Geopolitika

Predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Junker, koji je tijekom upravo završenog summita NATO-a u Bruxelessu jedva stajao na nogama, pridržavan od strane europskih državnika, ogledni je primjer stanja u kojem se već dugo nalazi Europska unija. Naime, unatoč službenom demantiju glasnogovornice EK koja je njegovo teturanje pripisala „bolnom napadu išijasa“, Junker vidno podsjeća na ruskog predsjednika, Borisa Jelcina koji je često na službenim skupovima, a pod utjecajem velikih količina alkohola, imao neviđene ispade. Predsjednika Jelcina, kroničnog alkoholičara i marionetu Zapada, koji je tijekom devedesetih godina Rusiju bacio na koljena, Rusi pamte po okrutnim ekonomskim reformama („šok terapija“) koje su najveći broj građana ove velike zemlje odvukle u stanje krajnjeg siromaštva i neviđene bijede, ali istovremeno omogućile stvaranje malobrojne, neobično povlaštene kaste. Oligarsi su potom, uz svesrdnu pomoć zapadnih „savjetnika“ privatizirali ogromno rusko nacionalno bogatstvo, nekadašnju državnu imovinu, te ga izvezli u „civilizirani“ svijet – zemlje zapadne Europe ili off shore rajeve pod kontrolom britanske kraljice. Slično, i od išijasa bolesni Junker, svoju je osamnaestogodišnju poziciju premijera Luksemburga iskoristio za pretvaranje te malene, ali iznimno bogate, politički neobično moćne zemlje u poreznu oazu usred Europske unije, te time snažno pridonio stvaranju nesocijalne i nesolidarne Europe kao ključnog izazova političke budućnosti i stabilnosti Europske unije.

Vjerujem da je građanima EU-a tijekom posljednjeg zasjedanja NATO-a uistinu bilo teško gledati neumjesno teturanje predsjednika najsnažnije institucije na kontinentu, ali jednako tako i „šamaranje“  europskih državnika od strane američkog predsjednika, Donalda Trumpa, koje se ponovilo i tijekom njegovog posjeta Velikoj Britaniji. Europskim liderima Trump je još jednom poručio – „America first“, te im uz brojne kritike, prijetnje, podrugivanja sasvim jasno obznanio kako želi novac. Kao predstavnik američke poslovne, financijske i gospodarske elite, Trump je pritisnio europske saveznike sa zahtjevom da se vojni proračuni povećaju ne na već dogovorena 2% BDP-a, nego čak na 4% nacionalnih proračuna i to vrlo skoro – do siječnja 2019. godine. Američki predsjednik odlučio je kako SAD-e više neće same snositi troškove NATO-a, ali i globalizacije koja je kroz američki model neoliberalne ekonomije, bogatim zapadnoeuropskim zemljama otvorila svjetska tržišta i donijela ogromne profite. Iako su europski lideri ostali zatečeni Trumpovim zahtjevom, a kad su došli k sebi u pravilu se odlučili oglušiti o njegove „preporuke“, važno je napomenuti da je američki predsjednik postavio potpuno logično pitanje financiranja europske sigurnosti.

Međutim, događaji tijekom dva važna summita, održana u razmaku od dva tjedna (Europsko vijeće, 28. lipanj); NATO summit, 10/11. srpanj) zapravo su sasvim jasno ukazali na vrlo diskutabilnu poziciju Europske unije, i njezinu nesposobnost u suočavanju s ključnim izazovima koji prijete njenom raspadu. Iako su se uskoro oglasili čelnici EU-a i nacionalnih država koji su se napokon odlučili suprotstaviti Trumpu, ipak ostaje nepobitna činjenica kako je europska elita u potpunosti izgubila sposobnost samostalnog donošenja geopolitičke odluke, i održavanja europskog jedinstva u trenutku kada je „stariji brat“ odlučio promijeniti pravila igre.

Naime, Trump svakako želi ojačati Ameriku (America first), poglavito njezinu unutarnju moć, odnosno ekonomiju. To nije tek „izum“ predsjednika Trumpa, ekonomija je, ne zaboravimo, bila i najvažnija okosnica Clintonove vanjskopolitičke strategije. Snažno američko gospodarstvo, koje je poseban zamah doživjelo u vrijeme dva mandata predsjednika Clintona, potvrdilo se kao podloga političkoj i vojnoj moći, globalnom utjecaju i preuzimanju inicijative u međunarodnim odnosima i povratno, upravo takvo snažno angažiranje diljem svijeta otvorilo je Americi, ali i saveznicima svjetska tržišta. Clintonova administracija, pridajući gospodarstvu, jednako kao i stalnom ulaganju u obrazovanje, znanost i razvoju vrhunske tehnologije – strateško značenje, djelotvorno je izbrisala razliku između unutarnje i vanjske politike, naglašavajući kako samo ekonomski moćna Amerika može biti svjetski lider. Clinton je svojom politikom smanjio unutarnji američki deficit, oživio američko gospodarstvo, a uspješnim pregovaranjem oko NAFTE, APEC-a i GATT-a, i sklapanjem gotovo 300 sporazuma o slobodnoj trgovini, otvorio američkom kapitalu inozemna tržišta. Takva vanjskopolitička strategija rezultirala je otvaranjem 22 milijuna radnih mjesta u samoj Americi, čime je Clinton osigurao za Sjedinjene Države najveću ekspanziju u povijesti svjetske trgovine i uopće globalne ekonomije. I ono što je osobito važno – ugrozio ekonomski primat tada ozbiljnih američkih konkurenata – Njemačke i Japana.

Trump želi isto, samo što neupitnu američku poziciju želi izgraditi drugim sredstvima. On sve trgovinske i uopće vanjskopolitičke saveze, kao i vodeću ulogu SAD-a u procesu globalizacije smatra nečim što Americi donosi više štete nego koristi. Stoga se i okomio na Njemačku koja je upravo snažno profitirala zahvaljujući američkom „podmetanju leđa“. Njegova strategija sada je poprilično jasna – Trump želi oslabiti Europu koju doživljava kao ozbiljnog konkurenta, a to će učiniti uz pomoć NATO-a. Upravo završeni summit bio je prilika da američki predsjednik ojača američku dominaciju unutar Saveza, nakon čega će različitim sredstvima i tehnikama nastaviti raditi na slabljenju (možda i raskolu EU), te tako bitno utjecati na prilike u Europi.

Nije tajna kako Sjedinjene Države nikada nisu željele jedinstvenu Europu kao ravnopravnog partnera. Naime, već je američka vanjskopolitička strategija oblikovana netom nakon završetka II. svjetskog rata (Trumanova doktrina (strategy of containtment), oživjela ideje realpolitike Nicholasa Spykmana (1983-1943), prema čijoj je teoriji euroazijski kontinent, sa svojim rubnim područjem dodira sa svjetskim morima od najveće strateške važnosti za Sjedinjene Države. Prostor Rimlanda, koji se proteže od Europe do Bliskog istoka i dalje do Indokine, područje je sukoba maritivnih i kontinentalnih sila, prvenstveno Rusije, stoga Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju zadržati pravo slobodnog i stalnog pristupa tom području i uspostaviti nadzor nad njim kako bi spriječili dominaciju suparničkih sila. Glavna Spykmanova preokupacija osmišljavanje je djelotvornih mehanizama obuzdavanja moći europskih država: Francuske, Njemačke kao i Rusije, stoga stvaranje ujedinjene Europe nije proces koji bi Sjedinjene Države trebale ohrabrivati, budući da bi novonastala konstelacija moći znatno izmijenila ulogu SAD-a kao atlantske sile i oslabila njezinu poziciju na zapadnoj hemisferi. Spykman odbacuje američki izolacionizam i s obzirom na iskustvo dva svjetska rata zagovara stalnu američku nazočnost u Europi, jer globalna odgovornosti za svjetski poredak zahtijeva i globalni domet. Smatrajući da je za dominaciju SAD-a u svjetskim razmjerima najpogubniji savez Njemačke i Sovjetskog Saveza, Spykman smatra da Sjedinjene Države, prostor Euroazije, trebaju držati podijeljenim, posebno spriječiti jači savez Njemačke i Rusije, uz istovremeni nadzor najznačajnijih kopnenih i pomorskih komunikacijskih pravaca.

NATO savez (Nort Atlantic Treaty Organisation) utemeljen daleke 1949. godine kao vojnopolitički savez s ciljem spriječavanja ekspanzije utjecaja Sovjetskog Saveza u Europi, uskoro je dobio vrlo zahtjevan zadatak – postao je najmoćniji američki instrument kontrole utjecaja i snage Njemačke u poslijeratnoj Europi, čime je ova zemlja, smještena u kontaktnoj zoni Heartlanda, imala prilike svoj ekonomski uspon graditi u kontekstu potpune podređenosti, te političke i sigurnosne ovisnosti o „velikom bratu“, tj. Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon raspada komunističkih sustava u istočnoj Europi, 1991. godine, te ujedinjenja Njemačke (što je osobito brinulo britansku premijerku Margaret Tacher, te francuskog predsjednika, Mitteranda, ali je provedeno na inicijativu američke politike), europski su političari počeli trabunjati o jedinstvenoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te propitivati ulogu, smisao i ciljeve NATO-a kao vojno-političke organizacije u posthladnoratovskoj Europi. Američka administracija, daleko pametnija od tadašnje (ali i sadašnje) nadobudne europske elite, odlučila se na strateško preusmjeravanje NATO-a, naravno, pod njenim neupitnim utjecajem. Već ugovorom iz Maastrichta, 1992. godine, Europska unija priznala je NATO kao temelj europske obrane, nakon čega su započeli gotovo simultani procesi proširenja euroatlantskog utjecaja prema istoku Europe (proširenje NATO-a i EU) pod potpunim američkim nadzorom i utjecajem.

Proces posthladnoratovskog proširenja NATO-a (još uvijek nezavršen), za razliku od hladnoratovskog djelovanja koje je imalo prvenstveno vojnu svrhu, imao je politički cilj, stoga je znatno složeniji. Naime, kroz navedeni proces NATO je u velikoj mjeri utjecao na oblikovanje unutarnje politike, osobito obrambenih pitanja novih članica, ali i na oblikovanje odnosa među državama u srednjoj i istočnoj Europi. Nove članice ili države Nove Europe više su naklonjene Washingtonu, manje Bruxellesu i uglavnom vjerno slijede američke intervencionističke ideje. Ipak, tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Iraka (1990. i 2003.), Afganistana, Libije i Sirije, Sjedinjene su Države, unatoč početnim nesporazumima, vrlo koordinirano djelovale sa svojim dugogodišnjim saveznicima (Velika Britanija, Francuska, Njemačka), te podijelili ratni plijen, odnosno zone utjecaja. Novac je tekao u potocima, ratovi su iznimno profitabilan biznis, a spomenute europske zemlje profitirale su temeljem američkih ulaganja. Trump je, kao čovjek iz poslovnog sektora kojem je ekonomski račun primaran, zapravo prvi američki predsjednik koji je odlučio rasčistiti račune. Europskim je saveznicima poručio: „Ako vi ne dajete novce onda čemu NATO?“ Stanje vojnih kapaciteta, opreme i naoružanja u NATO članicama podjednako je loše desetljećima, što je bilo vidljivo već kod jedne od prvih intervencija NATO-a na prostoru SR Jugoslavije (Allied Force,1999.) Tada se pokazalo da vojna moć Sjedinjenih Država ima presudnu ulogu u oblikovanju međunarodnog sigurnosnog okruženja. Zračna kampanja nad Kosovom pokazala je sve razlike između europskih i američkih kapaciteta za vođenja rata. Naime, Sjedinjene su Države osigurale gotovo svu borbenu podršku, sredstva za vođenje elektronskog rata, nadzor zračnog i kopnenog prostora, punjenje goriva u zraku i druge kapacitete ključne za sukob visokog intenziteta, pa je bilo očigledno da su europski saveznici i dalje uveliko ovisni o Sjedinjenim Državama. NATO, nadalje, ne raspolaže dostatnim brojem vojnika, američki vojni budžet raste zbog nevjerojatnog angažmana plaćenika, privatnih vojnih kompanija, opće je poznato da npr. u Afganistanu ratuju plaćeničke vojske.

NATO je najvažniji instrument američke geopolitike i geostrategije, temeljni oslonac američkog vojno – industrijskog kompleksa, ali i ostatka američke privrede, zbog čega ne samo Trump, već i američka duboka država zasigurno vode računa o zadržavanju NATO-a u okrilju američke politike. Stoga nije realno očekivati slabljenje NATO-a, kao ni povlačenje SAD-a iz Saveza, NATO savez predsjednik Trump namjerava koristiti za vršenje pritiska na Europu. Američki mediji još su prošlog mjeseca objavili da je Bijela kuća od Pentagona naručila analizu apokaliptičkog scenarija – povlačenja SAD-a iz NATO-a ili mogućnosti povlačenja američke vojske iz Njemačke. Budući da Washingtonu glavni cilj ne samo zadržati Europu u podređenom položaju, već spriječiti stvaranje gospodarske zone koja bi mogla ujediniti cijelu Europu uključujući Rusiju, ili ne daj Bože, čak i Kinu u okviru „Belt and Road“ strategije (novi Put svile), još je Obamina administracija preko ukrajinske krize, 2014. godine pokrenula novi hladni rat.

Njemačka je zasigurno na američkom nišanu, zbog čega je čak i realna mogućnost povlačenja američkih snaga iz Njemačke. Međutim, one neće napustiti europski kontinent, mogu biti tek premještene u Poljsku (Poljaci su nedavno ponudili 2 milijarde dolara za izgradnju američke vojne baze u Poljskoj, a ta je baza u izgradnji). SAD će fokusirati svoje djelovanje prema istoku Europe, iako Amerika kao i NATO realno nemaju stvarnog protivnika u Europi. Trump ima potrebu malo zagrijati atmosferu, Rusija je zapravo idealan protivnik, a proizvodnja straha od Rusije, te mobilizacija saveznika, u tom je kontekstu već ispisan scenarij na kojem Ameri neumorno rade kako bi europskim zemljama prodali na tone oružja i time još malo obogatili vlastiti  vojno-industrijski kompleks.

Unatoč izjavama predsjednika Trumpa o američkom povlačenju iz NATO-a ne treba vjerovati u takvu mogućnost. Sastanak Trumpa i Putina u Helsinkiju, za Ameriku je idealna prilika da još malo podrije EU. Nije sigurno da će se predsjednik Putin prikloniti takvom scenariju, iako osobno predsjednik Trump gaji velike simpatije za ruskog predsjednika, s kojim bi da nije američke duboke države odavno našao zajednički jezik. Podjela interesnih zona između Amerike, Rusije i Kine, pitanje je Trumpova načina razmišljanja i časti – Trump svoje protivnike, političare s jasnim stavom zapravo cijeni.  Međutim za svoje europske saveznike, klimavce koji zamalo da mu se ne obraćaju s Vaša visosti, Trump ostaje glavni problem. Sada, kada ih je svrstao među protivnike SAD-a (uz Rusiju i Kinu), i uskratio zaštitu i profitabilne poslove (ratove), otvoreno je pitanje mogu li sami definirati odgovore na teške izazove koji razaraju Europsku uniju?

 

 

 

 

 

 

Početkom srpnja direktor odjela za politička planiranja američkog State Departmenta Brian Hook, izjavio je, kako SAD ne namjeravaju uvoditi bilo kakve iznimke prema drugim državama i davati licence njihovim tvrtkama kada su u pitanju njihovi poslovni odnosi s Iranom i posljedično uvođenje američkih sankcija. Washington jača pritisak na Teheran i on bi morao imati odlučujuću ulogu u osiguranju američke nacionalne sigurnosti, izjavio je Hook. Time je odgovorio na jasnu najavu Turske i Indije kako će i dalje nastaviti uvoziti iransku naftu i poslje 4. studenog, do kada je Bijela kuća dala rok inozemnim tvrtkama za prekid poslovnih odnosa s Iranom, poglavito onih u sferi energetike. Hook je naglasio kako SAD žele „svesti na nulu“ iranske prihode od prodaje nafte. Prve sankcijske mjere bit će uvedene 6. kolovoza, a odnosit će se na iransku autoindistriju i kupoprodaju zlata i drugih dragocjenih metala.

Podsjećamo, Washington je 8. svibnja objavio jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i najavio vraćanje starih i uvođenje nikada oštrijih sankcija protiv te zemlje u razdoblju od slijedećih 90-180 dana, ali i sankcije prema domaćim i inozemnim tvrtkama koje nastave poslovati s tom zemljom i nakon 4. studenog (rok od kojeg počinju sankcije vezane uz iranski energetski sektor i sve one koji s njim budu poslovali, kao i na transakcije s Iranskom središnjom bankom). To se posebice odnosi na velike tvrtke iz EU, kao i velike europske banke preko kojih se odvija platni promet s Teheranom. Američki „ultimatum“ najviše brine krupne europske tvrtke koje imaju velike poslove na američkom tržištu, koje je, neovisno o sklopljenim unosnim poslovima s Teheranom, po njih kudikamo važnije i profitabilnije od iranskog.

Glavni uvoznici iranske nafte su Kina, Japan, Južna Koreja, Indija i EU. Udio navedenih azijskih zemalja u ukupnom izvozu iranske nafte 2016.g. zauzimao je čak 85%, a ostatak se odnosio na EU. Američka oštra upozorenja već su dovela do toga, da su pojedine zemlje smanjile svoj uvoz iranske nafte, primjerice Južna Koreja. Francuski energetski div „Total“, koji ima više milijardi dolara vrijedne sporazume s Iranom o istraživanju i eksploataciji nafte i plina u toj zemlji, već je izjavio kako neće moći realizirati svoj projekt na najvećem iranskom i svjetskom nalazištu plina Južni Pars ukoliko SAD prema „Total-u“ ne učine  iznimku.

Međutim, čini se kako po SAD, kada su u pitanju prijetnje sankcijama, neće ići sve tako glatko. U Beču su prošli tjedan predstavnici EU, Rusije i Kine, u nazočnosti iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, jasno dali do znanja kako će se, usprkos američkim prijetnjama, nastaviti poslovanje s Iranom u punom obujmu. EU je najavila potpunu zaštitu svojih tvrtki koje posluju s Teheranom. Treba naglasiti kako je još prije sastanka u Beču  veliki francuski automobilski koncern „Renault“ odbio svoje povlačenje s iranskog tržišta, a isto je učinilo i niz europskih manjih banaka, koje će, u perspektivi, i preuzeti poslovanje europskih tvrtki s Teheranom nakon što su se velike banke, koje imaju poslove i aktive u SAD-u, našle pod snažnim pritiskom Washingtona.

Sve ovo učinkovitost američkih sankcija prema Teheranu stavlja pod upit ili ih čini polovičnim. Kao što je Geopolitika News i ranije prognozirala u svojim analizama, američko-iranski spor i povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma imat će važan srednjoročni utjecaj i geopolitičke posljedice globalnog karaktera. Taj sukob samo je svojevrsni paravan, posao koji služi kao predložak za nešto puno veće. On izlazi daleko izvan okvira američko-iranskih odnosa i predstavlja ponajvažniji dio ukupne geopolitičke i geoekonomske borbe za novi ustroj svijeta. Zato i neće doći do potpune ili barem onoliko nužne solidarnosti ključnih zemalja svijeta s američkom pozicijom oko Irana i formiranja bloka, koji bi Washingtonu i jamčio konačni uspjeh u tom nadmetanju. Štoviše, Washingtonu će bit teško postići suglasnost i sa svojim ključnim saveznicima u EU i Aziji. Upravo traje završna faza formiranja najveće, ikada osnovane zone slobodne trgovine, one u Azijsko-tihooceanskoj regiji, u organizaciji Japana, Kine i Indije, u kojoj neće biti SAD-a. Američkom protekcionizmu sada se otvoreno protive Tokio, Peking i New Delhi, ali i neupitni američki saveznici poput Australije ili Singapura. Neke od tih zemalja u američkim strategijama obuzdavanja Kine imaju ključnu ulogu i trebale su služiti za vođenje američkog „rata“ protiv Pekinga „tuđim rukama“. Amerikanci su sami sebi usložnili život. Oni svoj „rat“ sada, osim s Kinom, istodobno vode i s Rusijom, Iranom, a čini se i EU. Osim toga, prije nekoliko dana došlo je i do prvih novih nesuglasica između SAD-a i Sjeverne Koreje nakon pomirbenog samita u Singapuru, kada je državni tajnik Mike Pompeo boravio u Pjongjangu ali se nije, kako je bilo očekivano, susreo s predsjednikom Kim Jong-unom već samo njegovim pomoćnikom. Pjongjang je taj susret javno prozvao „dosadnim“, a Pompeo produktivnim, pri čemu brojni svjetski mediji (i reuters) izvješćuju o prvim većim razmimoilaženjima dviju strana po pitanju denuklearizacije Sjeverne Koreje koju Washington intenzivno nameće kao temu, što izaziva animozitet suprotne strane. Jasno je kako iza Pjongjanga u znatnoj mjeri stoji Peking, koji je početkom srpnja i službeno ušao u prvu fazu velikog „trgovinskog rata“ sa SAD-om, ne svojom željom. Zbog svih ovih događaja rastu neizvjesnosti pa i strahovi od predstojeća dva ključna samita: onog NATO saveza 11. srpnja u Bruxellessu, a poglavito samita Putin-Trump 16. srpnja u Helsinkiju, gdje je potpuna nepoznanica na koje će se poteze odlučiti američki čelnik Donald Trump, imajući u vidu njegovo ponašanje na nedavnom samitu „velike sedmorice“ u Kanadi, stavova oko nedostatnog sudjelovanja europskih država, prije svih Njemačke, u financiranju zajedničke obrane u sklopu NATO-a i td.

Zato američkim partnerima sada ne pada na pamet trpiti i ekonomske gubitke odustajanjem od iranskog tržišta, uz, kako oni smatraju, ne uvažavanje njihovih bitnih nacionalnih interesa od strane tog istog SAD-a. S druge strane, prošli tjedan State Departmenta je priopćio kako od 4. srpnja pojedinačno odašilje svoje snažne delegacije u ključne zemlje svijeta, kako bi ih se privolilo na priključenje američkim stavovima vezanim uz protuiranske sankcije. Ali te aktivnost samo ukazuju s koliko se teškoća Washington susreće u nametanju svojih stavova ili, točnije, koliko je neočekivano jak otpor njegovih saveznika i partnera po tom pitanju.

A evo što o učinkovitosti američkih poteza prema Iranu misli utjecajni londonski Think Tank institut za međunarodne odnose Chatham House, čijim se uslugama koristi i američka administracija. Geopolitika News prenosi pojedine, prilično skrivene procijene njihovog izvješća o predmetnoj temi:

1.      Stabilnost iranskog režima sada se čvrsto temelji na nacionalnom osjećaju opasnosti od vanjskih neprijatelja, što, neovisno o rastućim socijalim prosvjedima, održava unutarnju stabilnost i zaštitu od radikalne smjene vlasti ili revolucije u doglednoj budućnosti. Prosvjedi su socijalnog, a ne političkog karaktera, i mogu poslužiti samo za međusobnu borbu dviju glavnih unutarnjih političkih snaga: umjerenih, oko kruga predsjednika Rouhanija, i „mladih“ stražara islamske revolucije, što je daleko od željene smjene ideološke paradigme zemlje. Te dvije dominantne političke snage različito gledaju na mogućnost sklapanja novog nuklearnog sporazuma. Konzervativci žele pričekati dok se u SAD-u ne posloži nova politička ravnoteža nakon izbora za Kongres u studenom o.g., pri čemu računaju na Trumpov gubitak i nova ograničenja u njegovom vođenju vanjske politike i posljedičnoj potrebi čekanja novih predsjedničkih izbora nakon kojih će se biti lakše dogovoriti. Londonski institut smatra kako se sadašnja vlada odmah želi dogovoriti o novom sporazumu (Geopolitika News se ne slaže s takvom pretpostavkom);

2. Iranska vlada, u iščekivanju posljedica američkog ultimatuma međunarodnoj zajednici za priključenje protuiranskim sankcijama, sada poduzima mjere za stvaranje zaliha roba nužnih za „preživljavanje“ prijelaznog razdoblja, ali i nastoji pobuditi EU da ne izlazi iz nuklearnog sporazuma;

3. Chatham House (dalje: Ch.H.) smatra, kako će, čak i u slučaju da EU, Kina, Indija i Pakistan  ostanu u sporazumu s Iranom, SAD djelovati krajnje strogo i da će poslovanje s Teheranom biti jako teško. SAD sada nude Indiji mogućnost da i dalje posluje s Iranom po pitanju izgradnje i korištenja iranskih luka, uz uvjet da odustanu od uvoza iranske nafte. Kina i Pakistan teško da će na državnoj razini prihvatiti američke uvjete, međutim, u tim zemljama djeluje i niz privatnih tvrtki koje uvoze iransku naftu i treba očekivati kako će one zbog straha taj uvoz smanjivati, ili voditi poslove na iranskom tržištu preko različitih posrednika;

4. Bilo kakvom novom sporazumu s Iranom usprotivit će se Izrael koji tu zemlju smatra postojanom nacionalnom ugrozom, koja mu sada prijeti ne samo iz Libanona već i iz Sirije;

5. Iran ima dugoročnu regionalnu politiku čiji je glavni cilj protjerivanje SAD-a iz regije. Teheran je sada zabrinut jačanjem odnosa Rusija-Sirija-Izrael, ali, ukoliko za očuvanje njegovog utjecaja bude potrebno na nekoliko godina otići iz Sirije, Iran će to učiniti kako bi se kasnije vratio, smatra Ch.H. Ne nužno u bukvalnom smislu te riječi, već kroz činjenicu da će on u Siriji ostaviti određene šijtske grupe poput libanonskog „Hezbollaha“, čije će slijedeće generacije postati samostalne i Iran smatrati bratskom državom. Usudio bih se reći kako, uz svo nužno poštovanje, CH.H. fantazira kada implicira savezništvo Moskva-Damask-Tel Aviv na račun Irana, i da u tom smislu miješa željeno za realno. Takav savez načelno nije moguć iz više razloga koje sada nemamo vremena obrazlagati. Međutim, sa sigurnošću mogu tvrditi kako se ovdje isključivo radi o situacijskom savezništvu, vezanom jedino uz provedbu osjetljivih vojnih operacija sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje, uz granicu s Izraelom i Jordanom – usmjerenom na izbjegavanje nepredviđenih, kriznih situacija i potrebu poštivanja sporazuma o demilitarizaciji zone Golanske visoravni iz 1974.g.;

6. Zanimljva je procjena Ch.H. kako Iran teži aktivnom razvoju odnosa s državama Srednje Azije (bivšim „stanovima“ iz doba SSSR-a) i da se tamo priprema za suparništvo s Kinom i Rusijom. Pri tom se spominje Turkmenistan, kao mogući smjer za izvoz iranske nafte. Opet bih se usudio kritizirati i ovu pretpostavku, s obzirom na činjenicu kako Indija i Iran upravo sada grade naftovod iz iranskih nalazišta u luku Chabahar na krajnjem jugu Irana, na obali Indijskog oceana, vrijedan milijardu dolara. Upravo tu luku i taj projekt Indija smatra alternativom kinesko-pakistanskom smijeru projekta „Put svile“, što predstavlja glavni moment za indijsko odbacivanje američkih zahtjeva za prekid uvoza iranske nafte. Osim toga, Teheranu je sada (a i ubuduće) najmanje potrebno pokretanje nekakvog suparništva prema Kini i Rusiji, de facto svojim jedinim stvarnim, ali vrlo moćnim zaštitnicima na međunarodnoj areni.

Možemo zaključiti slijedeće: glavna poluga koju Washington ima na raspolaganju i koju sada svim silama nastoji iskoristiti za suzbijanje utjecaja i razvoja Irana (njegove gospodarske i vojne moći) i posljedičnih unutarnjih socijalnih i političkih problema koji bi doveli do revolucionarne ili redovne smjene ne samo postojeće vlade već i ukupne ideološke paradigme iranskog društva, temelji se na sprječavanju iranske trgovine naftom, kao glavnim instrumentom punjenja državnog proračuna. U tom smislu nikakva polovična smanjenja uvoza iranske nafte od ključnih zemalja-uvoznica po SAD nisu prihvatljiva jer ne osiguravaju postizanje spomenutog cilja. Iran je sve ovo već i ranije prolazio u vrijeme višedesetljetnih sankcija (i to usvojenih i provođenih od cjelokupne međunarodne zajednice), pa je svejedno uspio ne samo zadržati vlast postojeće ideološko-političke nomenklature, već i ojačati svoje oružane snage, čak i pokrenuti razvoj nuklearnog programa do te mjere da je isto isporovociralo potpisivanje nuklearnog sporazuma i ukidanje sankcija Iranu, kao bezbolnijeg i političko i sigurnsono prihvatljivijeg načina za potpunu integraciju te zemlje u zajednicu svjetskih država. Trumpova administracija, međutim, misli drugačije i ima sasvim oprečan pristup, temeljen na sili (ne vojnoj, jer rata SAD-a protiv Irana neće biti, već političkoj i financijskoj) – identičan izraelskim i saudijskim stavovima kada je u pitanju Islamska Republika. Iran je za Washington sada ugroza koja se mora riješiti jednom zauvjek, kao što se to želi i sa Sjevernom Korejom. Međutim, možda bi je puno lakše mogao riješiti da je zadržao korektne odnose s Moskvom i Pekingom. A kako to nije slučaj, put ostvarenja američkih ciljeva vazanih uz tu ključnu zemlju Bliskog istoka bit će dug, trnovit i potpuno neizvjestan. Dosta će toga ovisiti i o jesenskim izborima za američki Kongres, koji će pokazati stvarni omjer snaga na američkoj političkoj sceni i prevagu ili pat poziciju između dviju dominantnih političkih snaga – republikanaca (ali ovog puta pro-Trumpovski orijentiranih) i demokrata.

Međutim, kao što je Geopolitika News već ranije navodila, vlada u Teheranu nikada nije odustala od svojih regionalnih, nacionalnih interesa. Ona to neće učiniti niti sada pod pritiskom novih američkih sankcija, koje samo politički homogeniziraju iransko nacionalno tijelo, spremno i „jesti travu“ ako treba da bi se suprostavilo novoj američkoj politici. A upravo nju Teheran sada uspješno koristi u promiđbene svrhe, jer ona svojim soliranjem iskače, kao nikada ranije, iz postojećih normi i obveza koje proizlaze iz međunarodnog prava. Time je Iran (uz snažne poluge koje već ima u rukama u smislu zaštite svojih regionalnih interesa: nadzor Hormuškog tjesnaca i Perzijskog zaljeva u cjelini, utjecaj na stanje u Siriji, Jemenu, Libanonu i td.), uvjetno govoreći, po prvi put i s pravne točke gledišta pozicioniran na stranu pravednika. Jednostavnije rečeno, Teheran više nije usamljen, a politički mudro koristi trenutačne geopolitičke turbulencije i suparništva globalnih igrača.

Zoran Meter: Nova Trumpova briga: AZIJSKI SAVEZNICI SAD-A S KINOM GRADE NAJVEĆU ZONU SLOBODNE TRGOVINE

 

Kada je jedan od najutjecajnijih američkih politologa, Samuel Huntington (1927-2008), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harward, još davne 1993.g., u časopisu „Foreign Affairs“, objavio članak „Sukob civilizacija“, a nešto poslije i knjigu „Sukob civilizacija: preustroj novog svjetskog poretka“ (Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order, 1997), mnogi autoriteti, poput francuskog filozofa Finkelkrauta, bili su spremni njegove teze proglasiti potpunim idiotarijama. Huntingtonove ideje o sukobu civilizacija, različitih kultura i religijskih identiteta, na žalost, uskoro su (uz suglasnost ili protivljenje samog autora?) postale misao vodilja američkog intervencionizma.

Huntington u ovoj, za politologe „must have“ literaturi, navodi kako će civilizacijska pripadnost u budućnosti biti sve važnija, a novi svjetski poredak bit će oblikovan međudjelovanjem velikih civilizacija: zapadne, islamske, konfucijanske, japanske, hinduističke, slavensko–pravoslavne, latinoameričke i moguće afričke. Huntington smatra kako se civilizacije jedna od drugih razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije – religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju sasvim različite poglede na odnose između Boga i čovjeka, individue i grupe, građanina i države, roditelja i djece, muža i žene, kao i vrlo različite poglede na relativnu važnost zakona i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. U čitavom svijetu procesi globalizacije i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identita, međutim, unatoč nastojanju Zapada, vrlo često upravo religija ispunjava ovu prazninu, i to u obliku fundamentalističkih pokreta čiji su nositelji mladi, visoko obrazovani ljudi. Pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti kao univerzalnih, u održanju vojne prevlasti i širenju ekonomskih interesa, dovode do situacije u kojoj je moguće očekivati da druge civilizacije odgovore protumjerama.

Naime, zapadni vrijednosni koncepti jako se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama; zapadne ideje individualizma, liberalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve od države, gotovo nemaju nikakav odjek u drugim civilizacijama, te im, zapravo, uopće nisu važne. Zapadni intervencionizam, poglavito „imperijalizam ljudskih prava“ samo vodi potvrđivanju i jačem vezivanju uz vlastite autohtone vrijednosti, zbog čega mlade generacije, često upravo one školovane na prestižnim zapadnim sveučilištima, pružaju sve snažniju potporu religijskom fundamentalizmu. Među „ne-zapadnim“ civilizacijama, autor primjećuje trend povratka korijenima, „odzapađivanje“ i „podomaćivanje“ elita, zbog čega se Zapad (početkom 90.-tih na vrhuncu svoje moći), suočava s „ne-zapadom“ koji sve snažnije želi oblikovati svijet na „ne-zapadne“ načine. Tako i Huntington vizionarski najavljuje kako će se najvažniji sukobi nakon završetka hladnog rata pojaviti duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jedne od drugih, a glavna os svjetske politike bit će odnos „Zapada i ostalih“. Za Zapad to znači: ili osigurati superiornost, poglavito nad islamom, ili razvijati razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija. Teze Huntingtona, kao jednog od najutjecajnijih svjetskih politologa, naveliko su  raspravljane, a uskoro su zadobile kultni status samoispunjavajućeg proročanstva koje će na najgori mogući način obilježiti naredna desetljeća.

Scenarij paklene budućnosti koji ljudski rod razdvaja po demografsko-socijalnim odrednicama već je viđen u brojnim hollywoodskim filmovima, a precizna futuristička „proročanstva“ i drugih velikih američkih geostratega, poput Brzezinskog ili Kissingera, pomno su razrađena u „kuhinjama“ najutjecajnijih američkih think thankova. Jedan od njih – biblijska, planirana i ciljano pokrenuta neviđena „seoba naroda“ suočila je Europu s nizom ekonomskih, sigurnosnih, političkih, ali i kulturoloških izazova s kojima se teško nosi. Dok zemlje EU uvode nove propise i zatvaraju granice za imigrante, kako bi zaštitile svoj teritorij od njihovog neželjenog priljeva, rasprava o imigracijskoj politici kao dugoročnoj strategiji Europske unije za 21. st. svakako nadilazi usko polje razgovora o pravnim aspektima ovog gorućeg problema. Nužno je razgovarati o uzrocima sadašnjeg stanja zbog čega bi zemlje članice Europske unije neizostavno trebale razmotriti razloge koji stoje iza masovnih ilegalnih migracija, a koji dotiču gospodarske, demografske, političke i sigurnosne uzroke, posljednjih godina najčešće prisilnih migracija, a za koje su moćne europske zemlje itekako odgovorne. Naime, iako se u brojnim raspravama nastoji izgraditi koordinirana strategija djelovanja prema izbjeglicama, koja uključuje rasprave o politici prema strancima, azilu, useljavanju, graničnoj kontroli, činjenica je da takva rasprava, zapravo, odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih međunarodnih aktera, poglavito Sjedinjenih Američkih Država, a zatim i njezinih saveznika – država članica EU, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima snažno desetljećima destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, kao i Bliskog istoka odakle pritječe najveći broj izbjeglica.

„Rat protiv terorizma“ koji je uz pomoć saveznika pokrenula administracija Georga Busha, mlađeg, 2001.g. nakon 11. rujna i napada na New York, tijekom posljednjih sedamnaest godina rezultirao je katastrofalnim brojem ljudskih žrtava, neviđenim materijalnim razaranjem i pretvaranjem doslovno u „prah i pepeo“ velikih i stabilnih država poput Iraka, Libije i Sirije, ali posredno i Afganistana, Jemena i Somalije. Gotovo teološki termini i crno-bijele premise „sraza dobra i zla“, „svjetla protiv tame“, s kojima je predsjednik Bush oblikovao ovu doktrinarnu kampanju, sugestivno su oblikovali novu paradigmu prema kojoj je islam, nesklon Zapadu i osobito američkim liberalnim vrijednostima, stvorio plodno tlo za terorističko nasilje protiv Amerike. U siječnju 2002.g., predsjednik Bush je u svom obraćanju naciji, izdvojio Irak, Iran i Sjevernu Koreju kao „osovine zla“ koje mogu ucjenjivati Sjedinjene Države, ali i njihove saveznike. „Cijena ravnodušnosti bila bi katastrofalna. Povijest je pozvala Ameriku i naše saveznike na akciju, stoga je naša dužnost i privilegija voditi ovu bitku za slobodu“, rekao je američki predsjednik. „Rat protiv terorizma“ uskoro je potvrdio sliku islamskog neprijatelja, raspirio mržnju i pokrenuo neviđenu spiralu nasilja na svim stranama. Tisuće civila postale su žrtve američkog „ciljanog bormbardiranja“ bespilotnim letjelicama, proizvoljnih uhićenja, mučenja pod okriljem CIA-e. Savezničke intervencije nisu poštedjele niti vjenčanja, niti slavlja, niti sprovode… Na žalost, te kolateralne žrtve na Zapadu nemaju lice niti identitet. Međutim svaka od njih ima obitelj – roditelje, braću, sestre! Trebamo li se onda čuditi da sjećanja na njih podpiruju sve snažniju mržnju prema SAD-u i Zapadu (A. Gresh, Le Mond Diplomatique). Gotovo desetljeće nakon pokrenutog rata protiv terorizma, stvoreni „konstruktivni kaos“ u ime demokracije i slobode, dramatično je utjecao na pogoršanje problema kojem se, navodno, željelo stati na kraj.

Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji Bliskog istoka, kao i ekonomskom propadanju regije, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001.g. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona i područje Palestinske samouprave, sedamnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji, kao i prostoru Indonezije, te sve više usmjerene prema Europi.

Naime, prva desetljeća 21. stoljeća obilježile su brojne vojne intervencija koje su zapadni saveznici pokrenuli s „plemenitim“ ciljevima – borbe protiv terorizma, ali istovremeno i s ideološkom matricom „širenja ljudskih prava, demokracije i slobodnih tržišta“. Ove uljuđene, velike sile, predvodnice „slobodnog“ zapadnog svijeta, pri tom se nisu ni najmanje susprezale od necivilizacijskih poduhvata koji su, podsjetimo, još uvijek izvan okvira važećeg međunarodnog prava i međunarodnog poretka, uspostavljenog u okviru UN-a 1945. godine. Osporavanje suvereniteta drugih država, ubojstva državnika, nasilno mijenjaje režima i prekrajanje granica, postale su, tako, općeprihvaćene metode koje su u svega desetljeće i pol pretvorile Bliski istok i Sjever Afrike u Divlji zapad. Rat protiv terorizma, tijekom kojeg je poginulo više od 1,5 milijuna ljudi, a broj terorista se popeo na preko 100 tisuća, Ameriku je stajao oko četiri milijarde eura. Sekularne „diktature“ u kojima su ljudi imali posao, stanove, zdravstvenu i mirovinsku skrb, a djeca masovno pohađala škole, pretvorene su u utočišta džihadista, koje su, uz Zapad, obilno financijski pomogli i omiljeni saveznici – Saudijska Arabija i Katar. Cost benefit analiza, ipak ne ide u prilog zaključku prema kojem bi rat protiv terorizma bio potpuni promašaj. Naime, samo rekonstrukcija – obnova Iraka koji je svoja  državna sredstva (nafta) u potpunosti otvorio globalnom kapitalu, donijela je Sjedinjenim Državama preko 100 milijardi dolara.

Neoimperijalne politike zapadnih demokracija imaju i svoju „soft“ metodu – gospodarsko izrabljivanje nerazvijenih djelova svijeta povijesna je konstanta. Kolonijalizam je oduvijek opravdavan kulturnom, ekonomskom i političkom superiornošću kolonizatora (u pravilu zapadnih sila), i nesposobnošću domicilnog stanovništva takvih područja da sami urede svoje državne zajednice. Kolonijalizam, ma koliko bio politički određen, u svojoj je srži zapravo tek darvinistički poduzetnički projekt, čiji su pokretači u prošlosti bili trgovci koji su razvili unosne poslove poput trgovine robljem ili nesmiljene eksploatacije prirodnih bogatstava ovih nesretnih zemalja. Kultura i uređenost zapadnih demokracija, njihov kontinuirani gospodarski uspon nosi u sebi sjeme prokletstva: njihovo bogatstvo utemeljeno je na podjarmljivanju i iskorištavanju različitih djelova svijeta – od Afrike, Azije, Južne Amerike do sada najnovijeg iscrpljivanja materijalnih i ljudskih resursa istočne Europe.

Slučaj Afrike, iz koje pristiže ogroman broj migranata, ogledni je primjer održivosti starog europskog kolonijalnog sustava koji u suradnji s afričkim elitama na vlasti eksploatira mineralne resurse 37 podsaharskih zemalja, prebogatih zlatom, platinom, dijamantima, uranom, bakrom, naftom, prirodnim plinom, šumama, kakaom, kavom i još mnogo čime, u vrijednosti koje se mjere milijardama eura. Francuska, danas vrlo aktivna u prijedlozima za rješavanje europske migrantske krize, kontrolira monetarni sustav četrnaest bivših kolonija preko CFA (izvorno Colonies Francaises d’Afrique). Kako bi očuvale paritet s eurom, ovih četrnaest afričkih država obvezne su uplaćivati Francuskoj središnjoj banci 85% vlastitih monetarnih rezervi. Valuta ovih zemalja i dalje se tiska u Francuskoj koja upravlja njihovim elitama i određuje cijenu njihovih resursa na svjetskom tržištu. Od 50,-tih godina 20. stoljeća, francuska Legija stranaca izvela je preko 60 državnih udara na području frankofonske Afrike (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…). „Bez Afrike, Francuska bi bila zemlja trećeg svijeta“, izjavio je 2008. godine, tađašnji francuski predsjednik Jacques Shirac.

Gadafijeva Libija, koja je nastojala stvoriti autonomnu valutu i izvući Afriku iz kolonijalnih ralja Zapada, nestala je zahvaljujući vojnoj intervenciji složnih zapadnih zemalja 2011. godine, a Francuska je predvodila. U Obali Bjelokosti (CFA regija), najvećem svjetskom proizvođaču kakaa, francuske korporacije kontroliraju najveći dio proizvodnje i izvoza ovog unikatnog proizvoda, dok većina stanovništva živi u krajnjoj bijedi i siromaštvu. U percepciji međunarodne javnosti, Afrika je oduvijek kontinent ovisan o međunarodnoj humanitarnoj pomoći i donacijama, iako u stvarnosti, prebogatim zapadnim zemljama godišnje isporučuje oko 58 milijardi dolara. Društvene posljedice zapadnih neokolonijalističkih politika su razorne! U subsaharskoj Africi, gdje živi više od milijarde ljudi, 60% njih u dobi do 24 godine, oko dvije trećine stanovništva živi u uvjetima neopisivog, krajnjeg siromaštva.

Migrantska kriza s kojom se danas suočava Europa, zapravo je kriza neodrživog gospodarskog i društvenog sustava. Zapadni mainstream mediji vrlo rijetko problematiziraju ovaj aspekt, odnosno pozadinu biblijske seobe naroda. Ipak, danas se Europa i svijet suočavaju s posljedicama ovakvih imperijalnih strategija zapadnih sila, a koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno-sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, u međuvremenu su postali permanentno društveno stanje čije su posljedice suočile europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalo humanitarno stanje.

Danas je u svijetu više od 70 milijuna raseljenih osoba, očekuje se da će njihov broj neprestano rasti. Međutim većina današnjih izbjeglica nisu žrtve genocida ili političkog progona, radi se o svojevrsnom socijalnom džihadu. U ovoj prijevari, najvećem fake newsu međunarodne politike, aktivno sudjeluje globalni kapital, na stotine nevladinih ljudskopravaških organizacija, „filantropi“ poput Georgea Sorosa, međunarodne organizacije UN-a, brojne „demokratske“ političke stranke lijeve i liberalne orijentacije, kao i trgovci ljudima. Svi oni našli su se zajedno ujedinjeni u profitabilnom biznisu krijumčarenja „žive robe“, a uz svesrdnu pomoć zapadnih vlada ilegalne su migracije ili trgovina ljudima pretvorene u vrlo profitabilan posao. Prema podacima UN-a, u protekloj, 2017. godini, posao je bio vrijedan  preko 30 milijardi eura!

 

 

Dok traju beskonačne  europske rasprave o imigracijskoj krizi ona se kroz medije prikazuje kao nekontrolirana pojava, nešto protiv čega se nije moglo unaprijed djelovati, a sada eto, vodeći europski političari  moraju otklanjati njezine posljedice.

Mit o imigracijskoj krizi, kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, služi prikrivanju odgovornosti vodeće  političke elite. No  on pada na činjenicama koje  su neumoljive i otkrivaju  stvarnu svrhu i genezu onoga što se događa.

Kako bi se raskrinkale lažne vijesti i lažne paradigme koje proizvode politički i korporativno kontrolirani mediji, jedini način je podsjećanje na ranije izjave političke elite, s njima povezanog financijskog i gospodarskog kompleksa kojem služe i njihove konkretne postupke tijekom krize, jer zaborav građana je najjače oružje industrije lažne stvarnosti u svrhu vladanja.

Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka bilo jasno kako u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija gospodari europske finacijske i gospodarske moći, potpuno uvjereni u uspjeh imigrantske operacije skidaju maske i javno, trijumfalno objavljuju svoju pobjedu.

Tadašnji hladni i proračunati njemački ministar financija, a od 2017. god. predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schaeuble,  poručio  je krajem 2014. godine kako  je imigracija dobra za zemlju i da političari moraju bolje objasniti građanima kako od nje svi imaju koristi.  “Svijet je otvoreniji, a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje, tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“ i dodao: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.

Zaklada “Bertelsmann“ potom objavljuje studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati  više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njezin čelnik Joerg Draeger upozorio je „da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati  teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“. Predsjednik  „Bundesbank“  Jens Weidman za „Suddsche Zeitung“ izjavljuje kako Njemačkoj već  nedostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“.

Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi  njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija  i banaka,   a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel.

Početna ideja je dakako bila, da će imigracijski val, nasilno i organizirano gurnut prema Europi, koji je nemoguće asimilirati, dodatno,  uz postojeći već  primjenjeni arsenal neoliberalnih  društvenih i gospodarskih umotvorina,  razmekšati europsko socijalno tkivo, radno zakonodavstvo, socijalnu sigurnost, razoriti društvene zajednice i ugroziti sam pojam nacionalnih i olakšati centralizaciju EU i njezino pretvaranje u nadnacionalni paradržavni mehanizam. Europska financijska i gospodarska elita s imigracijom  će dobiti,  računalo se, podobnu i podatnu, gotovo besplatnu radnu snagu koja će pritisnuti tržište rada i omogućiti obaranje cijene rada i primjenu novih oblika rada i zapošljavanja. Pri tom uopće nije bitna obrazovna struktura imigracijske radne snage, slobodno mogu ostati i nepismeni, jer je tehnološki razvoj doveo do visoke razine automatiziranog upravljanja proizvodnjom. Za samo upravljanje proizvodnim procesima dovoljan je mali broj visokokvalificirane radne snage, a ostali dijelovi proizvodnje tehnološki su optimizirani brzoj obuci i  radnoj prilagodbi neovisno o obrazovanju radnika. Liberalna agenda ionako već polako razgrađuje mit o značaju obrazovanja za gospodarski rast. Tako, profesor Ricardo Hausmann sa Sveučilišta Harvard, bivši ministar planiranja Venezuele i nekadašnji glavni ekonomist  „Inter-American Development Bank“, osporavajući direktnu vezu ulaganja  u obrazovanje i gospodarskog rasta države tvrdi: “Većina vještina koje posjeduje radna snaga su stečene na poslu. U većini modernih tvrtki manje od 15 posto radnih mjesta podobno je za novog radnika bez radnog iskustva, što znači da poslodavci traže nešto što ne  pruža obrazovni sustav. Kako bi se povećali prihodi mora se povećati produktivnost radnika, a očito je da nešto drugo, a ne obrazovanje, čini ljude negdje produktivnijima nego na drugim mjestima. Uspješna strategija rasta treba shvatiti što je to.“

A što je to shvatila  je očito  gospodarska strategija Njemačke i  vodećih europskih država kada se toliko posvetila imigracijskoj radnoj snazi s ratom spaljenih i siromašnih dijelova svijeta. Kako to zacijelo nije dobra zarada, jer je europska korporacijska elita trenutačno zaokupljena  kako je dokinuti i domaćim radnicima ostaje samo jedan motiv te nove radne snage – strah imigracijskog radnika da će biti protjeran tamo odakle je došao. To je bit europske filantropije i tobožnje brige za izbjeglice, te istinski izvor njemačke i europske  zapetljanosti u konce imigracijske krize.

Početne negativne reakcije njemačke i europske javnosti tijekom 2015. godine odmah su se pokušale  preusmjeriti na navodno neželjenje posljedice globalizacije, koju je, tobože, nemoguće kontrolirati, pa je  njemački ministar financija  Wolfgang Schaeuble na  marginama sastanka MMF-a i Svjetske banke u Limi hladno  ustvrdio  kako je imigracijska kriza u Njemačkoj i Europi samo „odraz realnosti globalizacije“. Dakle viša sila, kao sastavnica geoekonomskog sustava na kojem počiva njemačko, europsko i svjetsko gospoodarstvo, pa je svaki otpor imigraciji istvoremeno i ugroza za taj sustav.

Čelni čovjek njemačkog industrijskog  kompleksa, predsjednik Njemačke industrijske komore (Bundesverbands der Deutschen Industrie- BDI) Ulrich Grillo još u prosincu 2014. godine  praktički najavljuje i potiče masovnu imigraciju,  otvoreno za DPA izjavljujući: “Zbog negativnog trenda našeg  demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“. Tada se procjenjivalo  kako je namjera  krupnog kapitala  u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i  da bi  za održanje tadašnje  stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko  2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući za nekakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a i lako bi ih se bilo riješiti – jednosmjernom kartom prema državama porijekla. Barem tako su računali  europski veliki  politički i gospodarski stratezi, uvijek iznova  zanemarujući činjenicu kako stvarni život piše svoju povijest, bitno drugačiju od  planirane u njihovim pohlepnim i nakaradnim društvenim projekcijama. Dovoljno je danas  pogledati Francusku nakon masovnog uvoza  novih radnika iz svojih bivših kolonija 70.-ih godina prošlog stoljeća, s enklavama na svom teritoriju, u kojima se gotovo ne priznaju francuski zakoni i u koje čak i francuska policija ulazi samo kad mora i uz prethodne pripreme. Jedino je potpuno slobodan ulaz lokanih i državnih socijalnih transfera – novac i socijalni stanovi da, ali ne i francuska kultura, zakoni i predstavnici vlasti. A francuski gospodarski i politički lideri u doba masovnog useljavanja govorili su isto ono  što je 2014. godine  govorio Ulrich Grillo.

Pritom kršćanskim milosrđem, na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično prikriva gole financijske interese, pritisak na njemačku radnu snagu i građane i zahtjeve za  promjenu useljeničkih zakona i radne regualtive. Inače Grillo je od 2016.  godine član nadzornog odbora vojno-industrijskog diva Rheinmetall AG, a od 9. svibnja 2017. godine predsjednik je nadzornog odbora.

Oglasili su se u to vrijeme  i čelnici najvećih industijskih korporacija, pa predsjednik uprave „Daimlera“  Dieter Zetsche izjavljuje  za „Bild am Sonntag” kako su „izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo, među kojima treba  treba tražiti  radnike za njemačke tvrtke. Moguće je da ćemo u azilantskim  kampovima  informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada  u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani  i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema  Zetscheu, potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kao bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene  u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Zagovaranju imigracije, kao izvorišta radne snage za njemačku industriju, pridružio se i čelnik „Audia“ Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji nacin“.

Na konferenciji  njemačkog sindikata “IG Metalla“ u Frankfurtu 21. listopada 2015., njemačka kancelarka Angela Merkel poručuje  kako  imigracija nije ništa strašno i da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj, osvajanjem novih tržišta do sada donijela neizmjerne koristi. Merkel tada kazuje: “Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije, postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti određeni stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.

Prvi je to put da je  tako visoki državni dužnosnik,  izrijekom, direkno i otvoreno  stavio u vezu globalizacijske procese koji se odvijaju kroz neobuzdani pohod društvenog i gospodarskog liberalizma, s bliskoistočnim ratovima i imigracijskom krizom u Europi.

Krajem veljače 2016. godine kancelarka Angela Merkel na Međunarodnom obrtničkom sajmu u Münchenu  zahvaljuje bavarskim poslodavcima na pozitivnom stavu prema imigrantima: “Želim zahvaliti svima Vama, poslovnim ljudima iz Bavarske. Dokazali ste kako imate pozitivan i konstruktivan stav prema izbjeglicama koje ovdje dolaze, traže i dobivaju posao. Otvoreni smo i akitivni i tu je naša snaga.“ Uz nju je,  kao simbol potpore stajao  sam vrh njemačkog gospodarstva – Ingo Kramer, predsjednik udruge njemačkih polodavaca (BDA- Bundesvereinigung der Deutschen Arbeitgeberverbände), Ulrich Grillo, predsjednik udruge njemačke industrije (BDI- Bundesverband der Deutschen Industrie) i Eric Schweitzer, predsjednik njemačke gospodarske komore (DIHK – Deutsche Industrie-und Handelskammertag).

Glavni tajnik Središnjeg saveza njemačkog obrta (Der Zentralverband des Deutschen Handwerks e. V. -ZDH) ponosno  je pred kancelarkom izjavio kako  je “2015. godina bila jedna od najuspješnijih godina, ali je preduvjet za daljnji rast pronalaženje dovoljnog broja kvalificiranih radnika i vježbenika. ZDH će, stoga, otvoriti programe osposobljavanja izbjeglica, kako bi stekli potrebne kvalifikacije i radno iskustvo.“ Predsjednik udruge njemačkih poslodavaca Ingo Kramer dodaje da „su u Njemačkoj na djelu ponovo populističke poruke koje ništa ne rješavaju, a ovo što mi radimo je pravi način“. Eric Schweitzer, predsjednik njemačke gospodarske komore, siguran je „da ograničenja za izbjeglice, kako ih neki provode, ne bi trebala postojati, jer oni  u tome ne mogu uspjeti. Granične  kontrole unutar EU i zatvaranja granica  izazvati će gubitak mnogih poslova i umanjiti  blagostanje u Njemačkoj. Ako ne postoji europsko rješenje granica mi ćemo pretrpjeti štete. Predsjednik udruge njemačke industrije Ulrich Grillo zaključuje: „Europa nije problem – Europa je riješenje.“

Čelnica francuskog FN-a Marine Le Pen tada je bila među rijetkima koji su otvoreno izrekli  kuda to sve vodi,  pa u listopadu 2015. godine sa stranačkog skupa u Marseilleu upozorava kako manipulacija imigrantima  od strane europskih sila i njihovih tvrtki,  prije svih Njemačke,  podsjeća na trgovinu robljem i poručuje: “Njemačka vjerojatno misli da je njezina populacija  na samrti i radi obaranja cijene rada namjerava zapošljavati robove kroz masovnu imigraciju….pa želi nas prisiliti da prihvatimo stotine tisuća tražitelja azila.“ Nekoliko dana kasnije, na sjednici  Europskog parlamenta, Le Pen je stvaranje izbjegličke krize i njezinu zlouporabu na teret  stavila cijeloj europskoj političkoj eliti: “Znamo prave zločince i ja ću  danas ovdje za dobrobit ljudi u Europi danas, a za dobrobit  imigranata sutra,  optužiti političke vođe u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i Bruxellesu i izravno Nicolasa Sarkozya i Francoisa Hollandea….. da su stvorili apsolutni kaos u Iraku, Siriji i Libiji…. i svi oni će snositi povijesnu odgovornost“. Nije čudo da je, uz mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je shvaćajući svu dubinu velike  strategije razaranja i porobljavanja imao hrabrosti stati u zaštitu svoje države, Marine le Pen najomraženija osoba u europskim labirintima moći. U međuvremenu uspjeli su je marginalizirati i potisnuti u političku sjenu. Barem za sada!

Početkom 2016. godine čak i po mnogima zli duh svjetske politike iskusni bivši američki državni tajnik Henry Kissinger u  intervjuu njemačkom „Handelsblattu“  obazrivo, diplomatski  ukazuje kako su stvari ipak otišle predaleko: “Europa  je suočena s najezdom  izbjeglica, a svjedoci smo rijetke povijesne pojave – granice se ne štite nego su se otvorile.To se nije dogodilo već nekoliko tisuća godina. Razumijem da je to potrebno s humanitarne točke gledišta. S druge strane moramo biti svjesni posljedica tih radnji. Ako se sastav društva ubrzano mijenja pod utjecajem izvana to može izazvati  posljedice povijesnih razmjera. Podupirem trenutne aktivnosti Angele Merkel. Ali ona također zna  kako postoji određena točka nakon koje počinje transformacija socijalne i političke strukture zemlje. Prije ili kasnije će se to dogoditi, poglavito ako se morate nositi sa skupinama koje se ne slažu s temeljnim vrijednostima zapadnog društva.“

No i na samom vrhuncu  teroristički napada u Njemačkoj i Francuskoj ,koje su većinom počinili imigranti, njemačka kancelarka Angela Merkel, tada, sredinom 2016. godine ostaje uporna i  izvješćuje javnost kako ne odustaje od svoje imigrantske politike: “Ostajemo kod naših temeljnih načela. Suočeni smo s velikim testom izdržljivosti i Njemačka  i čitava Europa. Ali mi ćemo svladati te izazove. Uspjet ćemo.“

Je li to uistinu misli i danas teško je spoznati,  jer su njene i izjave europske političke elite o imigrantskoj krizi nakon svakog iz beskrajnog niza sastanka  o toj temi sve bliže čistoj deluziji. Čelni ljudi  njemačkog gospodarstva i industrije sada  znakovito šute, kao i gospodarska elita ostalih namoćnijih europskih  država kojima je također imigrantska masa kao radna snaga bila namjenjena.

Nešto je ili pošlo  po zlu ili se pak prljavi posao i dalje uspješno u tišini odvija.

Bizarno, ali u suvremenom, neoliberalnom gospodarskom, političkom i moralnom  ustroju sasvim  normalno tadašnji predsjednik Njemačke industrijske komore  i zagovornik imigracije Ulrich Grillo, koji je govorio kako je “….. ova zemlja oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“, sada je predsjednik  nadzornog odbora Rheinmetall AG-a –  najvećeg njemačkog i europskog prozvođača naoružanja. Koncern prodaje najsuvremenije oružje na bliskostična ratna žarišta, pa  i  Saudijskoj Arabiji i njezinoj ratnoj  arapskoj sunitskoj koaliciji koja ga koristi u ratu Jemenu, na način da zabrane zaobilazi otvaranjem sestrinskih tvrtki u Južnoafričkoj Republici. Ništa neobično, jer je posao vođenja imigracije s bliskoistočnih prostora prema Europi od početka bio usko povezan s poslom proizvodnje imigranata.

Kompleks imigracijske krize i islamističkog terorizma jasno je pokazao pohlepu i licemjerje, kao osnovne motive političkog djelovanja promašene generacije europskih političara, i uvjerio europske građane kako je civilizacijski i ekonomski opstanak europskih naroda i njihovih nacionalnih država unutar Europske unije moguć samo odlaskom s političke scene vladajuće političke elite.

Otvoren je, stoga, diljem Europe proces izbornih detroniziranja  vladajuće liberalne  oligarhije koja se počela ponašati kao nova europska aristokracija, odvojena od europskih građana na koje gleda gotovo s prijezirom, nazivajući ih “gubitnicima globalizacije” (njemačka kancelarka Angela Merkel)´ili “bezubom sirotinjom” (bivši francuski predsjednik Hollande). Njihov uzor su postale dinastije koje su Europom vladale početkom prošlog stoljeća,  pred sam Veliki rat, sa svim mogućim posljedicama za europski mirovni poredak na gotovo identičan način kao prije sto godina, jer su uspjeli postići  situaciju da su geopolitičke i geoekonomske postavke europskog mirovnog sustava gotovo potpuno identične tadašnjima.

 

 

 

Usprkos izgrađenom imidžu neprikosnovenog borca za američke interese, predsjednik SAD-a Donald Trump ulazi u sve dublje probleme, koji se kao bumerang mogu vratiti i udariti upravo po ključnim američkim interesima. Čini se kako njegov ambiciozni predizborni program „America first“, osim tradicionalnih američkih suparnika poput Kine, Rusije ili Irana, i bliski američki saveznici sve više shvaćaju i doživljavaju isključivo kao pritisak i gušenje njihovih gospodarskih i ukupnih nacionalnih interesa, a što se nikako ne uklapa u stereotip vječnog i nepokolebljivog savezništva. Tako, osim već prilično snažnih nesuglasica i odapinjanja prvih strijela koje bi mogle voditi prema početku „trgovinskog rata“ između SAD-a i EU, i američki saveznici i partneri u Aziji sve hrabrije i otvorenije iskazuju svoje nezadovoljstvo potezima Trumpove administracije. Međutim, osim verbalnog izražavanja zabrinutosti i nezadovoljstva, oni su otšli i korak dalje i to na način koji predstavlja snažan udarac Trumpovim, odnosno američkim nacionalnim interesima, koji se uveliko oslanjaju upravo na te azijske zemlje. I dok je Europska unija daleko najslabija karika u lancu globalne geopolitičke i vojne moći u odnosu na „trokut“ SAD-Rusija-Kina, azijski divovi imaju kudikamo više prostora i odstupnica za manevriranje i kombinatoriku, koja im daje velike šanse za konačan uspijeh u iznalaženju svog „mjesta pod suncem“. Evo o čemu se radi:

Američka agencija Bloomberg objavila je vijest kako su se 1. srpnja u Tokiju sastali ministri gospodarstava 16 azijskih država koje se nalaze u završnoj fazi pregovora o osnivanju najvećeg trgovinskog bloka na svjetu, pri čemu u nj neće biti uključene Sjedinjene Države. Organizatori te nove ogromne zone slobodne trgovine su Kina, Indija i Japan! Potpuno neočekivano, s obzirom da je Trump ubrzo po dolasku na vlast raskinuo sporazum o uspostavi Trans-pacifičke zone slobodne trgovine tj. iz njega povukao SAD, zbog čega je taj sporazum time izgubio prvotni smisao. Ni u snu Washington nije mislio kako će njegovi saveznici i strateški partneri (Japan, Južna Koreja, Indiija) samo godinu i pol dana kasnije uspjeti doći na sam prag realizacije nove slobodne trgovinske zone, ovog puta još i veće, zbog činjenice kako će u nju ovoga puta biti uključena velika i moćna Kina. A upravo su Japan i Indija ključne zemlje preko kojih su SAD-e željele izvršiti dodatni gospodarski, politički i vojni pritisak na Peking, uz onaj, već započeti – američki, kroz uvođenje oštrih carina na uvoz robe za koje se ne zna gdje će im biti kraj i koje prijete početkom velikog „trgovinskog rata“ dvaju najvećih svjetskih gospodarstava. Američki eksperti snažno su računali na Indiju i Japan zbog njihovih tradicionalnih nesuglasica i regionalne konkurencije s Kinom, kao i pojedinih neriješenih graničnih pitanja s tom zemljom, koja nerijetko izazivaju incidentne situacije. Ali kao što je Geopolitika News u više navrata pisala u svojim analizama, i Indija i Kina su prevelike zemlje, ogromnih ambicija, koje su odavno (naročito po pitanju Kine) prerasle regionalne okvire, a obje su i u političkom smislu potpuno sazrile, a da ne bi uvidjelele opasnost u koju ih pojedine izvanjske silnice namjeravaju gurnuti kroz eventualnu eskalaciju međusobnih odnosa. I Peking i New Delhi su svjesni svoje snage i važnosti i vrlo dobro znaju kako bi ih eventualni vojni sukob (a obje zemlje raspolažu i nuklearnim naoružanjem) vratio desetljeća unatrag i vjerojatno im zauvijek zatvorio vrata globalnog političkog i ekonomskog utjecaja. One će zato radije potisnuti u stranu svoje nesuglasice oko pojedinih točaka na ionako teško prohodnim i odavno geostrateški nebitnim (nakon ovladavanja nuklearnim naoružanjem) točkama na pojedinim himalajskim vrletima ili otočnim grebenima (u slučaju Japana), koje nikako nemaju istu težinu u odnosi na mogućnosti koje otvara svestrana i slobodna trgovina unutar tog golemog prostranstva s gotovo 3 milijarde stanovnika i golemim prirodnim potencijalima. Zato će i Indija, a kako vidimo i Japan, sve više voditi računa o višesmjernom vođenju svoje vanjske politike. Indija je od prošle godine, skupa s Pakistanom, punopravna članica Šangajske organizacije pod vodstvom Pekinga i Moskve, dok japanski premijer Shinzo Abe ubrzano uspostavlja partnerske odnose s Rusijom, ne samo zbog pitanja Južnih Kurila kako to mnogi misle. Slično upravo čini i Južna Koreja. Na stranu sada vojna savezništva i partnerstva s Washingtonom, jer ukoliko se uspostave partnerski gospodarski odnosi na azijsko-pacifičkom prostranstvu između dosadašnjih antagonista Jpana, Kine, Indije (a spomenuta ogromna zona slobodne trgovine tome itekako ide u prilog), postavlja se logično pitanje, od koga bi to onda Amerikanci Japance, Indijce ili Južnokoreance u konačnici trebali braniti?

Da stvar po SAD bude gora, u praksi se već ostvaruje da veliki američki azijski saveznici i partneri, uključno ne samo Japan i Indiju, već i Južnu Koreju, Australiju i Novi Zeland, masovno mijenjaju svoj a priori proamerički stav za onaj više pragmatičan kada je u pitanju vanjska politika.

Tako Bloomberg citira japanskog ministra trgovine Hiroshige Seko, koji je novinarima kazao zašto se osniva novi trgovinski blok, pri tom čak naznačujući protiv koga se to namjeravaju družiti azijske države: „Put prema potpisivanju sporazuma do kraja godine postao je još otvoreniji. S učitavanjem globalne opasnosti od porasta protekcionizma, važno je da azijska regija ide pod zastavom slobodne trgovine“(https://www.axios.com/asian-trading-bloc-trump-trade-war-china-india-japan-000325a4-302f-46e3-931e-3072bcbbdd40.html?utm_source=twitter&utm_medium=social&utm_campaign=organic).

Ako ćemo ove riječi prevesti s diplomatskog na hrvatski jezik, jasno ćemo doći do slijedeće konstatacije: američki protekcionizam postao je toliko veliki globalni problem, da su i suparnici koji egzistiraju na azijskoj geopolitičkoj ploči spremni zaboraviti, ili barem u drugi plan potisnuti sve svoje razmirice i nesuglasja, u korist zajedničkog suprostavljanja Trumpu i njegovoj politici koja ne uvažava bilo čije nacionalne interese osim onih američkih. Veliki azijski igrači dobro znaju koliko je Amerika udaljena od njihovog prostora i osjećaju se dovoljno snažni da u ovim, očito presudnim vremenima u stvaranju koncepcije budućeg ustroja svijeta, ne bi zajedno pokušali zaštititi svoje interese i time si osigurati vlastito mjesto pod suncem, bez bilo čijeg tutorstva izvana.

Nedavno američko uvođenje carina i protiv Indije i Japana očito je bila kap koja je prelila čašu. Indija je već odgovorila uvođenjem novih carina na uvoz pojedinih američkih roba (mliječnih proizvoda, motora i td.). Trump od Japana, Južne Koreje i Indije sada traži da se do studenog odreknu i uvoza iranske nafte. Podsjećamo: Iran oko 85% svog izvoza nafte plasira na azijsko tržište, konkretno, redosljedom, najviše u Japan, Kinu, Južnu Koreju i Indiju. Ostatak izvezene iranske nafte otpada na Europsku uniju, koja je također izložena velikim pritiscima Washingtona da obustavi uvoz iranske nafte. Ali Indija i Japan su već odgovorile kako to neće učiniti. Njviše što Trump po tom (iranskom) pitanju od tih dviju država može dobiti jest smanjivanje uvezene količine iranske nafte, što za učinkovitost američkih sankcijskih mjera protiv Teherana nikako nije dovoljno.

U spomenutom smislu prenosimo i izjavu singapurskog ministra trgovine, koji kaže slijedeće: „Pred sustavom međunarodne trgovine upravo sada stoje ozbiljni izazovi. Oni djeluju kao dodatni stimulans za nas da postignemo konkretan, osjetan rezultat pregovaračkog procesa (o uspostavi azijske zone slobodne trgovine, op. ZM.).

Indija smanjila carine na kineske robe

A da se stvari odvijaju suprotno američkim očekivanjima, ukazuje i vijest iz Indije, prema kojoj je ta zemlja snizila uvozne carine na čak 3142 vrste roba iz NR Kine i pet drugih zemalja Azijsko-tihooceanske regije (info: Business Standard). To se dogodilo svega nekoliko dana nakon što je Kina učinila to isto. Snižavanje međusobnih carina između Indije i Kine dio je njihovih obveza o daljnjoj liberalizaciji trgovine u okviru Azijsko-tihooceanskog trgovinskog sporazuma (Asia Pacific Trade Agreemment, APTA), a nove su  carine stupile na snagu 1. srpnja. Indija je sporazum APTA potpisala još 1975.g., ali od tada do danas nije bilo značajnijeg napredka u odnosu prema Kini. Očekuje se kako će ovaj potez poboljšati trgovinske odnose Indije ne samo s Kinom nego i s Južnom Korejom, Šri Lnakom, Bangladešem i Laosom.

Odluka o smanjenju carina donesena je u siječnju 2017.g. A godinu i pol dana nakon nje carine su i snižene u okviru aktivnosti New Delhija i Pekinga za suprostavljanje agresivnoj politici američkog predsjednika Trumpa u sferi trgovine, priopćio je visokopozicionirani službenik indijskog Ministarstva trgovine.

Kina je sa svoje strane od 1. srpnja snizila uvozne carine za gotovo 1,5 tisuća proizvoda, kako bi povećala uvoz u okviru jačeg otvaranja svoje ekonomije. Od ovog mjeseca srednja razina carina na uvoz 1499 vrsta roba iz zemalja na koje se ova odluka odnosi, smanjena je, po standardima WTO, s 15,7% na 6,9%. Osim toga, u ožujku ove godine Kina i Indija dogovorile su se smanjiti indijski trgovinski deficit s njezinim sjevernim susjedom. Čitavi sektori trgovine tim su dogovorom oslobođeni različitih barijera.

Iz svega ovog nije teško zaključiti kako je pred sustav međunarodne trgovine kao najveći izazov postavljen upravo Donald Trump. Činjenica je kako Trump ima puno pravo štititi američke nacionalne (u sklopu njih, naravno, i gospodarske) interese. Ali isto to pravo imaju i druge zemlje, poglavito one velike i snažne koje se smatraju sposobnim pružiti otpor izazovima koja im Tramp nameće. One se sada, za svaki slučaj, sve više homogeniziraju i udružuju i u drugi plan stavljaju međusobne razmirice, svjesne povijesne važnosti trenutka u kojem se svijet našao. Međutim, osim što Trump ima puno pravo na ovakvo svoje ponašanje dokle god ono nije naslonjeno na grubu vojnu silu, on istovremeno ima i veliku odgovornost za moguće posljedice takve svoje politike, za koju nitko sa sigurnošću, pa i njegov najbliži tim i interesne grupacije koje iza njega stoje ne mogu znati čime će u konačnici rezultirati. Jer radi se o povijesnom presedanu: nikada do sada u ključnim povijesnim prekretnicama nije postojala ravnoteža vojnih snaga u tolikoj mjeri da do temelja može uništiti obje suparničke strane (kolokvijalno rečeno, Istok i Zapad). Zato se Trump i odlučio na pokretanje ekonomskog, a ne klasičnog – vojnog rata (što je vidljivo i po pitanju Sjeverne Koreje i Irana), shvaćajući pravilno visoki potencijal njegovog izmicanja nadzoru i moguće posljedične apokalipse.

Međutim, kao što vidimo iz ovdje rečenog, niti ekonomski rat Trumpu ne jamči i konačni uspjeh, a prijeti ozbiljnim rušenjem postojećih savezništava i uspostave novih, do jučer nezamislivih. Zato uopće ne čude konstantne, što javne što zakulisne inicijative američkog čelnika za održavanje samita s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 16. srpnja u Helsinkiju. Rusija je jednostavno ključna zemlja u novouspostavljenom „trokutu moći“ SAD-Rusija-Kina, koja balansirajući između Washingtona i Pekinga predstavlja „jezičak na vagi“ uspostavljene ravnoteže snaga i sprječavanja globalne vojne kataklizme kroz pokretanje nekog Trećeg svjetskog rata (koji je de facto nemoguć zbog postojanja smrtonosnog nuklearnog arsenala, ma koliko taj arsenal  izazivao negativnih reakcija i odbojnosti unutar svjetske javnosti). Takvu je ulogu još ne tako davno imala Kina u odnosima između SAD-a i SSSR-a. Međutim, vremena su se promijenila i Rusija sada sa zadovoljstvom prihvaća ovakvu komfornu ulogu, ulogu svojevrsnog arbitra u globalnoj ravnoteži snaga.

A što se tiče samita Putin-Trump iznenađenja su uvijek moguća. Ali ne treba gajiti iluzije da će Putin „upasti u zamku“ Trumpove trgovine i žrtvovati svoje partnerske odnose bilo s Iranom bilo s Kinom za mutna američka obećanja koja buduće administracije u Bijeloj kući jednim potezom pera iznova lako svedu na nulu, a s njima i ruske nacionalne interese koje je Putin, u doslovnom smislu tih riječi, krvavo, mukotrpno i strpljivo  iz praha i pepela ruskih političkih bespuća 90.-ih godina prošlog stoljeća gradio i doveo na razinu nakon koje više nema povratka na staro. S Rusijom se može surađivati ako se to želi, ili se ne mora. Stvar je procjene. A „loptica“ mogućeg stvarnog i čvrstog dogovora s Putinom već je odavno prebačena na američku stranu. Pitanje je samo shvaća li to Trump dovoljno, ili samo blefira. A kako to ovih dana reče jedan utjecajni američki medij, Putin je vrhunski pokeraš.

 

 

Posljednji kaotični summit Europske unije (28/29. lipanj) na kojem se najmanje deset sati raspravljalo o prijedlozima za riješenje najnovije migrantske krize koja potresa Europu, završio je nedorečenim i nepostojećim „kompromisnim rješenjima“, koja su se samo dan-dva poslije pokazala kao „mačak u vreći“. Kompromisna diplomacija njemačke kancelarke, Angele Merkel, podržana od strane predsjednika EK, Jeana Claudea Junkera, kao i francuskog predsjednika Macrona koji je turbulentnu raspravu definirao kao „pobjedu europske suradnje“, raspala se uslijed odbijanja većine zemalja sudionica summita da potpišu bilateralne ugovore o preuzimanju migranata, odnosno tražitelja azila registriranih u drugim zemljama EU-a, i stvaranju „kontroliranih centara“ unutar EU na dobrovoljnoj bazi u kojima će se njihovi zahtjevi obrađivati. Kancelarka Merkel koja je na summitu EU-a nastojala internacionalizirati unutarnju njemačku političku krizu i dobiti potporu za nastavak svoje globalističke politike ili „koordiniranog europskog pristupa“, pohvalila se brojem od 16, pa 14 zemalja, međutim, uskoro je postalo jasno kako od toga nema ništa. Štoviše, svojom je političkom kombinatorikom samo produbila već postojeći duboki raskol unutar svoje jedva sastavljene koalicijske vlade – CDU-CSU. Njen ministar unutarnjih poslova, Horst Seehofer (CSU) koji je odlučan u protjerivanju migranata koji borave u Njemačkoj, ali su azil zatražili u zemlji prvog ulaska, i zagovara zatvaranje njemačkih granica, dogovor sa summita smatra lošim i nedovoljnim, a njegova „lebdeća“ ostavka, nesumnjivo, bi Angelu Merkel dovela u pat poziciju. Neuspjeh vlade koju čine dvije sestrinske stranke CDU i CSU otvara put novim izborima koji lako mogu iznjedriti uspjeh novih političkih elita (AfD – Alternativa za Njemačku) koje će zahtijevati radikalne promjene u migracijskoj politici čitave EU.

Na pitanjima migracija, politike azila, kao i zaštite vanjskih granica Europske unije, 28 članica duboko je podjeljeno. Zbog dogovora Europske unije i Turske, hermetičkog zatvaranja Mađarske, ali i drugih zemalja srednje i istočne Europe, kao i bilateralnog sporazuma Italije i Libije, broj migranata je smanjen, međutim, posljednji događaji izazivaju zabrinutost. Za trenutnu globalističku elitu koja dominira institucijama Europske unije, svaka zaštita vanjskih granica EU-a predstavlja degradaciju europskih vrijednosti. Tko štiti nacionalne granice ruši ideju jedinstvene Europe i njezine temeljne vrijednosti – slobodu kretanja kapitala, robe, usluga i ljudi, smatra Merkel, međutim, čini se kako je sve više otpora takvoj politici. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz predvodi „koaliciju voljnih“ – koja uz, Austriju, okuplja zemlje Višegradske skupine (Mađarsku, Češku, Poljsku i Slovačku), Italiju, ali i spomenuti dio njemačke vladajuće koalicije. Iako ova jezična kovanica podsjeća na savez „naprednih“ zemalja nove Europe koje su 2003.g. podržale G. W. Busha tijekom vojne intervencije u Iraku, ovog su se puta konzervativne, nacionalističke vladajuće garniture ili novokomponirani „populistički autokrati“ okupili oko ideje spasa Europe od masovne i nekontrolirane migracije iz islamskih zemalja i postavili zahtjeve za zaštitu vanjskih granica EU-a. Protuimigracijske stranke postupno su osvojile mjesta u parlamentima ili postale dio vladajućih koalicija Grčke, Danske, Finske, Slovačke, Bugarske, Litve, Njemačke, Austrije i Italije, a u Mađarskoj i Poljskoj „konzervativci“ obnašaju premijerske funkcije, što se uskoro očekuje i u Sloveniji gdje nova vlada tek treba biti formirana.

Promjena paradigme vidljiva je čak i u medijima, tako američki portal „Politico“, u članku „How Merkel broke the EU“ (Kako je Merkel razbila EU) navodi da  „Angela Merkel nije nikakva spasiteljica Europe, već političarka koja svojom politikom otvorenih vrata doslovno ugrožava jedinstvo EU, i dodaje, „čak ako Merkelova uspije pobijediti u Berlinu i Bruxelessu, rat povodom njene migracijske politike bit će nastavljen, kao i bitka za njenu političku budućnost“. Naime, pitanje migracija postalo je sudbonosno pitanje o kojem ovisi budućnost Europske unije, a najnovija migracijska kriza pretvorila se u dramatičnu političku krizu EU-a i predstavlja veliki izazov za njenu političku, ekonomsku i sigurnosnu stabilnost, ali i opstojnost. Od 2015. godine, zahvaljujući politici otvorenih vrata njemačke kancelarke, u Europu je pristiglo, prema službenim statistikama, više od 1,5 migranata. Neslužben i realniji broj mnogo je veći, bar za pola milijuna! Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), samo od početka 2018.g. oko 16 500 migranata pristiglo je Mediteranskom rutom u Italiju, gotovo 15 000 u Španjolsku, i više od 13 000 u Grčku. Nesumnjivo, možemo zaključiti kako je zahvaljujući „welcome“ politici njemačke kancelarke, tijekom protekle tri godine, Europska unija postala izložena nizu sigurnosnih izazova, od terorizma, raširene trgovine ljudima, do ekonomske destabilizacije država članica Italije i Grčke, koje su se zbog svog geografskog položaja našle prve na udaru migranata. Prenapregnutost socijalnih sustava ugrožava čak i Njemačku, a mnogi su migranti bitno pogoršali položaj domicilnih radnika na tržištu rada. Naime, iako su mainstream mediji 2015. godine migrante predstavljali kao školovani kadar, buduću nužnu radnu snagu, pravo bogatstvo EU, sada vidimo kako su veliko opterećenje za socijalni, zdravstveni ili obrazovni sustav svih zemalja. Preko 90% migranata je bez obrazovanja ili s vrlo niskim obrazovanjem, što nikako nije u skladu s potrebama europskih država. Ne zaboravimo, samo Njemačka potražuje više od milijun radnika!

Nakon 2015. godine Europska unija suočila se s vrlo raširenim oblicima organiziranog kriminala, unutar kojih je krijumčarenje ljudima preraslo u profitabilan, multinacionalni biznis. „Humanitarni idealizam“, kojeg je promovirala njemačka kancelarka, a koji je potaknuo biblijsku „seobu naroda“, tj. ulazak u prostor EU-a na stotine tisuća ljudi bez dokumenata i identifikacije, omogućio je nesmetanu uspostavu sveeuropske čvrste i vrlo sofisticirane kriminalne infrastrukture. Već tijekom 2016. godine, Europol je objavio podatak kako je najmanje 10 000 djece koja su u velikom migrantskom valu pristigla u Europu, a koja nisu bila u pratnji roditelja, nestalo, zapravo palo u ruke kriminalnih grupa za trgovinu ljudima. U travnju ove godine, u bazi Europola evidentirano je 65 000 krijumčara migrantima, što je dvostruko više nego prije tri godine kada je migrantska kriza bila na vrhuncu. Prema podacima UN-a, zarada u području ovog vrlo profitabilnog biznisa 1999.g. iznosila je oko 7 milijardi dolara, danas ona iznosi oko 30 milijardi, pa razmislimo!!!

Nadalje, vrlo je upitna uloga tzv. humanitarnih organizacija koje sudjeluju u spašavanju migranata i njihovom dovlačenju u Europu. Tako je npr., već 2017.g. talijanski državni tužitelj optužio nevladine organizacije koje spašavaju imigrante na Mediteranu za suradnju s krijumčarima ljudi u Libiji, dok ih je Frontex nazvao „taksi službom za ulaz u Europu“. Talijansko tužiteljstvo pokrenulo je istrage o izvorima financiranja ovih humanitarnih organizacija, među njima su i Liječnici bez granica. „Zatvaramo luke. Stop biznisu ilegalne migracije. Moj cilj je osigurati miran život djeci u Africi, ali i našoj u Italiji“, objavio je talijanski ministar policije na Twitteru, nakon što je odbio dati dozvolu brodu Aquarius kvazihumanitarne organizacije „SOS Mediterranee“  za pristajanje u talijanskoj luci i iskrcaj 629 afričkih migranata. Mađarski parlament nedavno je usvojio paket zakona „Stop Soros“ kojim se oštro kažnjava svaka potpora ilegalnoj migraciji, a poglavito su se u fokusu našle nevladine organizacije koje financira američki burzovni mešetar, poznati „filantrop“ George Soros. Budući da su u suvremenom liberalnom poretku, nevladine organizacije, ali i međunarodne humanitarne organizacije (u okviru UN-a, ali i ostale), neinstitucionalni, ali vrlo utjecajni dijelovi političkog sustava, njihova uloga u projekciji migrantske krize i „raspoređivanju“ migranata prema Europi postaje očigledna i sve više propitivana. Ovo osobito, ukoliko se zna da su se humanitarne organizacije posljednjih mjeseci povukle s većine kriznih žarišta i rasporedile se na južnim granicama Europe.

I na kraju, kratka analiza čuvenog izuma bogatih europskih zemalja, tzv. „regionalnih platformi za iskrcaj“ (roblja) ili ideja o postavljanju centara za prihvat migranata u „trećim“ zemljama. Kako bi se očuvale europske vrijednosti – sloboda kretanja unutar Shengena i zaštitile zemlje na južnim vanjskim granicama EU-a – Italija, Grčka i Španjolska (Hrvatska tu ne spada), Europska unija je velikodušno ponudila novu tranšu pomoći Turskoj i 500 milijuna eura za Afrički fond. Sudionici summita došli su na ideju da „hot spotove“ smjeste na području Libije, Macron predlaže Čad i Niger. Dobronamjerni francuski predsjednik predložio je suradnju sa zemljama podrijetla migranata, ali i država preko kojih se odvija tranzit, osobito s Libijom, zemljama Balkana i Azije. Napokon se i Merkel složila s njim, pa su zajedno došli do genijalnog zaključka da krijumčari ljudima, ali ni migranti ne smiju biti ti koji će odlučivati o zemljama koji će obrađivati njihove prijave. Upravo njih dvoje imaju dužnost odrediti koja će zemlja izvan EU-a imati priliku postati hot spot pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Austrija, koja od 1. srpnja predsjedava Vijećem EU-a, kao i Danska počele su neformalne razgovore s Albanijom koja bi trebala postati europski „zaljev Guantanamo“ ili regionalna platforma za prihvat ilegalnih migranata koji pokušavaju ući u EU, kao i onih kojima je azil u zemljama-članicama odbijen. Očekujući prijam u Europsku uniju, ucjenjena Albanija takav zahtjev zasigurno neće odbiti. Luka Drač koja ima kapacitete za prihvat velikih brodova već se spominje kao moguće odredište na koje bi pristizali migranti „elegantno“ morskim putem. Siromašna i neuređena Albanija, za zemlje bogate europske jezgre svakako je bolje rješenje od recimo Libije koja migrante prodaje u ropstvo, u kojoj nema središnje vlade i u kojoj „europskom pravnom stečevinom“ ništa nije moguće kontrolirati. Europski globalisti, ali i oni drugi populisti ili nacionalisti, ovim izborom mogu umiriti savjest i mirno uživati u svojoj shengenskoj slobodi.

Kako proširenje Europske unije na Zapadni Balkan više nije opcija, regija se sve češće spominje kao mogući hot spot. U Bosni i Hercegovini trenutno se nalazi oko 7000 migranata, do ljeta ih se očekuje preko 10 000. Trenutno se na prostoru između Grčke i Albanije nalazi preko 60 000 migranata. Nesumnjivo, dio bogatih zemalja europske jezgre potpuno je odlučan u stvaranju getoa izvan njihovih utvrđenih granica. Iako bi možda većina zemalja regije željela reći ne, EU uvijek ima načine kako ih primorati da postanu potencijalni geto. Kako je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, za (pre)bogate aktere summita nameće se tek kao kontejner-država, dakle geto, iz kojeg migranti koji pristignu više ne izlaze. Azilantska naselja se već grade u Makedoniji, a Srbija je nizom sporazuma tijekom pristupnih pregovora obvezana na ustupke, od kojih je prihvatni izbjeglički kamp tek manji.

Granice južne i jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana su otvorene i potpuno bespomoćne što predstavlja sigurnosnu prijetnju za Europu, ali i za Hrvatsku. Floskule o „jačanju suradnje u pogledu readmisije“ (normalan građanin teško može shvatiti značenje), „razmjena informacija sa zemljama jugoistoka Europe“ (koje do sada nije bilo) kao i „jačanje kapaciteta susjednih zemalja za učinkovitu kontrolu granice (BiH uvodi još 16 policajaca) uistinu djeluju ohrabrujuće. Zato, mirno spavajmo!

 

 

Sve na svoj način radi Trump, pa njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nakon sastanka G-7 panično izjavljuje kako ga uopće više  ne može više shvatiti. Umjesto da grize i napada rusku politiku i predsjednika Putina on s njim pokušava dogovoriti susret. Sastaje se i vodi srdačne razgovore  s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, a nakon svega pojačava sankcije prema Rusiji i podiže trgovinske barijere prema Kini  prihvaćajući rizik pravog  trgovinskog rata. Istovremeno ruši sporazum s Iranom, a s njegovim pak vodstvom i ne pokušava razgovarati. Srdačno se druži sa saudijskim diktatorom,   princom Salmanom i naoružava ga do zuba,  a s druge strane ovih dana povlači SAD iz Vijeća za ljudska prava UN-a  uz objašnjenje američke veleposlanice u UN da u Vijeću između ostalih sjede države koje nemaju blage veze s pojmom ljudskih prava,  praktički aludirajući na svog saudijskog saveznika, što je, uostalom, i potpuno točno. Cijelo Vijeće Trump i njegova administracija nazvala je skupom licemjera,  jer tamo sijede najveći kršitelji ljudskih prava  među kojima bode oči upravo Saudijska Arabija, ista ona koja se na Bliskom istoku,  zajedno s Izraelom,  smatra najvećim američkim saveznikom.

Europska unija i američki europski saveznici izloženi su seriji Trumpovih optužbi za zapostavljanje zajedničkih obrambenih ciljeva i gospodarsko iskorištavanje SAD-a, uz istovremeno korištenje američke vojne sile u Europi za stvaranje vlastitog moćnog geopolitičkog entiteta s imperijalnim ambicijama. Pritom mu ne pada  na pamet odustajanje od savezništva s europskim silama,  a najmanje povlačenje američkih snaga s europskih prostora.

Niz onoga što u Trumpovu ponašanju  tobože zbunjuje i začuđuje europske političare bio bi beskrajan, što jasno iskazuje njemački  ministar vanjskih poslova, tvrdeći kako je sve to prekomplicirano za njegove spoznajne mogućnosti.

Pa što zapravo radi taj  globalni  „Antuntun“?  Kakav je to njegov  neobičan um, kada šokirani političari nakon sastanka G-7 stoje okupljeni oko njega, navodno ne shvaćajući što on zapravo želi.

Dakako, prave se blesavi, što je, inače, uobičajna metodologija svih licemjera i jako dobro znaju što američki predsjednik radi, što on želi i koji su njegovi konačni ciljevi. Nije riječ o nekakvom svjetskom „Antuntunu“ nego o političaru koji vodi potpuno konzistentnu i jasno određenu međunarodnu politiku američke države. Predsjednik  Trump je, za razliku od ostalih, kao riba zaplivao  u svom prirodnom okružju na koje je navikao. Mutne vode biznisa, u kojima je cijeli život plivao, sada su, zahvaljujući njegovim predhodnicima, posebice nobelovcu Obami i europskim političarima, uzdignute na razinu međunarodne politike. Razlika između njega i ostalih je što se on potpuno otvoreno ponaša u skladu s okružjem u kojem se našao, s onim mutežom u koji se pretvorila međunarodna politika. Njegovi potezi su potpuno u skladu s promjenjenim okolnostima međunarodne politike koja je pretvorena u neregulirano, potpuno slobodno geekonomsko i geopolitičko tržište, pod doktrinarnim načelima neoliberalne vizije gospodarstva i svijeta – čisti biznis i ništa drugo. Dok se ostali moćnici pretvaraju da su veliki državnici Trump je iznad tog licemjerja i ne skriva da je obični biznismen – „dealmaker“, sada s terena poslovnog okružja uzdignut na poziciju biznismena međunarodnih opcija  i poslovnih uloga. Korporacije za čiji interes sada radi više nisu njegove, sada je to moćni geoekonomski kompleks SAD-a.

Uostalom, sve je to davno, puno prije nego što će postati američkim predsjednikom  izrekao  sam Donald Trump.

Bit  svoje  vizije vanjske politike Trump je opisao kao – „umijeće balansiranja svojim i protivničkim interesnim opcijama i u konačnici umijeće sklapanja nagodbe u svoju korist“. Idejni okviri Trumpove vanjske politike od samog početka se okreću  oko stavova koje je Trump, slikovito se pozivajući na svoju knjigu iz davne  1987. godine „The Art of the Deal“ s koautorom Tony Schwartzom, iznio tijekom 2000. godine kada se poigravao mogućnošću da jednom postane američki predsjednik.

Tada je ustvrdio: “Tijekom hladnog rata vanjska politika je bila velika šahovska igra između SSSR-a i SAD-a i njihovih saveznika i mnoštva drugih država kao promatrača. Ali pad SSSR-a je promijenio sve, imamo posla i surađujemo  s mnogima diljem svijeta, od slučaja do slučaja. I mnogi od tih prolaznika ne izgledaju nevino. Dani šahista su prošli i i američka vanjska politika se mora staviti u ruke –dealmakera“. Trump je tada  i opisao kakav bi pravi ugovarač  poslova ili  tvorac nagodbi trebao biti: “Pravi dealmaker može držati više lopti u zraku, vagati suprostavljene interese drugih nacija i pri tom iznad svega stavljati američke interese na prvo mjesto. Pravi dealmaker zna kada treba biti tvrd i kada se treba povući. On zna kada blefirati i zna kada treba prijetiti, ali samo ako je uistinu spreman i provesti prijetnju. Dealmaker je lukav, tajnovit, koncentriran i nikada ne postiže manje od onoga što želi. Prošlo je mnogo vremena od kada je Amerika imala takvog predsjednika“. Tijekom 20. stoljeća za dva američka predsjednika se može reći da su bili „dealmakeri“po Trumpovu ukusu – Franklin Delano Roosevelt, koji je političkim manevriranjem američku javnost uvjerio u potrebu napuštanja izolacionizma i uveo SAD u 2. svjetski rat u kojem je, uz istovremenu primjenu vojne sile i serije nagodbi nadigrao i neprijetelje i saveznike i svoju državu doveo do statusa svjetske supersile; i Richard Nixon – koji je, opet u isključivom američkom interesu, osmislio i realizirao nagodbu o sustavu petrodolara i pokrenuo diplomatske odnose s komunističkom Kinom, izveo je na svjetsku pozornicu i time oborio svjetski značaj drugog velikog komunističkog igrača, sovjetske imperije i time  i  u konačnici  pokrenuo njezin postupni  pad. U knjizi  i kasnije u nastupima je jasno iskazao kako će jednoga dana, uspije li u svojoj ambiciji pobjede na predsjedničkim izborima, biti upravo takav predsjednik.

Trump još nije ni preuzeo predsjedništvo, a već je bio odigrao nekoliko „dealmaker“ partija. Dovodeći u pitanje načelo jedne Kine razgovorom s tajvanskom premijerkom, poslao je Kini poruku kako bi Peking  mogao razmisliti o promjeni  modaliteta  svojih trgovinskih odnosa s SAD-om i razmjerima projekcije svoje moći u južnokinskom moru i, dakako, o svom utjecaju na sjevernokorejsku politiku i nuklearni program. Nakon izjave ruskog predsjednika Putina o potrebi jačanja ruskog nuklearnog potencijala Trump je odmah hladno izjavio kako se slaže i da bi SAD također trebale ojačati svoj nuklearni arsenal. Teheran je  od samog dolaska Trumpa na vlast uzet na nišan što je bilo vidljivo već i samom činjenicom  što je Trump na istaknute položaje svoje administaracije postavio glasne protivnike nuklearnog sporazuma s Iranom. Trump i njegovi savjetnici ostvarili su kontakt sa starom gardom američkih stratega na čelu sa Henryjem Kissingerom, koji  u Obaminoj politici  nisu vidjeli ništa drugo nego neshvaćanje temeljnih postavki na kojima počiva geopolitika. Po njima se ne može istovremeno pritiskati i po Rusiji i po Kini , već pravi cilj treba biti njihovo razdvajanje na način da se jačanje pritiska na jednog aktera obavlja usporedno sa  slabljenjem pritiska na drugoga. Već prvi potez Trumpa nakon što je izabran jasno je naznačio promjenu u čvršćem odnosu prema Kini. Telefonski poziv tajvanske premijerke Tsai Ing-wen nije bio slučajan niti Trumpov gaf nego ga je organizirao državni protokol Tajvana i Trumpovi najbliži suradnici. Na kineske prigovore Trump je u razgovoru za “Fox”uzvratio u svom „dealmaker“ stilu: “Ne znam zašto moramo biti privrženi politici jedne Kine ukoliko ne napravimo dogovor  s Kinom u drugim područjima, uključujuči i trgovinu. Ne želim da mi Kina dikitira, to je bio poziv za mene. I zašto bi neka druga zemlja trebala meni reći da ne smijem odgovorit na poziv. ”

Nakon serije Trumpovih poteza koji su pomaknuli tektonske ploče uspostavljenog geopolitičkog liberalnog poretka više se ne govori i ne širi kroz medije priča da je američki predsjednik nesposoban, da ne poznaje međunarodne odnose i temelje međunarodne politike, da njime, zapravo, upravljaju drugi kroz američku „duboku državu“ i da on sam ne kontrolira ništa. Sada kada je postalo očito da Trump sve konce američke politike drži u svojim rukama, njegovi protivnici i europski političari kroz korporacijske medije šire narativ da on uistinu upravlja američkom politikom, ali da  ga oni  tobože ne mogu razumijeti u kojem smjeru vode njegovi potezi. Nakon što su Trumpa proglašavali blesavim sada se eto oni prave blesavi – kao baš ga i ne razumiju. Kako je krenulo, europski političari uskoro će izjavljivati da su ga napokon shvatili i da se s njim zapravo slažu. Ništa neobično,  to ne bi bilo prvi put da se europska politika nakon simuliranog otimanja američkoj politici – kako bi se zavarala europska javnost koja od njih ipak  očekuje kakve takve  državničke poteze  – na kraju pokori Washingtonu.

Slika o Trumpovoj nesposobnosti i njegovom ne snalaženju u međunarodnim odnosima koja je proširena kroz američke i europske medije  Trumpu je, zapravao,  izuzetno odgovarala jer je unaprijed umrtvila njegove protivnike i u konačnici ga prikazala dodatno opasnim i nepredvidljivim, koji bi eto, da uz njega nisu pametni generali kao što je Mattis, već odavno tukao po Iranu,  a možda ušao i u fizičke sukobe s Rusima i Kinezima. Prihvaćanjem takve medijske slike koji su stvorili njegovi neprijatelji, ona je postala dio njegove strategije.

Trump svaki problem dovodi do krajnjih granica napetosti, udarajući po najosjetljivijim i zapravo ključnim točkama određenog spornog kompleksa međunarodnih odnosa. On pritiska baš po onome što svi izbjgavaju, po onom segmentu problema koji je postao tabu. To čini kako bi iz temelja protresao ranije uspostavljene odnose oko nekog pitanja i ukopane položaje sučeljenih strana i time  iznudio poslovne pregovore, a  potom silom ogromne američke vojne i diplomatske moći  uglavio „deal“ kakv odgovara američkim interesima. To je njegov stil igre, to je strategija eskalacije problema, pregovora, deeskalacije i po potrebi, ponovnog podizanja napetosti. Trump se ne posvjećuje jednom po jednom problemu nego simultano vrši pritisak po svim konfliktnim međunarodnim situacijama u kojima interese ima američka politika. Sva sporna područja on i američka vanjska politika, ukoliko drugačije ne ide, redovito dovodi do granice maksimalne napetosti i eksplozije. Tek potom Trump se suksecsivno posvećuje jednom po jednom problemu. Europu već mjesecima udara svuda gdje može, od pritiska na povećavanje obrambenih izdvajanja do pokretanja trgovinskog i carinskog nadmetanja.  Kao i drugdje u svijetu on preslaguje sve iznova, ruši sve monopolske multilatelarne ugovore liberalnog poretka koje su sklopili za vrijeme ranijih američkih adminsitracija dobitnici globalizacijskih procesa. Umjesto njih pokušava sa svakom državom sklopiti novi bilateralni sporazum, računajući kako će redovito iz toga SAD imati veću korist nego pridržavajući se globalizacijskih, multiratelarnih sporazuma.

Indikativno je njegovo djelovanje na Bliskom istoku gdje je najprije detoniranjem problema s Katarom i utjecajem Turske privukao sebi Saudijsku Arabiju, što je rezultiralo potpunim preslagivanjem odnosa u sunitskom arapskom svijetu, kojeg je tako uspio čvršće vezati uz SAD. Nakon toga, vežući ruke Saudijskoj Arabiji i ostalim  ključnim arapskim državama  iz stvorene tzkv. sunitske koalicije jednostavno dirnuo još jednu tabu temu – pitanje Jeruzalema, jednostrano  ga priznavši glavnim gradom Izraela. Cijeli arapski svijet, uključujući i Saudijsku Arabiju, kojeg je Trump predhodno presložio i preparirao iskazao je zanemariv otpor, a Saudijska Arabija je otišla toliko daleko da je Palestince pozvala da ako nemaju pametnije ideje jednostavno zašute.

Uspio je postići ono što Amerika želi, zbližavanje Saudijske Arabije i Izraela  kao ključna sidrišta američke politike na Bliskom istoku. Nakon neviđene eskalacije napetosti sa Sjevernom Korejom, razmjene prijetećih poruka i demonstracija vojne sile nakon što je sve dovedeno do ruba eksplozije po klasičnoj Trumpovoj metodologiji, uslijedili su potpuno neočekivano pregovori i njegov susret sa sjevernokorejskim diktatorom. Još uvijek je teško procijeniti domete onoga što se dogodilo, da li je sklopljen kakav deal ili je riječ o ispipavanju terena nakon kojega mogu nastupiti pravi pregovori ili novo zaoštravanje. Cijeli proces nesumnjivo vodi Trump, a on je, kako sam kaže, tajnovit i nepredvidiv i ostaje za vidjeti koliko su zapravo pregovori sa Sjevernom Korejom u funkciji nadmetanja s Kinom koja nesumnjivo stoji iza sjevernokorejske politike.

Trump vodi hazardersku politiku svih velikih biznismena. Sam je u svom poslovnom životu preživio 4 bankrota koje je hladno opisao kao događaje koji su mu pomogli u poslu, izjavljujući:  “Igram se sa zakonima o bankrotu, dobri su za mene”, rekao je 2011. novinarima. Ustvrdio je kako ga niti jedan bankrot nije uspio spriječiti u nastavku poslovanja, nego su mu samo pružili potreban predah i donijeli  olakšanje od teških kreditnih uvjeta. Tako, zapravo, pristupa i pojedinačnim operacijama na međunarodnom, poslovnom okružju.  Ako neka njegova vanjska politička operacija i propadne  nije kraj svijeta, računa Trump, odigrat ću novu igru. I bankroti i vanjskopolitički promašaji su za ljude, samo ih treba znati iskoristiti i iz njih izvući pouku i korist. To je način na koji radi Trump. Negdje će biti dovoljna topla riječ i ohrabrenje ili pak obećanje nečega, negdje pregovori , negdje eskalacija problema do samog rata, najprije preko posrednika, a ukoliko će biti potrebno i korištenje američke vojne sile, dakako, što dalje od američkih granica. Cilj svega što Trump radi je održavanje SAD-a na razini najmoćnije globalne sile i prilagođavanje slike svijeta američkim geostrateškim interesima i ništa više, nikakvo ideološko i svjetonazorsko ratovanje, izvoz demokracije i slične bedastoće kojima su se licemjerno prikrivali pravi ciljevi američke i savezničke politike.

Trump to radi  kako bi u europskom novogovoru rekli – transparentno. Ništa mudro, samo profit! Trump obavlja svoju ustavnu ulogu američkog predsjednika, radi za interese SAD-a i pritom ne glumi  nekakvog bjelosvjetskog Robin Hooda ili Batmana koji bi svijetom širio dobročinstvo i donosio pravdu i demokraciju. Tim prije što su se oni koji su se zanosili takvom ulogom, prije svega bivši američki predsjednik Barack Obama i njegova državna tajnica Hillary Clinton, na kraju pokazali kao oni koji pljačkaju siromašne kako bi dali bogatima, pravi Superhik likovi iz „Alan Forda“. Donald Trump tu ulogu prepušta drugim  izabranim i neizabranim liderima, prije svega onima iz  Bruxellesa i prijestolnica najmoćnijih europskih država, a to što oni nisu sposobni ili zbog ogrezlosti u korupciju se ne žele izboriti za interese i poziciju svojih država i naroda to nije njegov problem. On radi točno ono zašto je izabran – uzdizanje interesa svoje države, mrzili ga ili voljeli zbog toga. Ovoga trenutka na prste jedne ruke mogu se izbrojati svjetski lideri koji su sposobni boriti se za interese svojih država. U svakom slučaju Donald Trump je jedan od njih.

Uostalom on nije taj koji je međunarodne odnose pretvorio u neregulirano slobodno tržište geekonomskih i geopolitičkih uloga globalnih igrača, niti je kriv što se savršeno snalazi u tom okružju.  Trump je samo kao poslovni čovjek od strane bankarskih i industrijskih centara moći SAD-a postavljen na to neoliberalno slobodno tržište, kako bi za SAD izvukao najveću moguću dobit. Posebno je pitanje hoće li takav pristup američkog predsjednika imati i svoje negativne učinke i je li uopće moguće stil ponašanja iz poslovnog okružja prenijeti na međunarodne odnose. Pitanjima hoće li to izazvati nepovjerenje prema američkoj politici i narušiti odnose s ključnim saveznicima bavi se i Financial Times u svome članku objavljenom krajem svibnja. Pri tom se zanemaruje činjenica da je politika prethodne američke administracije ionako već potpuno urušila autoritet i ugled  američke politike i da je teško nakon njih postići nešto lošije  po američke interese. Također se zanemaruje i činjenica da su u ranijem razdoblju međunarodni odnosi u velikoj mjeri utjecajem neoliberalnih vizija i deluzija pretvoreni u presliku korporacijskog natjecanja.

Iskaljivanje  bijesa na Donaldu Trumpu od strane  svih onih koje njegova politika ugrožava na  geopolitičkim monopolima premreženom tržištu međunarodne politike, ne može sakriti činjenicu kako američki predsjednik Trump nije stvorio takvo tržište i globalizacijski sustav nego su tako ustrojeni međunarodni odnosi stvorili Trumpa.

Francuska polemika oko pitanja izlaska ili ostanka u NATO-u i danas traje. Među glasnim pobornicima izlaska je Debray, koji smatra kako je stav bivšeg ambasadora i permanentnog predstavnika Francuske u Vijeću NATO-a u Bruxellesu, Gabriela Robina, i danas ispravan i aktualan:   «NATO zagađuje sve dimenzije međunarodnog krajolika. Komplicira odnose s Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi – OESS (što nije najvažnije). Zamršava odnose s Rusijom, što nije neznatan problem.

Kada promatramo interakcije između teorija Međunarodnih odnosa, umjesto da promatramo svaku od njih zasebno, postaje nam jasan značaj te znanstvene discipline u produkciji suvremenih upravljačkih receptura. Sasvim je razvidno kako (neo) realističke  teorije sadrže anglo-američke naputke za ustrojavanje nacionalnih država i upravljanje istima, kao i za njihovo udruživanje na regionalnoj i međunarodnoj razini (međunarodne organizacije). Istodobno, u (neo) liberalnim teorijama nalazimo anglo-američku recepturu za transnacionalno upravljanje (multinacionalne korporacije, neprofitne organizacije). Od izlaska iz Prvog svjetskog rata, razvoj sustava za upravljanje međunarodnim odnosima počiva na dijalogu između upravo tih suprostavljenih i komplementarnih teorija, njihovoj naizmjeničnoj dominaciji u međudržavnim odnosima. Radi se o kapitalističkoj ideološkoj interakciji koja je na globalnoj razini uspjela obezglaviti i sasvim potisnuti marksističku alternativu.

Za realiste je bitna borba/natjecanje između država, kako bi preživjele i potvrdile svoju moć na međunarodnoj sceni. Liberali pak, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, naglašavaju ulogu javnog mišljenja, zakona i međunarodnih institucija u smislu ograničavanja moći tih istih država. Suvremeni sustav za upravljanje međunarodnim odnosima počiva na toj interakciji između komplementarnih suprotnosti u kojoj periodično dominira realistička ili liberalna anglo-američka globalno-upravljačka opcija. Na taj način, naizmjence, liberali naglašavaju i razvijaju planetarnu cjelovitost (globalnost) sustava, a realisti specifičnosti svakog njegovog dijela (državnih prostora).

Kako ta temeljna funkcionalnost međunarodnog sustava odgovara prirodnom ritmu i zakonitostima, čini se suvišnim kontestirati je. Ali u obje anglo-američke opcije ugrađen je i socijalni darvinizam. Inspiriran je prirodnim mehanizmom hranidbenih lanaca kojima dominira superpredator čovjek, čija je pak uloga u regulaciji prirodnih mehanizama predmet prijepora. Razvoj suvremene svjetske društvene zajednice, dakle, počiva na dijalogu između teističkog i deističkog pristupa definiranju  ljudske uloge u regulaciji  odnosa između prirodnih elemenata, te njih prema proizvodima iz ljudske produkcije (odnos čovjek-stroj-okoliš). Teisti minimaliziraju, a deisti maksimaliziraju razinu ljudskog utjecaja na  gobalna prirodna kretanja. Zato će, u filozofskom smislu, nova europska perspektiva biti stara, s naglaskom na teistički pristup. Kako temeljne angloameričke filozofske i političke opcije  u posljednjih 30 godina, u EU, nisu naišle na značajniji otpor, u smislu održanja razvojne dinamike, dominantna svjetska velesila danas je prisiljena sama kontestirati vlastita postignuća: međunarodne i neprofitne organizacije, slobodu kretanja osoba i roba.

Njemačko ekonomsko usmjerenje EU

Aktualni globalizacijski ciklus (1990.-2020.) je dominantno liberalan. Stoga je, u njegovom izlaznom razdoblju, u smislu pripreme idućeg, realističkog ciklusa (2020.-2050.), bilo realno za očekivati Brexit i izbor Trumpa. Kao i, posljedično, angloamerički pritisak na europske partnere, kako bi isti urodio promišljanjem, u okviru NATO-a i njemačko-francuskog strateškog partnerstva, nove europske realističke ekonomske i sigurnosne perspektive.

Francuski predsjednik Emmanuel  Macron najavio je neoliberalno gospodarsko usmjerenje svog mandata (obzor 2020.), u kojem za društveni razvoj ostaju ključne: kapitalistička glad za profitom s jedne strane i, s druge (radničke) strane glad za preživljavanjem. U tom smislu, on podupire nastavak prekarizacije rada prema njemačkom predlošku. Odnosno nastavak politike mrkve («američki san») i batine (glad). Pristanak na loš život (nesigurnost i potplaćenost rada), radi održanja mogućnosti nesrazmjernog bogaćenja. Jer Njemačka je 1999. bila  «bolesni čovjek Eurozone» (The Economist, 3. lipnja 1999.), pa se je već 2003.-2005., zahvaljujući Hartzovim zakonima i prekarizaciji rada, dogodilo čudotvorno ozdravljenje. Njemačke su tvrtke postale konkurentne i svojim proizvodima preplavile svjetska tržišta.

Analize brojnih ekonomista,  među kojima ona Stephena Grossa, povjesničara ekonomije i poznavatelja «njemačkog čuda», ne podržavaju Macronov entuzijazam. Smatraju kako uzrok uspjeha Njemačke kao globalnog izvoznika treba tražiti izvan njezinih državnih granica. U komercijalnim mrežama koje je izgradila u državama Srednje i Istočne Europe, a poglavito u praksi neravnomjernih gospodarskih razmjena koje je uspostavila s Višegradskom skupinom (Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka).

Bogata Njemačka već četvrt stoljeća prakticira sa svojim najbližim susjedima isto što i SAD: masovne delokalizacije. Tijekom Hladnog rata ograničavana, privilegirana gospodarska razmjena između Njemačke i Srednje Europe oživjela je 70.-tih godina prošlog stoljeća, u obliku industrijskih, tehnoloških i bankarskih partnerstva koja je promovirala Ostpolitik (1969.-1974.) socijaldemokratskog kancelara Willya Brandta.

1989., pad Berlinskog zida probudio je predatorske apetite. Njemačke multinacionale prve su krenule u preuzimanje privatiziranih državnih tvrtki  svojih susjeda koji su proživljavali svojevrsnu industrijsku apokalipsu. Tako je npr. Volkswagen, nakon preuzimanja Škode, zatečene instalacije prvo koristio kao platformu za podugovaranje. Isto zahvaljujući diskretnom i slabo poznatom delokalizacijskom mehanizmu EU iz 1986., a kojim je bio reguliran promet poboljšanih proizvoda između članica EU i država koje to nisu, na način da se je dozvoljavao privremeni izvoz iz EU intermedijarnih dobara (rezervnih dijelova) radi njihove transformacije i oblikovanja (poboljšanja), te ponovnog uvoza u EU, uz djelomično ili potpuno izuzeće od carinskih pristojbi.

Nakon raspada Istočnog bloka, povećanje uvoznih kvota iz srednjoeuropskih zemalja otvorilo je euforične izglede za njemačke poslodavce. Devedesetih godina, kao da su granice EU već izbrisane, bilo je moguće podugovoriti poslove poput čišćenja riba i školjki, ili kromiranja slavina i poliranja sanitarija, koristeći prekvalificirane, jeftine i  nezahtjevne radnike bivših komunističkih država. Od takovrsnog podugovaranja najviše su profitirale tekstilna, elektronička i automobilska industrija. 1996. njemačke tvrtke uvezle su iz država Višegradske skupine 27 puta više «poboljšanih» proizvoda od npr. francuskih konkurenata. Te je godine uvoz u EU vlastitih poboljšanih proizvoda predstavljao 13% izvoza zemalja Višegradske skupine u EU i 16% njemačkog uvoza s tog prostora. Tako su se, u razdoblju manjem od jednog destljeća, tvrtke iz država Srednje i Istočne Europe, zatekle  integrirane u proizvodne lance koje kontroliraju uglavnom njemačke firme[1].

Interes za prometom poboljšanim proizvodima izgubio se je u drugoj polovini devedesetih, nakon otvaranja mogućnosti izravnog stranog ulaganja u  bivšim komunističkim državama. Zapadne multinacionale tako više nije zadovoljavala delokalizacija samo određenih segmenata proizvodnje. Za jeftinu istočnu radnu snagu počele su se graditi tvornice-filijale. U toj asimetričnoj trgovini sudjelovali su Talijani, Francuzi i Britanci. Međutim, Njemačka je bila najpripremljenija, te su već početkom ovog tisućljeća njezina ulaganja u države Višegradske skupine činila više od trećine sveukupnih izravnih stranih ulaganja, a svoj utjecaj uspjela je proširiti i na Sloveniju, Hrvatsku i Rumunjsku.

Istodobno, 2000., prosječna plaća u Varšavi i Budimpešti predstavljala je  desetinu, a 2010. četvrtinu prosječne njemačke plaće. A radilo se o radnicima solidne edukacije, kvalificiranijim i geografski bližim od azijatskih koje je uglavnom koristio ostatak kapitalističkog Zapada. Njemačka je postala nezaobilazni trgovinski partner zemalja Višegradske skupine i, na taj način, zagospodarila zaleđem od 64 milijuna stanovnika koje je stavila u funkciju platforme za delokaliziranu proizvodnju namijenjenu izvozu.

Stoga je 2004., od prvog kruga proširenja EU za koje se je Njemačka neumorno zalagala, najviše profitirala njezina industrija. Reindustrijalizirani prostor Srednje Europe faktički je anektiran, a počevši od 2009., delokalizacije prema državama Višegradske skupine dodatno su se akcentuirale, kako bi njemački industrijalci sanirali posljedice financijske krize, odnosno vratili izgubljenu dobit. 2015., opisani njemački gospodarski uzlet navodi analitičara Vladimira Handla[2] na zaključak kako su baš europske integracije – projekt koji  je inicijalno  trebao poslužiti u ukroćivanju posthladnoratovskog germanskog ekonomskog diva, Njemačkoj omogućile današnju ulogu gospodarskog hegemona. Radi se o povijesnom paradoksu.

Bilanca zemalja Višegradske skupine puno je kontrastnija. S jedne su strane uspjele obnoviti svoju industrijsku bazu, profitirati od masivnog prijenosa tehnologija, povećati produktivnost i plaće, kreirati nova radna mjesta za kvalificirane radnike. Uspjeh je bio toliki da se, u tom prostoru, poslodavci danas boje nedostatka radne snage. Pogled na drugu, mračniju, stranu te medalje za uspješnost, odražava bojazni država Višegradske skupine: pad gospodarskog rasta temeljenog na podugovaranju i podređenosti (industrijski alat i kapital su zapadnoeuropski, poglavito njemački). Isto tako, s obzirom na: nedavno izražene zahtjeve za povećanje plaća u njemačkom istočnoeuropskom zaleđu, na nedavni masovni  «uvoz» bliskoistočne radne snage, na mobilnost proizvodne tehnologije i kapitala i najavljeni nastavak prekarizacije rada u državama Zapadne Europe, kratkoročno (obzor 2020.) je predvidiva relokalizacija proizvodnje u zapadnoeuropski prostor. Isto prema američkom predlošku koji je danas žestoko kritiziran. U tom je kontekstu nužno promatrati i protumigrantske stavove Višegradske skupine. Naime,e jedino je migrantska radna snaga još jeftinija i manje zahtjevna od one proizišle iz bivšeg komunističkog prostora.

Dakle,  novo gospodarsko usmjerenje EU  zapravo je staro, kako bi se omogućila dodatna konsolidacija posthladnoratovskog europskog poretka i niveliranje razlike u socijalnim  (prema dolje) i  etičkim normama (prema gore), a prema angloameričkim standardima. Realističkom pristupu međudržavnim odnosima, poticanju utakmice između država, u kojoj će neke preživjeti i potvrditi svoju moć na međunarodnoj sceni, a neke nestati, Europljani se mogu nadati nakon izlaska iz aktualnog globalizacijskog ciklusa (2020.).

Francusko sigurnosno usmjerenje EU

Francusko prihvaćanje njemačkog ekonomskog modela treba prihvatiti kao trenutni ustupak konkurentu, a u smislu povratnog prihvaćanja francuske dominacije u području EU obrane i sigurnosti . Koliko je taj trenutni stav slabašan najbolje svjedoči dijalog koji su bivši Mitterandovi savjetnici: ljevičar Huber Vedrine i desničar Régis Debray počeli 2013. povodom, od predsjednika Hollanda naručene, Vedrinove analize impakta povratka Francuske u integrirano zapovjedništvo Sjevernoatlantskog saveza.

Prema toj studiji, eventualno povlačenje Sarcozyeve odluke iz 2009. o priključenju NATO-u ne bi bila dodatna poluga francuskog utjecaja u svijetu. Taj je stav potom Hollandu poslužilo u pokušaju patetične afirmacije francuskog atlantizma.

Polemika oko pitanja izlaska ili ostanka u NATO-u i danas traje. Među glasnim pobornicima izlaska je Debray, koji smatra kako je stav bivšeg ambasadora i permanentnog predstavnika Francuske u Vijeću NATO-a u Bruxellesu, Gabriela Robina, i danas ispravan i aktualan:   «NATO zagađuje sve dimenzije međunarodnog krajolika. Komplicira odnose s Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi – OESS (što nije najvažnije). Zamršava odnose s Rusijom, što nije neznatan problem. NATO komplicira čak i funkcioniranje sustava za regulaciju međunarodnih odnosa, jer nije u mogućnosti potpisati konvenciju kojom bi se odrekao prava na uporabu sile, a da ne govorimo da se ne pridržava niti međunarodnog prava. S NATO-om je dogovor o neupotrebljavanju sile nemoguć, jer je ta organizacija stvorena upravo kako bi mogla silu rabiti kad god to smatra prikladnim. Dakle, i bez konzultacija s Vijećem sigurnosti UN-a. Stoga doista nije razvidno što bi drugo država poput Francuske mogla očekivati od te beskorisne i štetne organizacije, doli njen nestanak.»[3]

Debaklu Hollandove politike uvelike su pridonijela citirana razmišljanja. Potom su francuski birači «Macronovoj Europi» dali, vjerojatno, zadnju priliku za rekonfiguraciju i realizaciju, prema Régisu Debrayu, nadljudskog zadatka: provođenje zajedničkih vanjskopolitičkih akcija EU – organizacije bez usaglašenog vanjskopolitičkog stajališta, vojske, ambicija, ideala. I to pod vodstvom nekog zajedničkog EU lidera bez karizme.

Ukoliko je EU, kako to tvrde njeni kritičari, uistinu vlak bez voznog reda, za to je najzaslužnija njegova francusko-njemačka lokomotiva, u kojoj zajedno putuju eurofili i eurofobi, ali njihovi prijepori ne mogu biti potencijal za razvoj EU jer ih guši neumjereni atlantizam.

[1] PELLEGRIN, Julie « German production networks in Central/Eastern Europe : between dependency and globalisation » (PDF), Wissenschaftszentrum Berlin für Sozialforschung, 1999.
[2] HANDL, Vladimir, « The Visegrád Four and German hegemony in the euro zone » (PDF), http://visegradexperts.eu, 2015.

[3] « Sécurité européenne : OTAN, OSCE, pacte de sécurité », dokument sa seminara fondacije Res publica, 30. ožujak 2009.

 

Kriza u Jordanu može promijeniti konfiguraciju Bliskog istoka

Nakon planskih destabilizacija i disolucija niza bliskoistočnih država proteklog desetljeća kroz sponzorirano pokretanje tzv. arapskog proljeća, posljedičnih građanskih ratova (Sirija) i neposrednih stranih vojnih intervencija (Irak, Libija, Jemen), čini se kako je na red došao i uvijek relativno stabilni Jordan. Više elemenata govori tomu u prilog: od najnovijih američkih planova, koji, navodno, od te zemlje žele  stvoriti novu palestinsku državu (u Jordanu živi veliki broj Palestinaca, prema nekim procjenama oni čine više od polovice ukupnog broja stanovnika, a uglavnom se radi o potomcima izbjegličke generacije, pristigle nakon osnivanja izraelske države i brojnih ratova na tom prostoru) i time zauvjek riješe palestinsko pitanje na zadovoljstvo u prvom redu Izraela, pa do velikih nemira socio-ekonomskog karaktera koji su 30. svibnja zahvatili Jordan i trajali do 10. lipnja i koji su, po prvi put (istina, prilično sramežljivo), sadržavali i pojedine političke zahtjeve usmjerene protiv samog kralja Abdullaha II. (optužbe ili uvrede protiv kralja inače podliježu zatvorskoj kazni).

U kontekstu moguće destabilizacije Jordana treba sagledavati i iščekivanu skoru ofanzivu sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje (ukoliko u međuvremenu ne dođe do političkog riješenja i mirne predaje vlasti i nadzora granica vladi u Damasku), uz granicu s Izraelom i Jordanom, protiv brojnih boraca terorističkih organizacija „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“ koje djeluju u „Južnoj zoni deeskalacije“ Deraa i Al-Quneitra. Jordan strahuje od novog velikog izbjegličkog vala iz Sirije, a još više od dolaska novih radikalnih sunitskih snaga koje mogu politički destabilizirati zemlju i pogoršati ionako krhko gospodarsko stanje.

Benjamin Netanjahu, šef Mosada i Trumpovi emisari stigli u  Amman

Potpuno neočekivano, 19. lipnja u jordansku prijestolnicu Amman stigao je izraelski premijer Netanjahu, prvi put od 2014. g. i napetih odnosa između dviju zemalja povezanih s prošlogodišnjom pucnjavom oko izraelskog veleposlanstva u Jordanu, ali i inače pojačanog protuizraelskog raspoloženja u toj zemlji. Štoviše, u Jordan je stigao i direktor obavještajne službe Mosad Yossi Cohen, kao i general izraelske vojske Eliezer Toledano. Ono što je još zanimljivije, uoči posjeta najmoćnijih izraelskih dužnosnika u Ammanu su, u sklopu bliskoistočne turneje (Egipat, S. Arabija, Izrael, Jordan) stigla i dvojica najbližih suradnika američkog predsjednika Trumpa, koji su i kreatori novog američkog bliskoistočnog plana kojeg Washington sada želi implementirati – Jared Kushner i Jason Greenblatt. Svi su oni razgovarali s kraljem Abdullahom, šefom jordanske protuobavještajne službe i ministrom vanjskih poslova Hašemitskog kraljevstva.

Za američke činovnike najvažniji dio razgovora s kraljem Abdullahom odnosio se na nastojanja da se za pregovarački stol ponovo dovede palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, u čemu bi Jordan, zbog svojih posebnih veza s Palestincima trebao pomoći. Naime, prema pisanju pojedinih izraelskih medija, Izrael, Saudijska Arabija, UAE i Egipat bezuspješno pozivaju Abbasa da „siđe s drveta“ i barem posluša nove američke prijedloge nakon što je Palestinska samouprava prekinula sve kontakte s američkim posrednicima poslije Trumpovog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, tvrdeći, kako su se SAD time definitivno svrstale na stranu Izraela. Trumpova administracija sada je, nakon „riješenja“ iranskog i sjevernokorejskog problema, izložena pritiscima da „riješi“ i još jedno predizborno obećanje: izraelsko-palestinski sukob. A riješiti ga bez sudjelovanja u pregovorima i  palestinske strane ipak nije moguće. Zato Washington puno nade polaže u Amman i kraljevu motivaciju  Abbasa za nastavak pregovora. A da bi kralj po tom pitanju bio kooperativan usprkos golemom protivljenju jordanskog stanovništva Trumpovim protupalestinskim potezima, u pozadini uvijek mora stajati i mogućnost ozbiljne destabilizacije Jordana. A upravo se zbog nje čini kako se kralj Abdullah, pritisnut velikim gospodarskim teškoćama i brojnim sigurnosnim ugrozama, definitivno nastoji svrstati „novoj bliskoistočnoj realnosti“ koju kreira Washington. Ali kralj, želeći balansirati, i dalje nemušto naglašava potrebu riješenja palestinskog pitanja po formuli „dviju država za dva naroda“ (koja za Izrael više nije aktualna), ne shvaćajući kako bi ta druga država za Palestince mogao postati upravo Jordan.

S druge strane, iznenadni dolazak snažne izraelske delegacije u Amman, osim deklarativnih i već uobičajenih razgovora koji se tiču nastavka jordanske povlaštene uloge kao zaštitnika islamskih svetinja u Istočnom Jeruzalemu (Netanjahu je u Ammanu dao jamstva kako će Izrael po tom pitanju sačuvati dosadašnji ststus quo), za glavnu temu imao je ipak nešto drugo: strah dviju zemalja od predstojeće ofanzive sirijske vojske na pograničnom području i tamošnji razmještaj (pro)iranskih vojnih formacija (pojedini izraelski mediji tvrde, kako se usprkos nedavnom dogovoru s Teheranom da će se šijtske postrojbe povući u dubinu Sirije u zamjenu za izraelski pristanak na tu sirijsku operaciju, one još uvijek tamo nalaze, što znači da je dogovor propao. Za Jordan je taj problem još i veći, imajući u vidu da se u toj zemlji već od ranije nalazi milijun i pol sirijskih izbjeglica, a dolazak novih, kao i islamističkih boraca radikalno nastrojenih prema šijtima, može destabilizirati zemlju i uvući je u neposredan sukob sa Sirijom, što kralj nikako ne želi (Jordan nema problema oko suradnje s vladom Bashara Assada u Damasku, nešto slično poput Egipta).

Teško gospodarsko stanje i povijesne okolnosti

Jordan – zemlja koja je uspjela izbjeći krizu „arapskog proljeća“ i bila svojevrsni simbol stabilnosti – suočena je s teškim gospodarskim stanjem, a nepopularne mjere povišenja cijena struje (za čak 55% u odnosu na lani), benzina, poreza i td., donešene kako bi se udovoljilo zahtjevima MMF-a koji je Jordanu dodijelio kredit nakon što mu je Saudijska Arabija obustavila svoju financijsku potporu prije dvije i pol godine učinile su svoje. Uslijedili su najveći prosvijedi od 1989.g., koji nisu zahvatli samo glavni grad već i sve važnije jordanske gradove, a u njihovoj početnoj fazi bilo je i sukoba s policijom, da bi na kraju sve rezultiralo kraljevom smjenom premijera Hania al-Malikija. Spomenute neoliberalne mjere preporučio je MMF radi dodjele kredita od 723 milijuna dolara, budući da Jordan ima veliki proračunski deficit i vanjski dug od 35 milijardi dolara, uz nezaposlenost od 18%, kao i 20% stanovništva koje živi ispod granice siromaštva.

Ova kriza potaknula je i preispitivanje odnosa Jordana s arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva. Nakon prosvjeda kralj Abdullah je zaigrao lukavu igru: imajući u vidu obustavu saudijske financijske pomoći, on se za financijsku pomoć sada obratio Kuvajtu i saudijskom „mrskom neprijatelju“ Kataru. Obje su mu monarhije (i Kuvajt je saudijski zaljevski konkurent neovisno o formalnom savezništvu, a ta je monarhija prošle godine neuspješno pokušala posredovati u pomirbi Rijada i Dohe u početnoj fazi njihovog dubokog političkog sukoba) odmah ponudile financijsku pomoć u visini od po 500 milijuna dolara, a Kuvajt i kredite s vrlo niskim kamatama. Rastuća važnost uloge Kuvajta (jordanski kralj je prije dva tjedna osobno stigao u posjet Kuvajtu) i Katara, kao nezavisnih igrača u zoni Perzijskog zaljeva, kralju Abdullahu II. daje šansu za provedbu političke reforme, bez koje, dugoročno gledano, neće uspjeti očuvati vlast. Međutim, Rijad se uplašio prelijevanja nemira iz Jordana na teritorij Saudijske Arabije, a još više rastućeg utjecaja svojih konkurenata na Amman. Zato su Saudijci Jordanu sada ponudili novu pomoć u okviru „zajedničkog arapskog paketa“ u iznosu od 2,5 milijardi dolara. Međutim, ukoliko raščlanimo tko iz tog iznosa i koliko pojedinačno daje Jordanu dolazimo do zanimljivog zaključka: po 500 milijuna dolara daju Saudijska Arabija i UAE, a Kuvajt ostalih 1,5 milijardi dolara (više nego prve dvije zajedno!).

Kako bismo pojasnili sadašnje stanje u svezi Jordana, jedinstvene bliskoistočne zemlje o kojoj se relativno malo govori, nužno je zaviriti dublje u prošlost.

Hašemitsko kraljevstvo umjetno je stvoreno na teritoriju s vrlo malo prirodnih resursa, kao svojevrsna tampon zona između Izraela, Sirije, Egipta i Saudijske Arabije. O stabilnosti Jordana postojano su se brinule Sjedinjene Države i Velika Britanija, za koje je ona bila važna zbog sprječavanja sudara regionalnih antagonista. Pokojni jordanski kralj Hussein je 1990.g. po prvi put odobrio višestranačke parlamentarne izbore na kojima je pobijedilo „Muslimansko bratstvo“. Utjecaj tog radikalnog panarapskog islamističkog pokreta, iza kojeg u biti stoji Katar, a onda i Turska na čelu s predsjednikom Erdoganom, i dalje je vrlo snažan.

Posljednjih 30-ak godina jordanski državni vrh bespogovorno je slijedio američke regionalne strategije i inicijative, poput one o sklapanju mirovnog sporazuma s Izraelom iz 1994.g. Međutim, manje je poznato kako je upravo Jordan bila prva arapska zemlja čiji je kralj Abdullah II. još 2004.g. zabrinuto ukazao na opasnost glede „osnivanja šijtskog polumjeseca, koji ugrožava arapske države“. Time se kralj prometnuo u predvodnika arapske protuiranske koalicije, a tu je ulogu od njega nakon dolaska na vlast preuzeo saudijski prijestolonasljedni princ Muhammed bin-Salman. Salman je u tu koaliciju uključio još i Izrael. Pojedini jordanski oporbenjaci zbog toga su otvoreno kritizirali kralja Abdullaha riječima: „Ranije je Jordan bio izraelski saveznik na razini brigadnog generala, a sada je S. Arabija postala general, a nas su snizili na razinu ročnoga vojnika“.

Jordansko-saudijski odnosi i ranije su bili vrlo složeni, ne samo zbog suparništva Hašemitske obitelji (plemena) i obitelji Al-Saud. Zbog nedostatka prirodnih bogatstava (prije svega nafte) Jordan je ovisan o stranoj financijskoj pomoći, a upravo je Rijad, koji se „kupa“ u nafti, bio predodređen za njegovog glavnog sponzora. A kada te netko izvana pomaže u pravilu se za uzvrat traži odanost pa i pokornost, toliko svojstvena istočnom, arapskom svijetu, ali već odavno i ne samo njemu. U saudijskoj Arabiji radi 450 tisuća Jordanaca, a njihov zarađeni novac, kojeg šalju u Jordan, čini čak oko 10% BDP-a te zemlje. Saudijci Jordanu isporučuju i električnu energiju, a 2011.g., na početku „arapskog proljeća“, Rijad je Ammanu dao pomoć od 1,7 milijardi dolara čime je u dobroj mjeri spriječeno prelijevanje revolucije i na jordanski teritorij. Također, arapske zaljevske monarhije prije 5 godina odlučile su Jordanu na godišnjoj razini davati oko 1,25 milijardi dolara. Međutim, ta je pomoć 2017..g. gotovo u cjelosti obustavljena, što je primoralo Amman na traženje pomoći od strane MMF-a. „Bratska“ arapska pomoć presušila je zbog relativno neutralnog odnosa Jordana prema sirijskom sukobu i njegovom protivljenju uvlačenja jordanske vojske u ograničene vojne operacije u toj zemlji na strani saudijskih interesa. Jordan je nedavno odbacio i sada već propalu američku inicijativu o slanju združenih arapskih vojnih snaga na istok Sirije, kao zamjene za kurdske postrojbe koje surađuju s Pentagonom (kurdske snage izišle su daleko izvan svog etničkog prostora na sirijskom sjeveru i sve više izazivaju otpor arapskog stanovništva istočno od Eufrata). Tu su američku inicijativu odmah podržali Saudijska Arabija i UAE, ali je zanimljivo da su oboje odbili slanje svojih postrojbi u Siriju, jer su eto, zauzati vojnom intervencijom u Jemenu (u stvarnosti su svjesni veličine rizika koje bi značilo slanje njihovih vojnika na sirijsko tlu na kojem već djeluje i ruska i turska i iranska vojska). Međutim, zato su na slanje u Siriju rado poticale jordansku vojsku i omraženi im Katar, koji bi se time, kao, morao „ekskulpirati“ od svojih grijeha za potporu islamskom terorizmu!

Spomenuti paket nove financijske pomoći arapskih država Jordanu, odobren 10. lipnja na inicijativu Rijada, pojedini bliskoistočni novinari povezuju sa strahom saudijske vlade da se prosvjedi u Jordanu neće zadržati samo u okviru socio-ekonomskih zahtjeva, već će se proširiti i na one političke, što može dovesti do detronizacije kralja i dolaska na vlast „Muslimanske braće“ (dakle, do strateške pobjede Katara i Turske, nakon koje bi utjecaj tih zemalja u sunitskom svijetu regije postao dominantan i nezadrživ). Strah Rijada ogleda se i u tome, da se prosvijedi takve vrste lako mogu preliti i na zaljevske monarhije koje upravo počinju liberalne reforme – mrske političkim tvrdolinijašima, a poglavito islamskim ulemama jer umanjuju njihov utjecaj u stanovništvu. Zato njima najavljene i već otpočete reforme „smrde na truli Zapad“. Osim toga Rijad se boji da se nastavkom ekonomske krize u Jordanu tom zemljom ne okoristi i Iran u vidu svog sponzorstva.

Ovakav razvoj događaja – pad kralja Abdullaha i katarsko protjerivanje saudijskog segmenta iz Jordana – iz temelja bi preoblikovao ukupnu geopolitičku konfiguraciju Bliskog istoka. Iz takve perspektive gledano, kralj Abdulalh, neovisno o brojnim problemima s kojima je suočen, u svojim rukama i dalje ima itekako čvrste poluge koje mu omogućuju manevriranje i pružaju odstupnicu.

Jordan – umjetno stvorena država, bez mogućnosti jačeg samostalnog gospodarskog razvoja, time (p)ostaje upravo ono što su mu njegovi kreatori prvotno i namijenili – nezaobilazan čimbenik u osiguranju bliskoistočne ravnoteže snaga. Ako bi ti isti kreatori sada to iz nekih svojih novih interesa željeli promijeniti, otvaraju druga „vrata pakla“ (uz ona već otvorena priznanjem Jeruzalema kao glavnog grada Izraela). Jer bilo kakav pokušaj disolucije Jordana može imati nesagledive posljedice s potpuno neizvjesnim krajnjim ishodom. Zato se čini kako i najnoviji američki plan (koji spominje i mogućnost da se od Jordana stvori zamjenska palestinska država), teško, poput mnogo toga što iz Washingtona posljednjih godina dolazi na Bliski istok tamo može naići na plodno tlo.

Na upravo završenim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj, aktualni predsjednik, Recep Tayyip Erdogan s osvojenih 53% glasova koji su mu omogućili još jedan, ovog puta petogodišnji mandat, konsolidirao je svoju poziciju na čelu ove osamdesetmilijunske zemlje. U svom prvom obraćanju javnosti, Erdogan je naglasio da su pobjednici ovih izbora demokracija i Turska i da nitko nema pravo dovoditi u pitanje njihovu legitimnost, aludirajući pri tom na ogromnu izlaznost birača (gotovo 90%). To je „lekcija demokracije koju smo očitali cijelom svijetu“, rekao je Erdogan, podsjetivši pri tom zapadne liberalne demokracije na njihovu dugogodišnju boljku – nisku potporu vlastitih birača.

Protekli izbori, na kojima je formalno završena tranzicija turskog političkog sustava iz parlamentarnog u predsjednički, definitivno su jedni od najvažnijih u turbulentnoj povijesti Turske. Naime, Erdoganova uvjerljiva pobjeda zapravo je pobjeda novog turskog pro-islamskog i konzervativnog svjetonazora nad Ataturkovom, liberalnom, sekularnom i prozapadnom Turskom. U svom trijumfalnom govoru Erdogan je najavio odlučnost u borbi protiv „neprijatelja Turske u zemlji i inozemstvu“, što god da to značilo.

Iako je postotak glasova (42,5%) koji je ostvarila Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) tek nešto veći od izbora 2015. godine, zahvaljujući koaliciji sa Strankom nacionalističkog pokreta (MHP) osvojila je 343 mjesta u novom sazivu parlamenta što je sasvim dovoljno da novom / starom predsjedniku osigura stabilnu vladajuću većinu. Naime, zahvaljujući ustavnim promjenama, usvojenim na referendumu 2017.g, koje su unijele važne promjene u politički sustav Turske, novi izborni zakon omogućio je političkim strankama stvaranje izbornih saveza, što prije nije bilo moguće. Političke stranke koje sudjeluju na parlamentarnim izborima, trebale su do 2018.g. samostalno, s 10% glasova prijeći izborni prag kako bi osvojile mjesto u parlamentu. Nakon ustavnih promjena još uvijek vrijedi prag od 10 %, ali sada se taj broj odnosi na koalicije što je otvorilo prostor manjim strankama koje su se, sada u savezu s velikima, našle u prilici osvojiti više mjesta u parlamentu. Tako je i AKP u suradnji s malim strankama (MHP i BBP) formirala parlamentarni savez Narodna koalicija čiji je zajednički predsjednički kandidat postao predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Zahvaljujući sporazumu između AKP-a i MHP-a, postignutom nakon referenduma u travnju 2017.godine, predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj koji su redovno trebali biti održani u studenom 2019.g., održani su 24. lipnja ove godine. Što su bili razlozi koji su naveli predsjednika Erdogana na prijevremene izbore? Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje, uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gulena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade da modernizira svoju vojsku ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija. Stanje turske ekonomije i vanjska politika, bili su, zapravo, ključni razlozi zbog kojih se odlučio na prijevremene izbore. Naime, Erdogan nesumnjivo želi osigurati konsenzus o budućnosti zemlje i s političke agende ukloniti pitanje legitimnosti vlastitog upravljanja zemljom.

Prema provedenim predizbornim anketama najveća briga i interes turskih glasača je stabilnost turske ekonomije, poglavito stabilnost turske lire. Zato je u svojoj izbornoj platformi, Stranka pravde i razvoja istaknula Erdoganova postignuća u posljednjih šesnaest godina, koja su vrlo primjetna u gospodarstvu, javnim politikama, vanjskoj politici i zaštiti nacionalne sigurnosti. I sam Erdogan je tijekom svoje kampanje naglašavao ključna pitanja turske ekonomije: „…zahvaljujući gospodarskom napretku, postignutom u proteklom desetljeću, standard je narastao„ niska razina turskih plaća „pomaknuta“ je na srednju, a sada nam je cilj povećati ih na razinu najbogatijih zemalja svijeta“. Za europske, osobito Hrvatske prilike, Turska je neobično jeftina zemlja, što sam proteklog mjeseca, boraveći u Istanbulu, mogla i osobno provjeriti. Dvokrevetnu sobu u hotelu s četiri zvjezdice, gotovo u centru Istanbula, možete naći već za 30 eura, jesti u finom restoranu za 50-100 kuna (dvije osobe), iznajmiti stan od 80-tak kvadrata za tisuću kuna i platiti režije u iznosu od 400 kuna, dostupnost dobre zdravstvene skrbi i obrazovanja, turska je realnost zbog koje je, unatoč prisutnim jasnim podjelama između bogatih i siromašnih ili uspješnih i neuspješnih, moguće primjetiti da većina Turaka ima dobar životni standard..

Međutim, pod pritiscima velikih regionalnih geopolitičkih događanja, turska ekonomija je u padu, došlo je do značajnog slabljenja turske lire i podizanja kamatnih stopa, uz povećanje nezaposlenosti.  Erdogan je tijekom kampanje obećao smanjenje kamatnih stopa, smanjenje inflacije i trgovinskog deficita, uvođenje stroge porezne discipline i najavio ulaganja u tehnologiju i industriju, poglavito obrambenu, kao i zaštitu i potporu brojnim turskim robnim markama. Naime, od 2002. godine, pod vodstvom AK stranke Turska je doživjela začuđujući rast BDP-a. Gospodarski rast od nevjerovatnih 7.4 % zadržao se i u prvih nekoliko mjeseci 2017.godine. Na izbornom okupljnju krajem svibnja Erdogan je predstavio ključne točke svoje izborne platforme – demokracija, više slobode i više blagostanja za turski narod. Borba protiv siromaštva i nezaposlenosti (koja u Turskoj nije osobito primjetna) dio je programa trenutno vodećih projekata u zemlji – Channel Istanbul, Canakkale Bridge i Third Airport of Istanbul. Treba reći kako je Erdogan tijekom šesnaest godina svoje vladavine u Turskoj „proizveo“ investicijski i infrastrukturni bum koji je neviđeno modernizirao Tursku, spasio mnoge obitelji od siromaštva, ali odustajanjem od temeljnih postulata Ataturkove Turske, obnovio vjeru, islam. Odluka o ukidanju zabrane nošenja islamskih marama u školama i javnim uredima, dodatno mu je osigurala popularnost.

Erdoganova vlada trenutno uživa i visoku potporu za svoju vojno-intervencionističku politiku u Siriji. Predsjednik Erdogan obećao je nastavak prekograničnih operacija u Siriji poput Štita Eufrata i Maslinove grančice (Operation Euphrates Shield / Operation Olive Branch). Obje operacije podupiru i oporbene stranke s obzirom na svoj cilj –  osiguranje stabilnosti duž sirijske granice koja je područje stalnih sukoba. Uz nastavak vojnih operacija predsjednik je obećao i potporu domaćoj obrambenoj industriji, koju je, inače, pratio dinamičan rast i izvoz tijekom posljednjih nekoliko godina.

Tijekom izborne kampanje Erdogan je naglasio kako je jedan od njegovih najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva pomirba s Europskom unijom i da Turska nije nikad odustala od punopravnog članstva u EU,  međutim, s obzirom na turbulentno okruženje istakao je važnost novih saveza koje je Turska stvorila. Turski geostrateški položaj dozvoljava formiranje saveza s različitim akterima, a država može i hoće zadržati neovisnu vanjsku politiku, zaključio je Erdogan. Naime, turska vanjskopolitička strategija ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, posljednjih je godina primjetna njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom, također su značajni za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.

Predsjednik Erdogan jedan je od ključnih pokretača ustavnog referenduma kojim je uspostavljen novi predsjednički sustav u Turskoj. Naime, nakon ovih izbora Turska po prvi put dobiva vladu u kojoj će predsjednička funkcija biti osobito osnažena, koja objedinjuje ulogu šefa države i premijera (ova funkcija se ukida) za idućih pet godina Predsjednik, čije su ovlasti znatno proširene u odnosu na Ustav iz 1982. godine, imenuje potpredsjednika/e (broj nije ograničen), ministre i druge članove vlade, ali ono što je za oporbu poprilično sporno su ovlasti predsjednika da samostalno imenuje čelne ljude svih javnih institucija i rektore 17 javnih sveučilišta. Predsjednik također može presuditi kada postoje proturječja između njegovih dekreta i zakona koje donosi parlament kojeg može i raspustiti Još jedna bitna promjena, proizišla iz ustavnih reformi 2017. g., je „proširena“ uloga koju predsjednik ima pri odabiru članova Visokog vijeća sudaca i tužitelja (HSYK), tijela koje nadgleda pravosudni sustav u Turskoj. Od sada predsjednik osobno može imenovati suce, odlučivati o ratu i miru (sigurnosnim politikama), pripremiti proračun i proglasiti ratno stanje. Iako je Erdogan obećao ukidanje izvanrednog stanja proglašenog nakon 2016., čini se da će se na odluku o puštanju tisuća kurdskih aktivista, zastupnika, odvjetnika, profesora, sudaca i novinara, zapravo dugo čekati. Valja podsjetiti kako je u godini nakon puča više od 160 tisuća ljudi otpušteno, mnogi od njih su i uhićeni.

Jedna od ključnih promjena odnosi se na trajanje mandata, pa će se tako parlamentarni i predsjednički izbori održavati svakih pet godina. Nova pozicija predsjednika Turske izravna je posljedica referendumske odluke više od 70% glasača koji su glasali za predložene izmjene, kao što su izravni izbori predsjednika ali i druge brojne ustavne reforme (ukupno 18) koje su oslabile turski parlamentarizam, a znatno ojačale predsjednički sustav. U novi politički sustav Erdogan je ugradio mehanizme kojima predsjedničku poziciju štiti od volje parlamenta (čiji sastav ne bi bio po njegovoj volji), međutim parlament je i dalje Erdoganu vrlo važan za potvrđivanje svog legitimiteta. Broj zastupnika u parlamentu povećava se s 550 na 600 zastupnika što znači da je stvoreno pedeset dodatnih mjesta kojima se može utjecati na formiranje parlamentarne većine koja, opet, odlučuje o formiranju vlade. Dob kandidata za parlamentarne zastupnike spuštena je s 25 na 18 godina. Članovi vlade ne mogu biti parlamentarni zastupnici, a o opozivu predsjednika više ne odlučuje parlament već Ustavni sud.

Pobjeda Erdogana nesumnjivo je olakšala njegov položaj, ali je pitanje hoće li ona stabilizirati prilike u Turskoj upravo zbog velikog nezadovoljstva oporbe koja traži resetiranje parlamentarizma. Muharrem Ince, ugledni turski političar, zastupnik od 2002.g., predsjednički kandidat ispred najveće oporbene stranke CHP (jedini ozbiljno suprotstavljen Erdoganu) tijekom kampanje kritizirao je ideju predsjedničkog sustava, a zajedno s koalicijskim strankama radio je na pripremi „civilnog ustava“ kojim bi se ojačala parlamentarna demokracija i okončalo izvanredno stanje, te pristupilo rješavanju kurdskog pitanja putem pregovora. Ince vjeruje u mogućnost uspostave boljih odnosa između Turske i EU, a njegove političke ideje podsjećaju na reforme Tanzimata (doba reformi Osmanlijskog carstva od 1839 – 1876 koje su modernizirale Tursku i usmjerile je prema Zapadu: uvođenje jednakosti pred zakonom, jednakosti religija, odricanje od ovlasti sultana nad državnim službenicima, ukidanje vojnog roka…) Ince također smatra kako treba obnoviti veze sa SAD-om, iako je primjetno njegovo inzistiranje na izručivanju Fetulaha Gullena i zatvaranju američke vojne baze Incirlik.

Tema izbjeglica vruća je tema u Turskoj unutarnjoj politici, ali i u odnosima s Europskom unijom. Naime, Turska je primila više od 3,2 milijuna izbjeglica koje su pristigle iz Sirije, Iraka i Afganistana i skrbi o njima. Mnogi smatraju kako Erdogan uživa njihovu potporu, a upravo je Ince učestalo kritizirao vladu zbog dopuštanja sirijskim izbjeglicama da svakodnevno putuju u Siriju na posao, a zatim se vraćaju u Tursku, pri tom uživajući beneficije izbjegličkog statusa.

Nakon ovih izbora, kojima se izvršna vlast napokon koncentrirala u rukama predsjednika Erdogana, Turska će se, moguće, znatno bolje suočiti s brojnim ekonomskim i sigurnosnim izazovima, međutim, nesumnjivo će i dalje ostati duboko podijeljeno društvo. Pobjeda Erdogana svakako je i novi kamen smutnje u odnosima s SAD-om i NATO-om, poglavito zbog sve izraženijih geostrateških interesa dugogodišnjih partnera, međutim, njegovo ponovno ustoličenje svakako je zadalo  glavobolju samouvjerenim čelnicima Europske unije koji su se pritajeno nadali porazu Erdogana nakon čega bi sporazum EU – Turska oko migranata mogli zadržati u statusu quo.

Vrlo zanimljiv komentar o budućnosti odnosa Erdogan – EU objavio je Guardian (Simon Jenkins: Blame Liberal democracy’s flaws for Erdogan’s win, not the voters; Guardian, 25 Jun 2018)! Naime, kako navodi Jenkins, europski čelnici, nesposobni percipirati realnost svijeta koji se mijenja, suočili su se na južnim granicama Europe s još jednim populističkim (i vrlo popularnim) autokratom – Erdoganom. Nakon Putina i „populističkih autokrata“ u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Austriji, na njihovu žalost, populizam postaje normom. Churcilova „željezna zavjesa“ tako se ponovno spušta na europski kontinent, ovog puta ne u formi sovjetskog komunizma (iako prokletstvo malignog ruskog utjecaja ostaje ponavljajuća mantra), već u formi populističke autokracije. Analizirajući uspon populizma, Jenkins navodi kako ljudi koji glasaju za ove „autokrate“ uistinu ne vole biti označeni kao idioti, rasisti ili nacisti kada svojim glasovima podržavaju ono što vide kao svoj nacionalni interes ili nacionalni identitet. Liberalne politike sve manje imaju prolaz, a to je realnost s kojom se liberalni političari trebaju suočiti. Dok stariji ljudi još uvijek vjeruju u vrijednosti liberalnih demokracija, anketa provedena prije dvije godine jasno je pokazala u kolikoj je mjeri generacija milenijalaca odmakla od spomenutih vrijednosti. Gotovo četvrtina američkih milenijalca smatra kako je demokracija „loš put“ u vođenju zemlje, a slično smatra i većina Europljanja. Visoki postotak mladih Nijemaca, Španjolaca, Amerikanaca ili Japanaca spremno je podržati odlučnog jakog lidera, čija vlast neće biti ograničena parlamentom ili izborima. Nesumnjivo, vjera u demokraciju među mladim Europljanima kontinuirano opada, a Jenkins osobito naglašava da „liberalni zapad doslovno krade mlade i obrazovane ljude, stručnu radnu snagu s istoka Europe, prisiljavajući ove zemlje na prihvat azijskih i afričkih izbjeglica koje trebaju popuniti njihova mjesta“. Krivnju za uspon „populističkih autokrata“, etiketa koja je zalijepljena i Erdoganu, ne treba tražiti kod birača, već u institucijama liberalnih demokracija –  vladama, političkim strankama, sveučilištima, medijima… koji ne reagiraju na zahtjeve milenijalca. Stoga se oni sve češće okreću čelnicima koji to čuju!

Izvor: Kilic Bugra Kanat, Jackson Hannon, Meghan Backer:  Turskey’s Election 2018: report; SETA