Zoran Meter
Zanimljivo je kako su spomenuti počeci organizacije planirali uključivanje i pojedinih regija Ruske Federacije, naseljenih pretežito muslimanskim stanovništvom, ali se od tih ambicija vrlo brzo odustalo, da bi sve konačno poprimilo današnji oblik
Uzbekistanski drevni grad Samarkand, pravi povijesni i arhitektonski biser, koji je široj javnosti postao poznat nakon što je u njemu nedavno održan summit na vrhu Šangajske organizacije (SCO) koja uključuje 15-ak država s euroazijskog prostora, danas je domaćin prvom summitu Organizacije turskih država – OTS (preciznije, ovo je prvi summit nakon promjene imena te organizacije na sastanku u Istanbulu 2021., a prethodno se zvala Vijeće turkofonskih država).
Današnjem događaju nazoče čelnici pet država članica – Uzbekistana, Turske, Azerbajdžana, Kazahstana, Kirgistana, kao i predstavnici dviju zemalja promatrača – Turkmenistana i, zanimljivo – Mađarske (pogledaj video ispod teksta ili na poveznici ovdje). Zemlje članice OTS-a zajedno imaju 160 milijuna ljudi, što je više od 2 posto svjetske populacije, a čine više od 3 posto globalnog BDP-a prema paritetu kupovne moći.
Na summitu će se razgovarati o pitanjima daljnjeg ubrzanja suradnje u sektoru trgovine, gospodarstva, prometa, kulture i turizma, kao i razmjena mišljenja o međunarodnim i regionalnim pitanjima, a planira se i potpisivanje više od 10 dokumenata. Najvažniji je, svakako, Deklaracija Samarkandskog summita, koji će objediniti stavove država članica o najvažnijim regionalnim i globalnim problemima. Utvrđeni su zajednički pristupi za osiguranje regionalne stabilnosti, sigurnosti i održivog gospodarskog razvoja, jačanje prometnih veza i produbljivanje kulturnog dijaloga.
Nakon summita, iduće jednogodišnje predsjedanje OTS-om prelazi s Turske na Uzbekistan.
Regionalne organizacije uzimaju maha nakon sloma unipolarnog svijeta
S ubrzanim, dubokim globalnim geopolitičkim promjenama očito je narasla i potreba za intenziviranje suradnje turkofonskih država – tzv. Turskog svijeta. Naime, kako se sve brže uspostavlja multipolarni svjetski poredak, tako se intenziviraju i regionalne suradnje tj. uspostavljaju nove integracije regionalnog karaktera diljem svijeta, koje zamjenjuju one međunarodne tj. one globalnog karaktera koje po prirodi svoga posla ne mogu biti fokusirane na probleme i razvojne ciljeve pojedinih regija. Regionalne organizacije su platforme koje i brže i više uzimaju u obzir nacionalne interese država regija, i učinkovitije rješavaju i probleme i pitanja suradnje i razvoja u svim sferama.
OTS „pikirao“ i na ruske teritorije
Ova organizacija, o kojoj je danas riječ – OTS, zapravo je „stavljena u opticaj“ još 1992. godine na summitu država turskog govornog područja u Istanbulu, što je bio prvi korak prema integraciji zemalja turskog svijeta.
Od 1992. do 2009. održano je devet summita, a nakon posljednjeg, potpisan je Nakhchivanski sporazum o uspostavi Vijeća za suradnju turkofonskih zemalja (Tursko vijeće), da bi 2021. isto bilo preimenovano u Organizaciju turskih država (OTS).
Zanimljivo je kako su spomenuti počeci organizacije planirali uključivanje i pojedinih regija Ruske Federacije, naseljenih pretežito muslimanskim stanovništvom, ali se od tih ambicija vrlo brzo odustalo, da bi sve konačno poprimilo današnji oblik.
Karta: TOS
Turska kao gravitacijsko središte
Naravno da je gravitacijsko središte OTS-a Turska, kao stanovništvom najveća ali i gospodarski i politički najmoćnija i najutjecajnija država članica. Po Tursku određenu poteškoću po ovom pitanju, koje je za nju nedvojbeno i strateško, predstavlja činjenica kako ona nema direktnog teritorijalnog spoja s ostalim zemljama članicama što onda, po geografskoj logici stvari teško može od Turske činiti epicentar ili gravitacijsko središte. Upravo u tome i leži značaj ali i golema geopolitička i geostrateška osjetljivost pitanja Nagorno Karabaha odnosno ukupnih odnosa između Azerbajdžana i Armenije, s obzirom kako je ova potonja na svom jugu poput klina zabijena između azerbajdžanske enklave Nahičevan (koja graniči s Turskom) i glavnine azerbajdžanskog teritorija zapadno od njega.
Slika 1. Zastava TOS-a
Zanimljivo je, također, da se TOS preklapa s drugim važnim regionalnim organizacijama, poput spomenute i puno važnije Šangajske organizacije, kao i Euroazijske ekonomske unije koju predvodi Rusija – i čije su članice i neke od zemalja Srednje Azije iz postsovjetskog prostora (Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan). Također je vidljivo i da sve zemlje postsovjetskog prostora iz te regije nisu i članice TOS-a, poput Tadžikistana, etnički i jezično vrlo bliskog Iranu koji ne gleda blagonaklono na tursko širenje utjecaja na povijesnim prostorima drevnog Perzijskog carstva čiji je Iran neposredni nasljednik.
TOS kao konkurencija Šangajskoj organizaciji ili platforma za zajedničku suradnju?
S tim u svezi ključno će pitanje biti hoće li te organizacije međusobno surađivati ili se smatrati konkurentima?
Kako se sada čini, izglednije je ono prvo, jer su sve ključne zemlje suženog euroazijskog prostranstva (minus EU i pojedinih europskih zemalja s njom usko povezanih), zainteresirane za međusobnu suradnju bez uplitanja izvanjskih sila (čitaj Zapada u cjelini). Naravno, za tako nešto trebat će im i mudrosti i strpljenja, a rekao bih i živaca s obzirom da oko svih pitanja nemaju ni približno identične nacionalne interese (dovoljno je spomenuti gore navedeni prostor Južnog kavkaza gdje se sudaraju ruski, turski i iranski interesi). Jer elemente takve prirode, ako nitko drugi, sigurno znaju i željet će iskoristiti i Sjedinjene Države i Velika Britanija.
One ne žele biti izbačene s euroazijske geopolitičke „šahovske ploče“ – ključne za sve ostalo – i po prirodnim i po ljudskim resursima, ali i po brzom gospodarskom rastu – neuhvatljivom po Zapad koji opasno usporava.
Ima li Turska dovoljno gospodarske snage za liderstvo?
I za sam kraj. Važno je i pitanje turskog liderstva nad TOS-om, ne u vojno-sigurnosnom smislu jer niti jedna zemlja ne želi da netko nad njom vojno dominira i takve im regionalne organizacije sigurno ne trebaju. Njima treba lider koji ima gospodarsku snagu, koji je s njima spreman podijeliti dio svoje razvojne moći, investirati u velike projekte i sl.
Tu se nameće pitanje prave sposobnosti Turske. Njezino je gospodarstvo nedvojbeno snažno, nastoji pratiti i najsuvremenije tehnološke trendove, ali je trenutačno zahvaćeno ozbiljnom krizom i visokom inflacijom. Turska mora pronaći način za rješavanje tih nagomilanih problema na način da to učini što je moguće više samostalno, jer će, u protivnom, i sama pasti u ovisnost onih koji bi joj u tome mogli pomoći, ali pod uvjetom da Ankara njima bude poslušna. A takav gravitacijski partner – ovisan o drugom, ne treba nikome (tako i srednjoazijskim turkofonskim državama), jer onda i sami mogu zatražiti i dobiti pomoć takve vrste i bez posrednika (od SAD-a do Kine).
Također treba dodati kako se kao glavni trgovinski partneri srednjoazijskih država postsovjetskog prostora periodično izmjenjuju čas Rusija, čas Kina – a Turska je po tom pitanju još daleko, što, naravno, ne znači da ne može i neće tražiti prostor za jačanje svoje gospodarske uloge.
Ali koliko će Turskoj biti složeno da sve stavi, da tako kažem, pod svoju kontrolu, svjedoči i upravo pristigla vijest iz Samarkanda, prema kojoj summit TOS-a nije odobrio dodjeljivanje samoproglašenoj Turskoj Republici Sjeverni Cipar (priznaje ga jedino Ankara) status promatrača. O tome je novinarima kazao uzbekistanski ministar vanjskih poslova Vladimir Norov.
U tom kontekstu treba podsjetiti kako je ranije turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, nakon summita, za tursku televiziju TRT Haber kazao da je Turska Republika Sjeverni Cipar postala promatrač u organizaciji.
“Kao rezultat summita nije potpisana posebna odluka o Sjevernom Cipru. Uzbekistan se strogo vodi normama međunarodnog prava, poglavito u pitanjima suvereniteta, neovisnosti i teritorijalnog integriteta države. Ne može biti govora o priznavanju Sjevernog Cipra Cipar kao neovisne države”, rekao je Norov o ishodu summita.
Pa sad budimo pametni.
