Zoran Meter: IRAN U STRAHU OD IZBACIVANJA IZ DOGOVORA O BUDUĆNOSTI SIRIJE

Ukoliko bi ga ostavili Rusi, Iran po pitanju Sirije ima još jednog saveznika, o kojem se relativno malo govori. Ne radi se o nekoj „sitnoj ribi“ već pravom međunarodnom „teškašu“ – Kini.

Iran, Rusija i Turska glavni su posrednici i moderatori potpisanog sporazuma o prekidu vatre u Siriji, koji se više-manje održava od kraja prošle godine u odnosu na sirijsku vojsku i snage tzv. umjerene oporbe. Međutim, dolaskom Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država i njegovom otvorenom protuiranskom retorikom i isto takvim političkim potezima, Teheran je počeo strahovati kako ga se želi izbaciti iz razgovora o budućem ustroju sirijske države nakon pobjede nad „Islamskom državom“ i drugim terorističkim organizacijama. Poglavito je taj strah pojačan nakon nedavnog sporazuma ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog čelnika Donalda Trumpa na margini samita G20, u Hamburgu, nakon kojeg se počela ustrojavati zona deeskalacije na jugu Sirije, uz granicu s Izraelom i Jordanom. Tim sporazumom, a sukladno interesima Izraela, za iranske i proiranske snage, prije svega „Hezbollah“, tamo ne bi smjelo biti mjesta, a nadgledanje sporazuma u toj zoni ostvarivale bi samo ruske i eventualno američke snage (moguće i jedne i druge), koje bi, u slučaju da se prihvate možebitni zahtjevi Izraela da se jug Sirije pretvori u tampon zonu, tamo mogle ostati jedine vojne snage, čak i bez postrojbi službene sirijske vojske.

Osim toga, (pro)iranske snage danas su u Siriji sve češće izložene američkim napadima iz zraka, a ponekad su paralelno s njima napadane i snage službene sirijske vojske. Poglavito je to učestalo na sjeveru regije Homs. Zbog toga Teheran, prema mišljenju pojedinih tamošnjih analitičara, mora tražiti druge dijelove sirijskog teritorija, u kojima će sa sebi odanim  snagama moći nadzirati stanje na terenu. Tu se u prvom redu nameće sirijski istok, poglavito regija Deir ez-Zour, koja je još uvjek gotovo u cjelosti u rukama džihadista iz „Islamske države“. Iranu u prilog takvoj dislokaciji glavnine svojih snaga na sirijskom teritoriju ide i činjenica kako zapadni dio Iraka, uz istočnu sirijsku granicu, nadzire moćna iračka šijtska vojna organizacija „Shahed ash-Shaabi“. S druge strane, opasnost takvog poteza najviše leži u eventualnom sukobu s obližnjim kurdskim snagama koje podupire SAD, i koje sada vrše bojeve operacije u zoni grada Rakke, u blizini granice sa spomenutom regijom Deir ez-Zour.

Bilo kako bilo, Iran, koji je od svih izvanjskih igrača jedini od samog početka izbijanja rata u Siriji vojno nazočan u toj zemlji, nipošto neće odustati od svog sudjelovanja u pregovorima o budućem sirijskom političkom ustroju.

Glavni problem iranskog lokalnog savezništva s Rusijom jest stalna nepoznanica po vladu u Teheranu, o tome, koji su stvarni ruski nacionalni interesi u Siriji iznad (i ispod) kojih ona neće ići. S druge strane, Iran po tom pitanju ima blizak stav s Turskom jer se obje zemlje (naravno, svaka iz svojih razloga) zauzimaju za teritorijalnu cjelovitost Sirije, a posebno ih zbližava protukurdska politika i nastojanja za sprječavanjem formiranja budućeg „velikog Kurdistana“, pričemu je vrlo važno onemogućiti sirijske Kurde u ostvarenju svoje teritorijane neovisnost na sirijskom sjeveru.

Zanimljiv sastanak (koji je privukao pozornost zapadnih medija koji upozoravaju na moguću zabrinutost Washingtona zbog njegovih rezultata), održan je 23. srpnja u Teheranu, između iranskog i iračkog ministra obrane, Hoseina Dehgana i Irfana al-Hayalia. Tom prigodom dvojica ministara su potpisali sporazum o proširenju iransko-iračke suradnje u vojnoj sferi i razmjeni iskustava u borbi s terorizmom i eksremizmom.

Što se tiče izraelskih tvrdnji, o tome, kako Iran u Siriji nastoji izgraditi svoje vojne baze i razmjestiti službenu vojsku na postojanoj osnovi na njezinom teritoriju, general i stariji savjetnik Vrhovnog vođe (ajatolaha Hameneija)  u Korpusu straže islamske revolucije Mohammad Ali Asudi, priopćio je kako Iran ne namjerava razmjestiti svoj vojni kontingent u Siriji i da nikada nije za cilj imao izgradnju svoje vojne baze u toj arapskoj republici.

Iran ima još jednog saveznika po pitanju Sirije, o čemu se relativno malo govori. Ne radi se o nekoj „sitnoj ribi“ već pravom međunarodnom „teškašu“ – Kini. Kina je stalna članica VS UN-a i može, ukoliko zatreba, iranske interese u Siriji zaštititi svojim vetom na rezolucije koje bi Teheran željele izbaciti iz igre oko budućeg sirijskog političkog ustroja. Tomu u prilog svjedoči i nedavni posjet Teheranu posebnog izaslanika kineske vlade po pitanju Sirije i Bliskog istoka Xie Xiaoyana, koji je vodio razgovore sa savjetnikom Vrhovnog vođe ajatolaha Alia Hameneia, Ali Akbarom Velayatijem. Nakon razgovora, dvojica političara održala su zajedničku konferenciju za medije na kojoj je kineski predstavnik naglasio važnu ulogu Irana u procesu riješenja sirijske krize i uspostave primirja. Posebno je naglasio kako upravo Teheran predstavlja glavnog kineskog partnera po pitanju Sirije i kako Peking i dalje namjerava po toj problematici s njim surađivati.

S druge strane, Ali Akbar Velayati je izjavio kao posjet kineskog predstavnika Teheranu ukazuje na proširenje suradnje dviju zemalja, te je naglasio kako napore Teherana, usmjerene prema potpori zakonitih državnih vlasti i naroda, prepoznaju i cijene ostale zemlje, između njih i iranski saveznici.

O tome da Iran ne namjerava napustiti Siriju svjedoči i izjava zamjenika predsjednika organizacije iransko-sirijskog prijateljstva Hoseina Ragaba Hoseina, kako će Islamska Republika aktivno sudjelovati u budućoj izgradnji Sirije zajedno s drugim – Damasku prijateljskim zemljama.

Što se tiče rusko-iranske suradnje po Siriji, nju još uvjek na stabilnoj, možemo reći i na savezničkoj razini, održava nezavršena borba protiv terorizma. Međutim, kako se približava pobjeda i već posve izvjestan krah „Islamske države“ i kako će u prvi red dolaziti pitanja sirijske političke budućnosti, tako će rasti i nesuglasice između Moskve i Teherana.

Dvije zemlje nemaju posve identične stavove oko sirijske političke budućnosti, poglavito u odnosu na budućnost sirijskih oružanih snaga. Teheran nastoji osim službene sirijske vojske ozakoniti i sirijske šijtske oružane  formacije, kao zaseban dio oružanih snaga, slično kako je to prošle godine uspio učiniti u dogovoru s Bagdadom, gdje je gore spomenuta snažna iračka šijtska vojna organizacija zakonski inkorporirana u sustav iračkih oružanih snaga kao zasebna snaga. S druge strane, Moskva i službeni Damask, ali i glavni stožer sirijske vojske za sada primarno nastoje održati dosadašnji ustroj oružanih snaga, gdje vojne postrojbe i sva tri roda OS moraju biti isključivo u sastavu službene Sirijske Arapske Vojske.

A Moskvi takav ustroj sirijske vojske odgovara iz dva razloga: prvo, kroz svoj dominantni utjecaj u sirijskoj vojsci ona osigurava svoju vodeću ulogu zaštitnice sirijskih državnih i nacionalnih interesa, pričemu treba naglasiti kako je Rusija, uz Kinu, glavni opskrbljivač sirijske vojske naoružanjem i vojnom tehnikom. Osim toga Rusija na sirijskom tlu ima i svoju vojno-pomorsku i odnedavno zrakoplovnu bazu i u tom smislu izvrsnu koordinaciju sa sirijskom vojskom po pitanju osiguranja njihove sigurnosne zaštite; i drugo, veliki dio visoko-rangiranog vojnog kadra sirijske vojske školovan je u ruskim vojnim akademijama i dobro govori ruski jezik što Rusima olakšava komunikaciju i operativnu koordinaciju aktivnosti. A to nikako ne bi bio slučaj s eventualnom samostalnom oružanom, proiranskom, šijtskom komponentom u sklopu sirijskih oružanih snaga, koja bi, nedvojbeno, bila pod posrednim utjecajem Teherana i tamošnjeg Korpusa straže islamske revolucije.  A upravo iranski Korpus, poglavito kroz osobu generala Qasema Soleimanija (zapovjednika specijalnih snaga „Al-Quds“ u sastavu tog Korpusa), najviše  nastoji ustrojiti spomenuti oblik budućeg sirijskog vojnog sustava, identično onom  kako je to uspio ostvariti u Iraku.

Naravno, u čitavoj ovoj priči ipak treba polaziti od geopolitičkog realiteta i trenutačnih odnosa i procesa koji se odvijaju u međunarodnoj zajednici, prije svega na Bliskom istoku, kao i njihovim tendencijama. S tim u svezi je za pretpostaviti kako će se s jačanjem američkih proturuskih i protuiranskih gospodarskih sankcija i političkih pritisaka, što  je upravo u tijeku, rusko-iransko partnerstvo ipak puno prije kretati u smjeru učvršćivanja i kohezije nego slabljenja. I to ne samo po sirijskoj već i široj bliskoistočnoj problematici. Osim toga, ne manje važno, Rusija, za razliku od Izraela, SAD-a i pojedinih zemalja Europske unije, libanonski šijtski politički i vojni pokret „Hezbollah“ ne smatra terorističkom organizacijom, a s njim održava i otvorene političke kontakte, naravno, u onom obliku koji omogućuje ne narušavanje diplomatskih odnos Moskve i Tel Aviva. A kada je o riječ o Hezbollahu, ključnom proiranskom pokretu u regiji – posredstvom kojeg Teheran u velikoj mjeri utječe i kreira tamošnja politička i vojna zbivanja – Iran će se ipak teško odreći suradnje s Rusijom i po sirijskoj i po bilo kojoj drugoj problematici i vjerojatno će se, prema potrebi, radije odlučiti na pojedine ustupke. Jer iranska politika i diplomacija, za razliku od uvriježenih stavova o njihovom fanatizmu i nepopustljivosti, ipak je dovoljno pragmatična i spremna na različite dogovore i kompromise, čak i sa Zapadnim zemljama (uključno i sa SAD-om, naravno, ukoliko bi ovaj za to bio spreman).

I za kraj, možda i najbitnije, treba imati u vidu činjenicu kako Iran i u vojnom i u političkom  smislu u Siriji bez otvorenog sudjelovanja Rusije na strani predsjednika Bashara Al-Asada ne bi mogao učiniti ništa. Sirija bi bez ulaska Rusije „u igru“ već davno doživjela sudbinu Libije – zemlje, koju, bez mogućnosti formiranja jedinstvene središnje vlasti i uz nastavak sukoba zaraćenih oružanih i političkih frakcija, vjerojatno očekuje potpuna državna dezintegracija ili permanentni vojni sukob.