Zoran Meter: Nova Trumpova briga: AZIJSKI SAVEZNICI SAD-A S KINOM GRADE NAJVEĆU ZONU SLOBODNE TRGOVINE

Usprkos izgrađenom imidžu neprikosnovenog borca za američke interese, predsjednik SAD-a Donald Trump ulazi u sve dublje probleme, koji se kao bumerang mogu vratiti i udariti upravo po ključnim američkim interesima. Čini se kako njegov ambiciozni predizborni program „America first“, osim tradicionalnih američkih suparnika poput Kine, Rusije ili Irana, i bliski američki saveznici sve više shvaćaju i doživljavaju isključivo kao pritisak i gušenje njihovih gospodarskih i ukupnih nacionalnih interesa, a što se nikako ne uklapa u stereotip vječnog i nepokolebljivog savezništva. Tako, osim već prilično snažnih nesuglasica i odapinjanja prvih strijela koje bi mogle voditi prema početku „trgovinskog rata“ između SAD-a i EU, i američki saveznici i partneri u Aziji sve hrabrije i otvorenije iskazuju svoje nezadovoljstvo potezima Trumpove administracije. Međutim, osim verbalnog izražavanja zabrinutosti i nezadovoljstva, oni su otšli i korak dalje i to na način koji predstavlja snažan udarac Trumpovim, odnosno američkim nacionalnim interesima, koji se uveliko oslanjaju upravo na te azijske zemlje. I dok je Europska unija daleko najslabija karika u lancu globalne geopolitičke i vojne moći u odnosu na „trokut“ SAD-Rusija-Kina, azijski divovi imaju kudikamo više prostora i odstupnica za manevriranje i kombinatoriku, koja im daje velike šanse za konačan uspijeh u iznalaženju svog „mjesta pod suncem“. Evo o čemu se radi:

Američka agencija Bloomberg objavila je vijest kako su se 1. srpnja u Tokiju sastali ministri gospodarstava 16 azijskih država koje se nalaze u završnoj fazi pregovora o osnivanju najvećeg trgovinskog bloka na svjetu, pri čemu u nj neće biti uključene Sjedinjene Države. Organizatori te nove ogromne zone slobodne trgovine su Kina, Indija i Japan! Potpuno neočekivano, s obzirom da je Trump ubrzo po dolasku na vlast raskinuo sporazum o uspostavi Trans-pacifičke zone slobodne trgovine tj. iz njega povukao SAD, zbog čega je taj sporazum time izgubio prvotni smisao. Ni u snu Washington nije mislio kako će njegovi saveznici i strateški partneri (Japan, Južna Koreja, Indiija) samo godinu i pol dana kasnije uspjeti doći na sam prag realizacije nove slobodne trgovinske zone, ovog puta još i veće, zbog činjenice kako će u nju ovoga puta biti uključena velika i moćna Kina. A upravo su Japan i Indija ključne zemlje preko kojih su SAD-e željele izvršiti dodatni gospodarski, politički i vojni pritisak na Peking, uz onaj, već započeti – američki, kroz uvođenje oštrih carina na uvoz robe za koje se ne zna gdje će im biti kraj i koje prijete početkom velikog „trgovinskog rata“ dvaju najvećih svjetskih gospodarstava. Američki eksperti snažno su računali na Indiju i Japan zbog njihovih tradicionalnih nesuglasica i regionalne konkurencije s Kinom, kao i pojedinih neriješenih graničnih pitanja s tom zemljom, koja nerijetko izazivaju incidentne situacije. Ali kao što je Geopolitika News u više navrata pisala u svojim analizama, i Indija i Kina su prevelike zemlje, ogromnih ambicija, koje su odavno (naročito po pitanju Kine) prerasle regionalne okvire, a obje su i u političkom smislu potpuno sazrile, a da ne bi uvidjelele opasnost u koju ih pojedine izvanjske silnice namjeravaju gurnuti kroz eventualnu eskalaciju međusobnih odnosa. I Peking i New Delhi su svjesni svoje snage i važnosti i vrlo dobro znaju kako bi ih eventualni vojni sukob (a obje zemlje raspolažu i nuklearnim naoružanjem) vratio desetljeća unatrag i vjerojatno im zauvijek zatvorio vrata globalnog političkog i ekonomskog utjecaja. One će zato radije potisnuti u stranu svoje nesuglasice oko pojedinih točaka na ionako teško prohodnim i odavno geostrateški nebitnim (nakon ovladavanja nuklearnim naoružanjem) točkama na pojedinim himalajskim vrletima ili otočnim grebenima (u slučaju Japana), koje nikako nemaju istu težinu u odnosi na mogućnosti koje otvara svestrana i slobodna trgovina unutar tog golemog prostranstva s gotovo 3 milijarde stanovnika i golemim prirodnim potencijalima. Zato će i Indija, a kako vidimo i Japan, sve više voditi računa o višesmjernom vođenju svoje vanjske politike. Indija je od prošle godine, skupa s Pakistanom, punopravna članica Šangajske organizacije pod vodstvom Pekinga i Moskve, dok japanski premijer Shinzo Abe ubrzano uspostavlja partnerske odnose s Rusijom, ne samo zbog pitanja Južnih Kurila kako to mnogi misle. Slično upravo čini i Južna Koreja. Na stranu sada vojna savezništva i partnerstva s Washingtonom, jer ukoliko se uspostave partnerski gospodarski odnosi na azijsko-pacifičkom prostranstvu između dosadašnjih antagonista Jpana, Kine, Indije (a spomenuta ogromna zona slobodne trgovine tome itekako ide u prilog), postavlja se logično pitanje, od koga bi to onda Amerikanci Japance, Indijce ili Južnokoreance u konačnici trebali braniti?

Da stvar po SAD bude gora, u praksi se već ostvaruje da veliki američki azijski saveznici i partneri, uključno ne samo Japan i Indiju, već i Južnu Koreju, Australiju i Novi Zeland, masovno mijenjaju svoj a priori proamerički stav za onaj više pragmatičan kada je u pitanju vanjska politika.

Tako Bloomberg citira japanskog ministra trgovine Hiroshige Seko, koji je novinarima kazao zašto se osniva novi trgovinski blok, pri tom čak naznačujući protiv koga se to namjeravaju družiti azijske države: „Put prema potpisivanju sporazuma do kraja godine postao je još otvoreniji. S učitavanjem globalne opasnosti od porasta protekcionizma, važno je da azijska regija ide pod zastavom slobodne trgovine“(https://www.axios.com/asian-trading-bloc-trump-trade-war-china-india-japan-000325a4-302f-46e3-931e-3072bcbbdd40.html?utm_source=twitter&utm_medium=social&utm_campaign=organic).

Ako ćemo ove riječi prevesti s diplomatskog na hrvatski jezik, jasno ćemo doći do slijedeće konstatacije: američki protekcionizam postao je toliko veliki globalni problem, da su i suparnici koji egzistiraju na azijskoj geopolitičkoj ploči spremni zaboraviti, ili barem u drugi plan potisnuti sve svoje razmirice i nesuglasja, u korist zajedničkog suprostavljanja Trumpu i njegovoj politici koja ne uvažava bilo čije nacionalne interese osim onih američkih. Veliki azijski igrači dobro znaju koliko je Amerika udaljena od njihovog prostora i osjećaju se dovoljno snažni da u ovim, očito presudnim vremenima u stvaranju koncepcije budućeg ustroja svijeta, ne bi zajedno pokušali zaštititi svoje interese i time si osigurati vlastito mjesto pod suncem, bez bilo čijeg tutorstva izvana.

Nedavno američko uvođenje carina i protiv Indije i Japana očito je bila kap koja je prelila čašu. Indija je već odgovorila uvođenjem novih carina na uvoz pojedinih američkih roba (mliječnih proizvoda, motora i td.). Trump od Japana, Južne Koreje i Indije sada traži da se do studenog odreknu i uvoza iranske nafte. Podsjećamo: Iran oko 85% svog izvoza nafte plasira na azijsko tržište, konkretno, redosljedom, najviše u Japan, Kinu, Južnu Koreju i Indiju. Ostatak izvezene iranske nafte otpada na Europsku uniju, koja je također izložena velikim pritiscima Washingtona da obustavi uvoz iranske nafte. Ali Indija i Japan su već odgovorile kako to neće učiniti. Njviše što Trump po tom (iranskom) pitanju od tih dviju država može dobiti jest smanjivanje uvezene količine iranske nafte, što za učinkovitost američkih sankcijskih mjera protiv Teherana nikako nije dovoljno.

U spomenutom smislu prenosimo i izjavu singapurskog ministra trgovine, koji kaže slijedeće: „Pred sustavom međunarodne trgovine upravo sada stoje ozbiljni izazovi. Oni djeluju kao dodatni stimulans za nas da postignemo konkretan, osjetan rezultat pregovaračkog procesa (o uspostavi azijske zone slobodne trgovine, op. ZM.).

Indija smanjila carine na kineske robe

A da se stvari odvijaju suprotno američkim očekivanjima, ukazuje i vijest iz Indije, prema kojoj je ta zemlja snizila uvozne carine na čak 3142 vrste roba iz NR Kine i pet drugih zemalja Azijsko-tihooceanske regije (info: Business Standard). To se dogodilo svega nekoliko dana nakon što je Kina učinila to isto. Snižavanje međusobnih carina između Indije i Kine dio je njihovih obveza o daljnjoj liberalizaciji trgovine u okviru Azijsko-tihooceanskog trgovinskog sporazuma (Asia Pacific Trade Agreemment, APTA), a nove su  carine stupile na snagu 1. srpnja. Indija je sporazum APTA potpisala još 1975.g., ali od tada do danas nije bilo značajnijeg napredka u odnosu prema Kini. Očekuje se kako će ovaj potez poboljšati trgovinske odnose Indije ne samo s Kinom nego i s Južnom Korejom, Šri Lnakom, Bangladešem i Laosom.

Odluka o smanjenju carina donesena je u siječnju 2017.g. A godinu i pol dana nakon nje carine su i snižene u okviru aktivnosti New Delhija i Pekinga za suprostavljanje agresivnoj politici američkog predsjednika Trumpa u sferi trgovine, priopćio je visokopozicionirani službenik indijskog Ministarstva trgovine.

Kina je sa svoje strane od 1. srpnja snizila uvozne carine za gotovo 1,5 tisuća proizvoda, kako bi povećala uvoz u okviru jačeg otvaranja svoje ekonomije. Od ovog mjeseca srednja razina carina na uvoz 1499 vrsta roba iz zemalja na koje se ova odluka odnosi, smanjena je, po standardima WTO, s 15,7% na 6,9%. Osim toga, u ožujku ove godine Kina i Indija dogovorile su se smanjiti indijski trgovinski deficit s njezinim sjevernim susjedom. Čitavi sektori trgovine tim su dogovorom oslobođeni različitih barijera.

Iz svega ovog nije teško zaključiti kako je pred sustav međunarodne trgovine kao najveći izazov postavljen upravo Donald Trump. Činjenica je kako Trump ima puno pravo štititi američke nacionalne (u sklopu njih, naravno, i gospodarske) interese. Ali isto to pravo imaju i druge zemlje, poglavito one velike i snažne koje se smatraju sposobnim pružiti otpor izazovima koja im Tramp nameće. One se sada, za svaki slučaj, sve više homogeniziraju i udružuju i u drugi plan stavljaju međusobne razmirice, svjesne povijesne važnosti trenutka u kojem se svijet našao. Međutim, osim što Trump ima puno pravo na ovakvo svoje ponašanje dokle god ono nije naslonjeno na grubu vojnu silu, on istovremeno ima i veliku odgovornost za moguće posljedice takve svoje politike, za koju nitko sa sigurnošću, pa i njegov najbliži tim i interesne grupacije koje iza njega stoje ne mogu znati čime će u konačnici rezultirati. Jer radi se o povijesnom presedanu: nikada do sada u ključnim povijesnim prekretnicama nije postojala ravnoteža vojnih snaga u tolikoj mjeri da do temelja može uništiti obje suparničke strane (kolokvijalno rečeno, Istok i Zapad). Zato se Trump i odlučio na pokretanje ekonomskog, a ne klasičnog – vojnog rata (što je vidljivo i po pitanju Sjeverne Koreje i Irana), shvaćajući pravilno visoki potencijal njegovog izmicanja nadzoru i moguće posljedične apokalipse.

Međutim, kao što vidimo iz ovdje rečenog, niti ekonomski rat Trumpu ne jamči i konačni uspjeh, a prijeti ozbiljnim rušenjem postojećih savezništava i uspostave novih, do jučer nezamislivih. Zato uopće ne čude konstantne, što javne što zakulisne inicijative američkog čelnika za održavanje samita s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 16. srpnja u Helsinkiju. Rusija je jednostavno ključna zemlja u novouspostavljenom „trokutu moći“ SAD-Rusija-Kina, koja balansirajući između Washingtona i Pekinga predstavlja „jezičak na vagi“ uspostavljene ravnoteže snaga i sprječavanja globalne vojne kataklizme kroz pokretanje nekog Trećeg svjetskog rata (koji je de facto nemoguć zbog postojanja smrtonosnog nuklearnog arsenala, ma koliko taj arsenal  izazivao negativnih reakcija i odbojnosti unutar svjetske javnosti). Takvu je ulogu još ne tako davno imala Kina u odnosima između SAD-a i SSSR-a. Međutim, vremena su se promijenila i Rusija sada sa zadovoljstvom prihvaća ovakvu komfornu ulogu, ulogu svojevrsnog arbitra u globalnoj ravnoteži snaga.

A što se tiče samita Putin-Trump iznenađenja su uvijek moguća. Ali ne treba gajiti iluzije da će Putin „upasti u zamku“ Trumpove trgovine i žrtvovati svoje partnerske odnose bilo s Iranom bilo s Kinom za mutna američka obećanja koja buduće administracije u Bijeloj kući jednim potezom pera iznova lako svedu na nulu, a s njima i ruske nacionalne interese koje je Putin, u doslovnom smislu tih riječi, krvavo, mukotrpno i strpljivo  iz praha i pepela ruskih političkih bespuća 90.-ih godina prošlog stoljeća gradio i doveo na razinu nakon koje više nema povratka na staro. S Rusijom se može surađivati ako se to želi, ili se ne mora. Stvar je procjene. A „loptica“ mogućeg stvarnog i čvrstog dogovora s Putinom već je odavno prebačena na američku stranu. Pitanje je samo shvaća li to Trump dovoljno, ili samo blefira. A kako to ovih dana reče jedan utjecajni američki medij, Putin je vrhunski pokeraš.