Realno, što na bojnom polju može promijeniti odluka o slanju 30-ak američkih tenkova Abrams u rujnu ove godine, ili pak ona o obuci šestorice ukrajinskih pilota za upravljanje zrakoplovima F-16 (za koje se još niti ne zna hoće li uopće biti isporučeni Ukrajini dok traje rat) koja će trajati najmanje godinu dana?
Šef ureda glavnog tajnika NATO saveza Stian Jensen izjavio je u utorak, 15. kolovoza, da bi se Ukrajina mogla priključiti NATO savezu ako pristane ustupiti teritorije koje odbija priznati kao dio Rusije. Vijest je objavio norveški medij Verdens Gang, a prenosi ga ruska agencija TASS. Vijest je danas prenijela i ukrajinska TV “Resident”.
“Mislim da bi za Ukrajinu moglo biti rješenje da se odrekne teritorija i zauzvrat dobije članstvo u NATO-u. Istovremeno, Ukrajina mora sama odlučiti kada i pod kojim uvjetima želi pregovarati”, kazao je Stian Jensen.
Na pitanje misli li da bi Ukrajina trebala ustupiti svoje teritorije kako bi postigla mir s Rusijom i pridružila se NATO-u, Jensen je kazao kako se o poslijeratnom statusu Ukrajine već pregovara i da je već pokrenuto pitanje ustupaka teritorija Rusiji. “Ne kažem da bi se to trebalo dogoditi. Ali ovo bi moglo biti moguće rješenje”, naveo je visokopozicionirani službenik Sjevernoatlantskog vojnopolitičkog saveza.
Prethodno je za rusku državnu agenciju TASS zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Mihail Galuzin kazao kako rješenje sukoba zahtijeva potvrdu temelja ukrajinskog suvereniteta (dogovora temeljem kojeg je Ukrajina dobila nezavisnost u kolovozu 1991. uoči raspada SSSR-a, op.GN.) – njezin neutralni, izvanblokovski i nenuklearni status. Osim toga, potrebno je “prepoznati nove teritorijalne realnosti, osigurati demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, prava njezinih građana koji govore ruski i nacionalnih manjina u skladu s međunarodnim pravom”.
S druge strane zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev otišao je još dalje komentirajući riječi šefa ureda glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, Stiana Jensena, o podjeli Ukrajine kao mogućeg preduvjeta za njen ulaz u spomenuti vojni savez.
“I što? Ideja je čudna. Stvar je samo da su svi navodno njihovi teritoriji vrlo kontroverzni. A da bi ušle u blok (NATO), vlasti u Kijevu morat će se odreći čak i samog Kijeva, glavnog grada Drevne Rusije. Prijestolnicu će morati preseliti u Lavov.“ – kazao je u svom stilu bivši ruski predsjednik i trenutačni visoki dužnosnik.
Podjela Ukrajine sve češća tema i na Zapadu
O nužnosti podjele Ukrajine kao preduvjeta za završetak rata u posljednje se vrijeme sve češće govori i u zapadnim analitičkim krugovima. Međutim do sada nikada nismo čuli ovakve i slične prijedloge iz usta ne samo visokih službenika NATO saveza, barem ne u javnom prostoru.
Sadašnje plasiranje gore spomenutih teza u eter sigurno nije slučajno i prije svega je odraz realnosti vojnog stanja na terenu tj. činjenice da će ukrajinska vojska teško do pobjede ma koliko rat još dugo trajao. Ona je zapela u dugo najavljivanoj protuofenzivi, uspjesi su premali da bi mogli jamčiti bilo što kvalitativno u smislu da bi Ruse primoralo na ustupke, a kamoli na pristanak na bezuvjetno povlačenje na granice iz 1991. g. i slične PR akcije za jednokratnu uporabu za koje svi koji to trebaju znati znaju da nemaju nikakvu podlogu u stvarnosti i šansu za uspjeh.
Realno, što na bojnom polju može promijeniti odluka o slanju 30-ak američkih tenkova Abrams u rujnu ove godine, ili pak ona o obuci šestorice ukrajinskih pilota za upravljanje zrakoplovima F-16 (za koje se još niti ne zna hoće li uopće biti isporučeni Ukrajini dok traje rat) koja će trajati najmanje godinu dana?
Pa makar se NATO savez naknadno i ogradio od navedene izjave od svog visokopozicioniranog dužnosnika (što je, naravno, itekako moguće), radit će se vjerojatno samo o klasičnom PR potezu vezanom uz već dobro poznate stavove o „nepokolebljivosti u pomoći Ukrajini dokle god to bude potrebno“ i sl. Ono što je sigurno, „probni balon“ je pušten – očito ne slučajno.
U ovakvim okolnostima i na ovakvim razinama slučajnosti nema pa je jasno kako se o takvim modelima , kao o ustupcima ukrajinskih teritorija Rusiji kao potencijalnim rješenjima za kraj sukoba itekako vode unutarnje rasprave – ne samo u strukturama NATO saveza, već i na visokim političkim razinama.
Ukrajina devastirana, a NATO priprema novu proljetnu protuofenzivu
Ovaj rat iscrpljuje sve – i Rusiju i Zapad, a o Ukrajini je suvišno i govoriti.
Ona je do sada već devastirana demografski, ekonomski, socijalno, infrastrukturno. Što god se govorilo u javnom i medijskom prostoru, niti stanje s moralom ukrajinskih građana već odavno nije onakvo kakvo je bilo nakon prošlogodišnjih uspjeha ukrajinske vojske, što može imati ozbiljne posljedice po vlasti u Kijevu.
I u Ukrajini se, naime, kao i u SAD-u i Rusiji, iduće godine održavaju predsjednički izbori, pri čemu Ukrajinci sve manje vide perspektivu u trajnom sukobu sa svojim velikim i, što god netko govorio – još uvijek moćnim susjedom na istoku, koji, k tome – sada je to već svima jasno – (realno ili nerealno) ne namjerava odustati od svojih ključnih ciljeva, prije svega usmjerenih na osiguranje ruskih strateških sigurnosnih interesa kroz dobivanje sigurnosnih jamstava od strane NATO saveza.
Nekakve najave o već sada prisutnom razmišljanju u SAD-u o pokretanju nove ukrajinske protuofenzive na proljeće s obzirom kako je jasno da ova neće uspjeti (tim više što uskoro stiže jesen i kiše koje će na terenu opet onemogućiti bilo kakve značajnije pokrete oklopnih snaga i mehanizacije), o čemu je prije nekoliko dana izvijestio američki The Wall Street Journal, sigurno neće poboljšati moral stanovništva. Prije će biti suprotno, s obzirom da može značiti samo nove žrtve i razaranja.
Istodobno je i „ostatak“ svijeta zasićen ukrajinskim ratom pa je jasno kako će se izlaz iz nastalog stanja prije ili kasnije morati tražiti za pregovaračkim stolom.
Hoće li to biti na način, koji, kao ideju predlaže NATO-ov dužnosnik Stian Jensen ostaje tek za vidjeti. Ali nekakva maštanja o tome da će u svemu ovome zadnju riječ ipak morati imati Kijev potpuno su irelevantna. Ukrajina se bez zapadne vojne i financijske pomoći ne bi održala niti 3 mjeseca (o tome su nedavno javno kazali i visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell i njemački ministar obrane Boris Pistorius) pa je jasno da će Kijev morati poslušati sve ono što mu Washington kaže. A Washington to, naravno, neće reći na sav glas jer ne može omalovažiti ukrajinske vlasti, i jer bi to, uostalom, imalo jasan prizvuk promašaja i njegove ukrajinske politike. Za to ipak postoje uhodani kanali.
Više o ovoj temi možete pročitati u analizi ispod teksta.
