Zoran Meter: RIJAD PREKINUO DIPLOMATSKE ODNOSE S KATAROM – STANJE NA RUBU RATA

Šok, a možda i politički događaj čitave 2017. g. zbio se 5. lipnja u Rijadu, kada je objavljeno kako Saudijska Arabija prekida diplomatske odnose s Katarom.

Prošli tjedan smo izvjestili o nedavnoj dramatičnoj izjavi katarskog emira, šeika Tamima bin Hamada Al-Thanija, od 23. svibnja, kada je na ceremoniji katarskih oružanih snaga izjavio – ni manje ni više nego da je „Iran jamac stabilnosti u regiji“, a kritički se osvrnuo i na protuiransku politiku od strane pojedinih država članica Vijeća za suradnju arapskih zemalja (Perzijskog) zaljeva. Ta izjava, objavljena na portalu Katarske novinske agencije (QNA), ubrzo je demantirana od strane katarskog ministarstva vanjskih poslova i direktora QNA, koji je svega nekoliko minuta nakon njezine objave izjavio kako se radi o lažnoj vijesti i hakerskom napadu. Neovisno o tome, vijest se poput munje proširila arapskim prostorima, od Sjeverne Afrike do granica s Iranom, a da je nešto puno dublje u čitavoj toj priči, svjedočile su i oštre reakcije iz Saudijska Arabije i UAE, koje su već idućeg dana blokirale pristup katarskim medijima, a naknadno su im se pridružili Egipat i Bahrein. A da se nije radilo ni o kakvoj lažnoj vijesti moglo se naslutiti iz pomirljive (a zapravo zabrinute) reakcije službenog Kuvajta (najdemokratskije arapske zemlje Perzijskog zaljeva), uvjek staloženog i spremnog na pomirbu i dijalog čak i po pitanju odnosa s Iranom, koji je pozdravio izjavu katarskog Ministarstva vanjskih poslova o tome, kako će Katar i dalje održavati bratske odnose s članicama Vijeća za suradnju koje imaju „zajedničke interese i sudbinu“. Kuvajtski državni vrh je istodobno izjavio kako među članicama Vijeća nema nikakvog raskola i kako će „iskustvo i mudrost“ njihovih vođa „uspjeti nadvladati negativne posljedice ovog događaja“.

Kako smo tada i zaključili, očito da se nije radilo ni o kakvom hakerskom napadu već je u promjenjenoj konjukturi bliskoistočnih odnosa između glavnih regionalnih sila (ali i onih izavanjskih) Katar osjetio ugrozu za ostvarenje svojih napoleonskih ambicija na prostoru Bliskog istoka (pod pojmom Bliskog istoka svrstavamo i islamske prostore Sjeverne Afrike), ponajviše kroz okretanje leđa Washingtona, koji s instalacijom Trumpove administracije (za razliku od prijašnje – Obamine) svoje uloge u regiji iznova stavlja na Rijad. U tom kontekstu može se iščitati i Trumpova odluka od 1. lipnja, kako SAD za sada neće premještati svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem, što je izazvalo šok i nevjericu među izraelskim političarima i medijima, a pozdrave arapskih prijestolnica, prije svih samog Rijada (podsjećamo, ta je Trumpova odluka donešena vrlo brzo nakon njegovog posjeta Saudijskoj Arabiji i Izraelu). Time Washington odašilje jasan signal kako je Rijad ona stvarna snaga u arapskom svijetu s kojom će se razgovarati i dogovarati o konkretnim potezima glede regionalne budućnosti (naravno, neovisno o spomenutom „incidentu“ oko američkog veleposlanstva, izraelska „sjena“ u čitavoj ovoj priči je itekako prisutna), ali i politička „Meka“ oko koje se arapske monarhije moraju okupljati i koju će morati slušati.

Upravo to posljednje za Katar je neprihvatljivo jer on u regiji provodi vlastitu vanjsku politiku, oslonjenu na beskrajno bogatstvo iz svojih energetskih (plinskih) resursa, kojim financira i pod svojim nadzorom drži utjecajnu panarapsku (i panislamsku) organizaciju „Muslimanska braća“ čiji je „glavni stožer“ upravo u Dohi, ali i različite radikalne i terorističke organizacije, od kojih je najzvučnija svakako „Islamska država“. Pritom ne treba zaboraviti kako i HAMAS ima svoj glavni stožer upravo u Dohi, što Tel Aviv vrlo dobro zna (nakon što je nedavno predsjednik Trump HAMAS prozvao kao terorističku organizaciju, Doha je protjerala nekoliko HAMAS-ovih dužnosnika ali nikako ne sve, a u Kataru svoje utočište još uvjek ima i vođa te palestinske organizacije Khaled Mashal. Također je zbog pritisaka Rijada i Washingtona Doha protjerala i nekoliko dužnosnika „Muslimanske braće“ u Tursku ali im i tamo nastavlja pružati sponzorstvo, a znano je kako i Ankara snažno podupire taj pokret). Nakon rušenja sekularnih država poput Libije, Iraka i Sirije, izvršenog posredstvom ekstremističkih i terorističkih organizacija, Katar je nastojao u vodeće državne strukture unutar ruina od tih zemalja (nastalih kroz tzv. arapsko proljeće) instalirati svoje kadrove iz „Muslimanske braće“, u čemu se neposredno sudarao s interesima Saudijske Arabije, koja za iste ciljeve koristila ekstremističke organizacije poput „Al-Qaide“ i njoj odanih sestrinskih organizacija od Libije, preko Sirije i Iraka, do Jemena. Dvije države snažno se sukobljavaju i po pitanju utjecaja u Istočnoj Africi, poglavito njezinom strateški najvažnijem dijelu – Rogu Afrike. Kataru je to izrazito važno zbog sigurnosti prolaska brodova s  njegovim plinom kroz Crveno more i dalje za europsko tržište. U svibnju je Katar izvjestio i o izgradnji svoje vojne baze u Ugandi, što predstavlja protutežu identičnim saudijskim namjerama u Etiopiji, Eritreji i Džibutiju.

Dakle, u temelju saudijsko-katarskih odnosa stoji borba za regionalno liderstvo, koja je samo privremeno (usljed turbulentnih ratnih sekvenci unutar regije ali i Obaminom prokatarskom politikom nastojanja uspostave ravnoteže u odnosu na radikalne saudijske ciljeve i akcije – prisjetimo se Obamine odluke o otvaranju tajnih dijelova iz Kongresne istrage terorističkog napada na SAD 2001. g. i uloge Saudijske Arabijne u njemu, kao i odluke Kongresa o mogućnosti pokretanja sudskih postupaka protiv Rijada od strane žrtava spomenutog napada glede financijske odštete) ušla u fazu „hladnog neutraliteta“.

Ne treba zanemariti niti borbu za „duhovno“ ali i plemensko vodstvo, s obzirom na niz povezanosti vladajuće katarske obitelji s osnivačem vahabizma Muhammada ibn Abd al- Vahhaba (arapski klan Banu Tamim). Upravo je vahabistička inačica islama priznata službenom religijom u Kataru, a katarska elita smatra svojom obvezom njegovo širenje u islamskim državama širom svijeta. Pritom s ponosom navode kako je katarski emir Hamad, 17. po redu nasljednik velikog propovjednika Al-Vahhaba. 28. svibnja, 200 predstavnika saudijskog vahabizma, na čelu s muftijom Abdel Azizom Al-Sheikom (koji se smatra neposrednim potomkom Al-Vahhaba) objavili su otvoreno pismo u kojem su iznijeli sumnje u veze katarskih emira s Al-Vahhabom i zatražili uklanjanje njegovog imena sa središnje katarske džamije.





I, naravno, treća najveća smetnja u odnosima Rijad-Doha su katarski dobrosusjedski odnosi s Iranom.

Saudijska Arabija prekinula diplomatske odnose s Katarom

Šok, a možda i politički događaj čitave 2017. g. zbio se 5. lipnja u Rijadu, kada je objavljeno kako Saudijska Arabija prekida diplomatske odnose s Katarom, i da je završeno katarsko sudjelovanje u „sunitskoj“ koaliciji u Jemenu, ali i da je zatvoren saudijski kopneni, zračni i pomorski teritorij za tranzit katarskih roba. Te su odluke zapravo svojevrsna Rijadova objava rata Dohi. Identične mjere usvajaju UAE, Egipat i Bahrein. Takvi protukatarski potezi opravdavaju se navodnim terorističkim aktivnostima Dohe protiv Rijada ali i Kaira, kroz potporu radikalnim džihadističkim organizacijama, među kojima se najprije navodi  pokret „Muslimanska braća“ ali mu se pridodaju i „Al-Qaida“ (iako je ona „dijete“ Rijada) i „Islamska država“.





Ovako radikalnom potezu Rijada i njegovih arapskih saveznika prema Dohi prethodio je pravi i do sada neviđeni informativni rat. S katarske strane u njemu sudjeluje televizija „Al-Jazeera“, a sa saudijske i emiratske panarapska televizija „Al-Arabia“ i „Sky News Arabia“. Iza svega ovog stoji nastojanje saudijskog prijestolonasljednika i ministra obrane prinaca Muhammeda bin Salmana za obuzdavanjem obitelji katarskog emira i njegovim odustajanjem od samostalne vanjske politike, poglavito približavanja Iranu i zajedničkog katarsko-iranskog iskorištavanja plinom prebogatog nalazišta Sjeverni i Južni Pars u Perzijskom zaljevu, što pod raskol može dovesti i samo Vijeće za suradnju zaljevskih zemalja i protuiranski „sunitski savez“.

Kako se odvijao spomenuti informativni rat (kao priprema za raskid diplomatskih odnosa, a moguće i saudijsko-emiratsku vojnu intervenciju protiv Katara čije su oružane snage nemjerljivo i višestruko slabije od prvospomenutih zemalja), najbolje svjedoči slijedeće:

Krajem svibnja „Al-Arabia“ i „Ska News Arabia“ započele su kampanju protiv vladajuće katarske obitelji. Pritom su objavili snimke razgovora bivšeg emira Hamada ben Khalife (odrekao se prijestolja 2013. g.) s bivšim libijskim čelnikom Muammarom Gaddafijem i bivšim jemenskim vođom Alijem Abdullah Salehom. Navodno se katarski emir tada žalio Gaddafiju na Saudijsku Arabiju i govorio o svojoj namjeri „otkidanja“ od te „gerontokratske monarhije“ (kojom je tada vladao sada pok. kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud) bogate istočne naftne regije Ash-Sharqiyyah. Katarski Emir navodno je i od spomenutog bivšeg jemenskog predsjednika tražio izvršenje diverzija u južnim saudijskim regijama Najran i Jizzan. Spomenute prosaudijske televizije objavile su i informaciju o razgovoru katarskog ministra vanjskih poslova Muhammeda bin Abdela u vrijeme njegovog posljednjeg posjeta Iraku, s karizmatičnim zapovjednikom specijalnih snaga „Quds“ Korpusa iranske revolucionarne garde Qasemom Soleimanijem, pričemu saudijska državna novina „Okaz“ katarske emire naziva „neprijateljima saudijske nacije“. S druge strane katarska „Al Jazeera“ u medije plasira saudijsku  bolnu temu   – katastrofalno stanje ljudskih prava i odnosa prema stranoj radnoj snazi, a radi se o temama koje uvjek imaju veliki odjek na Zapadu i pokreću niz oštrih, uglavnom medijskih reakcija, protiv vlade u Rijadu.

Zabrinutost zbog zbližavanja katarskog emira Tamima al-Thania s Teheranom svakako nije bez temelja. Katarska „Al Jazeera“ je vrlo pozitivno izvještavala o iranskim predsjedničkim izborima i novoj pobjedi Hasana Rohanija, a Katar je, kao jedina zemlja iz Vijeća za suradnju zemalja zaljeva, poslao svoje promatrače na te izbore, a emir Tamim bio je i jedan od prvih lidera koji je pozdravio Rohanijevu pobjedu, naglasivši kako katarsko-iranske odnose smatra važnim čimbenikom stabilnosti u zoni Perzijskog zaljeva i da će uložiti sve napore za nastavak i produljenje njihovih veza. Iran je, kazao je emir, važna islamska i regionalne država, a izazivati s njom sukobe bilo bi nerazumno. Dakle, iz kuta Rijada i sadašnje američke administracije radi se o gotovo pa blasfemičnim izjavama.

Opterećujući odnosi dvaju glavnih arapskih monarhija

Nastojanja Rijada da iznova riješi „katarski problem“ nikako nisu nova. Odnsi između dvije zemlje nerijetko su bili teški i opterećujući. Doha je Rijad promatrala, neovisno o službenoj pozitivnoj retorici, u svjetlu „saudijskog ekspanzionizma i hegemonizma“. Rijad se, s druge strane, pribojavao Katara zbog rodbinskih i vjerskih veza njegove političke elite i utjecaja koje ima u Saudijskoj Arabiji, uključno i kroz spomenutu „Muslimansku braću“. Podsjećamo, 1992. godine došlo je i do oružanog napada saudijskih vojnih postrojbi na katarsku pograničnu policijsku točku s ciljem proširenja saudijske granice.

Sličan vojni scenarij s ciljem rušenja vladajuće katarske obitelji i postavljanja Rijadu odane nove strukture vlasti u Dohi ni sada nije isključen, tim više što Rijad iza sebe ima potporu Washingtona. U tom smislu nije nevažno spomenuti kako je, prema pojedinim izvorima, saudijski dvor američkog predsjednika Trumpa prilikom nedavne posjete Rijadu obilato obasuo darovima u vrijednosti od gotovo 1,5 milijardi dolara, među kojima se ističe jedna od najskupljih svjetskih jahti.

Koje su opcije Katara?

U tim i takvim okolnostima postavlja se pitanje, što sada može učiniti Katar kako bi popravio po sebe sve teže stanje unutar arapskog svijeta. Katar, uz bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya glavni pokretač rušenja libijskog vođe Muammera Gaddafija i stvaranja libijskog totalnog kaosa, upravo ovih dana gubi svoja uporišta u toj zemlji kroz poraze njemu odanih snaga u središtu te države pred naletom Libijske nacionalne vojske maršala Haftara, koji ratuje na strani libijskog parlamenta u istočnom gradu Tobruku, a podupiru ga Egipat, UAE i Rusija. Upravo se sada pred našim očima u Siriji i Iraku urušava „Islamska država“ kao strukturirana organizacija i direktan produkt Katara koji je provodio njegove interesa u tom dijelu regije. Naravno, sve to se ne događa slučajno. I u Parizu i u Washingtonu došlo je do smjene katarskog lobija i glavni regionalni suparnici, u prvom redu Saudijska Arabija, obilato koriste novonastalo stanje za obračun s glavnim konkurentom koji je čitavo jedno desetljeće potiskivao interese Rijada u regiji u drugi plan. Zapravo, Dohi sada ostaju samo tri mogućnosti:

–          Prva i najizglednija je „posipanje pepelom“ i „hodočašće“ katarskog emira u Washington, gdje će uz duboki naklon Donaldu Trumpu istome iskazati potpunu odanost, koja uključuje odustanak od vlastite vanjske politike i, naravno, odbacivanje bilo kakve suradnje s Iranom. To je, zapravo, kapitulacija Dohe pred Rijadom i njezino priključenje „arapskom NATO savezu“ pod vodstvom Saudijske Arabije, čija je priprema upravo u tijeku;

–          druga opcija je radikalizacija odnosa s Rijadom i stvaranje svojevrsnog katarskog saveza sa Sirijom, Irakom i Iranom (u tome je važna i uloga Turske koja opet ima svoje vanjskopolitičke projekcije i iskazuje veliko nezadovoljstvo američkom politikom po pitanju sirijskih Kurda, a savezništvo Ankare i Dohe je već od ranije vrlo čvrsto), što je ipak puno manje vjerojatna opcija zbog stvarnog nadzora SAD-a nad Katarom s kojim on de facto ima uspostavljene savezničke odnose i na čijem se teritoriju nalazi velika američka zrakoplovna baza Al-Udeid. A u takvim okolnostima suradnja Dohe s Damaskom i Teheranom sigurno ne bi dobila „blagoslov“ Washingtona;

–          Kao treću opciju pojedini analitičari navode moguću rusku zainteresiranost za „neočekivani poklon“ i ponudu Moskve Kataru u obliku ruske zaštite, što naizgled stvara moćan bliskoistočni savez pod nadzorom Moskve (Teheran-Doha-Bagdad-Damask i potencijalno Ankara). Iako se nikada ništa sa sigurnošću ne može isključiti, takav scenarij smatram malo vjerojatnim. Rusija i Katar imaju vrlo opterećujuće odnose. Primjerice Katar, kao jedan od vodećih proizvođača plina, već godinama odbija ruska nastojanja za osnutkom „plinskog OPEC-a“, svojevrsnog kartela, koji bi po uzoru na naftaške kolege dogovarao cijene plina na svjetskom tržištu. Katar je podupirao i različite ekstremističke islamističke organizacije na teritoriju Rusije, a po pitanju Sirije te dvije države su na dijametralno suprotnim pozicijama. Osim toga, teško je vjerovati kako bi Moskva željela jednim, tako radikalnim potezom „otimanja Katara“ dodatno usložniti ionako teške i opterećujuće odnose sa SAD-om, uz opasnost poremećaja odnosa s nizom arapskih država, od Egipta i UAE, do same Saudijske Arabije s kojima Rusija ima vrlo pragmatične, a s nekima i čvrste partnerske  odnose (Egipat). Dakle, nastalo stanje po Katar niti iz „ruske“ perspektive ne izgleda previše optimistično.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like