Zaoštravanje sukoba Rusije i SAD-a u Crnom moru

Poluotok Krim, u vrijeme dok je još bio u sastavu ukrajinske države, bio je veliki predmet interesa NATO saveza, koji je posredstvom ukrajinske vojske (čak i u vrijeme vladavine Viktora Janukoviča!) tamo postupno stvarao zajedničke punktove buduće operativne suradnje – poput onih usmjerenih na stvaranje zajedničkih postrojbi za brzo djelovanje. Brzi kombinirani vojno-politički ulazak Rusije na Krim, čim je postalo jasno kako će državni prevrat u Kijevu završiti protivno njezinim interesima (za koji se ona, očito, puno ranije pripremila), poremetio je NATO-ove planove koji su za cilj imali izbacivanje ruske pomorske baze iz Sevastopolja i prije isteka potpisanog ugovora do 2030. godine (ugovor je s ruskom stranom, u ime Ukrajine, produžio Viktor Janukovič). Rusi su znali kako će rušenjem Janukoviča i taj ugovor (bez obzira na njegovu međunarodno-pravnu utemeljenost) doći pod udar novih ukrajinskih vlasti i to nisu mogli dopustiti zbog svojih nacionalnih interesa. Daljnji scenarij je dobro poznat: Krim je ušao u sastav Ruske Federacije, a NATO je ostao kratkih rukava „bez ispaljenog metka“, kojeg su, naravno, trebali „ispaliti“ brojni i dobro naoružani ukrajinski vojnici stacionirani u svojim vojarnama diljem Krima, a do čega nije došlo (čime je vjerojatno i spriječen totalni kaos s nesagledivim globalnim posljedicama) već su čitave postrojbe ukrajinske vojske, uključujući i glavninu pomorske flote, prešle na stranu ruskih oružanih snaga, a oni koji to nisu željeli slobodno su se mogli vratiti u Ukrajinu.

NATO se usmjerio prema Odesi, ali ni to nije rješenje

U takvim okolnostima NATO savez (prije svega SAD) svoje je projekcije prebacio zapadnije, prema ukrajinskoj luci Odesa, ali tamo se susreće s nizom problema: od infrastrukturnih, političko-sigurnosnih (radi se o većinski rusofonoj regiji s duboko ukorijenjenim povijesnim vezama s Rusijom) ali i geografskih (Krim je jednostavno preblizu, da bi bilo kakva buduća velika pomorska baza NATO saveza u Odesi imala strateškog smisla jer bi bila odveć izložena ruskim ofenzivnim sustavima, a time i teško obranjiva).

Kako Ukrajina zbog niza okolnosti formalno još dugo neće postati članica NATO saveza, ukrajinski sukob SAD želi iskoristi za povećanje vojno-pomorskih efektiva NATO saveza u Crnom moru kroz svoje tamošnje članice. Nije zgoreg podsjetiti i na riječi turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Chavushoglua od prije nekoliko mjeseci na sastanku u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, kada je upozorio kako taj vojni savez mora nešto žurno poduzeti ako ne želi da se Crno more u potpunosti pretvori u „rusko jezero“. Imao je, naravno, u vidu Krimski poluotok i njegovu golemu stratešku važnost, ne samo za ovladavanje crnomorskim akvatorijem već i kao prirodnu vojnu bazu i svojevrsni „nosač zrakoplova“ za ruske vojne akcije na Bliskom istoku, ali i u EU. Krim je u vrlo kratkom vremenu postao snažna ruska utvrda s dislociranim suvremenim višenamjenskim zrakoplovima i bombarderima, raketnim sustavima – poput moćnog obalnog raketnog sustava „Bastion“, a u kolovozu se instaliraju i novi PZO sustavi S-400 „Triumf“ umjesto starijih S-300. Pritom je respektabilna Crnomorska flota dodatno osnažena novim suvremenim brodovima i podmornicama.

Naravno da je NATO sve to znao i bez riječi turskog ministra, ali one su mu bile potrebne kao nužna politička dimenzija u opravdavanju svojih budućih vojnih poteza usmjerenih protiv „ruske agresije“.

NATO se „može osloniti“ na Tursku, Bugarsku i Rumunjsku





Na netom završenom summitu NATO-a u Varšavi jačanje pomorskih efektiva tog saveza u Crnom moru bilo je jedno o važnijih pitanja. Taj savez u svom članstvu, osim Turske kao crnomorske zemlje, u toj regiji ima još dvije države – Rumunjsku i Bugarsku. Turska pomorska flota je golemom većinom bazirana na području istočnog Sredozemlja i nema potrebnu operativnu rastezljivost na Crno more. A Rumunjska i Bugarska su presiromašne zemlje da bi mogle kvalitativno modernizirati svoje skromne postojeće pomorske snage.

U takvim okolnostima, vrlo znakovite su riječi bugarskog premijera Borisa (Bojka) Borisova izrečene na spomenutom varšavskom summitu da bi on „puno radije gledao kako Crnim morem plove jahte, nego vojni brodovi“. Naravno, nitko ne sumnja u njegovo savezništvo sa Zapadom, ali u ovom se slučaju bugarski premijer primarno rukovodi nacionalnim interesima svoje siromašne zemlje koja od turizma ostvaruje vrlo bitne prihode za svoj proračun, a još uvijek otvorenim drži opcije oko ruskih plinovoda čin se za to stvore potrebni politički preduvjeti, pravilno iščitavajući aktualne turske izjave o mogućoj obnovi plinovoda „Turski tok“. Slučajno ili ne, bugarsko odbijanje sudjelovanja u raspravi oko pitanja jačanja NATO efektiva u Crnom moru pod obrazloženjem kako „ne želi rat u regiji“, rezultiralo je odgađanjem donošenja odluke koje je ostavljeno za neko buduće vrijeme. I to usprkos tome što su NATO i Ukrajina (kao gost summita) prethodno izrazili zajedničku zabrinutost zbog ruskih planova usmjerenih ka povećavanju vojnih snaga u tom akvatoriju. I nije to bio jedini slučaj nesporazuma između članica NATO saveza po pitanju njegovih daljnjih poteza u odnosu prema Rusiji, usprkos izvana izražavanom jedinstvu i čvrstoći, ali to je već neka druga tema.

A na temu opasnog sukoba SAD-Rusija u Crnom moru oglasila se početkom srpnja i američka analitička tvrtka Stratfor, upozorenjem kako će Rusija imati posla s češćim ulascima NATO-a u Crno more zbog njegovog pojačanog interesa za tu regiju. Stratfor prosuđuje kako će se borba za utjecaj u crnomorskoj regiji „nesumnjivo zaoštriti“. Ravnoteža snaga, navodi se dalje, promijenjena je „otkako je Krim ušao u sastav Ruske Federacije“, a Ukrajina „istisnuta iz arene“. „Međutim, strateška važnost tog akvatorija porasla je u očima NATO-a, koji stremi osnažiti politiku blokiranja Rusije u Europi“, navodi Stratfor.





Stratfor o budućim koracima NATO-a u Crnom moru

U izvješću Stratfora se također kaže kako NATO mora uvažavati Konvenciju Montreux iz 1936. godine, koja ograničava tonažu, broj i vrijeme boravka (21 dan) u Crnom moru vojnih brodova država izvan crnomorske regije. U izvješću se navodi, kako sve države NATO-a koje imaju izlaz na Crno more nisu spremne podržati planove tog saveza u regiji. I dok Rumunjsku označavaju kao tvrdog pristašu NATO-ovih planova, Stratfor prosuđuje kako bi Bugarska i Turska mogle biti više suzdržane, ne želeći neprijateljstvo s Rusijom. Kaže se kako Ankara upravo zadnjih tjedana nastoji normalizirati odnose s Moskvom. Stratforovi analitičari smatraju kako Moskva ustvari više ne može računati na Konvenciju Montreux jer će NATO tražiti načine zaobilaženja njezinih ograničenja kako bi osigurao vodstvo svojih pomorskih snaga u regiji, ali dodaje kako položaj Rusije na Krimskom poluotoku Rusiji daje ozbiljnu prednost pred NATO savezom.

Bilo kako bilo, nakon varšavskog summita NATO nedvojbeno postavlja Rusiju u ulogu svog glavnog neprijatelja iako se to izrijekom tako ne kaže. Jer, ako Rusija više nije partner, a bez nje ne može biti riječi o europskoj sigurnosti (kako navodi i sam NATO), tada možemo postaviti logično pitanje – a što je onda Rusija za NATO (Zapad)? Možemo slobodno konstatirati i sljedeće: Rusija je za NATO bila partner sve vrijeme od raspada SSSR-a dok se taj vojni savez neometano širio na istok i u svoj sastav usisivao više-manje sve zemlje uz zapadne ruske granice – negdašnje članice Varšavskog ugovora. Sada, kada je proširenje završeno, partnerstvo s Rusijom više nije nužno. Upravo suprotno. Otvaranjem ukrajinske krize (za koju se u startu znalo da ne može još dugo godina, a možda i nikada ući u sastav NATO-a), ta je zemlja pretvorena u prvu stvarnu i neposrednu bojišnicu između SAD-a i Rusije nakon Drugog svjetskog rata, upravo pred vratima Moskve.

Sve uži kanali međusobne komunikacije između NATO-a i Rusije više-manje zamagljuju oči široj javnosti u smislu kako se eto ipak nešto još pokušava riješiti političkim putem. Jedan od tih kanala je i najnoviji, nakon dvije godine prekida obnovljeni, sastanak Vijeća NATO-Rusija održan u Bruxellesu. A tamo je jedna od glavnih tema upravo bila ova naša današnja – Crno more.

Ruski predstavnik pri NATO savezu Aleksandar Gruško upozorio je Savez na negativne posljedice njegovih vojnih aktivnosti u crnomorskoj regiji koje će destabilizirati stanje.

Hoće li politika na Istoku i Zapadu ipak uspjeti nadjačati sve glasnije bubnjeve rata u rukama sve moćnijih vojnih struktura, ostaje za vidjeti. Za sada se stječe dojam kako snaga glasa politike ipak sve više slabi.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like