Za dva egipatska otoka Saudijci će sagraditi most preko Crvenog mora?

U drevna vremena Mojsije je uz pomoć Božje ruke izveo izraelski narod iz egipatskog ropstva, prevevši ga po dnu Crvenog mora prema „obećanoj zemlji“, a danas saudijski kralj Salman želi „rukom novca“ to isto more – premostiti.

Nedavni posjet saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza Al-Sauda Arapskoj Republici Egipat završio je „prodajom“ dvaju otoka – Tinara i Sanafira (nalaze se na ulazu u strateški važan zaljev Akaba između Sinaja i Arapskog poluotoka, vidi slike) Kraljevini Saudijskoj Arabiji. Naš novi portal Geopolitika.news već je ranije proanalizirao čitav događaj i izvijestio o gnjevu mnogih Egipćana, koji su taj čin proglasili izdajom nacionalnih interesa.

A kako bi u javnosti pokušao neutralizirati više-manje opravdano nezadovoljstvo svojih građana, ljutih zbog gostiju koji su im došli u posjet da bi potom sa sobom odnijeli komad egipatske zemlje, tamošnji predsjednik Abdel Fattah al-Sisi počeo je sa širokom reklamnom kampanjom vezanom uz izgradnju velikog mosta preko Crvenog mora, a koje će Rijad graditi preko dva upravo dobivena otoka.

Međutim, kad je riječ o tom megaprojektu treba istaknuti kako ovo nije prvi put da se spominje izgradnja tog mosta. Ona se povremeno izdiže na površinu još od prošlog stoljeća, pri čemu su razmatrane varijante mosta, od automobilskog, preko željezničkog do „mješovitog“. Najnoviji „stari“ projekti ukazuju da bi most trebao biti dug od 15 do 30 kilometara, a bio bi visok 100 metara. Gradio bi se 7 godina, a okvirna cijena projekta iznosi 3 do 4 milijarde dolara. Prvi razgovori o izgradnji počeli su još 1988. godine, kada je Saudijska Arabija iznijela svoje pretenzije na spomenuta dva otoka te tadašnjem egipatskom predsjedniku Hosniju Mubaraku izrazila želju za gradnjom mosta. No, Hosni Mubarak je 2006. odbacio saudijski prijedlog, pozivajući se na štetne ekološke posljedice koje bi imao po morske grebene i tamošnji živi svijet. Nakon toga su dvije države započele intenzivnije diplomatske pregovore glede utvrđivanja suvereniteta nad otocima Tinar i Sanafir.

I Izrael uključen u odluku Kaira…

Sadašnja inicijativa o gradnji mosta usljedila je nakon 11. kruga šestogodišnjih pregovora, o toj, za Kairo izuzetno delikatnoj temi, koja svoju težinu vuče još iz doba egipatskih ratova sa susjednim Izraelom. Strateški značaj spornih otoka ogleda se u činjenici, da se s njih nadzire promet brodova iz Aqabskog zaljeva (ime je dobio prema jordanskom gradu Aqaba na krajnjem sjeveru zaljeva), ili Eilatskog zaljeva, kako ga nazivaju Izraelci po svom gradu Eilatu, u akvatorij Crvenog mora. Na Aqabski zaljev izlaz imaju četiri države: Egipat, Izrael, Jordan i Saudijska Arabija. Upravo je nastojanja egipatskog predsjednika Nasera iz 1967. godine da te otoke iskoristiti za blokiranje prolaza izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac (kako bi izolirao grad Eilat), Izraelu bio jedan od glavnih povoda za preventivne udare u Šestodnevnom ratu. Nakon tog rata otoci su došli pod izraelsku okupaciju koja je trajala do potpisivanja mirovnog sporazuma između dviju država u američkom Camp Davidu 1979. godine, i kojim je Tiranski tjesnac proglašen međunarodnim vodama. Egipat je suverenitet nad tim otocima vratio 1982. godine, ali se u Tiranu sve do danas nalazi baza Multinacionalnih snaga za nadzor (Multinational Force and Observers).





Zbog navedenog nije teško zaključiti kako je najnoviju „prodaju“ otoka (i prije završetka službenih pregovora između Kaira i Rijada) Saudijska Arabija ostvarila iskorištavajući teško gospodarsko, financijsko i sigurnosno stanje u Egiptu (ugražavaju ga različiti ekstremistički elementi i islamističke terorističke organizacije koje u većoj ili manjoj mjeri sponzoriraju Rijad, Doha (Katar) i Ankara (Turska).

Među današnjim oštrim kritičarima egipatskih vlasti zbog predaje otoka je i tamošnji ogranak moćne (u Egiptu zabranjene) panislamske organizacije Muslimanska braća (trenutačna baza i glavni sponzor organizacije, nakon zahlađenja odnosa s Rijadom, je Doha). Međutim, treba podsjetiti da se upravo Mohamed Mursi – čelnik egipatskog ogranka Muslimanske braće koji u zatvoru služi doživotnu kaznu zbog špijunaže u korist Katara – dok je bio egipatski predsjednik, izabran na valu tamošnjeg „arapskog proljeća“, založio za predaju spornih otoka Saudijcima. Zanimljiv je i podatak da je upravo ta činjenica bila jedan od krimena koji je egipatsko tužiteljstvo Mursiju stavljalo na teret, a da bi ubrzo nakon toga „nekim čudom“ iščezla.

Međutim, najavljeni projekt izgradnje mosta podvrgava se i logičnim kritikama, koje se, u prvom redu odnose na gospodarski aspekt, dok s političke točke gledišta gradnja mosta ne ugrožava u Camp Davidu uglavljene sporazume između Egipta i Izraela (kako to sada govore pojedini egipatski političari). Naime, saudijska strana se obvezala poštovati sve obveze koje je sporazumom na sebe preuzeo Egipat. Rijad jamči pravo slobode plovidbe brodova, a zadržao bi se i postojeći američko-egipatski kontingent mirovnih snaga. Zbog toga je gotovo nemoguće da bi realizacija projekta dovela do narušavanja postojeće vojne ravnoteže u tom dijelu Bliskog istoka.





Do sada nijedna država iz tog područja nije dala bilo kakvo službeno priopćenje o svom eventualnom protivljenju izgradnji mosta (osim Sudana koji je, na tragu predaje dvaju otoka Saudijcima, iznova pokrenuo stari teritorijalni spor s Egiptom oko dijela egipatskog obalnog područja uz Crveno more). Čak je i Izrael na predaju otoka Saudijcima (kao i na gradnju mosta) reagirao prilično prijateljski, uz uobičajene izjave kako se to još izučava u nadležnim ministarstvima, nakon čega će zauzeti konačni službeni stav. Istina je, međutim, da je Kairo još prije donošenja tih odluka (koje, istini za volju, još mora odobriti egipatski parlament) po tom pitanju tijesno surađivao s Tel Avivom i da čitava stvar nije donesena ad hoc.

S geostrateške točke gledišta, naravno da bi Saudijska Arabija dobivanjem suvereniteta nad dvama otocima mogla zatvoriti ulaz u Aqabski zaljev, ali je isto tako jasno da se ona ne bi upuštala u tako velik i skup infrastrukturni projekt da ima i najmanje primisli ići na takav korak. I to usprkos činjenici da Rijad i Tel Aviv još uvjek nemaju uspostavljene diplomatske odnose, a što je rezultat neriješenog palestinskog pitanja (na čemu inzistira Saudijska Arabija). Međutim, dvije zemlje već dugo vremena i te kako dobro surađuju sporednim kanalima, bilo političko-obavještajnog tipa, bilo uspostavljenim trgovinskim odnosima posrednim putem.

A kada već spominjemo gospodarstvo, izgradnja mosta olakšala bi trgovinsku razmjenu između Egipta i Saudijske Arabije, ali se postavlja pitanje koliko je njihov dvostrani trgovinski odnos značajan da bi čitav projekt u konačnici bio isplativ. A prema procjeni brojnih analitičara, on nije takav da bi most trebalo graditi. Ako tome pridodamo i sigurnosni aspekt na poluotoku Sinaju (koji je za današnji Egipat ishodište nestabilnosti i terorizma), potencijalna opasnost plus financijska neisplativost jasno ukazuju da gradnja mosta nije isplativa. Međutim, zagovaratelji izgradnje kao pozitivan aspekt dodaju i kategorije poput religije, jer bi most pozicionirao Egipat kao tranzitnu državu između sjevernoafričkih muslimanskih zemalja i sjedišta islamske religije u Meki i Medini (Saudijska Arabija), u vrijeme hodočašća – hadža (ali to je ipak sfera teorije jer se većina hodočasnika ipak koristi uslugama zračnog prijevoza).

Saudijci se drže načela „obećaj, ali ne izvrši“

Ali izgradnja mosta ipak rješava dva problema: provo, kompenzira odluku predsjednika al-Sisija da preda suverenitet nad otocima susjednoj državi; i drugo, Rijad je Kairu izgradnjom obećao otvaranje najmanje 320 tisuća radnih mjesta tijekom sljedećih pet godina, i to prije svega za stanovnike Sinajskog poluotoka, što je vrlo važno zbog njihove velike izloženosti islamističkoj radikalizaciji, uspješnoj zbog teškog gospodarskog i socijalnog stanja na poluotoku. Zbog toga je tamošnje stanovništvo sklono i različitim oblicima kriminalnih aktivnosti i šverca, ne samo komercijalne robe već i narkotika te oružja za pojas Gaze pod palestinskom samoupravom.

Nastojanja egipatskih vlasti da silom uguše terorističke i druge njima bliske kriminalne organizacije vojnim putem doživjela su fijasko, a otud i proizlazi prilično dugo razdoblje predviđeno za završetak izgradnje mosta, čak 7 godina.

Ali općenito, egipatskom predsjedniku danas nitko sa sigurnošću ne jamči kako će on iz dogovora sa saudijskim kraljem na kraju za sebe izvući političke dividende. O tome svjedoči i raskol koji je njegova odluka unijela u Visoko vijeće oružanih snaga Egipta, koji je većinom glasova predložio predsjedniku al-Sisiju da se suzdrži od predaje otoka Saudijskoj Arabiji (al-Sisi je upravo, kao bivši maršal, proizvod vojske koja je s vlasti skinula islamista Muhameda Mursija). Nije zgoreg podsjetiti i na to da je i bivši egipatski predsjednik Naser svoju političku karijeru započeo upravo borbom za nacionalizaciju Sueskog kanala, a ne obratno. Egipćani su zapravo, iako Arapi, nacionalno izgrađen i samosvjesan narod koji je svoj identitet izgradio na spoju drevnog i bogatog kulturno-povijesnog nasljeđa faraonskih vremena, i puno kasnije pristigle arapske kulture i islamskog identiteta. Upravo zbog osjećaja nacionalnog ponosa (puno razvijenijeg negoli u ostalih arapskih država, s izuzetkom, možda, Sirije), kao i činjenice da je Egipat uvIjek bio, a i dalje je (usprkos velikih financijskih problema) uz Saudijsku Arabiju vođa ukupnog arapskog svijeta, revolucija „arapskog proljeća“ tamo nije dala rezultate koji bi doveli do rastakanja njegove državnosti, kako se to dogodilo s Libijom i Irakom.

Zbog svega toga saudijski novac u čitavoj ovoj priči možda i neće biti presudan čimbenik. Egipat, koji ima 80 milijuna stanovnika, o čijim interesima proteklih pola stoljeća brigu vodi najviše njegova snažna vojska, zasigurno će po ovom pitanju imati još toga za reći. Osim toga i sami se Saudijci, svjesni svoje financijske moći, u ostvarivanju proširenja svog regionalnog utjecaja često „razbacuju“ najavama o različitim infrastrukturnim projektima globalnoga tipa, poput transafričke željeznice s mostom preko tjesnaca Bab-el-Mandeb, ili, kao alternativa za Perzijski zaljev, logističke infrastrukture preko jemenskog Hadramauta (povijesne regije na jugu Arapskog poluotoka uzduž Adenskog zaljeva, u Indijskom oceanu, koja ide prema istoku sve do omanskog Dhofara).

U stvarnosti, od svih tih glasnih Rijadovih objava nema ništa konkretno pa se sve skupa svodi na njegove taktičke poteze po načelu „obećati, ali ne izvršiti“. U svakom slučaju, vrijeme će vrlo brzo pokazati hoće li most preko Crvenog mora ugledati danje svjetlo.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like