijuna dolara. Ruska i indonezijska vlada potpisale su suglasnost o suradnji u obrambenoj sferi.
Drugi dan samita obilježit će globalne i regionalne sigurnosne i druge teme, a na kraju samita očekuje se donošenje Sočinske deklaracije u kojoj će se formulirati nužnosti daljnjeg razvoja ruskog odnosa s tom organizacijom koji će dovesti do uspostave strateškog partnerstva. U tom smislu, osim same deklaracije, očekuje se i usvajanje kompleksnog plana djelovanja u nevedenom smjeru.
Glavni tajnik ASEAN-a Le Luong Minh izjavio je u Sočiju, kako ta organizacija Rusiju smatra važnim partnerom i da se njihovi odnosi produbljuju posljednjih 20 godina. To se odnosi na politiku, sigurnost, trgovinu, investicije, znanost, tehnologiju, energetiku, turizam, kulturu.
Trenutačno se u fazi ratifikacije nalazi dogovor o uspostavi zone slobodne trgovine između „ruskog“ Euroazijskog ekonomskog saveza (EAES) i Vijetnama, a u travnju su započeli pregovori o uspostavi te zone i između Rusije i Tajlanda. U Sočiju su o tome razgovarali i ruski i indonezijski predsjednici, a prijedlog za uspostavu slobodne trgovinske zone podnio je i singapurski premijer, kao i rukovodstvo Kambodže.
Ruski državni vrh, u stvari, namjerava formirati široko gospodarsko partnerstvo između EAES, ASEAN-a i ŠOS, kao snažnu protutežu američkom Tran-stihooceanskom partnerstvu. Na taj se način zapravo sve relativizira, budući da su mnoge zemlje ASEAN-a uključene u tu „američku“ asocijaciju u koju nije dopušten pristup Kini i Rusiji. Jer neovisno o teritorijalnim sporovima i međusobnim sudskim procesima pred međunarodnim sudbenim instancama, sve ove zemlje imaju vrlo razvijene gospodarske odnose s Kinom, a većini od njih je Kina i glavni trgovinski partner.
Pojedini Zapadni mediji upravo i potenciraju sigurnosnu problematiku u odnosu na gospodarske interese azijskih zemalja. U tom smislu Rusiji ne daju preveliku šansu jer on mora „levitirati“ između strateških odnosa s Kinom i dobrih odnosa sa zemljama koje s Kinom imaju napete sigurnosne odnose. Potencira se i navodna ruska želja, da u regiju samo izvozi još više svog naoružanja, a što može izazvati nezadovoljstvo Pekinga. U tom se smislu, u Zapadnim medijima često ističe primjer Vijetnama koji se s Kinom spori oko morske granice. A toj zemlji je upravo Rusija glavni izvoznik naoružanja – od lovačkih zrakoplova, podmornica, do raketa i vojnih brodova suvremenih tipova koje Vijetnamu omogućuju visoku razinu vojne moći. Hanoj je, zauzvrat, Rusiji iznova omogućio neometano korištenje strateški vrlo važne vojno-pomorske i zrakoplovne baze Kamran (Rusija ju je iznajmljivala od 1979. (SSSR) do 2002. g.), i to usprkos velikom američkom nezadovoljstvu (Pentagon ju je namjeravao iznajmiti za vlastite potrebe jer bi mu omogućila golemu stratešku prednost u odnosu na Kinu) jer tu bazu upravo sada koriste ruski strateški bombarderi koji lete pokraj, u Južno-kineskom moru, Istočnom kineskom moru i Japanskom moru stacioniranih američkih vojnih baza.
Ruska pomorska flota nedavno je sudjelovala u dvije velike vojne vježbe u Bruneima i Indoneziji. S druge strane, Indonezija, Tajland i Malezija žele kupovati rusko oružje koje je jeftinije od Zapadnog, a često za njim u kvaliteti ni u čemu ne zaostaje. Sve to skupa ukazuje na povišenje ruske vojne nazočnosti u Jugoistočnoj Aziji.
Zapadni mediji ističu kako ti ruski potezi mogu razdražiti Kinu.
Međutim, niti se Kina protivi ruskim pojačanim ruskim vojnim i drugim aktivnostima (naprotiv), niti ostale zemlje (prema Kini suprostavljene) Rusiji ne žele dobrodošlicu. Svaka iz svojih razloga. Prošli mjesec ruski ministar Sergej Lavrov jasno je izrazio rusku potporu bilateralnom rješavanju teritorijalnih sporova između Kine i ostalih zemalja te ukazao na nedopustivost miješanja vanjskih država u njihove sporove i odnose. Radi se, inače, o tipičnoj kineskoj poziciji te je ministar Lavrov time jasno dao do znanja tko je ipak ruski glavni strateški partner, ne samo u tom dijelu svijeta.
S druge strane, većina zemalja Jugoistočne Azije, poučene negativnim iskustvom iz prošlosti, ne žele vezati svoje interese isključivo uz SAD već ih nastoje disperzirati u gospodarskom, političkom i u sigurnosnom smislu. Naravno, nitko od njih se ne želi odreći SAD-a kao najmoćnije i najutjecajnije svjetske sile, ali se čini kako ipak počinje prevladavati svojevrsna kolektivna svijest o tome, da se u tom dijelu svijeta mora uspostaviti nova ravnoteža snaga i partnerstvo na ravnopravnim osnovama, bez bilo čije dominacije. Svi su svjesni kako Kina jednostavno želi slobodan pristup na svjetske oceane, a što je razumljivo s gledišta njezine veličine i vojne i gospodarske moći. Samo je pitanje načina na koji to osigurati, a da se ostale zemlje ne osjete ugrožene. I na tome se upravo radi ali nikako ne uz blagoslov svih svjetskih silnica.
Komentari
0 komentara