Zoran Meter: U OVAKO SLOŽENIM UVJETIMA, POSJET HRVATSKE PREDSJEDNICE RUSIJI JE USPJEH

Zapanjujuća je sličnost stavova i ocijena, kao i stupnja omalovažavanja i ismijavanja  posjeta predsjednice Grabar-Kitarović Rusiji, kojima se služe velikosrpski krugovi i pojedini hrvatski ljevičarski mediji.

Državnički posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Ruskoj Federaciji ima vlastitu političku i gospodarsku dimenziju. Prije svega ga treba promatrati u kontekstu vremena u kojemu je održan, a onda i ciljeva koje je svaka od strana njime željela polučiti. U prilično paušalnim i više-manje šabloniziranim komentarima i analizama hrvatskih medija proteklih dana, nerijetko izostaje upravo takav pristup, a samim tim i kvalitetni zaključci koji moraju biti izvedeni iz egzaktnih podataka i geopolitičkih procesa koji se odvijaju posljednjih dvaju desetljeća. A u tom vremenu (ograničimo li se samo na Europu) dogodio se niz geopolitičkih pomaka koji su neposredno utjecali na hrvatsko-ruske odnose, neovisno o razini stvarne političke volje Zagreba i Moskve za njihovim unaprjeđenjem. Evo onih najvažnijih: Europska unija proširila se na istok do zapadnih ruskih granica, skupa s NATO savezom; u međuvremenu je Hrvatska postala članica tih integracija čime je dio svog (vanjsko)političkog i gospodarskog suvereniteta na njih i prenijela;  2014. g. pokrenuta je ukrajinska kriza i sukob koji je na dugo vrijeme determinirao, u prvom redu američke a onda i odnose EU prema Rusiji, što je rezultiralo usvajanjem proturuskih sankcija, mobiliziranjem vojnih efektiva NATO savaza na istok Europe i odgovor Moskve kroz jačanje svojih snaga na zapadnim ruskim granicama, pokretanjem opće političko-medijske proturuske histerije sa zajedničkim nazivnikom  o „skoroj ruskoj vojnoj agresiji“,  raspadom ili zamrzavanjem postojećih europskih sigurnosnih mehanizama, koji su uspješno funkcionirali čak i na vrhuncu Hladnog rata i td.

Tim elementima pri analizi hrvatsko-ruskih odnosa moraju se pridodati i oni koji se odnose na pitanje, u kojoj je mjeri hrvatski državni vrh, a onda i naša gospodarska elita, svo to vrijeme uspjevala ili, uopće, željela u okviru mogućnosti i ograničenja koje joj spomenute integracije daju i postavljaju, razvijati i zadanim uvjetima prilagođavati razvoj svojih odnosa s Rusijom.

Uz spomenuti paušalni pristup hrvatskih medija, u komentarima nekih od njih primjetna je i velika doza omalovažavanja, gotovo pa ismijavanja važnosti i rezultata susreta Grabar-Kitarović – Putin i same osobe hrvatske predsjednice, što je vrlo zabrinjavajuće. Kada se to čini od strane novinarskih diletanata, koji nisu svjesni ukupne složenosti trenutka u kojem se svijet (i Hrvatska) nalazi, ta pojava nije toliko zabrinjavajuća. Ali kada se to čini tendenciono, s određenom prikrivenom političkom pozadinom i interesima koji iza nje stoje (a sigurno nisu hrvatski), itekako se treba zabrinuti. (O tome nešto više na kraju analize.)

Što se tiče političke dimenzije ovog posjeta, nesumnjivo je kako od njega obje strane imaju korist. Hrvatska je, konačno, nakon dugo vremena normalizirala odnose sa, uz SAD-om najvažnijim globalnim geopolitičkim igračem – Rusijom, bez čije se suradnje danas u svijetu ne može riješiti niti jedan važniji sigurnosni problem ili oružani sukob: od Ukrajine, Bliskog istoka, do Korejskog poluotoka.

Rusiji je ovaj posjet značio dodatnu potvrdu neuspjeha američkih nastojanja za međunarodnom izolacijom Moskve, u koju posljednje dvije godine hodočaste mnogi europski i svjetski državnici i diplomati, pretvarajući je u svojevrsnu političku Meku, središte u kojem se u mnogome kreira budući izgled i ustroj svijeta. To je geopolitička realnost, do prije dvije godine nezamisliva,  kada bi se odlazak nekog europskog dužnosnika u Rusiju smatrao svojevrsnom herezom, sablazni koju bi bilo teško opravdati pred domaćim političko-medijskim mainstreamom. Danas je europskim političarima uoči posjeta Rusiji dovoljno reći kako se oni „zalažu za poštivanje mirovnih sporazuma iz Minska“, jer je ta fraza, u uvjetima pat-pozicije po pitanju stavova Zapada i Rusije o Ukrajini (koja će to još dugo vremena ostati), postala svojevrsnom vizom za njihov politički neškodljv ulazak u Rusiju i razgovore s Putinom.

Želi li Moskva pozivom hrvatskoj predsjednici za posjet pokazati i kako nema ništa protiv članstva balkanskih zemalja u EU ukoliko joj se omogući normalna gospodarska suradnja i jednaki uvjeti za poslovanje ruskih investitora ili je posrijedi nešto drugo, pokazat će vrijeme. Bilo kako bilo, sam susret hrvatske predsjednice s njezinim  ruskim kolegom nema neko prijelomno značenje za odnose dviju država već ih je samo, nakon neshvatljive zapuštenosti, vratio u kolosjek normalizacije. Međutim, skupa s gospodarskim rusko-hrvatskim forumom koji je potom uslijedio, on nedvojbeno otvara vrata optimizmu.

Gospodarske učinke ovog posjeta ipak bih ocijenio kao skromne, bez obzira na obostrane lijepe riječi. Jer nije realno očekivati kako će Moskva sada odmah Hrvatskoj ukinuti  protusankcije jer to nije učinila niti prema jednoj Mađarskoj, Slovačkoj, Grčkoj, Cipru, Austriji… , čiji državnici često kontaktiraju s ruskim državnim vrhom, a nerjetko i otvoreno istupaju kao protivnici EU politike prema Rusiji. Osim toga, bivše pozicije hrvatskih gospodarstvenika na ruskom tržištu u međuvremenu su zauzeli novi igrači, daleki od  „sankcijskih igara“, zbog čega će za naš povratak na njega trebati znatno više vremena.

To, naravno, nikako ne znači kako je predsjednica Grabar-Kitarović u Rusiju išla uzaludno ili, kako su to pojedini domaći mediji zlurado tumačili – zbog selfia s predsjednikom Putinom. Ona, za razliku od premijera Plenkovića, primarno fokusiranog na interese Bruxellessa,  pokazuje puno veći interes za šire sagledavanje geopolitičke stvarnosti, koja itekako utječe i na jugoistok Europe, a time i Hrvatsku. Na to ukazuju i presjedničini susreti s čelnicima najjačih država svijeta, od Trumpa, preko Xi Jinpinga, sada Putina, a Kolinda Grabar-Kitarović hrabro je otišla i u jedan Iran, u Kuvajt, primila turskog čelnika Erdogana i td.  U današnjim složenim međunarodnim okolnostima to nije uspjelo niti jednom predsjedniku bilo koje svjetske države veličine i snage Hrvatske, što samo pokazuje kolika je u geopolitičkom smislu hrvatska važnost i koliki je, prije svega, njezin gospodarski potencijal kojeg Zagreb do sada nije uspjevao iskoristiti,  ponajviše zbog svog nekritičkog odnosa prema različitim emisarima iz integracija čiji smo dio i koji uspijevaju diktirati hrvatskom politikom, ali, treba otvoreno reći, i zbog nedovoljne razine nacionalne svijesti većine hrvatskih političara – tog presudnog uvjeta za kreiranje i očuvanje nacionalnih interesa.

Agrokor

Oko 1,3 milijarde dolara Agrokorovog duga ruskim bankama Sberbanci i VTB-u i modaliteti njegovog vraćanja, pitanja su koja se nisu  mogla zaobići u razgovorima hrvatske predsjednice s ruskim dužnosnicima. Ruski bankari i ekonomski analitičari potpuno drukčije gledaju na taj slučaj od načina na koji to čini hrvatska Vlada. Oni se ne osvrću na medijske spekulacije tipa kako Rusija preko Agrokora nastoji dobiti hrvatsku zemlju, izgraditi svoje vojne baze i sl. (kao da se to može bez političke dozvole hrvatskog vrhovništva). Njih ne interesiraju niti potezi (geo)politike koja se uplela u tu privatnu tvrtku, i objašnjenja kako je to učinjeno zbog opasnosti od urušavanja čitavog hrvatskog gospodarstva. Rusi vrlo dobro znaju kako su njihovi krediti odobreni i plasirani sukladno tržišnim i financijskim pravilima, pri kojima onda vrijede i modaliteti njihovih vraćanja tj. naplata. Pritom nije nevažno upozoriti kako po pitanju ruskih kredita dodjeljenih Ukrajini u vrijeme predsjednika Janukovića (a čiju naplatu Kijev nastoji osporiti), europski sudovi, makar i nevoljko, ipak staju na stranu Rusije. U protivnom bi se radilo o opasnim presedanima u svijetu financijskog poslovanja u cjelini. Treba podsjetiti i na ono o čemu je Geopolitika.News nedavno pisala: EU je prije desetak dana usvojila propise usmjerene protiv nekontroliranog uvoza kineskih roba, temeljene upravo na tvrdnjama o kineskom političkom intervencionizmu tj. utjecaju države na poslovanje kineskih tvrtki, čime se Kinu de facto proglašava netržišnim gospodarstvom prema kojem se onda mogu poduzimati adekvatne mjere, poput carinskih barijera i sl. Primjećuje li se pritom sličnost s  premijerovom intervencijom u Agrokor nije teško zaključiti, kao što nije teško pretpostaviti kolike posljedice po čitavo hrvatsko društvo „Lex Agrokor“ u konačnici može imati, znajući kako je sigurnost inozemnih investicija i prije ovog zakona (koji je, zapravo, pseudozakonsko smeće), ionako bila na vrlo niskoj razini, što je Hrvatsku svrstavalo na samo dno inozemnih investicija u Istočnoj Europi posljednjeg desetljeća.

Agrokor je, zapravo, što se iz nekog razloga skriva, žrtva hrvatskog ulaska u Europsku uniju 2013. g. i širkog otvaranja vrata europskim kompanijama, nakon čega niti Todorić, uz punu političku potporu sviju vladajućih stranačkih opcija, nije uspio izdržati konkurenciju novopridošlih europskih igrača i moćnih trgovačkih lanaca i lobija koji iza njih stoje. Upravo zato danas vodeći hrvatski gospodarstvenici jasno uviđaju kako se oni (ako to nije uspio jedan div – Agrokor), niti srednjoročno ne mogu nositi s EU konkurencijom i stoga ubrzano traže nova (ili stara) tržišta, okrećući se pritom najvećim dijelom na Istok gdje su hrvatski proizvodi još uvjek konkurentni. O tome svjedoči i veliki interes hrvatske biznis elite za odlazak u Rusiju i sudjelovanje na rusko-hrvatskom gospodarskom forumu, kao što je to bilo i u sklopu posjeta predsjednice Grabar-Kitarović Bliskom istoku – Iranu, Kuvajtu i td.

Ruska strana problem kreditiranja Agrokora izvlači iz sfere politike, smatrajući ga isključivo ekonomskim pitanjem čija će se naplata jednom sasvim sigurno izvršiti. Moskva ga izuzima i zbog ukupne pozitivne atmosfere ostvarene hrvatsko-ruskim susretom na vrhu. Međutim, griješe oni koji misle kako će Zagreb Moskvi sada biti u stanju ponuditi neke nove projekte i dati joj prostor za snažniji gospodarski ulazak na hrvatsko tržište, kao supstitut za svoje  opasno poigravanje s Agrokorom i izbjegavanje možebitnih neugodnih tužbi od strane Rusije. Jer u sadašnje vrijeme geopolitičke bitke Zapada i Rusije, Zagreb, sa svojim ograničenim suverenitetom to teško može učiniti, neovisno o njegovoj stvarnoj želji. Isto tako to ne očekuju niti sami Rusi, poučeni prethodnim iskustvima (čak i znatno prije izbijanja sadašnje krize odnosa Zapad-Rusija) i primjerima s projektima plinovoda „Južni tok“, naftovoda „DružbAdria“ i td, čiji bi prethodni sporazumi dviju strana na vrhu o njihovoj realizaciji, potom redovito završavali u ladicama hrvatske birokracije, obično nakon žurnih  instrukcija raznih američkih emisara.

Energetika

Pitanje hrvatsko-ruske energetske suradnje svakako je najvažnije ali i najintrigantnije, opet u prvom redu zbog politike Zagreba. Hrvatska je 2010. g., kao jedna od rijetkih zemalja Istočne Europe potpuno obustavila uvoz ruskog plina. 2013.g. isporuke su se pomalo obnavljale, da bi tek prije mjesec dana Hrvatska preko PPD-a sklopila ugovor s Gazpromom o kupovini 1 miljarde m3 plina godišnje do 2027. godine, čime smo se vratili na početnu razinu od prije obustave uvoza. Takva nekonzistentnost, dokazivanje odanosti kada ju se dokazivati  ne treba, i nepostojanje jasne i na temelju struke (a ne politike), razrađene strategije hrvatske energetske politike skupo nas košta.

Hrvatsko-ruski razgovori vodili su se i oko bosanskobrodske rafinerije nafte u smislu zaustavljanja emisije štetnih plinova (možda plinifikacijom njezine proizvodnje preko Hrvatske), a ukoliko bi oni rezultirali uspjehom, posjet predsjednice bi i samo zbog tog rezultata predstavljao uspjeh.

Što će Hrvatskoj Rusija?

Hrvatski politički analfabeti često pitaju što će Hrvatskoj suradnja s Rusijom kada ona podržava Srbiju? Zato im je nužno odgovoriti slijedeće:

Velikosrpski krugovi zaziru od bilo kakvog pokušaja uspostave partnerskih hrvatsko-ruskih odnosa koji se nikako ne uklapaju u njihove poremećene vizije političke karte jugo-istoka Europe. Oni psihopatski svojataju srpsko-rusko stoljetno prijateljstvo i duhovno jedinstvo (koja, naravno, postoji i u čemu nema ništa loše) zbog kojih onda Hrvati u Rusiji u političkom smislu nemaju što tražiti. Razina protuhrvatske kampanje koju u Rusiji predvode pojedini velikosrpski politički, kulturni i crkveni krugovi ponekad svojom manipulacijom činjenicama zna biti zapanjujuća, poglavito po pitanju Domovinskog rata. Pritom je zapanjujuća i sličnost stavova i ocijena posjeta predsjednice Grabar-Kitarović Rusiji kojom se služe ti isti velikosrpski krugovi i pojedini hrvatski ljevičarski mediji, koji se ovih dana ne libe  manipulirati niti pojedinim, inače kvalitetnim i objektivnim analizama hrvatsko-ruskih odnosa od strane ruskih analitičkih institucija, što je sve skupa itekako simptomatično (to sam spomenuo na početku analize). Međutim, svojim povremenim i nepromišljenim proturuskim stavovima  od 2000.g. do sada, i pojedinci iz hrvatske državne politike stvarali su dodatni prostor za jačanje velikosrpske protuhrvatske propagande u toj zemlji, zbog čega bi se moglo postaviti pitanje, u čijem su interesu takve izjave bile plasirane, a od koga možda i poticane, i što je, u konačnici, uopće, radila hrvatska diplomacija i zašto Hrvatska gotovo dvije godine u Moskvi nije imala svog veleposlanika?

A najbolji primjer kako se grade i razvijaju odnosi s Rusijom ukoliko se ona nalazi „s druge strane barikade“ daju nam Izrael i posljednjih tjedana Saudijska Arabija, kao nesumnjivi i najveći američki bliskoistočni saveznici. Obje zemlje imaju istog „zakletog neprijatelja“ – Iran – koji je strateški partner Rusije, a po pitanju Sirije i njezin vojni saveznik. Prije 10-ak dana jedan saudijski kralj je po prvi put u povijesti boravio u Rusiji, iako te zemlje imaju dijametralno suprotne političke stavove po gotovo svim svjetskim kriznim pitanjima, i sklopio s Rusijom brojne unosne energetske, trgovinske i vojne ugovore. Prošli tjedan u Izraelu je boravio ruski ministar obrane, uz prethodna česta hodoćašča izraelskog premijera Netanjahua Moskvi (iako Moskva ima suprotne stavove od Tel Aviva i glede riješavanja palestinskog pitanja). Zašto se onda ti državnički susreti odvijaju? Pa samo zato, što u slučaju dramatičnog pogoršavanja odnosa tih dviju zemalja s Iranom (a neposredni rat s Iranom ne želi niti jedna od njih) spriječiti kaos može jedino Moskva koja ima ključni politički, gospodarski i vojni utjecaj na Teheran, gdje je Washingtonu desetljećima zatvoren pristup, a zgrada američkog veleposlanstva već odavno zarasla u šipražje i korov. Vrlo slično je i po pitanju hrvatsko-srpskih odnosa. Ukoliko bi suprotna strana jednom, hipotetski, bila spremna krenuti u novu vojnu avanturu u Hrvatsku, je li Hrvatskoj u tom slučaju bolje na svojoj strani kao partnera imati i Rusiju (ukoliko ona u Hrvatskoj ostvaruje zadovoljavajuću razinu svojih gospodarskih interesa i nije joj u interesu njihovo ugrožavanje), ili imati pokidane političke i svekolike druge veze s tom velikom zemljom i time je  prepustiti velikosrpskim manipulacijama i de facto od nje sami stvarati budućeg neprijatelja. Sjetimo se iskustva iz Domovinskog rata i politike hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana po tom pitanju!

Upravo takvom političkom logikom, kojom se rukovode Izrael i Saudijska Arabija, morala bi se rukovoditi i hrvatska državna politika:  težnji za uspostavom stabilnih i uzajamno korisnih odnosa s Rusijom, kao današnjim i budućim nezaobilaznim globalnim geopolitičkim čimbenikom. A to nipošto ne zahtjeva promjenu uspostavljenih hrvatskih političkih i vojnih savezništava jer takve odnose s Rusijom imaju i brojne druge zemlje unutar integracija čiji smo i mi dio.

Zato je posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Rusiji u postojećim uvjetima veliki uspjeh, pa makar samo i u smislu normalizacije hrvatsko-ruskih odnosa.