Najbolja ilustracija „uspjeha“ pregovora izjava je turskog ministra Cavushoglua, kako Ankara ne prihvaća galamu i ucjene u svezi njezinog sporazuma s Moskvom o kupnji ruskog PRO sustava S-400 oko kojeg su za usuglasiti „ostali još samo minimalni tehnički detalji“. S druge strane, Amerikanci su iznova potvrdili svoje razumijevanje oko zabrinutosti Ankare za turske granice i opasnost od terorizma ali je također jasno kako oni tu „zabrinutost“ ograničavaju isključivo na Afrin i ništa više od toga.
Konačno je osvanuo i, od svjetskih političkih i analitičkih krugova dugo iščekivani dan – 15. veljače. Naime, tada je u službeni posjet Turskoj stigao američki državni tajnik Rex Tillerson, sa samo jednom zadaćom – poboljšati američko-turske odnose ili ih barem zadržati na postojećoj razini tj. spriječiti njihovo daljnje pogoršavanje. Ankara susretima s visokim američkim dužnosnicima redovito pridaje veliku pozornost, pri tom uvjek iščekujući konačni završetak mučnog i iscrpljujućeg razdoblja bilateralnih odnosa kroz postizanje nekog, po sebe prihvatljivog sporazuma. Ali po svemu sudeći, od toga ni ovog puta neće biti ništa.
Tillerson je u Ankari boravio dva dana, tijekom kojih se najprije susreo s predsjednikom Erdoganom, u razgovoru s kojim je, zbog „osjetljivog karaktera“ sastanka, nazočio jedino turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu (koji je bio u svojstvu prevoditelja, što dovoljno govori o važnosti razgovora i želji turske strane da glavni dio njegovog sadržaja ostane izvan javnosti). Drugi dan Tillerson se odvojeno sastao sa spomenutim turskim ministrom.
Poslije Tillersonovog razgovora s Erdoganom (koji je počeo na večer i trajao više od tri sata), ured za odnose s javnošću turskog predsjednika priopćio je kako se razgovaralo o „stanju u regiji, uključno u Siriji i Iraku, pod prizmom borbe s terorizmom i bilateralnim odnosima“. „Očekivanja i prioriteti Turske po tim su pitanjima bili jasno izloženi“. S druge strane, američki State Department je ukazao na „produktivne i otvorene razgovore o uzajamno korisnom putu prema američko-turskom partnerstvu“.
Nakon sastanka Tillerson-Cavushoglu, potonji je izjavio kako su se dvije zemlje dogovorile o normalizaciji odnosa. Međutim, kazao je dalje Cavushoglu, atmosfera povjerenja između Ankare i Washingtona može biti uspostavljena tek nakon povlačenja kurdskih snaga „Postrojbe narodne samozaštite“ (YPG) iz sirijskog grada Manbija (smješten na sjeveru Sirije, zapadno od rijeke Eufrat, u kojemu se sada, osim kurdskih snaga, nalazi i neutvrđeni broj američkih specijalaca op. ZM.). „Za to je u prvom redu nužno povući postrojbe YPG iz Manbija“, naglasio je turski šef diplomacije.
U zajedničkoj deklaraciji, objavljenoj nakon sastanka, navedeno je, kako su Ankara i Washington privrženi načelu zaštite teritorijalne cjelovitosti i jedinstva Sirije, kao i to, da su spremne odgovorno se suprostaviti bilo kakvim pokušajima promjene etničkog sastava sirijskog stanovništva i uspostavi novog statusa-quo u toj zemlji.
Dakle, vrlo uopćena deklaracija, koja, zapravo, samo potvrđuje već ionako ranije poznate stavove dviju država po tm pitanjima.
Ali pustimo na stranu diplomatske izjave i radije pogledajmo, kakav je mogao biti željeni rezultat spomenutih razgovora po Sjedinjene Države? Prije svega, Washington bi želio lokalizirati tursku operaciju „Maslinova grana“ na Afrin tj. onemogućiti njezino daljnje širenje na istok, prema Manbiju, naravno, pri tom umirujući svog saveznika u NATO-u jer je protuamerička retorika turskog državnog vrha dosegla točku vrenja. Amerikanci, naime, vrlo dobro znaju kolika je Erdoganova nepredvidljivost i da se od njega puno toga (po njih neželjenog) itekako može očekivati. Jer i samo savezništvo dviju država nije uvjek u skladu s tom rječju. Prisjetimo se turske invazije na sjeverni Cipar 1974.g., kojoj su se Sjedinjene Države oštro protivile. Velika kriza njihovih odnosa bila je i na početku američke invazije na Irak, kada je Turska zabranila prolaz američkim vojnim snagama preko svog teritorija. A oba su se događaja zbila u vrijeme više-manje „pro-zapadnih“ snaga na čelu Turske i u vrijeme kada je turska vojska nadzirala „pravilan“ smjer turske demokracije.
Kakav je bio željeni rezultat razgovora po tursku stranu?
Popis turskih želja i pretenzija je slijedeći: prestanak američke potpore stranci sirijskih Kurda „Demokratski savez“ i njihovim vojnim postrojbama YPG, kao i pretežito kurdskim postrojbama „Sirijske demokratske snage“-SDF, odlazak „kurdskih terorista“ sa sirijsko-turske granice i uspostava sigurnosne zone (u koju bi se, između ostalog, iz Turske vratile sirijske izbjeglice), ali i povlačenje američkih snaga iz Sirije koje „tamo nemaju što tražiti“. Tu su još i zahtjevi za izručenjem Fethullaha Gulena, turskog disidenta u SAD-u kojeg Ankara optužuje za organizaciju neuspjelog vojnog udara u srpnju 2016.g. i td. Sve su to zahtjevi koje je Ankara svojedobno proglasila „crvenom crtom“, od kojih neće odustati, pa zato sada niti nema manevarskog prostora.
Spomenute zahtjeve Washington ne može (čitaj: ne želi) ispuniti (osim, eventualno, jednog dana Gulenove deportacije, glede koje će, kako je Tillerson kazao, SAD pozorno proučavati svaki dobiveni dokaz o „terorizmu“ Gulenove organizacije FETO) jer bi time poništio vlastite interese u Siriji koji imaju puno širi, pa i globalni geopolitički karakter suprostavljanja ruskim, iranskim i kineskim interesima na Bliskom istoku. Dakle, Tillerson je u Ankaru stigao sa zadaćom smirivanja tenzija, a ne riješavanja nesuglasica, koje je, zapravo, nemoguće riješiti bez velike žrtve po jednu od dviju strana, na koju one, naravno, nisu spremne i koja bi, barem što se Turske tiče, značila i vjerojatnu detronizaciju Erdogana i njegove vlade.
Tillerson je vrlo diplomatski prokomentirao sadašnje odnose dvaju saveznika: „Nalazimo se u maloj kriznoj točci naših odnosa. Mi više ne želimo djelovati jednostrano – Amerika radi jedno, a Turska drugo. Mi ćemo raditi zajedno… Imamo puno posla kojeg je potrebno napraviti.“ Cavushoglu je izjavio kako su se dvije strane dogovorile uspostaviti „novi instrument“ za podrobno proučavanje zabrinutosti dviju strana i iznalaženje putova njihovog riješenja. Rok za njegovo formiranje je sredina ožujka. Sve izvan tih riječi dvojice šefova diplomacije svelo se na Cavushogluove želje za odlaskom Kurda i Amerikanaca iz Mnbija, i na Tillersonovu poznatu retoriku o američkom nastavku borbe protiv „Islamske države“.
I to je u biti ono najvažnije, dakle – vrlo malo.
Novi američki plan za Siriju
Naravno kako je bilo za očekivati da se najveća svjetska velesila, SAD, i jedna od najvažnijih regionalnih država – Turska, koje su, k tome, i saveznice u NATO-u, nakon razgovora na ovako visokoj razini nisu mogle javo razići, svaka na svoju stranu, i reći kako su razgovori bili neuspješni, te da je izjava o poboljšanju odnosa jedino mogla i morala biti opcija. Ali možda i najbolja ilustracija „uspjeha“ pregovora izjava je turskog ministra Cavushoglua, kako Ankara ne prihvaća galamu i ucjene u svezi njezinog sporazuma s Moskvom o kupnji ruskog PRO sustava S-400 oko kojeg su za usuglasiti „ostali još samo minimalni tehnički detalji“. S druge strane, Amerikanci su iznova potvrdili svoje razumijevanje oko zabrinutosti Ankare za turske granice i opasnost od terorizma ali je također jasno kako oni tu „zabrinutost“ ograničavaju isključivo na Afrin i ništa više od toga. Glavni američki smjer djelovanja u Siriji i dalje ostaje oslanjanje na Kurde i postrojbe SDF, uz postupnu inkorporaciju arapskih sunita istočno od Eufrata u tu vojnu formaciju, kao najvažniju polugu u uspostavi kvazi-upravnih tijela u tamošnjim lokalnim zajednicama, kao temelja budućeg, od Damaska potpuno odvojenog (gotovo polovica Sirije) teritorija s Washingtonu odanim vojnim strukturama kao jamcem zaštite američkih interesa. S ciljem pridobivanja „duša“ tamošnjih Arapa SAD-u će dobro doći davanje im na korištenje tamošnjih velikih naftnih nalazišta, koja su od ISIL-a oslobodile kurdske snage iz SDF-a, čime će iz ruku Damaska izbiti tu najvažniju polugu za buduće financijsko održavanje sirijske države na okupu. Washington vrlo dobro zna kako vojno svrgavanje Assada od strane poražene umjerene sirijske oporbe nije moguće, a s džihadistima i islamistima, kao uporišnoj točci koja bi, eventualno, iz Idliba rušila Assada, SAD ne želi imati posla. Iz tog proizlazi i relativno neutralan stav Washingtona kada su u pitanju operacije sirijske vojske u toj regiji, što, naravno, ne znači kako on želi da sirijska vojska uspostavi nadzor nad tim strateški bitnim dijelom zemlje. Štoviše, u interesu mu je da sukobi tamo što duže traju i tako odvlače pozornost sirijskih i ruskih snaga od stanja na istoku zemlje, barem do trenutka dok SAD tamo uspije formirati sebi odane snage od arapskih sunitskih plemena.
Vrlo je interesantno upitati se, zašto SAD ne prihvaćaju opravdani (i od Obame osobno Erdoganu obećani) turski zahtjev za odlaskom kurdskih snaga iz Manbija i njihovo prebacivanje istočno od Eurfata (kurdskog stanovništva u Manbiju nije niti bilo), pa čak (ukoliko je vjerovati informaciji Reutersa), niti turski prijedlog o zajedničkom tursko-američkom vojnom kontingentu u tom gradu. Pa upravo zbog ranije navedenog novog američkog plana za Siriju. Jer u slučaju da Manbij dođe u turske ruke, Turska bi de facto nadzirala svu granicu od Afrina do Eufrata, što je američkim stratezima potpuno neprihvatljivo budući da računaju kako će se upravo u Manbiju prije ili kasnije kurdsko-arapske snage (na čijem se jačanju radi i što je nedavno potvrdio Pentagon, zatraživši od Kongresa dodatnih 400 milijuna dolara u tu svrhu za 2019.g.) sudariti sa sirijskom vojskom, poraziti je i u Damasku formirati po Washington idealnu političku vladu, lišenu islamističkih elemenata. Manbij bi trebao biti isturena američka vojna točka zapadno od Eufrata, kao što je to na jugo-istočnoj granici Sirije, na tromeđi s Jordanom i Irakom, sirijski pogranični grad At-Tanf i 50 kilometarska zona oko njega, izvan koje su sada razmještene sirijske snage s ciljem sprječavanja ubacivanja novih protuvladinih boraca na oslobođeni dio zemlje. Amerikanci kroz postrojbe SDF namjeravaju, također, uspostaviti puni nadzor sirijsko-iračke granice i time bitno smanjiti utjecaj Irana u Siriji, što je i izraelski cilj.
Što slijedi?
Drugim riječima, turski interesi u ovom su trenutku po Amerikance posve nebitini jer su u pitanju puno važnije stvari. Naravno, za Tursku su „puno važnije stvari“ ipak nešto posve drugo. Zbog toga je za očekivati nastavak turskog sudjelovanja u Astanskom pregovaračkom procesu, skupa s Rusijom i Iranom. Međutim, turski manevarski prostor za snažnije promicanje svojih interesa i u tom se formatu ubrzano smanjuje jer će se Ankara, prije ili kasnije morati jasno odrediti što od tih pregovora očekuje i može li ona pridonijeti konkretnom napretku oko već postignutih dogovora, prije svega onog o turskom preuzimanju odgovornosti za stabilizaciju stanja u regiji Idlib, kao 4. zone deeskalacije. Međutim, to de facto znači njezin obračun s tamošnjim inačicama „Al-Nusre“. One iste, s kojom glavne proturske organizacije u Idlibu usko surađuju u suprostavljanju ofanzivi sirijske vojske (koja ima zračnu potporu Rusije). Osim toga, te proturske organizacije turskoj vojsci sada pružaju veliku pomoć u njezinoj operaciji u Afrinu, koja se odvija previše sporo s obzirom na od turskog glavnog stožera zadanih 6 mjeseci za njezin završetak.
Zbog svega ovog iznova ću riskirati, kazavši, kako i dalje izražavam skepsu glede postizanja nekog konkretnog dogovora između Ankare i Washingtona, koji bi zadovoljio, u prvom redu turske interese (jer Amerikanci će i dalje raditi po svome), a što de facto znači nastavak mučnih odnosa na relaciji SAD-Turska. Osim toga, u Trumpovoj administraciji po ovim pitanjima već dugo glavnu riječ vodi ne State Department, već Pentagon. O tome svjedoči i prethodni (prije Tillersonovog) posjet Turskoj Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Herberta McMastera i njegovi razgovori s turskim državnim vrhom, koji nisu urodili nikakvim plodom. I dalje smatram kako će se Sjedinjene Države na sirijskom terenu oslanjati isključivo na kurdske snage, što, opet, nikako ne bi bilo moguće daljnjim američkim ignoriranjem njihovih političkih i vojnih interesa. Dakle, u američko-turskim odnosima sve više-manje ostaje po starom, a možda ide i u još lošijem smijeru.
0 komentara