Pakistan je na isti dan kada je održan milijunski protuizraelski prosvjed u Islamabadu, izvršio i probno lansiranje balističke nuklearne rakete – očito podsjećajući Izrael kako i jedna islamska zemlja posjeduje nuklearno oružje
Izraelski institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) objavio je svoju procjenu raketnog arsenala proiranske libanonske šijitske organizacije Hezbollah. O tome je u ponedjeljak izvijestio medij The Jerusalem Post.
Hezbollahov potencijal je ne samo respektabilan, već i zastrašujući. Ako krene eskalacija sukoba iz Pojasa Gaze, raketni tornado „Božje stranke“ zasut će Izrael.
“Hezbollah je organizacija koju podupire Iran i naoružana je značajnim arsenalom vrlo razornog oružja. Sastoji se od redovnih i pričuvnih vojnika, procjenjuje se na između 50.000 i 100.000 boraca. Nadalje, Radwan Force, visoko obučena komando-postrojba s borbenim iskustvom iz sukoba u Siriji, vjeruje se da se sastoji od otprilike 2500 boraca ili više.“ – navodi se u tekstu.
“Osim toga, Hezbollah dobiva vanjsku potporu od šijitskih aktivista, uključujući one iz susjednih zemalja kao što su Afganistan, Pakistan, Sirija i Irak”, navodi se u izvješću kojeg prenosi JP.
Izvješće ukazuje i na “impresivna sredstva napada” koja koristi spomenuta moćna organizacija, koja se sastoje od golemog arsenala od 150.000 do 200.000 projektila, uključujući i stotine onih precizno vođenih.
Podaci INSS-a pokazuju da Hezbollah ima približno 40.000 projektila kratkog dometa (15-20 km), približno 80.000 projektila srednjeg i dugog dometa kao što su Fajr 3 i 5, te približno 30.000 projektila dugog dometa (200-300 km). Organizacija je također dobila ograničeni broj dalekometnih (700 km) projektila Scud C i D iz Sirije.
Nekoliko stotina projektila Fatah 110, opremljenih preciznim navigacijskim sustavima koji se temelje na GPS-u i nose oko 500 kg eksploziva, imaju značajnu preciznost i razorni potencijal.
Hezbollah je također opremljen visokokvalitetnim projektilima zemlja-zrak C802 iz Kine i projektilima Yakhont iz Rusije. Osim toga, imaju moderne ruske protutenkovske rakete Kornet, kao i protuzračne rakete SA-17 (Buk-M1) i SA-22 (Pancir-S1) koje mogu pogoditi brodove i helikoptere, navodi se u izvješću.
Izvješće ukazuje i na potencijal Hezbollahovih bespilotnih letjelica, od kojih se većina proizvodi interno za napade i izviđačke misije, s dometom do 400 km. Borbeno najspremnija sila Libanona, s kojom se po ovom pokazatelju ne mogu mjeriti ni oružane snage ove arapske strane, ima stotine dronova.
Nedavno smo na našem portalu izvijestili kako Bidenova administracija privatno poziva Izrael da ne pokreće vojnu kampanju protiv Hezbollaha jer to može eskalirati rat i izvan te zemlje, u širu regiju.
SAD privatno pritišće Izrael da ne počne rat s Hezbollahom — bit će mnogo ozbiljnije
Washington nastoji spriječiti širenje rata izvan Pojasa Gaze, rekla su dva dužnosnika upoznata s tom tematikom za izraelski medij The Times of Israel.
SAD je upozorio Izrael da bude oprezan u svom vojnom odgovoru na topničke napade Hezbollaha, objašnjavajući da bi “pogreška IDF-a u Libanonu mogla izazvati puno veći rat “.
Strah od kopnene invazije na Gazu
Zapravo, usuđujem se pretpostaviti kako je strah od rata s Hezbollahom u smislu prelijevanja tog sukoba u širi regionalni i glavna kočnica pokretanja izraelskog kopnenog napada na Gazu.
Naravno, tu je nazočan, i također bitan, i politički element koji se temelji na snažnom protivljenju arapskih i općenito islamskih zemalja svijeta takvoj operaciji nakon razarajućih zračnih napada na Gazu (koji još traju) koji ionako predstavljaju neproporcionalnu i prekomjernu silu koja je prerasla u izraelski obračun s čitavim stanovništvom Gaze tj. civilima. U Pakistanu je prekjučer održan milijunski protuizraelski prosvjed na ulicama Islamabada, a sigurno ne slučajno, Pakistan je isti dan izvršio svoje probno lansiranje nuklearne rakete, očito podsjećajući Izrael kako i jedna islamska zemlja posjeduje nuklearno oružje.
O tome više ne govore samo tradicionalni izraelski protivnici, već i čitav niz zapadnih političara, analitičara i medija koji pozivaju Izrael na smanjenje intenziteta vojnih napada i poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. O ovom posljednjem je, naravno, već iluzorno govoriti u kontekstu brisanja Gaze s lica zemlje, pa se sada sva pozornost u tom smislu usmjerava na uspostavu humanitarnih koridora za opskrbu civila hranom, vodom, lijekovima, ili pak za njihovu evakuaciju iz pojasa Gaze.
O potpunoj moralnoj degradaciji vezano uz ovu humanitarnu katastrofu sada neću govoriti jer ona nije tema ovog teksta, pa ću se vratiti onoj središnjoj – vojnoj analizi.
Osim krajnje rizičnog rata s Hezbollahom (Izraelske obrambene snage – IDF, ipak su znatno jače od Hezbollaha u svim segmentima, ali respektabilna vojna sila te organizacije svoju je učinkovitost i velike probleme po izraelsku vojsku pokazala još i tijekom njihovog posljednjeg velikog rata na jugu Libanona početkom 2000-ih, kojeg mnogi analitičari smatraju i neriješenim po svom ishodu. Naravno, od tada do danas su i jedan i druga strana itekako poradile na otklanjanju nedostataka i modernizaciji svojih snaga pa bi novi rat definitivno bio još razorniji i ozbiljniji po pitanju vojnih i civilnih gubitaka), Izrael ima još „kočnica“ za pokretanje kopnene ofenzive na Gazu.
Neke od najvažnijih, na koje upozoravaju i izraelski analitičari su:
- Činjenica da „nisu svi od 360.000 rezervista IDF-a bili na pravim mjestima s pravom opremom, i nisu svi bili potpuno osvježeni i obučeni za svoje različite misije“.
- Drugi i prilično jak argument je da IDF pruža građanima Gaze više vremena za evakuaciju. Do kraja prvog tjedna borbi, oko 500.000 Palestinaca – otprilike 50% – pobjeglo je iz sjeverne Gaze prema jugu. Do početka ovog trećeg tjedna, broj je bio iznad 700.000, blizu 70%-75%, kako danas navodi spomenuti medij The Jeruzalem Post.
Naime, dodao bih kako je IDF svjestan da se Hamas ukopao u svojim podzemnim tunelima i da je spreman za urbanu borbu koja će definitivno izazvati i velike žrtve na izraelsko strani, pa je to potrebno minimizirati što većim sravnjivanjem Gaze prethodnim zračnim napadima. Koliko će to biti učinkovito drugo je pitanje. Za uništenje isprepletene goleme mreže podzemnih tunela bio bi potreban ogroman broj američkih bombi za dubinsko razbijanje bunkera, što je vrlo skupo, a vjerojatno ih za tako nešto i nema dovoljno. Drugo su tzv. tepih bombe koje ravnaju površinu i kojih i Izrael ima sasvim dostatno. Drugim riječima, opet bi glavninu posla morali obavljati pješaci.
Strah od Irana
Kako god bilo, pretpostavljam da je dominantni razlog izraelskog otezanja s kopnenom operacijom strah od sukoba s Iranom, ne samo po Izrael, već u ništa manjoj mjeri i po američku vojnu infrastrukturu u regiji, poglavito onu u zoni Perzijskog zaljeva. Iranski raketni program već je gotovo u potpunosti realiziran i njegov su potencijal i razorna moć i više nego respektabilni.
Iran je već u regiji uspio izgraditi svoju „šijitsku os“ ili “šijitsku dugu” kroz niz organizacija vojnog karaktera od Jemena, preko Iraka i Sirije sve do Libanona, a nad svima njima, definitivno, i po organizacijskom ustroju i po snazi, i po golemom utjecaju na društvo (Libanon) dominira Hezbollah. On je zapravo najveći pouzdanik Teherana za njegove planove usmjerene na borbu protiv Izraela s obzirom da dvije neprijateljske strane stoje gotovo jedna nasuprot drugoj na krajnjem jugu Libanona, a razdvaja ih samo manji kontingent snaga Ujedinjenih naroda koje nadgledaju crtu razdvajanja.
Međutim, i druge proiranske organizacije u Siriji i Iraku ovih se dana sve ozbiljnije javljaju kao bitni čimbenici u igri. Već su izvršile čitav niz napada na tamošnje američke baze, a najozbiljnija u tom smislu se javlja šijitska organizacija Irački islamski otpor koja je preuzela odgovornost na napade na američke baze na sjeveru Iraka i kraj Bagdada.
Nije potrebno govoriti niti što rat s Iranom može značiti po snage američke 5. flote stacionirane u Bahreinu, nasuprot samoga Irana.
Pentagon ubrzano jača svoje efektive u regiji slanjem dviju skupina brodova na čelu s nosačima zrakoplova USS Gerald R. Ford i USS Dvight Eisenhower, a planira ojačati i proturaketnu obranu suvremenim sustavima THAAD.
Neovisno o tome, teško je vjerovati da se Sjedinjene Države i Bidenova administracija žele upuštati u dugotrajni i krajnje neizvjesni rat s Iranom, dok istodobno traje i onaj ukrajinski – i to u predizbornoj godini. Rizici su ionako i bez njega već vrlo visoki. Osim toga, nisam siguran da eskalacija stanja na Bliskom istoku ne bi odgovarala Moskvi. Američko upadanje u zamku rata s Iranom, koji nije ni Afganistan ni Irak, Rusiji bi definitivno išlo u prilog.
Sve će na kraju biti stvar procjene Washingtona. O tome više neće odlučivati niti Izrael, ma koliko to često puta u svojoj modernoj povijesti činio.
Vremena su se promijenila, a sada su golemi ulozi u igri između globalnih velesila. Zato prostora za samostalne odluke malih igrača ubrzano ponestaje.
