Prošli mjesec turski državni i vojni vrh izvjestio je o završetku vojne operacije „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije, u pograničnoj zoni s Turskom, usmjerene na protjerivanje snaga „Islamske države“ i uspostavu zone sigurnosti s ciljem zaštite tursko-sirijske granice od terorista, a zapravo, s ciljem onemogućavanja uspostave teritorijalnog kontinuiteta sirijskih Kurda.
Međutim, već prošli tjedan turski zrakoplovi pokrenuli su nove napade, ali ovoga puta ne na džihadiste već na postrojbe Radničke stranke Kurdistana (RSK) na krajnjem sjeveru Iraka (u zoni grada Sinjara), kao i na postrojbe YPG sirijskih Kurda na sjevero-istoku Sirije (u regiji Haseke). Ukoliko se Ankaru ne zaustavi, otvara se potpuno nova dimenzija ratnog sukoba na prostorima Iraka i Sirije, koja prijeti otvorenim tursko-kurdskim sukobom, a onda i potrebom novog repozicioniranja interesa regionalnih i globalnih igrača na bliskoistočnom prostoru.
Glavni stožer turske vojske priopćio je kako su turski zrakoplovi započeli napade 25. travnja, u 2:00 sati po lokalnom vremenu i da su uništeni objekti Radničke stranke Kurdistana, pričemu je ubijeno 70-ak njihovih boraca. Navedeno je, kako se „teroristi iz sirijskog i iračkog ogranka RSK koriste putovima na sjeveru Sirije i Iraka za prebacivanje boraca i oružja u Tursku“, i da su oni sudjelovali u napadima na pogranične postaje i organiziranju terorističkog napada u Dijarbakiru (4.11.2016., kada je u eksploziji bombe poginulo 12, a ranjeno više od 60 osoba, op. ZM.).
Ovdje svakako treba pridodati i informaciju iz turskog provladinog medija Yeni Safak, koji je početkom travnja napisao kako Turska planira pokrenuti vojnu operaciju protiv Kurda u Iraku pod nazivom „Štit Tigrisa“. Tada je navedeno kako će se operacija provesti u zoni iračkog Sinjara, u kojoj je RSK od 2014. godine osnovao 9 vojnih kampova. Nakon što su džihadisti iz „Islamske države“ bili protjerani iz Sinjara, a tamo se učvrstila RSK, Ankara je više puta tražila od Bagdada i Iračkog Kurdistana da primoraju RSK na napuštanje tog prostora u pograničnoij zoni s Turskom, ali to se nije dogodilo – kaže turski medij, navodeći, kako će operacija „Štit Tigrisa“ započeti nakon turskog referenduma 16. travnja. Napad će se izvesti s dvije strane: s jugo-istoka Turske gdje je koncentrirana velika grupacija turske vojske, i iz baze Bashika, u blizini iračkog grada Mosula, u kojoj je dislociran turski tenkovski bataljun.
Zbog novonastalog stanja, 25. travnja o.g., kurdska organizacija „Kurdistanski slobodni sokolovi“ (TAK) (Kurdish: Teyrêbazên Azadiya Kurdistan) – američki partner u borbi protiv „Islamske države“ – pozvala je međunarodnu koaliciju na čelu sa SAD-om na zaustavljanje turskih zračnih napada, izjavivši, kako je „nezamislivo, da u vrijeme kada se mi borimo na tako važnom frontu kao što je Rakka, nas s leđa napadaju turski zrakoplovi“. Osim toga, Kurdi su odmah nakon turskih napada zatražili uspostavu zone zabrane letova nad sjeverom Sirije. Radi se o vrlo zanimljivom zahtjevu jer je ranije upravo Turska često postavljala zahtjeve za uspostavom takve zone na sirijskom sjeveru, u kojoj ne bi moglo djelovati zrakoplovstvo sirijske vojske. Treba nadodati kako je u turskom zračnom napadu na irački Sinjar, osim boraca RSK, poginulo i nekoliko kurdskih pešmerga, zbog čega se Ankara ispričala Erbilu (glavnom gradu iračke autonomne regije Irački Kurdistan). Inače, Irački Kurdistan, na čelu s predsjednikom Barzanijem, ima vrlo dobre odnose s Ankarom, a sam Barzani uživa i američku i tursku potporu. Međutim, problem u njihovim odnosima predstavlja grad Kirkuk koji nadziru Kurdi i nad čijim se državnim institucijama vijori kurdska zastava, čemu se Turska oštro protivi i traži da Kurdi Kirkuk napuste i prepuste ga sunitima. Taj grad za sebe priželjkuju i irački šijti koji za to imaju potporu Irana. Naime, zona Kirkuka izuzetno je bogata naftnim resursima, zbog čega ga se ne želi odreći niti službeni Bagdad. Međutim, treba nadodati kako Erbil ne pruža potporu borcima Radničke stranke Kurdistana i otovreno ih naziva teroristima koji nanose štetu stanovnicima Iračkog Kurdistana, za razliku od Teherana, koji zakulisno pruža logističku potporu RSK u naoružanju i obuci njezinih boraca.
Jedno od ključnih pitanja pokrenutog turskog zračnog napada (treba naglasiti kako je on u međuvremenu prestao i nije ponovljen) jest, je li Ankara za nj dobila dozvolu SAD-a, Rusije i Bagdada (i samog Erbila), ili je djelovala samostalno?
Iako je teško vjerovati da bi se predsjednik Erdogan samostalno odlučio na tako riskantan potez (jer Kurde smatraju borcima protiv „IS“ i Amerikanci i Rusi), ipak ostavljam realnom i takvu mogućnost. Erdogan je na početku zračnog napada izjavio kako je o njemu izvjestio Washington, Moskvu i Bagdad i da Turska djeluje samo protiv terorista iz Radničke stranke Kurdistana i njihovih produženih sirijskih saveznika. Međutim, to je učinio svega sat vremena prije početka napada pa nije bilo nikakve stvarne mogućnosti reagirati, kako bi se umanjila „kolateralna šteta“. Osim toga, američki vojnici nalazili su se u zoni od 6 milja od mjesta napada turskih zrakoplova, što već spada u prilično opasno stanje za izvođenje operacije. Naravno, problem je i to što Erdogan, za razliku od spomenutih država, kurdske postrojbe YPG, kao i one unutar „Sirijskih demokratskih snaga“, smatra „produženom rukom“ RSK, govoreći, kako se „jedni teroristi koriste za borbu protiv drugih terorista“ i da je to nedopustivo. Da Erdogan po tom pitanju ipak solira, ukazuju i vrlo brze i oštre osude turskog zračnog napada od strane američkog State Departmenta, ruskog Ministarstva vanjskih poslova, a onda i Irana. State Department je izrazio duboku zabrinutost turskim napadom izvršenim bez koordinacije sa SAD-om i koalicijom protiv „IS“. Također je naveo kako „Turska ne može voditi tu borbu (protiv RSK) na račun naše zajedničke borbe protiv terorista…. i ti su napadi doveli do tragične pogibije naših partnera u borbi protiv „IS“, uključno i kurdskih pešmerga“. Također je kazano kako Turska mora uvažavati suverenitet Iraka (Mark Toner, glasnogovornik State Departmenta).
Čini se kako je Erdogan u ovom slučaju postupio slično kao i pri pokratanju operacije „Štit Eufrata“ u kolovozu prošle godine, čiji je start odobrio neposredno pred dolazak američkog potpredsjednika Joe Bidena u Ankaru i time SAD doveo u vrlo neprijatnu situaciju. Ali Erdogan za to nije snosio nikakve posljedice od strane Obamine administracije, što nikako ne znači kako će se na identičan način ponašati i Donald Trump i da će Erdoganu dozvoliti da s njim razgovara s pozicije ultimatuma, kako je to činio s Obamom, tražeći od njega izjašnjavanje po pitanju „ili ste s nama (Turcima) ili s Kurdima“?
Turske napade u Iraku osudilo je i iransko Ministarsvo vanjskih poslova, izjavivši, kako oni narušavaju suverenitet te zemlje i da Teheran podržava stav Bagdada po tom pitanju. Ta iranska reakcija bila je očekivana budući da Teheranu smeta turska vojna nazočnost u Siriji i Iraku, jačanje turskog položaja u regiji, kao i bliski odnosi Ankare i Erbila. Turske napade osudile su i vlade u Siriji i Iraku, a vlada u Bagdadu, uz osude, izdala je i upozorenje Turskoj da se takvi napadi više na ponavljaju. Sirijsko MVP objavilo je oštru reakciju zbog turskog napada na sirijski teritorij i pozvalo međunarodnu zajednicu i UN na osudu te agresije i politike Ankare koja podupire terorizam.
UN je izrazio zabrinutost posljedicama napada turskih zrakoplova u Iraku.
S druge strane, turski predsjednik Erdogan je u intervjuu Reutersu kazao, kako će se operacija na sjeveru Iraka i Sirije nastaviti dok ne budu uništeni svi teroristi. Također se obrušio na sirijskog predsjednika Asada, kazavši, kako se riješenje sirijskog sukoba ne može postići dok je on na čelu države.
I reakcija Rusije bila je brza i po Ankaru osuđujuća. Kremlj je izjavio kako stav Rusije po pitanju Asada ostaje isti tj. da o njemu i budućnosti države može odlučiti jedino sirijski narod i više nitko. Pritom se navodi kako Putin nije Asadov odvjetnik već se poziva isključivo na međunarodno pravo. Rusko MVP priopćilo je kako su turski zračni udari zaobišli zakonite vlade dviju država, što je potpuno neprihvatljivo. Ozbiljnu zabrinutost Moskve izaziva i činjenica da su Turski zrakoplovi napali Kurde koji se bore protiv terorizma, stoji u priopćenju.
Dakle, vidljivo je kako su tursku zračnu akciju ne samo osudili Irak, Iran, Rusija, Sirija i Sjedinjene Države, već su Ankaru i optužili da svojim djelovanjem pomaže „Islamskoj državi“. Turska time snažno riskira ostati usamljena na susjednim joj bojišnicama i riskira povećanje napetosti sa svim spomenutim zemljama kao i s EU. Možda je Erdogan ovom akcijom želio samo provjeriti reakcije ključnih igrača. Međutim, teško je povjerovati da je očakivao takve reakcije i to upravo uoči posjeta Moskvi (3. svibnja), Pekingu (14. i 15. svibnja) i Washingtonu (16. i 17. svibnja). Osim toga čekaju ga i teški pregovori 25. svibnja u Bruxellessu, na samitu NATO saveza.
Rusija i SAD zajedno protiv Turske?
The Wall Street Journal je 28. travnja, pozivajući se na pukovnika američkih zračnih snaga Johna Dorriana (glasnogovornika stožera operacije „Inherent Resolve“), napisao, kako američki vojnici 29. travnja započinju ophodnje na granici između Turske i Sirije zbog sprječavanja turskih sukoba s Kurdima. Iz ovog jasno proizlazi kako Washington ne namjerava predati svoje kurdske partnere u borbi protiv „IS“, neovisno o kojoj kurdskoj oružanij grupaciji ide riječ, jer bi to bilo krajnje nedopustivo s točke provođenja operacije oslobađanja Rakke i Mosula.
Naime, Kurdi su jasno dali do znanja kako će u slučaju nastavka turskih napada oni prebaciti svoje snage s fronte oko Tabke i Rakke, u kurdske sjeverne pogranične regije Afrin i Kobani.
Pentagon je dobro shvatio poruku i odmah upozorio Erdogana kako turski zračni napadi „ugrožavaju živote Amerikanaca u Siriji“, a najavio je i prebacivanje tenkova u okolicu Tabke, navodno za prokurdske „Sirijske demokratske snage“ ali je ipak puno vjerojatnije da će se tim tenkovima ipak služiti američki vojnici. Sve da su stvarno i namjenjeni Kurdima, oni su još daleko od vlastitih tenkovskih posada koje bi prethodno trebale proći temeljitu obuku, kako za njihovu samu vožnju, tako i za upravljanje suvremenim sustavima kojima su tenkovi opremljeni. Amerikanci će vjerojatno jačati svoju vojnu nazočnost na sjeveru Sirije.
Čini se kako Rusija iskazuje identične namjere kao i SAD. Ona uz pomoć službene sirijske vojske želi uspostaviti svojevrsnu tampon zonu – slično kako je to učinjeno uz pomoć sirijske vojske i kurdskih snaga u zoni Manbija, kada je spriječen daljnji prodor proturskih snaga i turske vojske prema jugu i dalje na Rakku.
Ovakvom shemom Amerikanci i Rusi međusobno dijele napore u zonama svojih odgovornosti. Amerikanci od Turaka blokiraju kurdske enkalave Haseke i Kobani na istoku Sirije, a Rusi Manbij i, čini se, enklavu Afrin na sjevero-zapadu zemlje.
Time bi daljnji turski prodor u Siriju, nakon prošlomjesečnog proglašenja završetka akcije „Štit Eufrata, de facto bio spriječen. Ankari bi ostala mogućnost napada na irački Sinjar gdje Rusa i Amerikanaca nema, međutim, tamo po nju postoji drugi veliki rizik – ratovanje ne samo s Kurdima već i Irancima i iračkim šijtima koje podupire Teheran.
Možda je Erdogan upravo zbog svega ovoga, nakon turske neformalne opstrukcije 3. kruga pregovora u Astani o riješenju sirijskog sukoba održanog prije mjesec dana, prošli tjedan bio vrlo susretljiv i kooperativan. Nakon njegove posjete Sočiju i predsjedniku Putinu 3. svibnja, gdje su uklonjene sve preostale prepreke iz ruskih sankcija uvedenih protiv Ankare zbog obaranja ruskog bombardera krajem 2015. g., turska delegacija je već idućeg dana na 4. krugu pregovora u Astani prihvatila i skupa s Iranom potpisala Memorandum s ruskim prijedlogom osnivanja četiriju sigurnosnih zona na sirijskom tlu.
0 komentara