Zoran Meter: ANALIZA STANJA OKO REFERENDUMA U IRAČKOM KURDISTANU – KURDI OPET IZIGRANI!

U Kirkuku su nedavno zabilježeni prvi sukobi Kurda i Turkmena, u kojima je poginuo jedan Kurd. Pod zonom Kirkuka Bagdad je započeo ubrzanu izgradnju vojne baze iračke vojske, a iračke šijtske postrojbe, koje su pod posrednim nadzorom Teherana, upravo sada u tu regiju ubrzano prebacuju svoje postrojbe.

Geopolitika.News posljednjih dana i tjedana intenzivno prati i piše o razvoju stanja glede predstojećeg referenduma o nezavisnosti autonomne regije Irački Kurdistan, planiranog za 25. rujna. Zbog sve zaoštrenije situacije po tom pitanju, kako u samom Iraku tako i njemu susjednim zemaljama, dostavljamo analizu stanja služeći se najnovijim i malo poznatim informacijama.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je u svom govoru na Glavnoj skupštini UN-a, spominjući predstojeći referendum u Iračkom Kurdistanu, kazao, kako „koraci usmjereni na osnivanje nezavisnih regija mogu dovesti do novih sukoba i da ih zato treba izbjegavati. „Ignoriranje Turske dovest će do toga, da će regionalna kurdska vlada ostati čak i bez onih mogućnosti koje ima u ovom trenutku“, kazao je turski vođa. Međutim, oštru tursku retoriku prate i isto takvi vojni potezi. Turska vojska upravo sada gomila svoje vojne snage na granici sa Sirijom tj. njezinim dijelovima koji su pod nadzorom kurdskih oružanih postrojbi . Ankara je tamo poslala 30 vagona s vojnim oklopnim i transportnim vozilima. Osim toga, u prošlu nedjelju tamo je prebacila još 80 komada različitih vojnih vozila. Turski mediji, o jačanju turskih vojnih snaga na granici sa Sirijom pišu već od kraja kolovoza. Štoviše, provladin medij „Sabah“ opširno je pisao o namjeri turske vlade vezano uz pokretanje druge faze vojne operacije „Štit Eufrata“ u Siriji protiv tamošnjih terorističkih organizacija.

Osobno bih te turske vojne manevre prije sveo u okvire psihološkog pritiska Ankare vezano uz predstojeći kurdski referendum, nego uz otpočinjanje stvarne vojne operacije, pogotovo ne nekakvog „Štita Eufrata-2“. Jer u tom se slučaju postavlja logično pitanje: s kim to, zapravo, predsjednik Erdogan u Siriji želi ratovati? Možda s američkim specijalnim postrojbama na kurdskom teritoriju, u tampon zoni uz granicu s Turskom, ili možda s ruskom vojnom policijom koja štiti kurdsku enklavu Afrim na sjeveru regije Aleppo, potpuno odsječenu od ostatka teritorija pod kurdskim nadzorom tj. stješnjenu – na zapadu sa strane islamističkih snaga u regiji Idlib, a na istoku prošlog ljeta uspostavljenom sigurnosnom zonom turske vojske i proturskih snaga iz sirijske oporbe (operacija „Štit Eufrata“ iz ljeta 2016.g.)?  Ili Erdogan možda želi napasti zonu grada Manbija koja je pod nadzorom sirijske vojske i razdvaja proturske snage i turske vojnike od kurdskih postrojbi u tom gradu? Naravno da je Erdogan mudar političar i da itekako shvaća moguće posljedice. On se, usprkos svemu prije nego idiličnim tursko-američkim odnosima, nikada ne bi usudio napasti američke snage ma koliko za to imao mogućnosti. Slična stvar je i s ruskim snagama, s kojima je Erdogan već jednom prošao gorko iskustvo i fazu poniznog kajanja zbog rušenja ruskog bombardera u studenom 2015. godine. Osim toga, dvije zemlje, uključno i Iran, već dugo intenzivno i uspješno surađuju po pitanju Sirije, prije svega kroz proces Astanskih pregovora, pa je novo vojno zaoštravanje Turske s Rusijom potpuno isključeno. Samim tim, to se isto odnosi i na sirijsku vojsku iza koje otovreno stoji Moskva. Također, teško je vjerovati kako će se Erdogan upustiti u avanturu pokretanja rata protiv sirijskih Kurda i zato, što bi time poremetio i čitavu koncepciju i razvoj vojnog stanja na istoku Sirije i borbu protiv „Islamske države“, jer bi se u tom slučaju prokurdske snage SDF, koje podupire Washington, nesumnjivo odmah povukle iz zone Rakke i Deir ez-Zoura prema svom stvarnom etničkom prostoru na sirijskom sjeveru, a time SAD ostavile bez ikakvog stvarnog utjecaja na terenu, koji je sada ionako za takvu supersilu  u Siriji vrlo mizeran.

Pokretanje snažnih turskih vojnih snaga prema sirijskoj granici može imati i posve drugu svrhu, vezanu uz uspostavu sigurnosne zone u regiji Idlib, koja se dogovara u sklopu spomenutih Astanskih pregovora. Ali to je sasvim druga tema oko koje ćemo još sigurno dosta govoriti, a mi se vratimo glavnoj temi današnje analize.

Kurdski referendum – rizici i posljedice





Dakle, pogranični pokreti turske vojske najvjerojatnije su propagandnog karaktera. Njima se namjerava ustrašiti sirijske Kurde zbog impulsa referenduma u Iračkom Kurdistanu koji će ih sigurno potaknuti na identičan put svojih tamošnjih sunarodnjaka.  Također ne treba zaboraviti kako su sirijski Kurdi, za razliku od iračkih, uistinu pod najvećim utjecajem  turske terorističke organizacije „Radnička stranka Kurdistana“ i Turska je uistinu u pravu kada o tome otvoreno govori. A o kakvom se neprijatnom scenariju po Ankaru sada radi, svjedoči i informacija da su se prošli tjedan, na održanom  sastanku na temu zbijanja kurdskih snaga i mogućeg identičnog referenduma od strane sirijskih Kurda, dogovarali ni manje ni više nego vođe sirijskih Kurda, čelnici „Radničke stranke Kurdistana“ i predsjednik Iračkog Kurdistana Masud Barzani!

Međutim, čini se kako taj sastanak ukazuje na nešto posve drugo, a to je, prilično očajno stanje u kojem se našao sam Barzani zbog svoje ishitrene odluke o provedbi referenduma baš 25. rujna ove godine. Ali to očajno stanje nikako nije posljedica nemoćnih akcija turske obavještajne službe MIT i njezinog čelnika Hakana Fidana kada su u pitanju njihovi pokušaji utjecaja na prekogranične Kurde i njihove aktivnosti državotvornog karaktera. Evo zašto:

Prije nekoliko dana u Erbilu je održan sastanak predsjednika Iračkog Kurdistana Barzanija s predstavnicima SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i UN-a, a svi su ga oni redom odgovarali od provođenja referenduma i zahtjevali njegovu odgodu na dvije godine. Barzani je naizgled ostao odlučan, a u toj ga „bitci“ otvoreno podržavaju jedino Izrael i UAE, dok se Saudijska Arabija pokušava nametnuti kao posrednik između Erbila i središnje vlade u Bagdadu. Međutim, ipak se čini kako će Barzani morati ići na kompromise zbog prevelikih rizika, prije svega po same Kurde. On sada traži što bezbolniji izlaz iz stanja u koje se sam doveo, bez „gubitka obraza“ pred svojim narodom, i to u vrijeme kada se približava kraj njegovog predsjedničkog mandata. Barzani postavlja određene uvjete pred međunarodnu zajednicu i iračku vladu, tražeći da mu u roku od tri dana daju povoljnu alternativu referendumu. On je, kako je prenio portal „Al-Bagdadia News“, u utorak izjavio, da ga je međunarodna zajednica nekoliko puta pozivala na odgodu referenduma ali da, „ukoliko mi ne vidimo poštena i od njih osigurana jamstva alternativnih riješenja tijekom tri naredna dana, tada ćemo mi krenuti na put nezavisnosti…“ A ukoliko Kurdima daju alternativni plan i zaštite njihovih prava, „mi ćemo 25. rujna organizirati praznik… i narodnu šetnju. U protivnom ćemo glasovati“, izjavio je vođa iračkih Kurda. Kurdi žele biti „dobri susjedi“, a ukoliko ih se napadne „imaju se pravo braniti“, kazao je Barzani, adresirajući svoje riječi prije svega prema Turskoj i Iranu. Čini se kako on ovim zastrašivanjem međunarodne zajednice zapravo vrši pritisak za dobivanje što povoljnijih ponuda za izlaz iz ove krize.





Možemo riskirati  s pretpostavkom kako Kurdima ipak neće biti do slavlja i praznika. Naime, iračka vlada je svjesna po sebe povoljnog trenutka u smislu potpore međunarodne zajednice iračkom jedinstvu i teritorijalnoj cjelovitosti i teško da će ići na neke po sebe štetne kompromise, čak i pod uvjetom pojačanog pritiska te iste međunarodne zajednice. Pa čak i da Kurdi u ponedjeljak i iziđu na referendum, što će se poslije toga dogoditi? Ionako poluprazna blagajna Iračkog Kurdistana organizacijom referenduma još će se više isprazniti, a ekonomska blokada koja bi im nakon proglašenja nezavisnosti uslijedila, udarila bi na ionako nejako gospodarstvo koje više ne bi moglo izvoziti svoju naftu kao glavni resurs i izvor prihoda. Naime, njihova nafta sada se najvećim dijelom izvozi preko iračke luke Basre u Perzijskom zaljevu i to temeljem dogovora s iračkom vladom o podjeli prihoda. Irački Kurdistan je, do ulaska Rusije u sirijski ratni vihor, naftu izvozio cisternama  u Tursku i to preko sirijskog teritorija pod nadzorom „Islamske države“ , a što su koristili i džihadisti koji su u sklopu istog biznisa prevozili i svoju ilegalno dobivenu naftu sa sirijskih i iračkih naftnih polja i time financirali svoj pseudokalifat. Kada su Rusi permanentnim zračnim udarima po kolonama auto-cisterni uništili razrađenu poslovnu shemu od koje su mnogi imali koristi, Irački Kurdistan bio je primoran na kompromis s vladom u Bagdadu upravo radi izvoza nafte.

Ovih dana turski čelnik Erdogan, osim pokretanja turskih vojnih manevara uz granicu s Iračkim Kurdistanom, otvoreno prijeti njegovom ekonomskom blokadom u slučaju provedbe referenduma, a isto čini i Iran. Teheran, osim potpunog zatvaranja graničnih prijelaza s Iračkim Kurdistanom, prijeti i poništenjem svih međusobnih sporazuma o granici, a otvoreno je zaprijetio i vojnom intervencijom u slučaju da referendum dovede do destabilizacije iranskog sjevero-zaopadnog teritorija, većinski naseljenog Kurdima. U tim i takvim političkim i sigurnosnim prilikama, sasvim sigurno bi se prekinule i investicije inozemnih tvrtki u Irački Kurdistan, kao i legalni izvoz oružja jer nitko od glavnih svjetskih igrača ne bi priznao njihovu državu.

Zbog svega ovog logično je očekivati kako će kurdski čelnik Barzani u dogledno vrijeme i sam otići u Bagdad i moliti za što povoljnije uvjete vlastite kapitulacije. A navodno su, prema najnovijim informacijama američkih analitičara bliskih Pentagonu, pregovori Erbila i Bagdada završili fijaskom.

Međutim, jasno je kako Kurdi u ovoj igri previše gube i mnogi analitičari zato smatraju kako nije za očekivati samoubojstveni čin Bazanija kroz provedbu referenduma. Jer osim golemih gospodarskih i financijskih gubitaka koji Iračkom Kurdistanu prijete u slučaju proglašenja nezavisnosti, još su opasniji oni koji prijete sigurnosnom destabilizacijom čitavog Iraka, a onda i regije. O tome sam pisao u analizi iz prošlog tjedna (vidi poveznicu ispod teksta).

Naime, „Islamska država“ koja je sada na svom izdisaju, na vrhuncu svoje moći i pokolja koje je vršila nad stanovništvom Iraka različitih konfesija, dovela je do homogenizacije iračkih Arapa šijta i sunita, sunitskih Kurda i kršćana, koji su koordinirali svoj otpor ISIL-u zbog puke nužde golog preživljavanja. Nestankom „IS“  nestaju i spone zajedništva, a time i glavna kohezijska sila koja Irak drži na okupu. Na taj se način  opet stvaraju „povoljni“ uvjeti za nove međukonfesionalne sukobe koje bi inicirao kurdski referendum. U svemu ovom najopasniji čimbenik je kurdsko svojatanje grada Kirkuka (iako se taj većinski Kurdima naseljen grad ne nalazi u administrativnim granicama kurdake autonomije, pešmerge su ga oslobodile od ISIL-a i praktički anektirale u Irački Kurdistan) i tamošnjih najbogatijih iračkih nalazišta nafte, a tog se grada ni u kom slučaju ne žele odreći niti iračkiArapi suniti i šijti, pričemu se kurdskoj okupaciji Kirkuka oštro protive i Ankara i Teheran. Iran se nedavno javno usprotivio i kurdskoj nazočnosti u iračkoj regiji Diala. Upravo će stanje u Kirkuku biti indikator daljnjeg razvoja stanja nakon eventualne provedbe kurdskog referenduma koja je još uvjek vrlo vjerojatna. U Kirkuku su nedavno zabilježeni prvi sukobi Kurda i Turkmena, u kojima je poginuo jedan Kurd. Pod zonom Kirkuka Bagdad je započeo ubrzanu izgradnju vojne baze iračke vojske, a iračke šijtske postrojbe, koje su pod posrednim nadzorom Teherana, upravo sada ubrzano u tu regiju prebacuju svoje postrojbe. Washington je zbog toga uvjeren kako se ni Turska ni Iran neće direktno miješati u mogući ratni sukob već će to činiti posrednim putom, kroz snage na terenu pod njihovim nadzorom.

U takvom vrlo mogućem crnom scenariju sve će ipak ovisiti o Masudu Barzaniju i njegovom „blefu“, tj. granice do koje je on spreman ići za očuvanje svoje vlasti, kao i od elita koje iza njega stoje i od Barzanija žele učiniti „oca nacije“. A u ovakvim regionalnim i međunarodnim okolnostima, Barzani vrlo lako od „oca nacije“ može prerasti u „nacionalnog tragičara“ s golemim posljedicama po Kurde, koji od njega sada puno očekuju i u Turskoj i u Iranu i u Siriji. A Sjedinjenim Državama, u okolnostima ionako loših odnosa s Turskom kao članicom NATO saveza koja se i dalje oštro protivi američkoj suradnji sa sirijskim Kurdima, teško da će biti u interesu stati iza Iračkih Kurda. O tome svjedoče i najnovije izjave iz Stete Departmenta, kojima se otovreno zahtjeva odlaganje kurdskog referenduma za neka povoljnija vremena. Kurdima se, zapravo, priprema sličan scenarij koji je već stoljećima sprječavao uspostavu njihove državnosti, pritom nerijetko perfidno iskorištavajući i kurdsku krv za račun vlastitih geostrateških i geopolitičkih probitaka.

Zato je, realno gledajući, iračkim Kurdima u ovom trenutku bolje ići na kompromis s Bagdadom i u okviru široke autonomije koju već imaju, sačuvati stabilnost i osigurati mir kao temelj vlastitog gospodarskog razvoja. A u daljnjoj budućnosti, tko uopće sa sigurnošću može znati u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati, pa je očuvanje kurdskog  nacionalnog korpusa za njih možda ipak primaran cilj.

Zoran Meter: SPREMA SE POTPUNI BLISKOISTOČNI KAOS S KURDIMA U GLAVNOJ ULOZI

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like