Zoran Meter: IZRAEL ŽELI S. ARABIJU KAO POSREDNICU U PREGOVORIMA S PALESTINCIMA. ŠTO ĆE REĆI TURSKA?

U srijedu su članice Organizacije islamske suradnje (IOC), na izvanrednom samitu održanom u Istanbulu povodom u prošli petak objavljene odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela, usvojile rezoluciju, kojom je Istočni Jeruzalem proglašen glavnim gradom Palestine. Istodobno je pozvan Washington da povuče svoju odluku jer će u protivnom snositi svu odgovornost za njezine posljedice. Također je navedeno, kako Sjedinjene Države više nisu posrednik na Bliskom istoku. Pozvane su sve zemlje svijeta na priznanje „države Palestine i Istočnog Jeruzalema kao njezinog okupiranog glavnog grada“. Zanimljiva je bila i izjava libanonskog predsjednika (kršćanina) Michela Aouna, kojom je pozvao islamske zemlje da se obrate Vijeću sigurnosti UN –a sa žalbom protiv SAD-a, kako bi Washington odustao od svoje odluke. Aoun je kazao da je „SAD prekršio rezolucije VS i Glavne skupštine UN-a glede bliskoistočnog sukoba i više se ne može smatrati kao velika država koja teži uspostavi mira u regiji“. Izrazito protuamerički stav očekivano je imao i predsjednik Palestinske samouprave Mahmut Abbas, također  kazavši, kako SAD više nikada neće moći biti posrednik u palestinsko-izraelskom mirovnom procesu.

Ovo su ključni izvadci s prekjučerašnjeg samita islamskih zemalja, kojima moramo pridodati i riječi turskog predsjednika i domaćina sastanka Recepa Tayyipa Erdogana, prema kojima su suniti i šijti dio jedinstvene islamske vjere, što je, vidjelo se u TV prijenosu, izrazito pozitivno primio iranski čelnik Hasan Rouhani.

Dakle, kao što smo u prethodnim analizama na temu Trumpove odluke o statusu Jeruzalema već naglašavali, taj čin predstavlja američko samoisključenje iz pregovaračkog procesa na Bliskom istoku, prije svega onog koji se odnosi na izraelsko-palestinske odnose. Također smo rekli kako su američki stratezi ovu odluku prije njezinog usvajanja sigurno detaljno proanalizirali, uključno i posljedice za koje se sasvim sigurno pravilno pretpostavilo u kojem će smijeru ići. Jer  izostanak očekivanja da će Palestinci i Arapi, Turci i Iranci (ali i ukupni islamski svijet) burno reagirati na jednostranu odluku koja „riješava“ status Jeruzalema (kao simbola i svetinje i za islamsku vjeru), bilo bi iluzorno čak i sa strane jedne Burkine Faso, a kamo li Sjedinjenih Država.

Dakle, iz toga proizlazi glavno pitanje: zašto se Washington odlučio na takav korak, znajući u naprijed što on predstavlja po njegov imidž ali i američke geopolitičke interese? U odgovoru na to pitanje bilo bi amaterski smatrati kako je Bijela kuća tek tako odustala od vlastitog plana za političko riješenje palestinskog pitanja, kojeg je oprezno nudila objema stranama još od samog ustoličenja Donalda Trumpa na čelnu poziciju SAD-a. Zato je jedino logično objašnjenje to, da je Washington svoj (čitaj: i izraelski) plan tj. njegovu implementaciju, samo delegirao na neke druge, sebi odane bliskoistočne „igrače“, za koje procjenjuje kako će u ovom trenutku imati puno više šanse za nametanje njegovog svestranog i konačnog usvajanja.

Tko bi mogao preuzeti tako važnu posredničku ulogu tj., koja to zemlja uživa veliko američko i izraelsko povjerenje, a da istodobno ima i veliki utjecaj u arapskom i, općenito, islamskom svijetu? Odgovor se nameće sam po sebi – Saudijska Arabija! Iako je saudijski kralj Salman, poput drugih islamskih vođa, promptno osudio jednostranu američku odluku o statusu Jeruzalema, to ne znači da se time odlučio i na okretanje leđa SAD-u kao svom strateškom vojnom i gospodarskom partneru. Štoviše, lako je moguće kako se u čitavoj ovoj priči radi o prethodnom dogovoru Washingtona i Rijada (i Tel Aviva), prema kojem bi Trump „priznao realnost na terenu“ (kako je to sam izjavio) i na sebe navukao bijes svijeta, a u upražnjeno američko mjesto uskočila čuvarica dviju najvećih islamskih svetinja – Mekke i Medine – Saudijska Arabija, koja bi na taj način islamski bijes primirila. Izrael bi na to pristao jer on sada kao nema drugih mogućnosti, u vrijeme kada mu je pred vratima počela nova intifada, a islamski svijet iznova sinkronoizirano skočio na njega. Na taj se način stvara dojam kako SAD i Izrael sada čine ustupak, i posredništvo u izraelsko-palestinskim razgovorima po prvi put predaju u ruke jedne moćne islamske i arapske zemlje, kao osvjedočene zaštitnice islama i njegovih svetinja, ali i one, koja se neprestano zalagala za riješavanje palestinskog pitanja. Ovim se potezom namjerava skinuti i veliki balast s leđa saudijske političke elite nastao ovom šokantnom (iako ne i neočekivanom)Trumpovom odlukom, koji joj prijeti velikim političkim posljedicama u zemlji i ugledu u arapskom i islamskom svijetu čiji vođa nastoji biti (zbog njezine povećane suradnje sa Sjedinjenim Državama kojoj se protivi „arapska ulica“ kao i sve utjecajne muslimanske uleme i vođe različitih radikalnih islamskih učenja u Saudijskoj Arabiji) i sve otovrenije suradnje sa samim Izraelom – temeljene na zajedničkoj protuiranskoj platformi. Ta oba vanjsko-politička smjera, vladajuća elita u Rijadu bi teško preživjela s obzirom da se američko-izraelski potez o Jeruzalemu protivi temeljnim vjerskim i političkim uvjerenjima saudijskog stanovništva. Rijad bi se sada, kao mogući posrednik, iznova mogao prikazati kao strana koja će na opravdane političke zahtijeve Palestinaca gledati objektivno i po Palestince u najgorem slučaju – neutralno. Ovdje je važno podsjetiti kako, nekako paralelno s ovom Trumpovom odlukom,  u Rijadu traje razvikani protukorupcijski progon nepoćudnih (čitaj: po politički utjecaj opasnih) prinčeva, ali i najava otpočinjanja borbe protiv radikalnih oblika islama i njegov povratak u umjerene okvire.

A o kakvoj bi se „neutralnosti“ i „objektivnosti“ Saudijske Arabije moglo raditi u slučaju njezinog preuzimanja posredništva u izraelsko-palestinskim pregovorima, pokazuje i vijest, objavljena u New York Timesu prije cca mjesec dana, koja kaže, kako je u posjet Rijadu stigao palestinski čelnik Mahmud Abbas. On je, nakon razgovora s prijestolonasljednikom Muhammedom bin-Salmanom pokislo napustio Rijad, ostavši šokiran njegovim prijedlogom,  da predgrađe istočnog Jeruzalema – Abu Dis – postane glavni grad Palestine. Štoviše, u tom prijedlogu ni Zapadna obala i Gaza, kao glavnina teritorija buduće palestinske države, ne bi bili u potpunosti suvereni u odnosu na Tel Aviv.





Jedna od najmoćnijih osoba u kabinetnu izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, ministar prometa i obavještajnih službi Yisrael Katz (čiji stavovi gotovo sigurno odražavaju mišljenje i premijera Netanjahua i ministra obrane Avigdora Liebermana), u srijedu je dao intervju londonskom izdanju arapskog medija „Elaph“ (nadzire ga britanski biznismen saudijskog podrijetla Otman al-Omeir, blizak saudijskom kralju Salmanu), gdje je izjavio slijedeće: „ Važno je da se Saudijska Arabija priključi naporima usmjerenim prema postizanju mira i postane središnja os u mirovnom procesu,… nastavku velikih gospodarskih projekata i osnuje strateški savez sa Sjedinjenim Državama pred naličjem iranskog ekstremizma i terora.“ S obzirom na vlasničku strukturu tog medija, indikativno je kako se on pozitivno postavlja prema politički prvom čovjeku izraelskih obavještajaca, što se nikako ne uklapa u javnu shemu o poremećenim odnosima dviju država koje nemaju diplomatske odnose. Štoviše, ministar Katz pozitivno se odnosio i prema saudijskom prijedlogu izgradnje umjetnog otoka i luke ispred obale Gaze, kako bi se smanjile posljedice njezine gospodarske blokade, pri čemu, naravno, Izrael ne bi izgubio pravo nadzora ulaska strateških roba na to siromašno i prenapućeno područje Palestinske samouprave. Sam Katz u intervjuu smatra, kako SAD i predsjednik Trump spremaju sveobuhvatni plan za uspostavu mira na Bliskom istoku, ali da izraelskoj strani još nisu poznati njegovi detalji. Ali Katzu  je, nesumnjivo, nešto ipak poznato, s obzirom na njegove riječi o saudijskom „strateškom savezu sa SAD-om“ u kontekstu „ugroze“ sa strane Irana. Zanimljive su bile i njegove riječi u svezi aktivnosti Irana u Siriji, gdje Izrael neće Teheranu dopustiti prelazak „crvene crte“ tj. instaliranje svojih vojnih efektiva i izgradnju vojnih i pomorskih baza. Što se tiče Libanona, Katz je bio još žešći: „Ukoliko dođe do napada na naš teritorij iz Libanona, mi ćemo ga vratiti u kameno doba.“ Mislio je prije svega na potencijalne napade sa strane libanonskog šijtskog pokreta „Hezbollah“ kojeg podupire Iran. Naravno, svi ovi stavovi izraelskog šefa obavještajnih službi itekako su kompatibilni sa saudijskim – i po pitanju Sirije i Libanona tj. iranskog utjecaja u tim zemljama i, općenito, iranske ugroze po obje zemlje.

Pa iako se čini kako je novi američki plan sada „na izdisaju“, u stvarnosti to i nije baš tako. Osim spomenute,  čak više i ne toliko zakulisne suradnje izraelsko-saudijskog obavještajnog i diplomatskog miljea, najveći prilog takvoj tezi je potpuna palestinska financijska ovisnost o tom istom SAD-u (čak i o samom Izraelu), bez koje Palestinska samouprava ne bi mogla niti egzistirati u obliku kakva je sada. To Tel Aviv jako dobro zna i zato ne reagira na prekjučerašnje oštre protuameričke i protuizraelske reakcije palestinskog vođe Mahmuta Abbasa, kojemu u ovom trenutku ništa drugo i nije  preostalo. Izrael mu ostavlja „ventil“ za ispuhivanje svojih nagomilanih frustracija i emocija kroz oštru vojničku retoriku, potrebnu za „očuvanje obraza“ zbog potpunog poraza palestinske politike čiji je Abbas predvodnik i simbol. Pri tom izraelski analitičari smatraju kako Abbas nema drugih mogućnosti osim održavanja ovih ili onih kontakata sa SAD-om i Izraelom, ili izbor prema potpunom krahu njegove politike. A desni politički krugovi u Izraelu ovih dana traže čak i konačni raskid sporazuma iz Osla iz 90.-ih godina prošlog stoljeća i likvidaciju Palestinske samouprave. Međutim, čini se kako Tel Aviv još nije spreman na takav čin, o čemu svjedoči njegova spremnost za saudijskim posredovanjem. Jer tu se radi o arapskoj i islamskoj državi, a ne o Rusiji ili EU, što je Palestincima, prema mišljenju izraelske vlade, puno prihvatljivije. A odbiti takvog posrednika Abbasu će biti vrlo teško, neovisno o tome što Izrael niti ne skriva činjenicu kako je stav Rijada o putovima izraelsko-palestinskih pregovora i sporazuma usuglašen s Trumpovom administracijom.

Međutim, nakon prekjučerašnjih riječi turskog vođe Erdogana na samitu IOC i usvajanja spomenute rezolucije o priznanju države Palestine i istočnog Jeruzalema kao njezinog glavnog grada, čini se kako sve ipak neće ići tako glatko, kao što su Washington i Tel Aviv zamislili. Erdoganov svojevrsni poziv na sunitsko-šijtsku pomirbu i određivanje zajedničkog nazivnika kada je u pitanju detekcija stvarnog neprijatelja islama, kojeg je turski čelnik jasno determinirao kao SAD i „cionistički režim“ odnosno „teroristička država Izrael“, ima široku potporu mnogih islamskih državnih vođa, ali, što je jednako važno, i mnogih islamskih vjerskih vođa. Po prvi put nakon dugo vremena, stvara se „plodno tlo“ za do jučer potpuno nezamislivi arapsko-tursko-iranski savez, za sada barem na razini „ulice“ tj. narodnih masa, više ili manje radikaliziranih – što je po ovom pitanju potpuno nebitno jer su oko njega svi jedinstveni.





Već jučer, nakon sastanka s Erdoganom, iranski predsjednik Rouhani javno iznosi želju o osnivanju iransko-turskog protuterorističkog saveza, a javno veliča i rusku ulogu u riješenju sirijskog sukoba i poziva na nastavak suradnje triju država u Sočiju. I kada jučer u spomenutom intervjuu izraelski ministar prometa i obavještajaca Yisrael Katz podupire ideju zajedničke obnove sa Saudijskom Arabijom „željezničke pruge za hadž“ koja bi prevozila hodočasnike s čitavog Bliskog istoka u Mekku, pitanje je, zaboravlja li on pritom kako je ta pruga bila izgrađena početkom 20. stoljeća od strane Osmanskog (turskog) sultana Abud-Hamida II. i da je povezivala Damask, Aman i Mekku, a imala je i krak za Haifu (današnju izraelsku luku). Dijelovi te pruge i danas su funkcionalni, prije svega u Siriji i Jordanu.

Ankara također ima veliki utjecaj na Hamas i pojas Gaze i jedan je, uz Kairo, od najvećih palestinskih prijatelja. Važno je spomenuti i ono što sam nedavno rekao gostujući na Hrvatskom radiju: Turska i Saudijska Arabija veliki su konkurenti tj. suparnici u borbi za dominantan utjecaj na sunitski svijet Bliskog istoka. Do sada se činilo kako saudijski miris „petrodolara“ odnosi pobjedu i da Turska u toj bitci neće dugo izdržati. Međutim, događaji u Siriji, gdje Rijad sve više gubi konce utjecaja na sve slabije oporbene skupine koje sponzorira, a još više i američka odluka o statusu Jeruzalema,  Erdoganu daju novu šansu za uspjeh i to na onoj važnijoj razini nego li je to miris novca – duhovnoj sferi tj. borbi za ljudske duše. A na Bliskom istoku ona je uvjek važnija od materjalnih vrijednosti (ukoliko, naravno, isključimo vladajuće elite).

U takvoj konstelaciji odnosa vrlo važnu ulogu imat će Rusija. Moskva je opet u dobitnoj poziciji za kalkuliranje u korist svojih interesa. Ona se prekjučer distancirala od oštrih Erdoganovih riječi iako je predsjednik Putin s Erdoganom u Ankari razgovarao svega dva dana ranije. Je li riječ o nekoj igri Putina i Erdogana koja ostavlja Rusiji mogućnost za ulazak na ispražnjenu američku pregovaračku fotelju, ili Moskva primarno gleda na svoje interese ubrzo će se vidjeti. Jer ne treba zaboraviti kako Rusija proteklih mjeseci intenzivno gradi nove odnose i sa Saudijskom Arabijom. Osim nedavnog posjeta saudijskog kralja Salmana i brojne poslovne delegacije te zemlje Rusiji, nije na odmet primjetiti kako je čelnik saudijskog i svjetskog naftnog giganta Aramco jučer izjavio kako će tvrtka ići u zajedničke investicijske projekte s ruskim naftnim tvrtkama i u Rusiji i u inozemstvu, naglašavajući poglavito „Rosneft“. Jučer je također saudijska strana priopćila o izradi „plana djelovanja“ s ruskim državnim divom za atomsku energiju „Rosatom“ oko izgradnje reaktora i općenito razvoja saudijskog civilnog nuklearnog programa. Ukoliko znamo da Moskva i Tel Aviv imaju dobre odnose i vrlo česte kontakte na najvišoj državničkoj razini (u čemu veliki obol daje i brojna židovska zajednica pristigla u Izrael iz Rusije nakon raspada SSSR-a i njezin golem značaj za današnji visoki stupanj izraelskog tehnološkog razvoja), Rusija itekako može pretendirati na mjesto istinskog medijatora aktualnih bliskoistočnih sukoba. Za razliku od Washingtona, koji je svoje bliskoistočne veze avanturistički potrgao, Moskva je izgradila korektne, a ponegdje i strateške političko-diplomatske odnose sa svim ključnim zemljama regije, uključno (i prije svega) s Iranom. Naravno, iza uspješne diplomacije uvjek mora stajati i vojna sila, a Rusija je i to uspješno demonstrirala kroz sirijski ratni vihor. Hoće li se Moskva odlučiti za tako krupan zalogaj poput rješavanja čitave bliskoistočne krize, teško je vjerovati. Ona ipak nema nešto vrlo važno – gospdarsku i financijsku moć nužnu za presudni utjecaj u toj energentima prebogatoj regiji. Ali za „mali zalogaj“, poput modeliranja izraelsko-palestinskog pregovaračkog procesa, Rusija bi itekako mogla imati kapaciteta. Jer ako uspijeva srediti sirijski „gordijski čvor“ u koji su bile i još su uvjek upletene sve najvažnije svjetske i regionalne silnice i koji je, nećemo pretjerivati ako to kažemo, prijetio Trećim svjetskim  ratom, palestinski problem se ipak čini puno jednostavnijim, naravno, ukoliko bude stvarnog interesa za njegovo riješenje – prije svega od strane Izraela.

Zoran Meter: TRUMPOVA ODLUKA O PREMIJEŠTANJU VELEPOSLANSTVA U JERUZALEM USLOŽNJAVA ODNOSE SAD-A S MUSLIMANSKIM SVIJETOM I EU

NAKON TRUMPOVE ODLUKE HAMAS POZIVA NA NOVU INTIFADU! ŠTO ĆE OD SVEGA OVOGA BITI, PROKOMENTIRAO JE UREDNIK GEOPOILITIKA.NEWS-A ZORAN METER

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like