Zoran Meter
„Slava caru i Rusiji!“ – uzvikivalo se pred očima Ursule Von der Leyen, dok je pravoslavni svećenik blagoslivljao ruskog cara
Moj dobri poznanik, kao i obično imao je čast sudjelovati na premjernom otvaranju operne sezone u čuvenoj milanskoj La Scali. I to kakvom otvaranju!
Ali o tome ipak nešto kasnije u tekstu, a sada više o onome što mu je prethodilo i što ga se (ne)posredno tiče.
Ne tako davno, nedugo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače – diljem Europe i Zapada općenito počela je već dugo vremena neviđena stigmatizacija čitavog jednog naroda – onog ruskog. Masovni politički i medijski obračun protiv njegove kulture, jezika, sporta – tj. svega onog što čini identitet jednog naroda. Sve to u kontekstu izjednačavanja krivnje – ne samo građana Rusije, već čitave ruske dijaspore koja generacijama živi u Zapadnoj Europi i SAD-u – s politikom državne vlasti u Moskvi, iako ona s njom nema ama baš nikakve veze.
Čak i ako su u pitanju samo ruski građani (dakle oni koji žive u Ruskoj Federaciji), od kojih je većina vjerojatno na izborima i glasala za Putina, ni u kom ih se slučaju ne može dovoditi u kontekst pokretanja ukrajinskog rata jer niti najmanje naznake toga nikada nije bilo u njegovim predizbornim programima. Osim toga ta je Putinova odluka jednako iznenadila i rusku i svjetsku javnost, i tamošnje i svjetske medije, koji su u čudu promatrali prodor ruskih tenkova prema ukrajinskom glavnom gradu Kijevu i drugdje – diljem te zemlje.
Ponižavajući zahtjevi diljem Europe stavljani pred domicilne Ruse, koji tamo već godinama pa i desetljećima žive i rade i čija djeca tamo idu u škole i završavaju ih, da se odriču Putinove agresivne politike ako žele i dalje nastaviti živjeti i raditi u tim zemljama, zabrane nastupa ruskim sportašima ako prethodno pismeno ne osude Putinovu agresiju, zabrane izvođenja ruskih klasičnih remek-djela iz područja glazbeno-scenske umjetnosti i literature – sve je to tako snažno sličilo na mračno doba nacističke Njemačke i obračuna s jednim drugim narodom – onim židovskim. Na paljenje njegovih knjiga, razbijanje njegovih trgovina, raspirivanje histerične mržnje koja je na kraju rezultirala Holokaustom.
Gledajući govor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na istanbulskoj sigurnosnoj konferenciji u proljeće ove godine, imao sam priliku vidjeti kako je čak i on, koji nikako nije uzor demokratskog lidera, pred glavnim tajnikom NATO saveza Jensom Stoltenbergom (koji je sjedio u prvom redu, a do njega i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović) kazao kako je nedopustiv kulturološki obračun s čitavim ruskim narodom. Auditorij je te Erdoganove riječi popratio aplauzom, a pljeskala im je i naša bivša predsjednica – dok je Stoltenberg sjedio skamenjena lica, bez ikakvih vidljivih emocija.
Ali vremena se mijenjaju, a elite vjerojatno uviđaju nedopustivost nastavka diskriminacije jednog naroda u ime politike jednog vođe. Tako je prošli tjedan Udruženje profesionalnih tenisača (ATP) kaznilo organizatore teniskog turnira u Wimbledonu i Britanski teniski savez s milijun dolara zbog njihove zabrane nastupa ruskim i bjeloruskim tenisačima i tenisačicama na tom turniru u ljeto ove godine. Istom kaznom prethodno je Britance kaznila i svjetska udruga tenisačica (WTA).
Iako se tu radi o profesionalnim sportskim udrugama a ne političkim organizacijama ili tijelima, jasno je kako se ovakve odluke teško mogu donositi bez utjecaja visoke politike. A ona se po tom pitanju, kako sam već rekao – mijenja. Jer briselskim i drugim elitama na Zapadu usporedbe s Hitlerovim nacizmom sigurno nisu ugodne za slušati i to ne žele. Osim toga, cilj je ionako već postignut – Rusija je u potpunosti i za dugo vremena odsječena od Zapada i tamo je neće vratiti niti eventualni skori završetak ukrajinskog rata, niti eventualna otvaranja ranije zatvorenih ili miniranih ruskih plinovoda i td. U igri je ipak velika i dugotrajna geopolitička bitka, a Ukrajina je u njoj „samo“ kolateralna žrtva.
Ali možda najjasnija poruka o svemu ovome odaslana je, također prošli tjedan – iz Italije. Ovog puta u simbiozi kulturne djelatnosti i visoke politike. Jer bez ove potonje ipak se ne može, kako u sportu tako i u kulturi. Novce trebaju i jedi i drugi a njih daju ili država ili privatni sponzori uz politiku itekako vezani i o njoj ovisni.
Preciznije, vraćamo se na uvodnu rečenicu ovog teksta.
„Slava caru i Rusiji!“ – oralo se 7. prosinca pred očima Ursule Von der Leyen, dok je pravoslavni svećenik blagoslivljao ruskog cara. Tako mi je, nekako, stanje opisao moj stari znanac i dobri poznavatelj talijanskih društvenih i političkih zbivanja, dodavši pri tom kako je „ludnica“ bila još veća jer su vani ljutiti Ukrajinci izvikivali „slava Ukrajini!“! Naravno, riječ je o talijanskim opernim pjevačima i drugim majstorima klasične glazbe i kazališne scene, koji su u čuvenoj milanskoj Scali izvodili isto tako čuvenu i grandioznu rusku operu „Boris Godunov“ autora Modesta Petroviča Musorgskog.
Naime, nakon službenog posjeta talijanskom državnom vrhu i nedavno izabranoj novoj premijerki te zemlje Georgii Meloni, Ursula von der Leyen imala je čast u njihovoj pratnji biti na otvaranju nove operne sezone u milanskoj Scali.
Naravno da program nije bio tajna i da je bio objavljen već znatno ranije (operni spektakli, uostalom, pripremaju se za premijere i više godina). Glazbeni direktor La Scale Riccardo Chailly nije od njega želio odustati usprkos prosvjedima ukrajinske diplomacije. A zašto i bi? Čuveno remek-djelo, višestruko cenzurirano kako u vrijeme ruskog carstva tako i SSSR-a, baš s ničim nije vezano uz današnju rusku politiku ili sadašnji državni vrh te zemlje.
Dakle Ursula von der Leyen dobro je znala kojoj će predstavi nazočiti i kakve će biti reakcije. Međutim, previše izbora nije niti imala i morala je „istrpjeti“ nelagodu ne samo zbog gore navedenih kritika javnosti o diskriminaciji čitavog jednog naroda i njegove kulture, već i „oprati grijehe“ od uvreda koje je, između ostalih, i osobno nanijela novoj talijanskoj premijerki uoči tamošnjih parlamentarnih izbora, kada je govorila kako Italija, u slučaju pobjede Meloni odnosno njene stranke tj. koalicije koju je predvodila – može ni manje ni više nego ostati bez financijskih sredstava iz fondova EU (sve to u kontekstu navodnog koketiranja Meloni s fašizmom). Ta je izjava tada izazvala bijes talijanske javnosti i salve uzvika o nedopustivom miješanju u izborno pravo talijanskog naroda tj. samu demokraciju – a vrlo vjerojatno je i postiglo suprotni efekt od željenog.
Ali Meloni je sada tu, na čelu talijanske vlade – i s njom treba računati. Jer nove unutarnje podjele u ionako različitim krizama pogođenoj Uniji sada su Bruxellesu najmanje potrebne.
Možda je ovdje riječ i o osobnoj osveti Meloni koju je predsjednica EK oštro kritizirala uoči talijanskih izbora u kontekstu koketiranja s fašizmom. Ništa čudno i s pozicije da je talijansku premijerku 7. prosinca medij POLITICO Europe, na svojoj listi najpozitivnijih i najnegativnijih političara Europe za iduću godinu, pozicionirao na 1. mjesto tzv. „Ometača”, spremnih promijeniti status quo.
Što god bilo, Meloni je otvoreno stala uz glazbenog direktora La Scale kazavši kako se ne može kažnjavati čitava ruska kultura. Ali o osveti možemo samo nagađati jer slične je riječi istom prigodom uporabila i Ursula von der Leyen pravdajući pred medijima svoju nazočnost u La Scali.
Međutim što joj je drugo i preostalo. Nakon spektakla – pljesak publike trajao je ukupno 13 minuta!
Više o spomenutom opernom spektaklu možete pogledati na ovom twittu i na poveznici ovdje.
L'apertura della stagione lirica del Teatro alla Scala è stata preceduta e accompagnata dalle polemiche per la scelta del Boris Godunov, un'opera russa. Russi anche molti degli interpreti, a cominciare dal protagonista pic.twitter.com/99skUEKdUN
— Tg3 (@Tg3web) December 7, 2022
