UMORNA I OSTARJELA EU GUBI DAH U GLOBALNOJ UTRCI

EU se danas još uvijek uzima kao relevantan čimbenik u analizama suvremenih međunarodnih odnosa, ali futurističke prognoze ukazuju na opadanje njezine snage u usporedbi s nekim drugim svjetskim igračima. Ukazat ćemo samo na neke od globalnih trendova koji ne idu u prilog EU.

Do 2025. godine gotovo dvije trećine svjetske populacije živjet će u Aziji. Europska unija činit će svega 6.5 posto svjetske populacije, a niti jedna od članica EU neće se naći na listi deset najnastanjenijih zemalja svijeta. Istovremeno oko 1.2 milijarde ljudi bit će starosne dobi preko šezdeset godina. Za EU se predviđa visokih 65 posto stanovništva starijeg od šezdeset godina. Visoka životna dob u EU, koja teži da temelj gospodarstva njezinih članica bude sofisticirana industrija i sektor usluga, svakako nije dobra za tržište radne snage. Izdvajanja po različitim socijalnim osnovama (mirovine, zdravstvena zaštita, smještaj i sl) u uvjetima kada na četiri radno sposobna ide jedan umirovljeni stanovnik, počinju bivati sve veći gospodarski i politički izazov za EU. Predviđanja su, kako će se taj omjer, ukoliko ne dođe do povećanja nataliteta ili uvoza potrebne radne snage, do 2030. godine povećati na 2:1, odnosno, do 2050. će se izjednačiti broj radno sposobnog i umirovljenog stanovništva. Nedostatak vlastitog radno sposobnog stanovništva EU mora kompenzirati imigracijskom politikom.

Europska unija gubi na prestižu i na ukupnom gospodarskom planu gdje su je pretekle zemlje Azije. U ukupnoj raspodjeli globalnog bogatstva, 2005. godine na zemlje u razvoju iz Azije (Kina, Indija, Južna Koreja) otpadalo je dvadeset posto, na EU čak četrdeset. Danas azijske zemlje sudjeluju u jednoj trećini raspodjele svjetskog bogatstva. Od ukupnog svjetskog GDP-a na EU ide dvadeset, a na azijske zemlje trideset posto. Azija je postala glavno središte svjetske proizvodnje.

Do 2030. predviđa se jedna milijarda ljudi tzv. srednje klase s godišnjim prihodom između tri i petnaest tisuća dolara po glavi stanovnika. Devedest posto od toga bit će u Aziji. Azijske zemlje nadmašit će Europsku uniju i u svjetskoj trgovini, ostvarivat će trećinu ukupnog svjetskog izvoza do 2025. Zahvaljujući ukupnom broju stanovnika, u azijskim zemljama mnogo je više mladih koji završavaju visoko obrazovanje sukladno potrebama globalne ekonomije. Ulaganja u tzv. primjenjenu znanost, obrazovanje i znanstveno-tehnološka istraživanja u stalnom su porastu.

Nastavi li se takav trend Europska unija bi mogla izgubiti  supremaciju na planu znanosti i tehnologije. Naime, Europska unija je još uvijek prepoznatljiva i privlačna inozemnim studentima za klasične discipline (kemija, astronomija, fizika, psihologija), ali Azija mnogo brže nego Europa razvija informacijske tehnologije i biotehnologiju na kojima se temelji suvremeni razvoj. Jačanje obrazovnog sustava u Aziji dokazuju i brojke od oko 650 tisuća studenata iz Kine i oko 30 tisuća studenata iz Indije koji će do 2025 odlaziti na studentske razmjene/školovanja u inozemstvo. Dio njih ostat će raditi u međunarodnim kompanijama, ali dio će se, sasvim sigurno, obogaćen novim znanjima i iskustvima, vratiti i zaposliti u vlastitoj zemlji.

Dostatnost hrane, pitke vode i energenata, siguran pristup izvorima energije, kao i zaštita okoliša, problemi su globaliziranog svijeta. Međunarodna agencija za energiju iz Pariza, najavila je za razdoblje od 2005. do 2025. godine rast potražnje za energentima za pedeset posto. Agencija predviđa kako će EU morati uvoziti čak sedamdeset posto potrebnih energenata. Gospodarstvo EU još uvijek je većinski ovisno o uvoznoj nafti i plinu, obnovljive izvore energije djelomično koriste najrazvijenije članice EU, a uvoz solarne energije iz Sahare još uvijek nije zaživio. Usprkos iskazanih napora za energetskom samodostatnošću i diverzifikacije dotoka energenata, Europa će do tada, još uvijek, više nego ikada ranije, ovisiti o ruskim izvorima energije. Europska unija, zajedno s ostalim rastućim ekonomijama (SAD, Kina, Indija, Turska, Iran…) treba se izboriti za pristup tržištu rijetkih metala i sirovina potrebnih za proizvodnju sofisticiranih industrijskih proizvoda i visoke tehnologije. Gotovo pedeset posto poznatih geografskih nalazišta tih sirovina nalazi se u siromašnim, još uvijek konfliktnim državama ili regijama svijeta. (Afganistan, Afrika).

Europska unija, koja još nema koherentnu, jedinstvenu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, teže dolazi na ta tržišta iako sudjeluje u mirovnim operacijama s ciljem stabilizacije kriznih žarišta. Energetska politika, koliko god se pokušava postaviti zajednički okvir, ipak je još uvijek u domenama nacionalnih članica EU i njhovih partikularnih interesa.

EU danas raspolaže s oko 1.8 milijuna potencijalnih vojnika, pola milijuna više nego najjača vojna sila svijeta, SAD. Usprkos tome, članice EU još uvijek nisu sposobne formirati 60 tisuća vojnika za punu operacionalizaciju Europskih snaga za brzu intervenciju (osnovanih još davne 1999.godine u Helsinkiju), a problem predstavlja i okupljanje, opremanje, naoružanje, transport snaga (pet tisuća) za provođenje mirovnih misija u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike.

Europska unija na globalnoj sceni ne sučeljava se samo s pojedinačnim državama koje su znatno ojačale nakon raspada bipolarnih međunarodnih odnosa. Zamjetan je trend osnivanja ili revitaliziranja raznih međunarodnih organizacija (BRICSA, Šangajska organizacija za suradnju, Pacifička zajednica, G-20) koje također ostvaruju zavidne rezultate u pojedinim sferama. Sa mnogima od njih EU ima uspostavljene odnose suradnje, ali globalno, one su ipak svojevrsna konkurencija EU.

Pobornici EU ističu kako, za razliku od svih ostalih organizacija, Europska unija nije tek zbroj svojih članica koje ostvaruju funkcionalnu suradnju, već mnogo više od toga. Ona je sistem zajedničkih vrijednosti poštivanja demokracije, ljudskih prava, slobode i jednakih mogućnosti za sve svoje građane. U svijetu u kojem međunarodno pravo, institucije zadužene za njegovu provedbu, načelo poštivanja univerzalnih vrijednosti i ljudskih prava gube na svom značenju, Europska unija može, svojim iskustvima politike integracije i vrijednostima na kojima počiva i koje zagovara, utjecati na tijek događanja na regionalnoj i globalnoj razini. No to se neće dogoditi automatski. Usprkos postojanju potrebnih institucija i mehanizama za njihovo djelovanje, EU neće postati utjecajan globalni akter u promociji zapadnih demokratskih vrijednosti, ukoliko članice EU ne zauzmu jedinstvenije stavove glede unutarnje organizacije i konsolidacije  same Unije.

Pet scenarija, ponuđenih nedavno dokumentom “Bijela knjiga”, ne predstavljaju ništa novo u odnosu na dosadašnju politiku europske integracije. Izjave čelnika EU na nedavnom sastanku u Bruxellesu, kako će, najvjerojatnije, iz svakog tog scenaraija članice uzimati ono što im odgovara, dodatno će zakomplicirati funkcioniranje EU.

Dva su temeljna problema današnje EU; prvo – forsiranje  izgradnje jedne supranacionalne organizacije, s velikim ovlastima njezinih vlastitih tijela i tzv. europskom birokracijom  koja bi u Bruxellesu odlučivala o ključnim  stvarima života i rada građana EU, i drugo- neprihvaćanje sve većeg dijela zemalja članica takvog scenarija  i  njihovo traženje većih ovlasti nacionalnih parlamenata država članica oko pojedinih internih politika EU. Taj problem dugo se stavljao pod tepih, od tzv. institucionalne krize EU, odnosno  neprihvaćanja teksta Ustava EU, preko  financijske krize, krize u Grčkoj,  monetarne krize;  da bi  migracijska kriza, pogotovo problemi izazvani tzv. zapadnobalkanskom migracijskom rutom, izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz  punopavnog članstva EU te jačanje  nacionalističkih, populističkih pokreta u sve većem broju članica EU,   otvorili vrata širim javnim raspravama oko budućnosti EU.

Njemačka, na čelu sa kancelarkom Merkel, koja je saki put  izvukla EU iz navedenih  kriza i ustrajavala na putu jačanja svojevrsne  supranacionalne EU i danas nije radikalno promijenila svoje stajalište. Ne čudi, stoga, optužba novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa, da  je današnja  EU pogodna za  ostvarivanje njemačkih nacionalnih interesa. Dodatno, svojim izjavama o  obrani i sigurnosti,  g. Trump je uzdrmao ne samo Organizaciju Sjevernoatlantskog ugovora, već velikim dijelom i samu EU (članstvo u te dvije organizacije se u velikom broju zemalja  podudara).  Predstojeći izbori u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj, sve veći otkloni  tzv. Višegradske skupine zemalja od politike današnjeg Bruxellesa,  pad atraktivnosti EU u zemljama rubnih dijelova Europe koje su još prije jednog desetljeća iskazivale snažnu želju za ulaskom u punopravno članstvo EU, njihovo jačanje funkcionalne suradnje s brojnim   neeuropskim akterima (što bi trebalo biti apsolutno dozvoljeno i  normalno u vrijeme globalizacije!) očito nisu dovoljan znak čelnicima EU da odustanu od upornog inzistiranja na stvaranju jedne tzv. Europe super države. Nikako se ne želi shvatiti kako je pravo  bogatstvo  u različitosti i stvaranju uvjeta da  te različitosti zajedno funkcioniraju.

Čelnici EU uplašeni su stvaranjem EU temeljene na tzv. dvije brzine. Nikada u modernoj povijesti politike europske integracije, od stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik do današnje EU, države članice nisu bile jednake, jedinstvene , pa u nekim segmentima ni  ravnopravne. Iluzorno je očekivati da će se to dogoditi u vrijeme rastuće globalne povezanosti svijeta i znanstveno-tehnološke revolucije; procesa koji jednakom snagom ne zahvaća u istoj mjeri ni sve  europske, a kamoli svjetske države.

Činjenica je da Europskoj uniji danas nedostaje vizija, liderstvo, snažano vodstvo koje bi svojom karizmatičnošću, ali prije svega uvažavanjem novih europskih i  međunarodnih realnosti,  predlagalo (ne nametalo) zemljama članicama najoptimalnija riješenja.  Problemi današnje EU nisu vezani samo uz njezin unutarnji ustroj i način  funkcioniranja. Europsko susjedstvo nikada u povijesti nije  bilo toliko nestabilno, a izvanjski izazovi koji se odražavaju i na stanje u EU najbrojniji  su i najraznovrsniji do sada. Sjevernoistok, pa i dio Srednje Europe, dodatno se militarizira,  odnosi s Ruskom Federacijom na najnižoj su razini, jugoistok Europe postao je meki trbuh za brojne sigurnosne izazove s Bliskog Istoka,  Mediteranom se prelijeva nestabilnost s afričkog kontinenta, a dolaskom  Donalda Trumpa u Bijelu kuću, tzv. zapadno krilo – temeljeno na tradicionalnim stabilnim  euroatlantskim vezama – danas je uzdrmano.

Politika europske integracije uvijek je imala svoje uspone i padove, kao što je i Europa imala svoju ulogu i mjesto u međunarodnim odnosima. Veličina i hrabrost je priznati kako u pojedinim segmentima i u određenom trenutku više nisi najbolji. Samo se tako  može znati čemu u budućnosti treba posvetiti više pozornosti i na što uložiti više truda.