Upitno je, koliko se američki plan može svidjeti i Moskvi s čijom vojskom Saudijci u Siriji sigurno ne žele ratovati. Negativno iskustvo Ankare po tom pitanju Rijadu je i više nego dovoljno. Spominje se i mogući ruski poziv Pekingu za slanje kineske vojske u Siriju. Pentagon sada ublažava svoj novi plan, predlažući varijantu s arapskom vojskom u Siriji pod američkim zapovjedništvom. To ovoj inicijativi itekako daje na težini, ali isto tako ne umanjuje opasnost od izbijanja saudijsko-iranskog sukoba na tlu Sirije, ili „samo“ sukoba proiranskih šijtskih snaga sa saudijskom vojskom, nešto slično kako je to u Jemenu.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron je nedugo nakon prošlotjednih američko-britansko-francuskih napada na Siriju izjavio, kako se tom operacijom uspjelo unijeti razdor između Rusije i Turske. Čudna izjava „čudnog“ predsjednika, koji je prije nekoliko dana domaćim medijima, ni manje ni više nego izjavio kako je on „ravan“ Putinu, izazvavši burnu reakciju francuske javnosti koja mu je vrlo brzo pokazala gdje je njegovo mjesto na globalnoj političkoj pozornici. Ova druga izjava nas ne zanima ali zato ona prva, o zabijenom „klinu“ u rusko-turskim odnosima itekako da.
Nije trebalo čekati niti nekoliko sati da se o Macronovoj izjavi (koja nikako nije bila usamljena na političkom i medijskom prostoru Zapada), oglasi turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu, koji je kazao: „Naši odnosi s Rusijom nisu toliko slabi da bi u njih klin mogao zabiti predsjednik Francuske. Naši odnosi s Rusijom su čvrsti.“ Slična reakcija na Macronovu izjavu stigla je i s ruske strane.
Ovakve i slične izjave imaju za cilj pobuditi turski državni vrh na povratak na zajednički, saveznički kolosjek, iz kojeg je turska vanjska politika već odavno iskočila. O političkom presingu na Ankaru svjedoči i vijest, da je samo dva dana nakon napada na Siriju, 16. travnja, u Ankaru stigao glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, koji se sastao s turskim ministrima obrane i vanjskih poslova, ali i s predsjednikom Erdoganom. Međutim, navodni glavni cilj tog posjeta ipak je bio pritisak da Turska odustane od kupovine ruskog PZO sustava S-400 ali on nije urodio plodom.Upravo suprotno, čini se kako je obaranje savezničkih raketa od strane starih sovjetskih PRO sustava koje koristi sirijska vojska, još više učvrstilo vjeru turskog političkog i vojnog vrha kako čini ispravan potez za sigurnost svoje zemlje.
Bez ikakvog reputacijskog rizika možemo konstatirati kako izjave o zabijenom „klinu“ u rusko-turskim odnosima, koje su glavninom temeljene na Erdoganovoj potpori savezničkim napadima na Siriju, ne drže vodu. Erdogan postojano, gotovo refleksno, vrlo negativno govorio o predsjedniku Assadu kao „zločincu i diktatoru“ ali u praksi, samostalno, ništa konkretno osim koordinacije poteza s Moskvom i Teheranom na sirijskom tlu nije poduzimao još od vremena normalizacije rusko-turskih odnosa, ozbiljno poremećenih nakon turskog obaranja ruskog bombardera u Siriji, u studenom 2015.g. Izjave o „zabijenom klinu“ između Moskve i Ankare moguće je objasniti vrlo jednostavno: one ukazuju kolika je, zapravo, nelagoda Zapada što njihova vrlo važna saveznica – Turska, u ovako složenim geopolitičkim procesima koji su u tijeku, postojano i sve snažnije surađuje s njihovom glavnom suparnicom – Rusijom. Ali takve su izjave samo zamjena stavrnog sa željenim. Dokle god Turska suradnjom s Rusijom bude dobivala ono bitno što po pitanju Sirije traži, njihova će se suradnja nastaviti – kako u okviru astanskih pregovora tako i konkretnih vojnih poteza na terenu. I Moskva to jako dobro zna. A Washington će, ukoliko želi Ankaru pridobiti natrag, morati temeljito promijeniti svoju strategiju prema sirijskom sukobu, prije svega suradnju s tamošnjim kurdskim snagama i radikalnim islamističkim organizacijama koje nisu pod utjecajem Ankare.
Novi američki plan uključuje slanje arapske vojske u Siriju
Američki analitičari su i prije savezničkog napada na Siriju većim dijelom ukazivali na njegov ograničeni karakter i izbjegavanje zona djelovanja ruskih PRO sustava, a nemali broj ih je otovoreno govorio i o predaji karata s točkama napada ruskoj strani. Oni su kao cilj operacije naveli demonstraciju američke konstantne političke linije o neprihvatljivosti uporabe kemijskog oružja. Ovdje bismo ipak dodali, kako je primaran cilj napada ipak bio pokušaj zaustavljanja daljnjeg prodora sirijske vojske na jug, prema nevelikim oporbenim zonama uz granicu s Izraelom, a onda i istočno od rijeke Eufrat, od čega Damask javno ne odustaje.
Također moramo primijetiti i neusklađenost izjava Pentagona, koji tvrdi kako i nakon savezničkog napada Assad ima mogućnost za uporabu kemijskog oružja, i francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Yves Le Driana, koji je nakon napada izjavio kako Sirija više ne može proizvoditi kemijsko oružje. Macron će svakako imati vremena uskladiti ove stavove tijekom njegovog posjeta Trumpu 23. i 24. travnja, pri čemu nije naodmet kazati i da Francuska želi preuzeti važniju ulogu u riješavanju sirijske krize. Tako je upravo turski ministar vanjskih poslova M. Cavushoglu tijekom kritike Macronove izjave o „klinu“ u rusko-turskim odnosima, izjavio kako se Pariz želio priključiti nedavnom trojnom rusko-tursko-iranskom samitu u Ankari i da Moskva nije imala ništa protiv, kao i Teheran, koji je rekao da se ipak najprije održi trojni samit kako je i dogovoreno, a nakon toga neka dođu i Francuzi. Nakon toga uslijedio je incident u Istočnoj Guti. U Washingtonu će Macron, pretpostavljamo, s Trumpom ipak primarno razgovarati o iranskom nuklearnom sporazumu jer se Trumpov, u siječnju dani „ultimatum“ EU po tom pitanju sve više približava isteku (kraj svibnja), nakon čega on može donijeti samostalnu odluku o američkom jednostranom povlačenju iz Sporazuma s Iranom i vraćanju „zamrznutih“ sankcija Teheranu, što može imati vrlo negativne posljedice po europski krupni biznis koji je s iranskom stranom već zaključio brojne unosne ugovore. Ne zaboravimo, na nedavnom samitu EU u Luxemburgu objavljeno je kako EU ne namjerava uvoditi nove sankcije protiv Irana. Koju će poruku Macron donijeti iz Washingtona ubrzo ćemo saznati. Neću pretjerati ukoliko kažem da će o američkom stavu o Sporazumu s Iranom ovisiti razvoj stanja u svijetu u srednjoročnoj perspektivi.
A što se tiče Pentagonove izjave kako Asad i u buduće može primijeniti kemijsko oružje, nju možemo smatrati potvrdom kako SAD, usprkos nedavnim Trumpovim najavama, ne žele napustiti sirijski teren i da si žele ostaviti „komoditet“ novih udara po sirijskoj vojsci ukoliko nešto „pođe po zlu“. Prije svega se to odnosi na istok Sirije, gdje SAD vrlo sporo pronalazi supstitut za kurdske postrojbe SDF koje kontroliraju taj dio Sirije nastanjen arapskim sunitskim stanovništvom, što je dugoročno neodrživo zbog iskonskog arapsko-kurdskog neprijateljstva. Islamističkih boraca iz čitave regije, koji se sada u kampovima u Jordanu i sirijskom gradu At-Tanfu na tromeđi s Irakom i Jordanom obučavaju od strane američkih, britanskih i jordanskih instruktora za saudijske novce, nije dovoljno, a njihova obuka i zadaća koju bi izvodili vrlo je skupa.
Sirijska vojska (ali i turska u zoni kurdske enklave Afrin) oslobodila je najveće dijelove bivših oporbenih uporišta i vratila ih u ustavno-pravni poredak zemlje. Damask je najavio i potpuno oslobađanje Sirije (od tud i scenarij s primjenom kemijskog oružja u Dumi, nakon što je sirijska vojska već gotovo u potpunosti oslobodila Istočnu Gutu). Osim toga, Rusija je nakon subotnjih američko-britanskih napada na Siriju izjavila je kako će nastaviti jačati sirijsku vojsku i podupirati Assada. To primorava Washington da iznova, po tko zna koji put, mijenja svoju strategiju o Sirji. Zapravo, to više i nije klasična strategija već pokušaj spašavanja što se spasiti može. Pri tom su Trumpve najave o povlačenju američke vojske, pa izjave vojnih i obavještajnih krugova SAD-a kako povlačenje ne dolazi u obzir, pa opetovane najave Bijele kuće o povlačenju američkih snaga iz Sirije jasni dokaz propagandnog, a ne strateškog karaktera tih poteza.
Trumpovo strašenje povlačenjem Amerikanaca za cilj ima jedino primoravanje Saudijske Arabije na financiranje budućih američkih vojnih poteza u Siriji, sada kroz upućivanje združenih arapskih vojnih snaga na istok Sirije gdje se oporbeni supstitut za kurdske snage nije uspio pronaći. Navodno je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton o tome telefonski razgovarao s v.d. direktorom obavještajnih službi Egipta generalom Abbasom Kamelom, želeći doznati, namjerava li Kairo sudjelovati u operacionalizaciji tog plana (info: WSJ). Bijela kuća obraćala se i Saudijskoj Arabiji, Kataru i UAE s molbom da daju milijarde dolara za obnovu sjevernog dijela Sirije.
Ali Rijad već ionako puno toga financira, pomaže oporbene islamističke snage u Siriji, financira kampanju u Jemenu, a prošle godine je u znak odanosti Washingtonu sklopio s SAD-om sporazume o uvozu američkog oružja u vrijednosti od golemih 110 milijardi dolara. Iako Rijad i ovog puta pozitivno odgovara na američki prijedlog o arapskoj vojsci u Siriji, on jako dobro zna i koji su rizici takvog poteza. Iran je prošli tjedan otovreno najavio svoje katagoričko neslaganje s tim potezom i aktiviranje svim mogućih „alata“ za suprostavljenje arapskim vojnicima u Siriji , a upitno je, koliko se taj plan može svidjeti i Moskvi s čijom vojskom Rijad u Siriji sigurno ne želi zaratiti. Negativno iskustvo Ankare po tom pitanju i više mu je nego dovoljno. Također, pojedini analitičari smatraju kako Rusija u tom slučaju u Siriju može pozvati i kinesku vojsku, što bi sve skupa taj mali prostor približilo totalnom kaosu s mogućim globalnim kataklizmičkim posljedicama.
Naravno, Pentagon sada ublažava svoj novi plan, predlažući varijantu s arapskom vojskom u Siriji pod američkim zapovjedništvom. To novoj inicijativi itekako daje na težini, ali isto tako previše ne umanjuje opasnost od izbijanja saudijsko-iranskog sukoba na tlu Sirije, ili „samo“ sukoba proiranskih šijtskih snaga sa saudijskom vojskom (govorim o saudijskoj vojsci jer bi vojna nazočnost UAE i drugih zemalja Zaljeva ipak bila samo simbolična, poglavito jer su UAE već snažno vojno involvirani u Jemenu, a realno, Abu Dhabi u Siriji, za razliku od Rijada ili Dohe, niti nema vlastitih interesa). Osim toga, u slučaju realizacije ovog scenarija Iran prijeti još većim vojnim angažiranjem i u Jemenu, što sve skupa novi američki plan za Siriju čini itekako rizičnim. Također treba reći kako ni Ankara ne gleda blagonaklono na dolazak arapske vojske na istok Sirije, jer bi on za posljedicu imao povlačenje američkim oružjem dobro naoružanih kurdskih snaga na sjever, uz granicu s Turskom, u njihov stvarni etnički prostor. A Turska postrojbe SDF-a smatra terorističkim, u istoj mjeri kao i postrojbe YPG, koje i čini kostur SDF-a.
Hoće li se arapske vođe, koliko god bili odani SAD-u, dati uvući u takvu opasnu ratnu igru još je teško reći. Na kraju krajeva Amerika je, za razliku od njihovih zemalja, od „vrućeg sirijskog kotla“ ipak jako daleko.
0 komentara