Jača bojazan u izraelskim analitičkim krugovima o stvarnim namjerama razvoja saudijskog nuklearnog programa. Jer tko Izraelu može jamčiti kako u budućnosti Saudijska Arabija iznova neće zauzeti oštru protuizraelsku politiku, tim prije, s obzirom na njezine ambicije za vodećom ulogom u arapskom i muslimanskom svijetu.
Nedavno je saudijski prijestolonasljednik, princ Muhammed bin-Salman Al-Saud, boravio u službenom posjetu Sjedinjenim Državama, a u ponedjeljak je saudijski kralj Abdel Aziz Al-Saud telefonski razgovarao s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Čini se kako se iznova intenziviraju političko-diplomatski kontakti dviju država, što znači, ili da se stanje u regiji ne odvija prema željenom planu, ili da odnosi dviju zemalja, prije svega po pitanju budućnosti te regije, i nisu baš tako idilični kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti, imajući prije svega u vidu pred skoro godinu dana potpisane unosne sporazume i ugovore dviju strana o američkom izvozu oružja Rijadu.
Saudijski kralj Al-Saud američkom se čelniku Trumpu zahvalio na toplom prijamu saudijske delegacije na čelu s princom prijestolonasljednikom, a razmotrili su i regionalna i međunarodna pitanja, kao i mirovni plan za Bliski istok. Kralj je pritom naglasio kako je saudijska pozicija u odnosu na palestinsko pitanje ostala nepromjenjena i kako palestinski narod ima pravo na svoju državu s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Također je zahvalio Bijeloj kući na potpori Saudijcima u njihovoj borbi protiv jemenskih huta, i naglasio važnost zajedničke borbe protiv „Islamske države“ u Iraku i Siriji.
Ono što je uočljivo jest to, da su po završetku prinčevog susreta s američkim državnim vrhom izostale bilo kakve važnije zajedničke izjave, a zanimljivo je i to da američki analitičari o toj činjenici šute, što može značiti jedino, kako do nikakvog vidljivog novog napredaka u formiranju zajedničkog strateškog prostora dviju država nije došlo. Prezentacija pojedinih dogovora gotovo je redovita pojava prilikom sastanaka na vrhu, koji nikada nisu sami sebi svrha već se za njih obavljaju dugotrajne i temeljite pripreme koje moraju i „uroditi plodom“.
Štoviše, ukoliko promotrimo izjave saudijskog kralja, lako je uočiti njihovo neslaganje oko pojedinih bitnih stvari, primjerice, statusu Jeruzalema tj. riješenja palestinskog pitanja (pitanje opstojnosti Izraela kao države saudijski državni vrh već odavno ne dovodi u pitanje). Međutim, predsjedniku Trumpu saudijski stavovi i nisu pretjerano bitni. On nakon sastanka sa saudijskim princom jasno daje do znanja kako je SAD-u najvažnije imati glavi udio na saudijskom tržištu oružja kojim će se osigurati interesi američkih proizvođača, a time i otvaranje novih radnih mjesta. Sve je drugo sporedna stvar. Međutim, tako se pregovori na Istoku ne vode. Istoku smeta upravo započeta „era“ nove diplomacije, bez uobičajenih finih diplomatskih manira i uvažavanja davno usvojenih konvencija, i isključivo djelovanje s pozicije sile i vlastitog PR-a diplomatskih predstavnika.
Osim po pitanju Jeruzalema Saudijci su odbili razmotriti novi američki bliskoistočni plan i zadržali su svoj stav o istočnom Jeruzalemu i načelu „dviju država za dva naroda“, što je potpuno suprotno planu Trumpovog zeta Jareda Kushnera, koji nastoji, i što Trump snažno podupire, uspostaviti osovinu Izrael-Saudijska Arabija. Palestinsko pitanje očito će još dugo sprječavati formalno i javno strateško partnerstvo dviju zemalja u odnosu na suprostavljanje Iranu kao zajedničkom suparniku.
Drugo pitanje, koje opterećuje američko-saudijske odnose, isto je tako neposredno vezano uz Izrael. Naime, posljednje vrijeme u izraelskim analitičkim krugovima se sve češće i otvorenije izražava bojazan od pretjerano bliskih odnosa Jeruzalema i Rijada, najviše s pozicije velikih saudijskih ambicija u razvoju svog nuklearnog programa. Strah se svodi na mogućnost da Saudijska Arabija u ne tako dalekoj budućnosti stekne uvjete za proizvodnju atomske bombe. S obzirom kako Rusija želi u Saudijskoj Arabiji izgraditi prvu atomsku centralu i da Rijadu može pomoći u ovladavanju nuklearnom tehnologijom u civilne svrhe (to je samo korak do ovladavanja tom tehnologijom i u vojne svrhe), jasno je kako izraelski strah nije bez razloga. Jer tko Izraelu može jamčiti kako u određenoj budućnosti Saudijska Arabija iznova neće zauzeti oštru protuizraelsku politiku, tim prije, s obzirom na njezine ambicije za vodećom ulogom u arapskom i muslimanskom svijetu uopće. Ukoliko ovome dodamo i saudijsku golemu financijsku moć kao preduvjet za pridobivanje nužnog intelektualnog potencijala za razvoj atomskog oružja (ako je to mogao jedan siromašni Pakistan zašto ne bi i moćna Saudijska Arabija!), ovo pitanje nikako nije bezrazložno. Washington podupire razvoj saudijskog nuklearnog programa ali samo do određene faze, a nikako se ne slaže s usvajanjem potpunog „nuklearnog ciklusa“ nužnog preduvjeta za proizvodnju atomske bombe (od proizvodnje i obogaćenja urana do prerade iskorištenog goriva).
Treće pitanje po kojem dvije strane ne mogu postići dogovor je odbacivanje od strane SAD-a saudijskih zahtjeva za otvorenim američkim uključenjem u jemenski sukob, u koji je Rijad duboko „zaglibio“ i iz kojeg on ne vidi izlaz koji bi mu omogućio očuvanje obraza ali i minimalnih nacionalnih interesa. Štoviše, umjesto nastavka prodaje svojih avio-bombi, Washington Rijadu predlaže nastavak traženja mirnog riješenja jemenskog sukoba. Drugim riječima – treba se dogovarati s pobunjenicima hutima. Čini se kako je Bijela kuća po pitanju jemenskog sukoba zauzela poziciju UAE koja se temelji na „tihoj“ podjeli Jemena na sjeverni i južni dio (tako je to svojedobno i bilo) i pokretanju pregovora o primirju, pri čemu bi južnojemenske luke, nužne za daljnji prodor u Istočnu Afriku, nadzirao Abu Dhabi. S takvim se planom Rijad nikako ne slaže.
Još je jedno „teško“ pitanje između SAD-a i Saudijske Arabije – sirijski sukob – u kojem Rijad gotovo da ostaje izvan pregovaračkih okvira o budućnosti te zemlje jer snage koje on podupire na terenu trpe poraz za porazom. Posljednji primjer bio je „pad Istočne Gute“ (kao najsnažnijeg i po Damask najopasnijeg teritorija pod nadzorom oružane oporbe) u ruke predsjednika Assada gotovo bez ispaljenog metka, usprkos američkim obećanjima o pomoći očuvanja te oporbene enklave izvan dosega vlade u Damasku. (Prisjetimo se samo nedavne oštre retorike između diplomatskih i vojnih krugova Rusije i SAD-a po tom pitanju.) Štoviše, SAD više ne mogu jamčiti niti zaštitu preostalih prosaudijskih oružanih elemenata u posljednjoj velikoj zoni deeskalacije, onoj u regiji Idlib, s obzirom na postignute rusko-tursko-iranske sporazume (o čemu više uskoro), prema kojima će dominantnu ulogu i utjecaj tamo imati Ankara. Naravno, Washington nije namjerno odustao od potpore prosaudijskim snagama u tom dijelu Sirije. On se rukovodio čistom vojnom i političkom logikom koja je upućivala na prevelike rizike takvog koraka, prije svega po svoj ugled, jer Bijeloj kući i Pentagonu nije niti na kraj pameti zaratiti s Rusijom, Turskom ili Iranom zbog saudijskih interesa u toj zemlji. Osim toga, ni Pentagon ni State Department nemaju nikakav utjecaj na prosaudijske islamističke oružane formacije i dugoročno ih uopće niti ne žele jer su po ideološkoj matrici ionako usmjerene protuamerički. One mu sada koriste jedino zbog njihovog suprostavljanja sirijskoj vojsci, a time i Rusiji, ali i to je još samo kratkoga vijeka.
Zato, kada govorimo o nedavnoj Trumpovoj senzacionalnoj izjavi o skorom povlačenju američke vojske iz Sirije pod lozinkom „pobjede protiv „IS“, usprkos današnjim i jučerašnjim izjavama pojedinih visokih dužnosnika iz Pentagona kako će Amerikanci i dalje ostati u Siriji ne treba ju sagledavati olako, kao samo još jednu u nizu Trumpovih „luckastih“ izjava kojima on privlači medijsku pozornost. Iako Trump, kao iskusan biznismen takve izjave može davati s ciljem dezinformiranja geopolitčkih protivnika, ipak sam dojma kako ovaj put to nije tako. Američka vojska, koja u Siriji broji oko 2000 vojnika, počela je brojiti i prve ljudske žrtve u svojim redovima, bilo kao razultat početih gerilskih napada, bilo onih klasičnih – terorističkih. To se prije svega odnosi na zonu grada Manbija koja je pod nadzorom američkih i kurdskih snaga, čije povlačenje istočno od Eufrata sve ultimativnije zahtjeva Ankara (sukladno obećanju datom joj još u vrijeme Omabine administracije ali i činjenice da je Manbij gotovo u cjelosti većinski arapsko-sunitski grad koji nikada nije bio dio kurdskih enklava ili njihovih teritorijalnih planova za budućnost). Amerikanci su prošli tjedan „u pomoć“ pozvali Francuze čiji se predsjednik Macron spremno odazvao i odmah najavio slanje francuskih snaga u Manbij. Međutim, francuski specijalci su u Manbiju već odavno, skupa s američkim, pa nije jasan ovaj igrokaz Washingtona i Pariza, osim, ukoliko se američki vojnici uistinu ne namjeravaju s tog područja i povući i tako ublažiti Erdoganov gnjev. Jer Ankara po tom pitanju igra vrlo lukavo: njoj ne pada na pamet turskom vojskom napadati američke vojnike (s Francuzima to može biti malo drugačije) već na tom području gomila sebi odane sirijske oporbene snage iz zone nedavno osvojene kurdske enklave Afrin (u operaciji „Maslinova grana“), ali i one proturske borce koji se sada na sirijski sjever autobusima prevoze iz Assadu predane Istočne Gute. Prošlotjedni napadi na američke vojnike sa smrtnim ishodom vežu se najvjerojatnije uz njihove aktivnosti, a što je nemoguće dokazati, a još je manje moguće dokazati turske instrukcije u tom smjeru.
S druge strane, potpuno povlačenje Amerikanaca iz Sirije nerealno je s pozicije njihovog suprostavljanja širenju utjecaja ne Irana (Iran je samo maska u toj velikoj igri jer je Teheran i prije izbijanja sirijskog građanskog rata u toj zemlji imao najveći utjecaj pa to nikome nije smetalo), već jedino i ponajprije Rusije, i to ne samo u Siriji već na čitavom Bliskom istoku.
Nastavak shizofrene američke vanjske politike, kontroverznih izjava najviših državnih dužnosnika pa njihovih demantija, prijetnji strašnom uporabom sile (poput one prema Sjevernoj Koreji) do naglog pristajanja na političke i diplomatske pregovore, sve više i sve dramatičnije utječu na ugled vanjske politike SAD-a i u bliskoistočnoj regiji. Ona je ionako dodatno uzdrmana Trumpovom prosinačkom odlukom o priznanju Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada, ali i ne pronalaženju čvrstih saveznika po pitanju revizije iranskog nuklearnog sporazuma (ukoliko izuzmemo Izrael i arapske monarhije Perzijskog zaljeva). Suprotno padu američkog utjecaja u regiji, raste utjecaj Rusije, gotovo kao po zakonu o spojenim posudama.
O tome najbolje svjedoči činjenica kako više nitko u regiji ne spominje nužnost Assadovog odlaska s vlasti, uključno i samu Saudijsku Arabiju. Tako je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman u intervjuu novini „The Time“ izjavio slijedeće: „Bashar će ostati. Ja mislim, kako je u njegovom interesu ne dozvoliti Irancima činiti sve što požele.“ Pri tom je izrazio želju da „američka vojska i dalje ostane u Siriji u srednjoročnom razdoblju, a možda i na dugi rok“. Drugim riječima, bez američke vojne nazočnosti u Siriji nema niti mogućnosti za ostvarenje minimalnih saudijskih interesa u toj zemlji.
A Assadov ostanak na čelu šefa države već se uzima kao fakt. Najbolji primjer je činjenica kako će grupa arapskih zemalja, 15. travnja, na samitu Arapske lige u Saudijskoj Arabiji, zatražiti povratak Sirije u članstvo te organizacije iz koje je izbačena 2011.g. Radi se o Maroku, Alžiru, Egiptu, Palestini, Libanonu, Iraku, Kuvajtu, Omanu i Mauritaniji tj. o čak 9 država iz te organizacije od njih ukupno 22. I baš svima je potpuno jasno kako iza ove promjene stava o Siriji i Assadovoj budućnosti ne stoji nitko i ništa drugo osim Rusije i njezine vojne angažiranosti na strani Damaska. Ukoliko se tome pridoda i suglasje između Moskve, Ankare i Teherana po pitanju Sirije, stvar je i više nego jasna. Čelnici triju država – Putin, Erdogan i Rouhani – naglasak stavljaju na taktički, a ne na strateški savez svojih zemalja, i to ih čini uspješnim. A prekjučerašnja izjava turskog predsjednika Erdogana da se tursko-ruski savez, citiram, „kali kao čelik“ usprkos provokacijama vanjskih sila, kao i pristajanje vječno ratobornog Irana na rusko-tursku poziciju da se sirijska kriza mora riješiti isključivo političkim pregovorima a ne vojnim putom, o tome najbolje i svjedoče. Novi savez triju država ima puno veći potencijal nego što je to samo sređivanje stanja u Siriji. Rusija, Turska i Iran, kako je to rečeno u članku The Washington Posta od 4. travnja (https://www.washingtonpost.com/world/iran-russia-and-turkey-meet-over-syrias-future-as-trump-mulls-troop-withdrawal/2018/04/04/c607e27c-3770-11e8-af3c-2123715f78df_story.html?utm_term=.ef60774362d1) upravo rišu obrise novog Bliskog istoka.
0 komentara