TURSKI VOJNICI PREŠLI SIRIJSKU GRANICU; DAMASK UPOZORAVA UN O POČETKU TURSKE AGRESIJE

Oslobodi li sirijska vojska u cjelosti drugi po veličini grad Aleppo, smješten na sjevero-zapadu zemlje 50-ak kilometara od granice s Turskom, to će značiti i konačni poraz sirijske oporbe ali i kraj nadanja o političkom riješenju sirijskog sukoba koji traje već petu godinu.

Danas vladine snage i kurdske postrojbe nadziru oko 80 posto Aleppa, a ostatak tj. njegovu povijesnu jezgru drže pripadnici terorističke grupacije „Jabhat al-Nusra“. Zastave „Al-Qaide“ (čije je „Al-Nusra“ sirijsko krilo) vijore se s vrhova najviših zgrada stare gradske jezgre, uglavnom potpuno porušenih, kao što je uostalom i veći dio grada. Prije nekoliko dana sirijska vojska i kurdske postrojbe zajednički su odbile očajnički pokušaj boraca „Al-Nusre“ za probijanje obruča koji su ove snage postavile oko grada, istodobno presjevši glavne opskrbne kanale koje vode do turske granice.

Međutim, činjenica da pojedine kvartove Aleppa drže navedene islamističke organizacije oko čijih terorističkih aktivnosti načelno nema dvojbi između dviju protuterorističkih koalicija, „proameričke“ i „proruske“, ne smeta Turskoj da prijeti oružanom intervencijom svojih i saudijskih snaga ukoliko Aleppo u cjelosti dođe u ruke vladinih snaga, a kurdske postrojbe izbiju na samu graničnu liniju s Turskom.

Dogovor o primirju ili iluzije?

Na 52. Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Munchenu, u petak je postignut načelni dogovor („na papiru“) između američkog i ruskog ministra vanjskih poslova Kerrya i Lavrova (kojem su se kasnije pridružile i ostale zemlje – „prijateljice“ Sirije) o početku primirja i završetku rata u Siriji. Netom nakon zajednički održane konferencije za novinare dvojice ministara i na kojoj je rečeno, kako će SAD i Rusija formirati zajednička vojna izaslanstva i obilaziti ključne ratne punktove u Siriji sa svrhom saznanja je li se tamo nalaze teroristi i gdje treba nanositi vojne udare, pristigla je vijest iz Pentagona, kako američka vojska neće surađivati s ruskom vojskom izvan već ranije utvrđenih okvira koji se uglavnom odnose na sprječavanje međusobnih incidentnih situacija.
Nakon toga ministar Lavrov je opet u Munchenu sazvao novinare i pročitao prispjelu vijest iz Pentagona te javno pozvao Amerikance da se opredjele, jesu li za provedbu onoga što su netom prije potpisali ili nisu? Takav razvoj stanja je, nakon početnog optimizma, iznova nadvio sjenu nelagode na rad konferencije u vidu sumnje da je moguće spriječiti razbuktavanje sukoba koje bi usljedilo slanjem kopnenih snaga država „proameričke“ koalicije (u prvom redu Turske i Saudijske Arabije).
A tu istu večer, potpuno neočekivano, održan je telefonski razgovor između predsjednika Baraka Obame i Vladimira Putina, u kojem je potvđeno da spomenuti dogovor treba operativno realizirati.
Međutim, paralelno sa samim dogovorom nastavljeni su politički i medijski pritisci na Rusiju od strane visokih dužnosnika iz SAD-a i njihovih europskih i bliskoistočnih saveznika, u smislu, da Rusija treba prestati sa zračnim napadima na „legitimne oporbene grupe“ (John Kerry) pričemu pogiba veliki broj civila, da je Rusija glavni krivac za golemi izbjeglički val koji ide u EU i da Moskva mora prestati s pružanjem potpore režimu Bashara al-Assada koji mora odmah otići s vlasti (francuski predsjednik Francois Hollande i britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond). Sve se to medijski široko potkrepljuje tragičnim scenama tisuća izbjeglica koji prelaze tursku granicu zbog „ruskih neselektivnih bombardiranja“, „krvoločne“ Assadove vojske i njegove politike i td.

Jasno je kako je u čitavoj ovoj priči „pila okrenuta naopako“ i da se ignorira činjenica kako izbjeglički val u Europu traje već dvije godine, a posebno je intenziviran u vrijeme proljeće-jesen prošle godine; da je intenzitet sirijskih izbjeglica smanjen nakon početka ruske zračne operacije u Siriji; da je pravih Sirijaca u ukupnoj izbjegličkoj populaciji svega 20-ak posto (posljednji podaci Frontex-a), a ostalo su Libijci, Marokanci i ostali Afrikanci, kao i Iračani, Afganistanci, Pakistanci, od kojih su mnogi ishodovali lažne sirijske putovnice. Čak 60 posto svih izbjeglica su ekonomski emigranti, čime niti nemaju pravo na dobivanje azila u EU, podatci su europske agencije Frontex.
Upravo taj sinkronizirani političko-propagandni rat protiv Moskve ukazuje na svu složenost bilo kakvog mirovnog riješenja za Siriju, tim prije, što dogovor nisu potpisale najvažnije strane, one u sukobu; vlada u Damasku i tzv. umjerena oporba, a da o islamističkim postrojbama i ne govorim.
Naravno kako je sve ovo još u sferi psihološkog ratovanja i „igre živaca“ s ciljem „omekšavanja“ pozicija Moskve i da široka kopnena intervencija u Siriji neće započeti, barem ne do početka ožujka. Tu je previše nepoznanica i rizika koji ju u ovom trenutku čine nemogućom i o kojima sam nešto više napisao u analizi mogućeg početka općeg rata za Siriju, koja će biti objavljena u idućem broju tjednika 7Dnevno, u sljedeći petak.





Stanje na bojišnici

I dok ruski ministar vanjskih poslova i njegov njemački kolega izjavljuju u nedjelju kako su šanse za mir u Siriji 49, odnosno 51 posto, sirijska vojska na terenu ne živi u iluzijama „prijatelja“ svoje zemlje.
Njezine snage uz potporu ruskog zrakoplovstva produžuju napredovanje i protjeruju oporbene i islamističke snage sa sve većeg dijela teritorija.
12. veljače borci terorističke grupacije „Ahrar ash-Sham“ pokušali su izvršiti protunapad južnije od zračne luke „Mennah“ u regiji Aleppo, ali akcija je završila neuspjehom jer su ih kurdske postrojbe samozaštite „YPG“ ne samo odbile već i odbacile dalje na istok, istodobno zauzevši uzvisinu Tel-Karmin.
Dan kasnije, kurdske postrojbe „YPG“ u potpunosti su se približile gradovima Aazaz i Tal-Rifat (kao posljednje „oaze“ proturskih islamističkih snaga u regiji Aleppo, u neposrednoj blizini turske granice i preko kojih prolazi glavna prometnica koja spaja Tursku s gradom Aleppom. Pritom je tursko topništvo pokrivalo izvlačenje islamističkih snaga, otvorivši paljbu po kurdskim položajima u zoni naselja Ain-Dakna, Bazi i Bag i sjevero-istočnim dijelovima doline Afrin.

Nakon prekograničnog granatiranja turskog topništva u kojem je bilo poginulih kurdskih vojnika i unutar njihovih vojarna, s teritorija Turske počelo je ubacivanje vojnih pojačanja islamističkim snagama, a u dva dana (subota i nedjelja), granicu je prešlo više od 400 dobrovoljaca i najmanje 50 turskih specijalaca s oklopnim vozilima (sirijski i ruski izvori).
Zbog turskog granatiranja, kurdske snage morale su obustaviti napad na grad Aazaz ali su se uspjele učvrstiti na zapadnim granicama predgrađa Tal-Rifata.





Sirijska vlada uložila je oštar prosvjed zbog turskih pograničnih aktivnosti i VS UN-a izvjestila o agresivnom ponašanju Turske s mogućim teškim posljedicama. Američke i francuske vlasti jučer su izjavile kako će izvršiti pritisak na Ankaru da ne dođe do eskalacije njezinih vojnih aktivnosti.

Danas je, međutim, turski ministar obrane Ismet Yilmaz izjavio kako se mogućnost slanja turskog vojnog kontingenta u Siriju u Ankari ne razmatra (info:agencija Reuters). Međutim, turski političari posljednjih tjedan dana daju toliko kontroverznih i proturječnih izjava na tu temu, da je ove ministrove riječi potrebno uzeti s rezervom. Prisjetimo se samo nedavne izjave predsjednika Erdogana, kako će Turska „zaštititi Aleppo“ jer je to „povjesni dug“, Tu je i prekjučerašnja izjava ministra vanjskih poslova te zemlje o tome, kako Turska i Saudijska Arabija razmatraju zajedničko slanje vojske u Siriju i da u tu svrhu započinje prebacivanje saudijskih vojnih zrakoplova u tursku zrakoplovnu bazu Injirlik.

Istočno od grada Aleppa linija fronte još se nije stabilizirala. 12. veljače dijelovi sirijske spscijalne postrojbe „Tigrovi“ izgubili su nadzor nad naseljima As-Sin i At-Taiba, ali do 14. veljače uspjeli su se uz potporu ruskog zrakoplovstva probiti u At-Taibu i osvojiti obližnju uzvisinu Barlegin.

U regiji Latakija voska i lokalni ustanici produžuju napredovanje sjevernije od Salme u smjeru Kensaba, a što je također izazvalo reakciju turskog topništva s druge strane granice. U subotu su vladine snage u tom dijelu bojišnice blizu granice zauzele naselja Ara, Kfarta i nekoliko tamošnjih uzvisina.

Dio 66. brigade 11. tenkovske divizije sirijske vojske uz potporu ustanika te ruskog i sirijskog zrakoplovstva napadaje uzduž prometnice Itriya-Rakka u regiji Hama.
Sirijska vojska ušla je i na teritorij regije Rakka uz potporu sirijskog i ruskog zrakoplovstva. Na prometnici Salamiya-Rakka borci 555. brigade 4. divizije zauzeli su uzvisinu Tel-Mashab na kojoj se nalazio posljednji veliki obrambeni punkt boraca „Islamske države“ na putu prema Rakki.

Islamistički izvori izjavljuju kako se vladine snage ne mogu učvrstiti u regiji Rakka, a istodobno su vršile napade na jedini veliki grad te regije pod nadzorom Damaska Deir ez-Zour.
Ratne akcije produžuju se i na jugu zemlje, u regiji Deraa, gdje se vladine snage nisu uspjele probiti sjeverozapadno od istoimenog administrativnog središta, a naselje Yaduda je još uvijek ostalo pod nadzorom islamističkih snaga.

Sirijske ratne „igre“ očito su još jako daleko od svog završetka, a uspjeh će biti i ako ih se uspije zadržati isključivo u okvirima te zemlje, bez ulaska stranih kopnenih postrojbi koji taj sukob izdižu na širu regionalnu, pa i globalnu sigurnosnu razinu.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like