Panika u Europi i Francuskoj i otvoreno pismo Macronu
Zoran Meter
Bez ikakvog straha u pogrešku, i vojni udar u Nigeru i one prethodne u Burkini Faso i Maliju, kao i aktualne procese u Čadu, Srednjoafričkoj Republici i drugdje diljem Afrike možemo smatrati drugim protukolonijalnim ratom. Jer nakon onog prvog, iz druge polovice XX. stoljeća, uspostavljen je neokolonijalizam koji se nije previše razlikovao od prethodnog mračnog razdoblja, barem u smislu da bi siromašnim Afrikancima omogućio razvoj sukladan afričkim prirodnim bogatstvima, već im je samo generirao nove i nove dugove i poniženja
Niger, 26-milijunska država s najmlađom populacijom na svijetu (s prosjekom od 14,8 godina), smješten u zapadnoj Africi bez izlaza na more, djelom u Sahari, dijelom u Sahelu, koji graniči na sjeverozapadu s Alžirom, na sjeveru s Libijom, na istoku s Čadom, na jugu s Nigerijom, na zapadu s Malijem te na jugozapadu s Beninom i Burkinom Faso – posljednjih je dana u središtu pozornosti svjetske politike i medija koji se međunarodnom politikom ozbiljno bave. Usudio bih se reći čak i više nego posljednjih godinu i pol dana sveprisutna Ukrajina – posve sigurno ne bez razloga.
Dovoljno je kazati kako bivši zapovjednik NATO snaga u Europi, umirovljeni admiral američke mornarice James Stavridis smatra kako bi situacija u Nigeru mogla eskalirati u rat punih razmjera na afričkom kontinentu i da za to postoji potencijal.
A koji su to razlozi za ovakav iznenadni interes za vjerojatno najsiromašniju zemlju svijeta, pritom neobično bogatu strateškim rudnim bogatstvima, odgovor ću pokušati ponuditi kroz ovu analizu. Krenimo redom:
U Nigeru, siromašnoj državi prebogatoj strateški važnim prirodnim rudama, poput urana, olova i zlata, ali i rijetkih zemnih metala nužnih za razvoj visokotehnoloških sektora, 26. srpnja izveden je vojni udar u kojem je svrgnut prvi civilni predsjednik te zemlje Mohamed Bazuma, bivši učitelj i pripadnik arapske manjine, izabran na tu dužnost 2021. godine. Njegovu prozapadnu vladu zamijenio je tim generala Abdurakhmana Tchianija, koji se proglasio predsjednikom Nacionalnog vijeća za spas domovine.
Nestabilna regija
Ovo je osmi državni udar u zapadnoj i središnjoj Africi od 2020. godine što ukazuje na krhkost i političku nestabilnost te regije.
Svrgavanjem Bazuma zadan je snažan udarac interesima Francuske i Sjedinjenih Država u Africi, jer se, između ostalog (ekonomskih i energetskih interesa o čemu nešto više kasnije) neizbježno očekuje – kao i u slučaju susjednih Malija i Burkine Faso, ili pak Gvineje i Srednjoafričke Republike – snažno približavanje Nigera Rusiji. Pritom ne bi nikoga iznenadilo da se Niger zahvali i da, poput Malija, pošalje francuske i američke trupe iz svoje zemlje u matične domovine.
Mali je prije nekoliko dana proveo i referendum na kojem su građani većinom glasova odbacili francuski jezik kao službeni, dok je Burkina Faso raskinula sve vojne i sigurnosne veze s Francuskom.
Ruska uloga
Vojni udar, znakovito, izvršen je baš u vrijeme Summita Russia-Africa u Sankt Peterburgu. Ruski državni vrh niti jednom ga riječju nije podržao, ali niti osudio. Moskva je, razumije se, na početku bila vrlo oprezna, svjesna kako u slučaju problema s održavanjem nove vlasti tj. neuspjeha puča može samo izgubiti ako se izravnije uplete. Ali definitivno joj je godilo i još joj uvijek godi snažno prorusko raspoloženje nigerskih građana, koji pak u golemoj većini podržavaju vojni udar u svojoj zemlji.
Zato, kako u međuvremenu postaje sve jasnije da će vojni udar ipak uroditi plodom po njegove pokretače, stižu i sve češće poruke službene Moskve o njenom protivljenju bilo kakvom stranom vojnom miješanju u unutarnje stvari Nigera bilo do strane njemu susjednih zemalja, bilo od zapadnih sila ili pak njihove kombinacije.
Drugi protukolonijalni rat, a ne vojni udar
Upravo zbog snažne građanske potpore svrgavanju donedavnog predsjednika teško je govoriti o klasičnom vojnom udaru u Nigeru iako se to dominantno provlači kroz svjetske medije i izjave političara. Pravilnije bi bilo upotrebljavati termin „revolucija“ s obzirom na široku potporu, koja je, osim toga, pokrenuta prilično homogenom grupom 60-ak najviših vojnih časnika koji se međusobno dobro poznaju i što zapravo najviše i jamči uspjeh samoga prevrata (ili revolucije) i njegov uspješan otpor vanjskim pritiscima (s obzirom kako onih unutarnjih zapravo ima vrlo malo. Svoju odanost novim vojnim vlastima građani su iskazali masovnim skupovima, što pred francuskim veleposlanstvom, što na nacionalnom nogometnom stadionu po terenu kojeg su pred euforičnim građanima na tribinama ponosno prodefilirali vojni časnici – preciznije – novi državni vrh te zemlje.
Vojni udar u Nigeru može se promatrati i u još širem kontekstu – kroz aktualne procese koji su zahvatili ne samo afrički kontinent, već i čitav tzv. Globalni jug. On je „podigao glavu“ kao nikada dosada – uvidjevši svoju veliku priliku u rađanju multipoolarnog svijeta u novom velikom geopolitičkom sukobu između združenog Zapada (predvođenog SAD-om) i Istoka (Kine i Rusije).
Zato bez ikakvog straha u pogrešku, i revoluciju (vojni udar) u Nigeru – uključujući i one prethodne u Burkini Faso i Maliju, kao i političke i društvene procese u Čadu, Srednjoafričkoj Republici i drugdje diljem Afrike – možemo promatrati kao svojevrsni drugi protukolonijalni rat.
Onog prvog – pokrenutog tijekom poslijeratnih godina u drugoj polovici XX. stoljeća i kojeg je obilato pomagao tadašnji SSSR (odatle korijen i vuku sadašnje simpatije Afrikanaca prema Rusiji i Rusima), koji je afričkim zemljama najvećim dijelom donio samo formalnu slobodu – vrlo brzo, a poglavito nakon raspada tzv. soc-lagera na čelu sa SSSR-om zamijenila je moderna verzija kolonijalizma, tzv. neokolonijalizam.
U njemu negdašnje kolonije nisu niti dobile stvarnu priliku sa ostvarivanje punine mogućnosti svog razvoja temeljenog na golemim afričkim prirodnim bogatstvima. Naime, ona su u isto tako golemim količinama gotovo besplatno završavala u rukama od tada već demokratskih a ne kolonijalnih sila, koje se, međutim, nisu željele olako riješiti onoga što im zapravo i izgradilo bogatstvo njihovih društava, a onda osiguralo i političku moć. Najbolje je podsjetiti kako su goleme količine nigerskog urana i olova praktički besplatno završavale u Francuskoj, i da Niger osigurava preko 30% urana za francusku nuklearnu industriju (izvoz urana u Francusku nove vojne vlasti Nigera odmah su zabranile).
U tom su smislu, kombinacijom poluga svoje financijske moći i međunarodnih institucija pod svojim nadzorom s jedne, i vještog političko-obavještajnog spletkarenja potpomognutog intervencionističkim vojnim snagama kada je god to bilo potrebno (SAD u svojim vojnim bazama diljem Afrike trenutačno imaju 6 000 vojnika) – zapadne sile zadržale dominantni utjecaj u mnogim afričkim državama sve do današnjih dana.
Taj je utjecaj najprije snažno počela ugrožavati Kina od početka 21. stoljeća svojim dinamičnim ekonomskim i investicijskim ulaskom u regiju, a od prije nekoliko godina sve se vidljivije u igru počela vraćati i već skoro zaboravljena Rusija, što se najbolje vidjelo kroz njenu aktivnu igru u postrevolucionarnoj Libiji, Čadu i Srednjoafričkoj Republici, uz tradicionalno dobre odnose s brojnim afričkim zemljama – od Alžira, Egipta, Etiopije, Ugande do JAR-a. Vjerovali ili ne, najveći broj afričkih država danas ima sklopljene vojne ugovore s Rusijom, a Rusija trenutačno zauzima čak 40% ukupnog vojnog tržišta na „crnom kontinentu“.
Zvono za uzbunu
Zato i ne čudi da se u Nigeru, poput Malija i Burkine Fasso nešto ranije, sada u rukama građana koji slave svrgavanje svog prvog civilnog predsjednika često uočavaju ruske zastave što je bilo pravo zvono za uzbunu na Zapadu koji dobro zna i za utjecaj i ulogu ruske paravojne organizacije Wagner ne samo kroz ukrajinski rat, već i otprije – diljem Afrike.
Problem je i u tome što je Niger do sada bio najvjerniji saveznik Zapada u Sahelu. SAD je, zahvaljujući vojnoj bazi uspostavljenoj 2018., koristio tu zemlju kao vitalnu polugu za kontrolu Sahela i Sjeverne Afrike.
Victoria Nuland osvanula u Nigeru
Međutim, sada već postaje jasno kako od vanjske vojne intervencije u Nigeru (barem za sada) neće biti ništa, usprkos oštrim najavama da će se upravo to dogoditi ako vojna hunta na vlast odmah ne vrati svrgnutog predsjednika. Takve su prijetnje nigerskim generalima proteklih dana stizale kako od strane službenog Pariza, tako i Ekonomske zajednice zapadne Afrike (ECOWAS) – koju čine15-ak država regije uključujući i „odmetnute“ Burkinu Faso, Mali i sada Niger.
Zapravo, jedina ozbiljna i vojno snažna država u toj organizaciji je Nigerija s populacijom većom od 200 milijuna ljudi i dovoljno dobrim odnosima sa SAD-om. Međutim, Senat Nigerije je prije tri dana donio odluku kojom se protivi uporabi vojne sile u susjednom Nigeru. S druge strane Francuzi već odavno samostalno u vojnim smislu u Africi nisu u stanju ništa napraviti, pa je vojna opcija za Niger sve manje vjerojatna, prije svega zbog odlučnog stava samih Nigeraca i njihovog vojnog vrha da će bilo kakvoj intervenciji jedinstveno suprotstaviti. U tome su im pomoći odlučile i Burkina Faso i Mali.
Dakle, eventualna vojna intervencija u Nigeru mogla bi zapaliti veliki rat u srcu Afrike koji je malo kome u interesu, pa čak i SAD-u bez kojeg bi intervencionističke snage, tko god ih činio, teško uspjele u svom naumu. Naime, Washington je sada primarno zauzet ukrajinskim ratom i rastućom napetosti u Indopacifiku, a predsjedniku Bidenu još jedan neizvjesni rat u predizbornoj godini sigurno ne treba.
Pentagon je, uostalom, nedavno objavio kako SAD-e ne vjeruju da ruski Wagner ima bilo kakve veze s događajima u Nigeru, a da se “što se tiče naše prisutnosti i rasporeda snaga, ništa nije promijenilo“. „Prekinuli smo suradnju u području sigurnosti po nizu pitanja, ne obučavamo vojsku, a situacija je vrlo fluidna. Nastavljamo pratiti što se događa na terenu.
Stoga nije čudo, ma kako to nevjerojatno zvučalo, da je u ponedjeljak, 7. kolovoza, u nigerski glavni grad Niameyu osobno stigla ni manje ni više nego Victoria Nuland, druga osoba po važnosti unutar američkog State Departmenta, podtajnica za politička pitanja. Dakle, na djelu je bio pokušaj diplomacije.
Kako je izvijestio CNN, Victoria Nuland je održala sastanak s načelnikom Glavnog stožera oružanih snaga Nigera, Moussa Salau Barmuom i trojicom njegovih najbližih suradnika. Imali su više od dva sata “iznimno iskrenih i na trenutke prilično teških razgovora”
The Wall Street Journal navodi kako je glavni zadatak Nuland bio pronaći diplomatsko rješenje za tekuću krizu u toj afričkoj zemlji i da je ona više puta tražila priliku za sastanak sa svrgnutim predsjednikom Bazumom, ali da joj pobunjenici to nisu dozvolili.
Ovdje bih dodao kako sama činjenica da se Victoria Nuland nije sastala s vođom pobune i ključnim generalom Abdurakhmanoma Tchianijem dovoljno govori sama za sebe kada je riječ o ustrajnosti pučista.
Također, o neuspjehu pregovora govori i činjenica da je Victoria Nuland ubrzo nakon povratka u SAD objavila kako će SAD Nigeru obustaviti svu financijsku humanitarnu pomoć u iznosu većem od 200 milijuna dolara godišnje zbog vojnog prevrata. Međutim, iz Nacionalnog vijeća na čelu s generalom Tchianijem već isti dan stigao je odgovor kako „nam vaša financijska pomoć ne treba“ – što sve skupa jasno ukazuje da je konačni razdor na relaciji Zapad-Niger samo pitanje vremena.
Koliko Moskva sve ovo prati s velikim zanimanjem svjedoče i naknadne riječi glasnogovornice ruskog MVP Marije Zharove koja je na svom telegram kanalu napisala: “Victoria Nuland je mislila da s Nigerom možete učiniti isto što i s Ukrajinom: staviti u plastičnu vrećicu peciva…? Takav banana režim, kao u Kijevu, više se ne može naći.”
Mislila je, naravno, na dolazak Nuland među ukrajinske prosvjednike na majdanski trg u Kijevu 2014. godine, kada ih je bodrila i dijelila im sendviče.
Panika u Europi i Francuskoj i otvoreno pismo Macronu
Posebna je panika zbog prevrata u Nigeru nastala u Europi, a najviše, razumljivo – u Francuskoj! U toj je zemlji prije nekoliko dana 90-ak zastupnika parlamenta uputilo predsjedniku Emmanuelu Macronu otvoreno pismo kojim se od njega traži poduzimanje žurnih mjera za sprječavanje daljnje erozije francuskih interesa na afričkom kontinentu. Ni manje ni više, zastupnici su napisali kako se „FrankoAfrika“ ubrzano pretvara u „RusoAfriku“.
Međutim, Macron malo toga može učiniti. Njegov utjecaj na Putina posve je ishlapio Macronovim hvatanjem europskog vodstva u pomoći Ukrajini u njenom ratu s Rusijom, a samostalno, bez SAD-a, Francuska nije u stanju vojno djelovati u tako nestabilnoj i prema sebi sve više neprijateljskoj regiji Sahel, donedavnoj neprikosnovenoj zoni najvećeg francuskog utjecaja.
Za Europsku uniju gubitak Nigera de facto je ravan objavi rata, a ekonomski gubici-poglavito za Francusku, mogu biti katastrofalni.
Kroz Niger treba prolaziti veliki plinovod NMGP (Nigeria Morocco Gas Pipeline), koji je zapravo alternativa opskrbi plinom iz Rusije i koji je sada postao ozbiljno ugrožen.
Osobno vjerujem da bi nove vlasti u Nigeru ipak mogle biti sklonije omogućavanju ovog projekta nego njegovom blokiranju, ali uz preduvjet da ovoga puta po sebe dobiju puno povoljnije uvjete koje im može omogućiti ključni tranzitni položaj zemlje.
Afričke zemlje, uostalom, ne teže samostalnosti radi nje same, jer od nje se ne živi ako ju paralelno ne prati i razvoj ekonomije i suradnje sa svijetom.
Međutim, to će u prvom redu ovisiti o tome hoće li Zapad željeti izdašnije „odriješiti kesu“, ili – političkim rječnikom rečeno – odustati od politike neokolonijalizma koja desetljećima ne samo guši razvoj Afrike, već i dodatno generira njene ionako goleme dugove proizišle iz doba (prvih) protukolonijalnih ratova.
Ako pak Zapad na takav iskorak (koji će, logično, itekako smanjiti pritok bogatstva u njegove riznice) ne bude spreman, ozbiljno mu prijeti da će umjesto njega afričke „plodove“ ubirati netko drugi – prije svega Rusija i Kina. A ova potonja sve ovo gleda s velikom pozornošću i to je već tema za neku zasebnu analizu.
Da se ipak može, svjedoči i projekt Europske unije Horizon Europe, usvojen do 2027. godine, s proračunom od 95,5 milijardi eura, koji u sebi sadrži i 350 milijuna eura za dvije godine usmjerene Africi. Konkretno, na tamošnje inovacije i istraživanja u području zdravstva i zaraznih bolesti, klimatskih promjena, zelene energije i td.
Ako bi takav pristup bio popraćen promijenjenom i prije svega iskrenom europskom političkom retorikom, usmjerenoj prema suradnji na ravnopravnim osnovama od koje će obje strane imati koristi – tada i Europa ima šanse osigurati svoj utjecaj u Africi koji se sada ubrzano topi.
Međutim, kako vidimo i iz ove analize, umjesto toga i dalje dominantne ostaju prijetnje Afrikancima – bilo sankcijama bilo vojnim intervencijama. A ovima je toga već dosta.
Na kraju će biti onako kako to odavno kaže mudri narod: kako siješ tako ćeš i žeti!
I upravo na dan pisanja ove analize, 10. kolovoza, stiže vijest kako je u Nigeru čelnik novog vodstva zemlje, general Abdurahman Tchiani, potpisao dekret o formiranju prijelazne vlade koja će imati 21-og ministra, „svega nekoliko njih u vojnim odorama“ (info: portal ActuNiger).
Novi premijer bit će Lamine Zein Ali Mahaman, ministar financija od 2003. do 2010., kada je izgubio položaj zbog državnog udara. Nedavno je bio predstavnik Afričke razvojne banke u Čadu, Côte d’Ivoireu i Gabonu, a sada će kombinirati mjesto predsjednika vlade s mjestom ministra gospodarstva i financija.
Bakara Yau Sangare, koji je prethodno bio stalni predstavnik Nigera pri UN-u, imenovan je ministrom vanjskih poslova, dok će ministar obrane biti general Salifu Modi, koji je obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera od 2000. do travnja 2023. godine. Početkom lipnja imenovan je izvanrednim i opunomoćenim veleposlanikom Nigera u UAE.
Drugim riječima – vojni udar je uspio i uskoro će dobiti svoj „demokratski privid“ kako to obično u takvim slučajevima i biva. Hoće li mu se Zapad nastojati prilagoditi ili ga pokušavati destabilizirati doznat ćemo vrlo brzo.
