Serija napada izvršenih u posljednjih desetak dana mjeseca srpnja, u kojima je poginulo više desetaka osoba, nikako se ne može tretirati izoliranim akcijama umobolnih i frustriranih ljudi. Takvih osoba je bilo i prije pojave „Islamske države“ (bit će ih, naravno, i poslije nje), ali se njihovo nasilje nikada nije manifestiralo takvim posljedicama i sa sigurnošću ih se može isključiti kao počinitelje ovih zlodjela.
O ovom problemu napokon se mora progovoriti otvoreno, a ne činjenice permanentno gurati „pod tepih“ u interesu streteških zamisli arhitekata „Nove Europe“ unutar „Novog globaliziranog svijeta“. Jer upravo nam pred očima nestaje Europa koja se do jučer dičila onim što je drugim svjetskim regijama uvijek nedostajalo – svojom sigurnošću i životnim blagostanjem. Danas ti pojmovi u Europi kopne pod nastrajem terorizma, imigranata i, što je još gore, neučinkovitim, gotovo nezainteresiranim reakcijama EU-političke elite da se negativnim pojavnostima i tendencijama suprotstavi adekvatnim mjerama, a ne šupljom frazeologijom koju redovito prati paljenje svijeća i polaganje cvijeća na sve brojnijim modernim europskim stratištima nedužnih ljudi. Strah i nesigurnost, nažalost, sve više postaju dominantne karakteristike suvremene Europe.
Terorizam stigao i u Njemačku
Podsjetimo na nedavnu njemačku terorističku kronologiju: 18. srpnja 18-godišnji izbjeglica i tražitelj azila afganistanskog porijekla Riaz Khan Ahmadzai, naoružan sjekirom i nožem u vlaku je napao putnike – poginula je jedna osoba, a ranjeno njih 15. Islamista su likvidirale snage sigurnosti; 22. srpnja, u munchenskom trgovačkom centru „Olimpia“, iranski izbjeglica Ali Sonboli počeo je pucati po posjetiteljima objekta kojom prilikom je poginulo 9 osoba, a ranjeno njih više od 20. Islamist je počinio samoubojstvo; eksplozija u baru u gradu Ansbachu 25. srpnja, u kojoj je poginulo 12 osoba, a napad je proveo izvjesni sirijski izbjeglica.
Pa iako su načini izvedbe ovih napada različiti, za dva od njih se sa sigurnošću može reći kako se radi o terorizmu, neovisno što su njemačka istražna tijela bila oprezna s davanjem kvalifikacija. I to unatoč tome što je „Islamska država“ preuzela odgovornost za napad u vlaku, a kod napadača u baru pronađen je i mobitel na kojem je snimljen video s njegovom prisegom upravo toj terorističkoj organizaciji.
Bez obzira na manji broj žrtava koje su iza sebe ostavili (poglavito u usporedbi s velikim pariškim napadima u studenom prošle godine, ili onima u Bruxellessu u ožujku ove godine), spomenuti napadi u Njemačkoj do sada su besprimjerni u njezinoj bližoj povijesti. A ozbiljnost stanja možda najbolje ilustriraju riječi bavarskog ministra unutarnjih poslova Joachima Herrmanna: „Ovakvog tjedna u mojoj karijeri još nije bilo.“
Iako su do nedavno njemačke službe sigurnosti, kao reakciju na sve glasnije i češće kritike njemačke javnosti prema službenoj saveznoj politici u odnosu prema izbjeglicama, često izvješćivale kako stvari drže pod nadzorom, stanje u društvu je takvo, da se može reći kako one postupno gube nadzor nad islamističkim radikalizmom. I to bez obzira na povećanje brojnosti pripadnika snaga sigurnosti kojima je pridodano novih 750 djelatnika, pri čemu je i proračun za Ministarstvo unutarnjih poslova za 2017. godinu povećan za 5,6 posto. Nelogičnosti je ipak previše, a možda je najveća ova: ključni paket protuterorističkih zakona, između ostalog i onaj dio koji se odnosi na pravo aktiviranja svojih prikrivenih operativnih agenata, savezna vlada odobrila je tek 1. lipnja ove godine (a teroristički napadi s potpisom „Islamske države“ traju diljem Zapadne EU još od početka 2015. godine).
Iako su medijske reakcije na napade u Njemačkoj brzo utihnule (što je znak nastavka provedbe identične imigrantske politike savezne vlade, što je kancelarka Merkel, uostalom, već otvoreno i najavila 28. srpnja), ti napadi predstavljaju epizodu novog vala terora kojim će „Islamska država“ i radikalni islamistički elementi, koji se postojano ubacuju na europsko tlo s kolonama novih izbjeglica, zapljusnuti Europu
Postkolonijalna i gastarbajterska etimologija EU muslimana
I najveći skeptici iz liberalno-ljevičarskih krugova koji su se protivili „miješanju“ terorističkih akcija s nekontroliranim izbjegličkim valom, danas više nisu u stanju poricati njihov kauzalni odnos. Tim više što i predstavnici „Islamske države“ o infiltraciji svojih boraca unutar izbjegličkih kolona već dugo otvoreno govore. Ukoliko se po pitanju terorizma u Francuskoj i Belgiji i moglo govoriti o lokalnim radikalima nezadovoljnim svojim višedesetljetnim degradirajućim statusom od vremena prvih velikih useljeničkih valova, u Njemačkoj to nikako ne može biti slučaj.
Tamošnja islamska zajednica nikada nije iskazivala svoje nezadovoljstvo njemačkim društvom na tako radikalan način kako se to već godinama čini po predgrađima Pariza i drugih velikih francuskih gradova, kada se pale automobili, uništava imovina, sukobljava sa snagama reda. Različita je i struktura, odnosno korijen islamskih zajednica Zapadne Europe i Njemačke. I dok se u prvoj radi o „kolonijalnoj ostavštini“ tih zemalja, u Njemačkoj su dominantni potomci radnika pridošlih kao gastarbajteri (najviše iz Turske), koji su se donekle integrirali u društvo, neovisno o klasičnoj getoiziranosti koja je i tamo nazočna. Međutim, ona je puno više stvar kulturološko-socijalne etimologije nego posljedica promišljene državne segregacijske politike, o kojoj u Njemačkoj ne može biti niti riječi s obzirom na njezinu tešku i opterećujuću prošlost.
Upravo zato su prošlomjesečni napadi svojevrsni lakmus-papir koji svjedoči o evoluciji islamističkog radikalizma i u Njemačkoj, a što je izravna posljedica pridošle izbjegličke polulacije kroz saveznu „willkommen politik“. U tu se zemlju samo prošle godine, bez bilo kakve prethodne sigurnosne provjere slilo više od milijun izbjeglica – od zemalja afričkog Magreba, Libije, Bliskog istoka, sve do Afganistana i Pakistana. Više nitko nije u stanju negirati negativne sigurnosno-socijalno-kulturoško-demografske posljedice koje će iz toga proizići po ukupno njemačko društvo. Visoka je to cijena politike koju je njemačka vlada kao obvezu preuzela na sebe od briselske središnjice, dobivajući zauzvrat titulu gospodarske predvodnice EU-a čiji će interesi dominirati u odnosu na ostale članice. A retorika savezne vlade kojom se umiruje njemačka javnost sve teže nailazi na „plodno tlo“, te je sve primjetnija radikalizacija domicilnog stanovništva.
A radikalni islamistički elementi iz Zapadne Europe dobro su iskoristili njemačku dobrodošlicu i u njoj osigurali svojevrsnu „tihu logističku bazu“ odakle se neometano i brzo, koristeći blagodati izbjegličkih privilegija, mogu prebacivati u razne smjerove EU-a, ali i brzo reagirati i prilagođavati se promijenjenim uvjetima i okolnostima. Pri dramatično pogoršanom sigurnosnom stanju njemačkog društva, u oči upadaju i teško objašnjive medijske zluradosti novom etapom njemačke zbilje, poput one, ni više ni manje nego britanskog BBC-ja, koji je nakon napada u Ansbachu tu vijest naslovio nevjerojatnim riječima: „Sirijski izbjeglica poginuo u eksploziji u Njemačkoj“. Nekome bi se moglo učiniti kako je nedužni izbjeglica gotovo pa bio žrtva njemačkih nacionalista ili snaga sigurnosti.
Ukoliko znamo koliki je ugled i utjecaj Njemačke u ostalim, poglavito južnim i istočnim dijelovima EU-a, nije teško pretpostaviti pojačavanje straha i njihovih građana od terorizma i još dublje gospodarske krize. Jer ako jedna organizirana i snažna država poput Njemačke počinje stradavati od terorističkih napada, kako će se onda slični napadi sprječavati u njihovim, financijski i gospodarski o Njemačkoj itekako ovisnim zemljama? A sve zajedno su, k tome, i politički sve nestabilnije zbog jačanja euroskeptičnih i populističkih stranaka, što je izravna posljedica ovog o čemu govorimo.
Korzika – i fizičkim uništenjem protiv salafista
Nova europska stvarnost rađa se pred našim očima. Kao odgovor na impotentnost i nehtijenje djelovanja aktualnih političkih elita (koje je toliko neshvatljivo da se sve više s pravom može tumačiti kao ispunjenje domaće zadaće prema kojoj u EU-u mora nastati kaos, kako bi se uvela centralistička diktatura i izglasalo zakone kojima će se pokopati suverenitet država, a nacije svesti na razinu folklora), na površinu počinju isplivljavati populističke i nacionalističke snage. Ali one nemaju rušilački karakter i rasističku i ksenofobnu ideološku platformu (kakvu im EU-elite nameću kroz mainstream medije, tvrdeći kako žele izazvati nove europske ratove). Upravo suprotno, nove političke snage djeluju isključivo s pozicija suprotstavljanja rastućem islamističkom teroru, sve većem osjećaju izdaje svojih vlada, kao i rastuće spoznaje ljudi da sebe i svoje vrijednosti sami moraju zaštititi.
Za kraj samo jedan primjer: „Nacionalni front oslobođenja Korzike“ objavio je video proglas u kojem se otvoreno najavljuje spremnost za najoštriji (do fizičkog uništenja) odgovor tamošnjim, njima poznatim salafitima u slučaju terorističkih napada „Islamske države“ na teritorij Korzike. I ne treba sumnjati da ta politička stranka neće pokupiti simpatije domaće javnosti, poglavito u slučaju nastavka nedjelotvornosti političkih struktura u Parizu.
A hoće li njihov primjer slijediti i druge populističke stranke, poput onih njemačkih u vidu protuimigrantskog pokreta „Pegida“ ili „AFD“ (Alternativa za Njemačku) vrlo brzo će pokazati vrijeme. Jedan od temeljnih zakona fizike glasi, da iza akcije slijedi reakcija. I upravo o tome bi svi odgovorni morali voditi računa…
0 komentara