ZAVRŠNA FAZA PRIJELAZA U PREDSJEDNIČKI SUSTAV (NOVI SULTANAT)

Mjesec svibanj odigrat će ključnu ulogu u određivanju turskih unutarnjo-političkih procesa te će, bez pretjerivanja, odrediti budući smjer kretanja Republike Turske.

Turski državni vrh opredijelio se za unutarnjo-političku preobrazbu zemlje u nikada složenijim regionalnim geoplitičkim uvjetima, kao i napetim sigurnosnim i političkim odnosima unutar same Turske. Rizičan je to pothvat koji se od strane vlasti i opravdava složenim geopolitičkim odnosima, kao i opasnostima koje zemlji prijete od vanjskog i unutarnjeg terorizma (odnosno kurdskog separatizma), zbog čega je nužno koncentrirati glavne poluge vlasti u ruke jedne osobe – predsjednika, a smanjiti njihovu disperziju na zakonodavnu i izvršnu vlast koja sprječava donošenje žurnih i po nacionalnu sigurnost važnih odluka.

Predsjednički (kao i polupredsjednički) politički sustav, iako u Zapadnom svijetu u manjini u odnosu na onaj parlamentarni ili kancelarski, potpuno je legalan, i u tamošnjim državama u kojima je on na snazi nitko ne dovodi u pitanje njihovu demokratičnost.

Međutim, tursko društvo, iako ustrojeno kao parlamentarna republika, nije doseglo onu razinu demokratskih standarada koje bi jamčile, da predsjednički sustav neće okrenuti zemlju prema novoj diktaturi. A uprvao su sada vidljivi razmjeri turske demokratske manjkavosti, kako u odnosu države prema slobodi medija, tako i prema ljudskim pravima općenito, kao i pravima nacionalnih manjina, u prvom redu Kurda.

U mjesecu svibnju (mjesec ramazana) Tursku su zahvatile promjene koje se nedvojbeno odnose na preobrazbu njezinog političkog ustroja. Niz poduzetih i najavljenih inicijativa sa strane državnog vodstva usmjeren je na završetak ustavne reforme zemlje, a one koje će se tijekom ovog mjeseca još dogoditi, svjedoče o ubrzanoj dinamici koje će dovesti i do formalnog završetka toga procesa.

Navest ćemo ključne elemente:

4. svibnja: nakon susreta predsjednika Erdogana i premijera Davutoglua, premijer je objavio javnosti odluku o svojoj ostavci na tu dužnost „po vlastitoj želji“;

12. svibnja: objavljene su izmjene Ustava Republike Turske, koje će, kako se očekuje, u vrlo skoro vrijeme od strane vladajuće političke snage – Stranke pravde i razvoja, u jednostranom formatu (bez razmatranja nadležnog vijeća) biti predane na razmatranje u Medžlis – državni parlament.

15. svibnja: planirano zasjedanje oporbene Nacionalističke stranke, na kojem će se pokušati smjeniti trenutačnog predsjednika stranke Devleta Bahçelija.

22. svibnja: izvanredno zasjedanje Stranke pravde i razvoja s ciljem izbora novog stranačkog predsjednika, a to u stvarnosti znači i novog premijera Turske. Ubrzo nakon toga bit će formirana i nova turska vlada.

Tijekom čitavog mjeseca – nastavlja se proces ukidanja zastupničkog imuniteta nizu zastupnika oporbenih stranaka. Prije svega se radi o zastupnicima prokurdske Stranke demokracija naroda. Međutim, taj proces se može proširiti i na glavnu oporbenu Narodno-republikansku stranku.

Neovisno o tome kojim se mislima rukovodio predsjednik Erdogan i o kojim se razmimoilaženjima između njega i premijera Davutoglua radilo u vrijeme njihovog svega dvadeset-mjesečnog zajedničkog rada, razvidno je, kako je donjeta odluka o nesvrhovitosti završne ustavne reforme s učešćem Ahmeta Davutoglua.

Razloga ime puno, međutim, ukoliko se pozorno sagleda, pronalazi im se jedan zajednički korijen. On se ogleda u načelno različitim pogledima predsjednika i premijera o tome, kako će se de facto rasporediti politička ravnoteža između dvojice ključnih osoba (i funkcija) države.

Sadašnja praksa u velikoj mjeri proturječi slovu i duhu postojećeg Ustava Turske iz 1982. godine, prema kojem je predsjednik države gotovo formalna figura, s ceremonijalnom ulogom, a zemlja je parlamentarna republika. To se promijenilo nakon prvih, u povijesti zemlje održanih predsjedničkih izbora 2014. godine. Formalno zadržavši svoju „stranačku iskaznicu br.1“, Erdogan je sačuvao poluge nadzora nad Strankom pravde i razvoja, uključno i njezino čelništvo, a sljedom toga i nad izvršnom vlašću zemlje (vladom).

A Ahmet Davutoglu, zauzevši fotelju stranačkog čelnika, a sukladno tome i premijera Turske, nije uspio ovladati svim punomoćima koja mu po sadašnjem ustavu pripadaju.

Nastojanja Davutoglua ogledala su se u mnogočemu: utjecaju na Erdoganove zamisli o usvajanju novog „građanskog“ ustava i prijelaza na predsjednički sustav; pokušajima uspostave nadzora nad najvišim stranačkim tijelom – Glavnim odborom Stranke pravde i razvoja (MKYK); u želji premještanja šefa Nacionalne obavještajne službe Hakana Fidana u Medžlis, formirajući s njim strateški savez; u nastojanjima, poslje neodržanih parlamentarnih izbora 7. lipnja 2015. godine, za dogovor o koaliciji s glavnom oporbenom strankom Narodno-republikanskom strankom; u suzdržanom odnosu prema uhićenju „profesure“, nesuglasne u odnosu na nasilno riješavanje kurdskog problema i td.

Pro-Erdoganovi mediji i komentatori direktno optužuju Ahmeta Hodžu (kako neslužbeno nazivaju premijera u ostavci i sveučilišnog profesora Davutoglua) za „zaigranost“ sa Zapadom s kojim se predjsednik Erdogan posljednjih godina ne uspijeva usuglasiti po nizu pitanja. Premijera optužuju za propast vanjsko-političkog smjera Turske, u velikoj mjeri skrojenog pod utjecajem profesora Davutoglua kao autora „Strateške dubine“ i neoosmanizma.

Međutim, posve je jasno kako predstojeća smjena premijera neće dovesti i do promjene smjera turske politike već će samo ubrzati transformaciju zemlje u konačan cilj – predsjedničku republiku. I upravo će se u tome ogledati glavna zadaća budućeg premijera, koji će Erdoganove zamisli morati i službeno provesti u djelo.

Upravo zbog te činjenice, analiza toga tko će zauzeti položaj premijera lišena je svakog smisla. Bio to Bekir Bozdag, Binali Yildrim, Mehmet Ali Shahin, Numan Kurtulmush, Mehmet Muezinoglu, Ismet Yilmaz ili Erdoganov zet Berat Albayrak, sve će se svesti na premijerov vazalski odnos prema predsjedniku Erdoganu.

Zato je važnije proanalizirati prve objavljene informacije o tome, kako bi u praksi trebala izgledati nova predsjednička republika po zamisli predsjednika Erdogana. Rukovodstvo države objavilo je sljedeći prijedlog izmjena ustava:

Predsjednik može biti član političke stranke (po sadašnjem ustavu to nije moguće).

Predsjednik neće biti samo državni poglavar već će obnašati i čelnu poziciju izvršne vlasti, provodeći zasjedanja kabineta ministara.

Predsjedniku će direktno biti potčinjeni Glavni stožer Oružanih snaga i Nacionalna obavještajna agencija – MIT. (U sadašnje vrijeme, po još važećem ustavu, oni se nalaze pod upravom predsjednika vlade).

Rok saziva Medžlisa (parlamenta) povisit će se na 5 godina.

Kako za usvajanje prijedloga izmjena ustava i njegovo davanje na referendum treba 330 glasova u Medžlisu, Stranci pravde i razvoja (koja ima 317 zastupnika) nužna je pomoć i drugih zastupnika. Razvidno je kako se na glavnu oporbenu snagu, Narodno-republikansku stranku, kao i prokurdsku Stranku demokracije naroda ne može računati, pa izvor potrebnih glasova treba tražiti u gore spomenutoj Nacionalističkoj stranci i njezinom sadašnjem čelniku Devletu Bahçeliju koji je, ne samo ideološki blizak Erdoganu već je i njegov tihi saveznik, koji, neovisno o oporbenoj retorici, osigurava vladajućoj stranci nužnu potporu. Također, ne treba zaboraviti i to, da će se dio fotelja u Medžlisu u vrlo skoro vrijeme osloboditi, nakon ukidanja punomoći nizu zastupnika osumnjičenih za veze sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana.

Upravo je to i razlog da državno vodstvo ulaže sve moguće napore kako ne bi dopustili provedbu izvanrednog zasjedanja Nacionalističke stranke zakazanog za 15. svibnja i smjenu Erdoganovog saveznika i čelnika te stranke Devleta Bahçelija. U svakom slučaju barem do tada, dok država ne dobije novog premijera tj. vladajuća stranka svog novog šefa. Ali čak i u slučaju da do smjene čelnog čovjeka Nacionalističke stranke i dođe, nju će neizbježno čekati unutarnji raskol koji će Erdoganovoj stranci ipak osigurati nužnih 13 glasova za održavanje referenduma o promjeni ustava.

Međutim, slobodno možemo reći kako bi Stranka pravde i razvoja, čak i da samostalno ima potrebnu dvotrećinsku većinu za izmjenu ustava (bez referenduma) od 367 zastupnika, svejedno opet dala narodu pravo na izjašnjavanje po tom pitanju, čime bi sebi osigurala dodatni legitimitet u očima međunarodne zajednice, a stavila „točku“ na bilo kakvu reakciju vojnog vrha (tipa državnog udara). Naravno, vladajuća stranka bi to učinila sukladno najnovijim istraživanjima javnog mišljenja, koji ne ostavljaju previše prostora za mogućnost njezinog poraza u predstojećem izražavanju svenarodne volje.