WASHINGTON GUBI ŽIVCE: KINA AKTIVNO ULAZI U SIRIJU NA STRANI MOSKVE I DAMASKA

Jučerašnja odluka State Departmenta o američkoj suspenziji pregovora s Rusijom po pitanju Sirije sigurno je glavna vijest, ne samo na Bliskom istoku. Ona za sobom vuče posljedice i rizike za koje je trenutačno prerano govoriti u kojem će se smjeru kretati. Naime, aktualna američka administracija je na odlasku, službenici Bijele kuće već počinju pakirati svoje kovčege, te je pravo pitanje, zbog čega Washington upravo sada zaoštrava stanje s Moskvom? Vraća li ovim potezom predsjednik Obama američki položaj po pitanju Sirije na nultu točku i tako otvara slobodno polje djelovanja za nadolazeću administraciju u bilo kojem smjeru (političko-diplomatskom ili vojnom); ili, jednostavno, nije u stanju oduprijeti se ratobornim krugovima unutar i oko Pentagona, kojima je dosadašnji način djelovanja službenog Washingtona ograničavao pa čak i onemogućavao prvobitne planove o vojnom svrgavanju režima u Damasku, što se prečesto vidjelo kroz neartikulirane, nerijetko i sasvim oprečne izjave State Departmenta i Pentagona u odnosu na pregovore, pa čak i one već postignute sporazume s Rusijom po sirijskom pitanju?

Nadzire li Obama svoje generale?

U jučerašnjoj izjavi Johna Kirbyja, predstavnika State Departmenta, spomenute su američke potrebe za iznalaženjem alternativnih načina djelovanja u Siriji. Ta izjava ostavlja prostora za nagađanje o tome, o kakvim se načinima radi. Pojedini ruski analitičari već danas govore kako se ta alternativa odnosi na vjerojatni početak američkog naoružavanja oporbenih snaga prijenosnim protuzračnim sustavima „Stinger“, pa čak i stacionarnim raketnim protuzračnim sustavima, uz one protutenkovske (kakvi se već ionako dostavljaju posredničkim kanalima), poput američkog prijenosnog sustava „TOW“ kojim islamistički borci u Siriji već raspolažu. Druga mogućnost, koju ruski analitičari također smatraju vjerojatnom jest, otpočinjanje neposrednih američkih zračnih udara na objekte sirijske vojske.

Američka televizija Fox News danas navodi, kako SAD smatra da je Rusija razmjestila u Siriji svoje modernizirane sustave S-300VM (SA-23 Gladiator, po NATO terminologiji). Oni omogućuju presretanje američkih zrakoplova i krilnih raketa, a elementi tog sustava, navodi dalje Fox News, sada se nalaze u „dokovima“ ruske pomorske baze u sirijskom gradu Tartusu (američki obavještajci smatraju kako oni još nisu raspoređeni po terenu). Ukoliko se zna da sirijske oporbene i terorističke grupacije nemaju zračne snage i raketne sustave, nije teško zaključiti protiv koga su sustavi S-300VM namjenjeni, zaključuje američki medij.

Da se moguća zračna avantura SAD-a po sirijskim snagama  ozbiljno razmatra, svjedoči i današnje upozorenje SAD-u pristiglo iz Irana, kroz riječi savjetnika iranskog vrhovnog vođe Ali Agbara Velayatija, objavljene na iranskoj Press TV. Savjetnik ajatolaha Alija Hameneija takav eventualni američki potez smatra „samoubilačkim“, pričemu je podsjetio na krah američkih vojnih intervencija u Afganistanu i Iraku.

Ovdje bih posdsjetio na riječi američkog „filantropa“ Georga Sorosa, kada je prije nekoliko godina, na upit izvjesnog ruskog politologa o tome koliko SAD još mora izgubiti ratova da bi promijenio smjer svoje vanjske politike, odgovorio – „tri do četiri“.





O tome, koliko, i kontrolira li uopće predsjednik Obama generalitet unutar Pentagona, svjedoči i poziv predsjedniku Obami od strane 15 veterana američke obavještajne službe, objavljen na portalu  consortiumnews.com (
https://consortiumnews.com/2016/10/02/obama-warned-to-defuse-tensions-with-russia/). U njemu se traži snižavanje napetosti u odnosima s Rusijom po pitanju Sirije, kao i uzimanje „pod kontrolu Pentagona od strane Bijele kuće“. Bivši američki obavještajci pozivaju američkog predsjednika obratiti pozornost na upozorenje ruskog Ministarstva vanjskih poslova, da će, ukoliko SAD neposredno udare po sirijskoj vojsci, to dovesti do „tektonskog poremećaja“ ne samo u toj zemlji, već i u čitavoj regiji. Pritom treba naglasiti kako mnogi američki mediji nisu prenjeli te riječi ruskog MVP. Autori pisma predsjedniku Obami tvrde, kako su ulozi Rusije u Siriji kudikamo veći nego oni američki. Tisuće terorista odlaze ratovati u Siriju s teritorija Rusije, a Moskva je zabrinuta da se oni mogu vratiti s novim vojnim iskustvom i dodatnom islamističkom radikaliziranošću i indoktrinacijom. U pismu se također traži da netko iz predsjednikove administracije pozove glavne američke medije i kaže im da prestanu s ocrnjivanjem ruskog predsjednika Putina, a također, i da se vode direktni razgovori između dvojice predsjednika kada se prekinu pritisci iz vojnih krugova.

Naravno da bivše visokopozicionirane američke obavještajce u Washingtonu neće nitko poslušati. Vremena su se promijenila, na sceni su neki novi ljudi koje više  ne pokreće ideološka i svjetonazorska borba već goli financijski interesi, pokrenuta je opasna geopolitička igra koja će se teško zaustaviti, a ukoliko se u tome i uspije, njezina inercija još će dugo sprječavati punu normalizaciju odnosa Moskve i Washingtona.

Mogući odgovor Moskve





U takvim okolnostima i u Moskvi se već razmišlja o ruskim potezima u slučaju radikalizacije stanja u Siriji aktivnim ulaskom SAD-a na stranu Asadovih protivnika. Naime, već je odavno jasno kako Rusija po pitanju nasilne smjene režima u Damasku neće biti popustljiva. Ona će ići do kraja, ne samo zbog svojih vojnih i geopolitičkih interesa u Siriji, već jednostavno zato jer prostora za uzmak više zapravo i nema. Rusija je izbačena iz Europe, na njezinim zapadnim granicama gomilaju se NATO efektive, nestabilna Ukrajina upravljana je iz američkog veleposlanstva u Kijevu i zna se kuda to vodi, gospodarske sankcije ne samo da se neće ukinuti već ih SAD može i pojačati (kako se prošli tjedan to i najavilo zbog navodne ruske nesuradnje po sirijskom problemu).

U takvim okolnostima Rusija će morati modificirati taktiku vođenja vojnih (zračnih) operacija u Siriji na način, da će skupa sa sirijskom vojskom morati odustati od uporabe helikopterskih jedinica (podsjetimo: prije nekoliko dana State Department je upozorio da će Rusija, ukoliko žurno ne prihvati uvjete zajedničkog djelovanja s SAD-om, u Siriji početi trpjeti gubitke, uključno i nove – koji se odnose na njezine zračne snage, a prijeti joj i terorizam u ruskim gradovima) i vršiti zrakoplovne napade s većih visina, i intenzivnije koristiti strateške bombardere Tu-95, Tu-160 i Tu-22M3 po islamističkim ciljevima (moguće i s baza na iranskom teritoriju). Osim toga, Rusija će morati  ubrzati podizanje vojne spremnosti sirijske vojske, a u tom smislu na raspolaganju joj se, kao najvjerojatnija opcija, nameću isporuke  Sirijcima  VBR  „Smerch“ i „Tornado“, kao i mobilne sustave PZO „Tor“ i „Buk“. U slučaju daljnjeg  zaoštravanja stanja razmatraju se i isporuke operativno-taktičkih raketnih sustava „Točka-U“ i „Iskander-ex“ (verzija temeljnog raketnog sustava „Iskander“ namjenjena izvozu i kraćeg dometa – do 280 km, za razliku od temeljnog, namjenjenog isključivo ruskim OS čiji je domet 500 km). Ovotjedni dolazak ruskog nosača zrakoplova „Admiral Kuznecov“ u sirijske teritorijalne vode s 20-ak modernih višenamjenskih zrakoplova, ukazuje na spomenutu potrebu korištenja suvremenijih zrakoplova u odnosu na zastarjele Su-24 koji sada dominiraju u bojevim akcijama na sirijskom nebu. Kada se govori o ruskoj odlučnosti za riješenje sirijskog sukoba na njoj odgovarajući način, treba podsjetiti i na riječi ruskog čelnika Putina s početka ove godine nakon prve uporabe raketa srednjeg dometa „Kalibr“ s flotile na Kaspijskom moru, kada je izjavio kako se „nada da te rakete neće trebati osnaživati nuklearnim glavama“ u slučaju radikalizacije sirijskog sukoba.

Kineska odluka o ulasku u oružanu borbu protiv islamističkog terorizma

 

Napad bombaša-samoubojice na kinesko veleposlanstvo u Kirgistanu 30. kolovoza, ojačao je kineske namjere o jasnom i aktivnom priključenju koaliciji država koje se bore protiv „Islamske države“. Naime, spomenuti napad dogodio se svega dva tjedna nakon odluke kineskog predsjednika Xi Jinpinga da se njegova zemlja priključi brobi protiv „IS“. U ovoj kineskoj odluci najvažniji element je, da se Kina u toj borbi otvoreno priključuje savezu s Damaskom i Moskvom, što će zakomplicirati djelovanje i planove međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a. Kina je ovim potezom po prvi put napustila poziciju neutralnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja, pa makar se to odnosilo i „samo“ na borbu protiv terorizma. Ukoliko znamo, a stručnjaci u svijetu to dobro znaju, da je sadašnja borba s terorizmom zapravo paravan za geopolitički okršaj dvaju međusobno suprostavljenih koncepata budućeg ustroja međunarodnog i svjetskog poretka, proizlazi kako je kinesko zauzimanje „strane u sukobu“ daleko šireg geopolitičkog značaja od borbe protiv terorizma. Objava Pekinga o ulasku u sirijski sukob na strani Damaska, između ostalog kroz format pripreme specijalnih postrojbi za borbu protiv terorizma za odlazak u Siriju, daje dodatni „vjetar u leđa“ ne samo Basharu al-Asadu već i smjeru djelovanja Moskve po pitanju riješenja sirijskog problema.

Službena odluka Pekinga rezultat je višemjesečnog lobiranja kineskog Ministarstva državne sigurnosti, koje je tražilo aktivni ulazak zemlje u borbu protiv terorizma, a isto tako i ulazak na sirijski teren. Glavni teoretski kreatori novog kineskog smjera bili su stručnjaci za Bliski istok unutar kineskog instituta (The China Institutes of Contemporary International  Relations  CICIR), koji je dio 8. departmenta  spomenutog kineskog Ministarstva. Glavni motiv odlučnijeg kineskog protuterorističkog angažmana u Siriji bio je taj, što u redovima „Islamske države“ trenutačno ratuje nekoliko stotina ujgurskih boraca koji iskazuju separatističke težnje ujgurske autonomije na zapadu Kine u odnosu na središnju kinesku vlast. Ta činjenica bit će glavno političko uporište Pekinga za opravdanje svog sudjelovanja u sirijskom sukobu na strani vladinih snaga, a u izvješću CICIR-a navodi se, kako je pritom nužno koristiti pozitivno rusko iskustvo po tom pitanju. Ono se odnosi na prijenos borbe protiv islamskih radikala iz ruskih regija na teritorij drugih država. Osim toga, autori kineskog instituta upozoravaju o ozbiljnim rizicima socijalne nestabilnosti u državama Srednje Azije i s njom povezane  ekspanzije ideologije „Islamske države“.

Što se tiče kineskog ulaska u Siriju, sve akcije i koordinaciju sa sirijskim kolegama vodit će kinesko Ministarstvo državne sigurnosti, a u političkom formatu kontakti će se odvijati kroz spomenuti Institut CICIR. Sa sirijske strane odgovorna osoba za kontakte s kineskim kolegama je savjetnik predsjadnika Asada Busein Shaaban.

Kina već ima određenih iskustava u borbi protiv islamista na tuđim teritorijima na kojima su osnovani kampovi za obuku ujgurskih boraca. Podsjećamo na uspješnu taktiku koju je Kina provela u borbi protiv ujgurskih islamista u Tajlandu, koji je postao tranzitno središte za prebacivanje Ujgura u Tursku i Jugo-istočnu Aziju i dalje u niz različitih džihadističkih organizacija. Kineske obavještajne službe uspjele su dobiti dozvolu od tajlandskih vlasti za deportaciju u Kinu velike grupe Ujgura, koji su preko turske obavještajne organizacije MIT u Bangkoku već bili uspjeli polučiti turske putovnice. Kineski operativci iz Ministarstva državne sigurnosti uspjeli su 18. srpnja u Indoneziji likvidirati islamističkog čelnika vjernog „IS“ – Sheika Abu Vardana Santosa, pričemu su po prvi put u povijesti uspjeli koordinirati aktivnost s indonezijskom obavještajnom službom BIN i Australian Secret Intelligence Service (ASIS), a koje dugo vremena nisu uspjevale pronaći spomenutog islamističkog čelnika.

Iz ovog je posve jasno kako je kineska odluka o ulasku u Siriju ozbiljna. Kina shvaća ugrozu islamističkog ekstremizma i u odnosu na njezinu unutarnju sigurnost, i u odnosu na njezine  vanjsko-političke i gospodarske interese, koji se ogledaju unutar mega-projekata poput Gospodarskog pojasa „Put svile“ (s kopnenom i morskom inačicom) i golemih investicija koje je Peking pokrenuo u Africi (oko 400 milijardi dolara), gdje je početkom ove godine započeo i izgradnju svoje prve vojne baze na tom kontinentu (Džibuti).

U tom smislu odluka Kine o pomoći Damasku (a time i savezništvu s Rusijom i Iranom) nikoga ne bi trebala iznenaditi. Nju je na nedavno održanom samitu G20 u Kini bezuspješno pokušao spriječiti saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane Muhammad ben-Salman, ne prijetnjama već molbom i prijedlozima za unosne investicijske poslove Kine u saudijskom Kraljevstvu, dobro znajući što će kineski ulazak u Siriju značiti za buduće odnose u bliskoistočnoj regiji.

Najnoviji američki potez o otkazivanju suradnje s Rusijom, u tom je smislu još interesantniji. Jer umjesto pokušaja iznalaženja dogovora s Rusijom po pitanju Sirije, Washington će se sada u toj zemlji morati suprostavljati interesima dviju moćnih svjetskih sila koje podržavaju Damask, i to u suženim manevarskim okolnostima s obzirom na nepostojanje sebi potpuno odanih snaga na terenu, i na interese snažnih regionalnih država poput Turske, Saudijske Arabije i Irana, o kojima će itekako morati voditi računa. Sada se otvaraju prostori za mnoge političke varjante i preslagivanja, sklapanje nestabilnih vojnih saveza, pseudo-saveza poput onih uoči Prvog svjetskog rata i td. Jedan od njih svakako je i „kvadriterala“ Moskva-Ankara-Teheran-Peking kada je riječ o konačnom načinu riješavanja sirijskog sukoba. U svakom slučaju vrijeme će ubrzo pokazati na koju je „alternativnu“ opciju mislio Washington pri objavi svog prekida suradnje s Rusijom.

Poveznica: http://geopolitika.news/analize/cameron-otisao-slijede-ga-obama-merkel-holande-putin-ostaje/

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like