Zoran Meter: TRUMPOV POSJET KINI: NAKON POČETNOG TRUJUMFA EUFORIJA NAGLO SPLASNULA

Nakon dalekoistočne turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa i konačno su vidljive konture njegove strategije u toj regiji, koje polaze od pretpostavke završetka američkog aktivnog sudjelovanja u tamošnjim regionalnim političkim asocijacijama ili trgovinskim sporazumima, koju je provodio njegov prethodnik Barak Obama kroz strategiju oslanjanja na Aziju („pivot to Asia“, objavljenu 2011. godine). Umjesto toga Trump provodi strategiju temeljenu na  suradnji na  bilateralnim osnovama, sa svakom državom regije ponaosob, o čemu najbolje svjedoči američki izlazak iz sporazuma o Tihooceanskom trgovinskom partnerstvu odmah po dolasku Donalda Trumpa na čelni položaj Bijele kuće početkom ove godine.

Ovom turnejom, prije svega posjetom Kini, Trump je, zapravo, želio ostvariti svoje predizborno obećanje o niveliranju trgovinske bilance s tom zemljom, a potpisivanjem unosnih ugovora s Pekingom u iznosu od cca 250 milijardi dolara (koje gotovo u cijelosti plaća Kina u zamjenu za američke robe i usluge), nastojao je „začepiti usta“ svojim kritičarima u zemlji, jer je američkom krupnom biznisu iznova udahnuo život kroz njegov izlazak na golemo kinesko tržište. Unutar tog poslovnog uspjeha, posebnu pozornost američkih medija i javnosti prije svega je privukao sporazum iz kineskog „energetskog paketa“, kojim se omogućuju kineske investicije u proizvodnji američkog ukapljenog plina na Aljasci i njegov izvoz na kinesko tržište. To je bitno jer se američkom LNG-u otvara golemo kinesko tržište u vrijeme kada on ne nalazi dovoljno prostora na onom europskom, bilo zbog njegove cijene i konkurencije drugih proizvođača LNG plina, poput Katara, bilo zbog još uvjek izrazite dominacije jeftinijeg ruskog plina temeljene na prethodno potpisanim dugoročnim ugovorima s europskim potrošačima, čija će dominacija i prema analizama američkog Ministarstva energetike sigurno trajati do 2040. godine.

Osim dokazivanja učinkovitosti svoje gospodarske strategije u odnosu na Kinu (i čitavu Azijsko-pacifičku regiju), Trump je svojom turnejom želio ostvariti i drugi bitni cilj radi „čepljenja usta“ njegovim kritičarima, u prvom redu iz kruga „jastrebova-neokonzervativaca“ (iz obje političke stranke, Demokratske i Republikanske), predvođenih senatorom Johnom McCainom: dokazivanje svoje sposobnosti brzog riješavanja gorućih geopolitičkih problema, nakon već u glavnini riješenog sirijskog sukoba koje se dogodilo bez presudnog američkog sudjelovanja, štoviše, njegovog svođenja gotovo na margine donošenja ključnih odluka, i gdje Washington danas čak nadvisuju i pojedine regionalne sile, poput Turske i Irana. U tom smislu Trumpovoj administraciji ulogu Sirije zamijenila je sjevernokorejska kriza, paradokslano, eskalaciju koje je potaknuo upravo sam predsjednik Trump i iz koje mu se sada teško izvući jer se o toj zemlji prije svega pitaju i druge dvije svjetske velesile – Kina i Rusija.

Trump je svojim saveznicima na Dalekom istoku, prije svih Japanu i Južnoj Koreji, potvdio američku odlučnost za „dovođenje u red“ režima u Pjongjangu na bilo koji način – jačanjem političkih i gospodarskih pritisaka, ili uporabom vojne sile ukoliko bude potrebno. Naravno, najveće ustupke po tom pitanju Trump očekuje upravo od Kine.

A tu dolazimo do slijedećeg momenta, prije kojeg moramo podsjetiti, kako je Trump 2. studenog , u intervjuu za Fox News izjavio, kako će se, vjerojatno, na samitu APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation), koji se održava u Vijetnamu od 6.-11. studenog, susresti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Pritom je kazao: „To je vrlo važno putovanje. Možda ću se susresti s Putinom… to je vrlo važno. Oni (Rusi) nam mogu pomoći oko Sjeverne Koreje, Sirije. Mi moramo porazgovarati oko Ukrajine“, izjavio je predsjednik Trump za Fox News.

Međutim, do sastanka s Putinom nije došlo iako su to Rusi najavljivali kao već gotovo svršen čin. Konkretno, dvojica čelnika u Vijetnamu su se samo kratko susreli, rukovali i „proćaskali“, bez bilo kakvog konkretnog razgovora o spomenutim geopolitičkim problemima, što se prethodno spominjalo s obje strane, iako (to se mora naglasiti), bez stvarne službene potvrde njihovog sastanka. Ali budući da je Trump prvi najavio mogućnost susreta s ruskim vođom, a ruska  strana se na to vrlo brzo „uhvatila“ i time neizravno iznova željela predstaviti svojoj i svjetskoj javnosti kolika je važnost Rusije u riješavanju globalnih problema današnjice, otkazivanje Trumpa moglo se na prvi pogled shvatiti kako svojevrsni „šamar“ Putinu. Zbog čega je Trump to učinio: vrlo je moguće da je sam bio i više nego zadovoljan uspješnim posjetom Kini i njezinim „diplomatskim ustupcima“, prije svega u domaće-američke svrhe, i da mu Putin u tom smislu više nije bio niti potreban – štoviše – njihov bi sastanak  dao samo „dodatni vjetar u leđa“ protagonistima američke „proturuske histerije“ i pobornicima teorije o „pogubnom ruskom utjecaju na unutarnja američka zbivanja“, a što bi onda moglo zasjeniti sve političke i gospodarske dividende koje je Trump ostvario na svojoj turneji. Naravno, postoji i mogućnost da je Trump išao svjesno ignorirati važnost Putina, u smislu da mu on više i nije potreban jer će problem Sjeverne Koreje ionako riješiti bez njega, uz pomoć Kine, usput mu dodatno želeči pokazati kako mu je „pred nosom“ preoteo kinesko plinsko tržište i time važnost plinovodnog projekta „Sila Sibira“ sveo na minimum. Međutim, to je puno manja vjerojatnost za razlog otkazivanja sastanka, što ćemo objasniti u nastavku analize.





Američki mediji pisali o „kineskom čudu“ koje je ostavrio Trump

Ushićenje američkih i svjetskih medija o „čudu“ koje je Trump postigao u Kini, primoravši Peking na svojevrsnu kapitulaciju svojih interesa, bilo je dominantno u proteklih nekoliko dana. Naravno, takva slika prije svega se temeljila na kineskom poklonu od 250 milijardi dolara (jer novac iz potpisanih ugovora ide iz Kine u smjeru Amerike). Ali najsnažnije je ipak odjeknuo gore spomenuti energetski sporazum o američkom LNG-u i kineskim investicijama na Aljasci, u zamjenu za plasman ukapljenog plina iz tog američkog projekta na kinesko tržište. Vrijednost kineskih investicija je 43 milijarde dolara, a maksimalna količina godišnje proizvodnje LNG plina na Aljasci prema projektu iznosi 20 milijuna tona. Mnogi zapadni i ruski mediji upravo su u tome vidjeli američku „alternativu ruskom plinovodu „Sila Sibira“ koji se gradi za potrebe kineskog tržišta, i nadomjestak za manjak prostora američkom plinu na europskom plinskom tržištu.

Međutim, u američkim medijima, svega 12 sati kasnije, naglo je splasnuo početni optimizam i trijumf politike Bijele kuće ostvaren u Kini. Naime, počeli su se pojavljivati prvi komentari američkih službenika, političara i biznismena koji su pročitali tekst energetskog sporazuma s Kinom i koji se, zapravo, svodi na „pustoš“ omotanu u „celofan“, a kako Kina obično i radi u svojoj tisućljetnoj političkoj praksi.





Tako Bloomberg piše, pozivajući se na kineskog energetskog diva Sinocep, kako je Kina samo dijelom „zainteresirana za mogućnost“ kupovine LNG plina s Aljaske.

Reuters navodi, kako će konačna odluka o kineskim investicijama i otkupu plina biti donešena tek u posljednjem kvartalu 2019. godine. Dakle, tek za dvije godine, do kada će konture novih geopolitičkih odnosa u svijetu već itekako biti podebljane. Tako čak i u najoptimističnijoj varijanti, samo će dio proizvedenog iz projekta „Aljaska“ biti kupljen od strane Kine, pri čemu analitičar Wood Mackenzie,  Kerry-Anne Shanks, kaže slijedeće: „Sinopec“ će možda moći pronaći i jeftiniji LNG u drugima izvorima.“ Ovdje svakako treba podsjetiti kako Kinezi, kao suinvestitori, sudjeluju i u velikom ruskom LNG projektu “Jamal” na Arktiku, čiji će kapacitet biti 16,5 milijuna m3 plina godišnje.

Prema informacijama kineske Državne komisije za razvoj i reforme, maksimalna mogućnost kineskog uvoza LNG plina do 2025. godine bit će 100 milijuna tona, što bi, čak i u slučaju maksimalno mogućeg uvoza plina iz Aljaske, po američki projekt LNG na Aljasci zančilo pokrivanje svega 20% od ukupnog kineskog uvoza ukapljenog plina, koji je, k tome, nemjerljivo manji od uvoza prirodnog plina postojećim plinovodima. Pritom treba naglasiti kako i plinovod „Sila Sibira“ kojim bi se u Kinu iz Rusije trebalo u konačnici izvesti golemih 40 milijardi m3 plina, treba s radom startati 2019.g. Dakle, kraće rečeno, o nekom posebnom trijumfu, a kamo li rušenju rusko-kineskog mega-projekta „Sila Sibira“ ne može biti riječi niti načelno. Kina, to je posve jasno, nikada neće „piliti (energetsku) granu na kojoj sijedi“ i, k tome,  svoju energetsku ovisnost vezati uz svog najvećeg globalnog geopolitičkog suparnika. Peking će, sasvim je sigurno, dati Amerikancima prilike za zadovoljstvo u određenim energetskim projektima ali oni nikako neće biti strateškog karaktera, koji bi Kinu onda učinili ranjivom i ovisnim o bilo kome. Kina diversificira svoju energetsku politiku, kako po pitanju dobavljača nafte i plina, tako i po ptanju razvoja alternativnih  i prirodnih izvora energije, kao i one dobivene iz atomskih elektrana. A davanja SAD-u većeg razloga za zadovoljstvo Kina će radije činiti na drugim poljima, poput onih iz paketa ugovora vrijednih gore spomenutih stotina milijardi dolara, u koje se ubraja i kupnja 300 zrakoplova „Boeing“. Međutim, to je već sasvim druga priča koja Kini ne predstavlja problem, a s druge strane joj omogućuje dodatni prostor i vrijeme za ustrajavanje i osiguravanje svojih ključnih interesa iz političke sfere, poput onih po pitanju Sjeverne Koreje ili Južno-kineskog mora. Jer sklapanje unosnih ugovora, poglavito ukoliko novac ide samo u jednom smjeru, nikada se ne događa bez prethodnih ustupaka strane koja njima profitira, na drugim područjima – u ovom slučaju – političkim.

U svemu ovom vrlo je važno naglasiti i slijedeće:

Što se tiče Trumpovog posjeta Kini, startna pozicija za njegove razgovore s domaćinom – predsjednikom Xi Jinpingom nikako nije ista. U SAD-u permanentno jačaju svekoliki pritisci na Trumpa i njegovu administraciju, dok je, istodobno, u Kini Xi Jinping nedavno  na partijskom kongresu i unutar ustava zemlje uzdignut na razinu njezinog modernog  utemeljitelja Mao Zedunga. Predsjednik Jinping od sada je i na dugo vremena nedvosmislni, potpuni i nedodirljivi vladar goleme i moćne Kine. Golemi disbalans američko-kineske robne razmjene u korist ove druge, navedeni ugovori samo će malo smanjiti. Osim toga, kada se govori o 250 milijardi dolara koji će prema potpisanim ugovorima krenuti prema SAD-u, treba precizirati, kako se mnogi od njih nalaze tek u fazi „memoranduma o razumijevanju“ (čak 15), na kojima će se još dugo godina morati raditi da bi se pretvorili u stvarne i obvezujuće ugovre. S druge strane, Kina je svojim darovima de facto „začepila“ usta pobornicima uvođenja trgovinskog rata od strane SAD-a (što je ne tako rijetko najavljivao i sam Trump). A koliko se, zapravo, promijenio odnos snaga, svjedoči i činjenica da Trump niti jednom jedinom riječju prigodom dvodnevnog boravka u Kini nije spomenuo „tradicionalnu“ problematiku koja se s američke strane redovito potencira pri susretima vođa dviju država: „stanje ljudskih prava“ i „slobodu govora“ u NR Kini. Štoviše, na zajedničkoj konferenciji za medije Xi Jinpinga i Donalda Trumpa, na kineski zahtjev, novinarima nije bilo dozvoljeno postavljanje pitanja. Podsjetimo, prilikom posljednjeg susreta Xi Jinpinga i bivšeg američkog predsjednika Obame 2014. g., ovaj posljednji nije želio održati zajedničku konferenciju za medije upravo zato jer kineski dužnosnici nisu dozvolili novinarska pitanja. Toliko o kineskoj diplomatskoj „popustljivosti“ i „kapitulaciji“. Osim toga, ove dvije države nikada neće moći biti strateški partneri, a kamo li nekakvi saveznici, neovisno o slatkorječivim izjavama predsjednika Trumpa o „dugim godinama uspjeha i prijateljstva“ koje on vidi u odnosima dvaju naroda i zemalja. Još je kineski vođa Mao Zedung rekao kako „revolucija nije banket“, a isto se to može primijeniti i u odnosima između (bilo kojih) država, ma koliko se njihove vođe na zajedničkim večerama zaklinjale na „vječno prijateljstvo i suradnju“.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like