ZAŠTO KATAR ŽELI POPRAVITI ODNOSE S IRANOM

U nedavnoj analizi o novonastalom stanju u odnosima Turske s regionalnim igračima vezano za sirijski sukob, spomenuli smo bliske odnose koje Ankara održava s Katarom, kao i njezine sve složenije odnose s Rijadom kada su u pitanju načini riješavanja sirijske krize odnosno potpore pojedinim grupacijama na terenu i načinima na koji ih smjestiti u okvir tzv. umjerene sirijske oporbe (poveznica: http://geopolitika.news/analize/saudijski-obavjestajci-stanju-al-nusri/).

Puno bliskije odnose Ankare s Dohom nego Rijadom potvrđuje i činjenica, da je Doha na samom početku neuspjelog vojnog puča stala na stranu službenih državnih predstavnika u Ankari, izrazivši im bezuvjetnu potporu, za razliku od Rijada i UAE koji su kalkulirali, da bi Ankara kasnije čak izjavljivala o svojoj razočaranosti saudijskom ulogom u pokušaju prevrata, tvrdeći, kako posjeduje saznanja, da je Rijad već puno ranije znao o pripremi vojnog udara u Turskoj a o tome nije želio upozoriti vlasti u Ankari. A predsjednik Erdogan je tvrd političar koji dugo pamti i brzo djeluje.

Osim toga, Turska je prošle godine baš u Kataru otvorila svoju prvu inozemnu vojnu bazu, što su tada mnogi analitičari tumačili kao novi snažni pritisak na Iran u zoni Perzijskog zaljeva. Međutim, stanje na Bliskom istoku od tada se dubkom promijenilo.

Katar mijenja retoriku, da li i politiku?

Pozvat ću se na arapsku novinu „Rai al-Youm“ („Današnji pogled“) koja izlazi u Londonu. Ona je 14. rujna pisala o tome, kako je katarski emir Tamim telefonski razgovarao s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem, kojom prigodom je pozvao na uspostavu novog sustava međunarodnih odnosa u Perzijskom zaljevu, zasnovanom na dobrosusjedskim odnosima i uvažavajućem dijalogu. Također je predložio sebe u svojstvu posrednika u prevladavanju proturječja između Irana i država članica Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva, u kojem dominirajuću ulogu igra Saudijska Arabija.

Potez katarskog emira možemo protumačiti shvaćanjem Katara kako je saudijsko-iranski sukob došao do one točke opasnosti koja može ugroziti interese svih zemalja Perzijskog zaljeva i čitave regije, a isto tako ga možemo smjestiti u kontekst povratka Katara u visoku regionalnu politiku iz koje je odsutan u posljednje tri godine. Tamo je u međuvremenu dominirala Saudijska Arabija. Isto je proizišlo 2013. godine zbog stavova oca današnjeg katarskog emira Hamada ben Khakifa Al-Tanija, kada je 25. lipnja iste godine otvoreno pružio potporu palestinskom HAMAS-u i pojedinim terorističkim organizacijama u Siriji, što je izazvalo nezadovoljstvo Washingtona. SAD-u se nije svidjela ni aktivna potpora Katara panislamskom pokretu „Muslimanska braća“ i nastojanje Dohe da njegove pripadnike postavi na čelo svih država Bliskog istoka. Savez Katara i „Muslimanske braće“ izazvao je veliki sukob u odnosima Dohe i Rijada, gdje je potonji tu organizaciju smatrao svojom egzistencijalnom ugrozom.





Međutim, ne treba imati iluzije o katarskoj „svojevolji“ po pitanju bliskoistočne geopolitike. Doktrina „demokratskih promjena“ osmišljena je u Brookings Institution-u (sjedište u Washingtonu, SAD), a odobrena od Obamine administracije. Član uprave tog instituta je i katarski ministar vanjskih poslova šeik Jassim ben-Hamad, koji održava posebne odnose s američkim establišmentom. Ali događaji na Bliskom istoku nisu krenuli u željenom smjeru „islamodemokracije“ na čelu s „Muslimanskom braćom“ već je došlo do (još uvjek kontroliranog) kaosa i rata svih protiv svih.

Dolaskom na vlast u Dohi, sadašnji katarski emir Tamim je obustavio (barem javno) potporu džihadističkim organizacijama u Siriji, protjerao iz zemlje većinu arapskih političkih prognanika povezanih s „Muslimanskom braćom“ i završio sukob s Rijadom na miran način. Štoviše, Katar se priključio i saudijskoj vojnoj kampanji u Jemenu. To ne znači da je politički i interesni sukob dviju najmoćnijih arapskih zemalja Perzijskog zaljeva prestao. On je samo izgubio otovreni tj. javni karakter. Koliki je stupanj njihovog međusobnog povjerenja možda najbolje ilustrira izjava bivšeg katarskog emira Hamada britanskoj novini Independent 2005. godine. Tada je on, na upit novinara zašto ne zatvori baze SAD-a u Kataru kada već američki napad na Irak smatra agresijom, izjavio sljedeće: “Zato, što bi onda moja arapska braća (Saudijska Arabija, op.ZM.) okupirala moju državu!“

Evo još nekih pokazatelja o tome kako je mladi katarski emir u posljednje dvije godine proširio svoje odnose s SAD-om i EU: proširio je mrežu filijala zapadnih sveučilišta u Kataru; za povećanje imidža svoje zemlje Katar je u 2015. i 2016. godini povećao rashode za lobiranje i PR sa 764 tisuće na 3,34 milijuna dolara; Katar ima snažnu investicijsku nazočnost i u zapadnim državama EU, poglavito Francuskoj s kojom je do 2013. g. imao strateško partnerstvo, da bi se Francuska od tada, pod vodstvom Nicolasa Sarkozyja, okrenula Rijadu. Bez obzira na to, Katar danas u Francuskoj ima dionice u najjačim tvrtkama poput Total-a (7,5%), Lagardere (12%), Vinci (7%), Viola (5%), La Tanneure (85%).





Zbog poboljšanja svog imidža Katar je dosegnuo i strateško partnerstvo s SAD-om, koje se ogleda u odobrenju američkog Kongresa da se Kataru isporuče 72 lovačka zrakoplova F-15.

Što onda Katar želi?

Postavlja se logično pitanje, što onda Katar želi postići tražeći putove za normalizaciju odnosa s Iranom, a čemu se Rijad odlučno protivi? Katarska elita, kao što smo gore spomenuli, svjesna je stupnja rizika saudijsko-iranske konfrontacije.Samo ilustracije radi, podsjetit ćemo na prošlotjedni poziv iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija upućen islamskim zemljama za organizaciju međunarodnog islamskog nadzora nad hodočasnicima koji putuju u Mekku i Medinu, zbog saudijske nesposobnosti u organizaciji i pružanju sigurnosti (prošle godine u Mekki je poginulo više stotina hodočasnika, većinom iranskih). Pritom je Saudijsku Arabiju nazvao „prokletim drvetom“, a Rijad optužio da nastoji Iran „gurnuti na krvavu pučinu, isto kako je obitelj Al-Saud prije učinila sa Sirijom, Irakom, Libijom i Jemenom“. Odgovor Rijada je ubrzo stigao kroz riječi glvnog saudijskog muftije Abdela Aziza Al ash-Sheika, koji je kazao, kako Iranci niti nisu muslimani već „sinovi magije“ (poveznica: http://geopolitika.news/analize/promjene-vojno-politickih-elemenata-na-bliskom-istoku-sjevernoj-africi-od-5-11-rujna-2016/).

Optužba za nevjeru (qufre) za muslimana je najteža uvreda koja se teško oprašta. U slučaju rata dviju najvećih regionalnih država Katar bi se zasigurno našao u zoni bojevih djelovanja s po sebe nepredvidljivim i teškim posljedicama, a jedna od njih je, osim mogućeg razaranja, svakako i blokada izvoza katarskog plina, koja bi imala goleme gospodarske i socijalne posljedice.

Osim toga, Katar je svjesan i „slijepog tunela“ u koji je ušla saudijska vojna intervencija u Jemenu, gdje se već godinu i pol dana ratovanja nije pomaklo s „mrtve točke“ u sukobu arapske koalicije sa šijtima-hutima koji podupiru bivšeg svrgnutog predsjednika Saleha. Nedavno su u Jemenu poginula još trojica katarskih vojnika.

I, konačno, na novi smjer katarskog emira nedvojbeno je utjecala promjena smjera njegovog velikog regionalnog i strateškog saveznika – Turske. Dogovor Turske s Rusijom i Iranom oko sukoba u Siriji i prijelaz Ankare s potpore oporbi u Aleppu na riješenje problema sa sirijskim Kurdima izazvalo je nemir u Dohi. Dvije zemlje su donedavno, preko pokreta „Muslimanska braća“, imale identične ciljeve glede smijena režima u Egiptu, Siriji i Libiji, a već smo spomenuli i prošle jeseni otvorenu tursku vojnu bazu u Kataru. Sve je to zajedno nedvojbeno utjecalo na pokušaj Katara da zauzme položaj medijatora za popravak odnosa između sunita i šijta u sve eksplozivnijoj bliskoistočnoj regiji.

Jer ono što sa sigurnošću možemo reći je sljedeće: ni Turskoj ni Kataru (i ne samo njima) ne odgovara pretvaranje regije u totalno kaotično i krvavo bojno polje svih sa svima, uz opasno rivalstvo u regiju vojno penetriranih SAD-a i Rusije. Turskoj u tom slučaju prijeti i teritorijalna dezintegracija zbog regionalnog kurdskog čimbenika koji bi se u takvom scenariju sveopćeg kaosa nedvojbeno homogenizirao. On danas ukupno broji i više nego respektabilnih 30-ak milijuna stanovnika, već sada dobro naoružanih i, što je još važnije, nikad motiviranijih za uspostavu vlastite kompaktne teritorijalne jedinice s elementima državnosti. O rizicima koji prijete Kataru već smo gore napisali.

Jesu li elite dviju zemalja, neovisno o njihovim nedvojbenim željama za strateškom suradnjom sa Zapadom, spremne ginuti za tuđe projekcije i geopolitičke planove, ne bih se složio. Danas je došlo vrijeme kada je nemoguće djelovati u tišini, iza kulisa, i kada se manje više sve zna. Svi su planovi i strategije već odavno otkrivene. U takvim okolnostima, političke elite kojima je stalo do interesa svojih naroda i zemalja, teško da te interese mogu povezeti s krvlju i prašinom koje se podižu iz ruševina svojih gradova, ma kolika im se donorstva i beneficije iz svjetskih središta moći nakon toga nudila.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like