Što se događa sa zemljom koja je do prije pola godine zračila samopouzdanjem, gordila se stabilnoošću svoje vlasti i isto takvim sigurnosnim stanjem, brzo-razvijajućim gospodarstvom i sve izvjesnijom ulogom (nakon eliminiranja Ukrajine) glavnog budućeg tranzitera energetskih projekata koji će spajati azijska prostranstva s energentima žednom Europom?
Ulice Ankare još nisu bile ni isprane od krvi 40-ak ubijenih ljudi u terorističkom napadu 17. veljače 2016. g., a već, niti nepunih mjesec dana kasnije (13. ožujka), usljedio je novi krvavi napad u glavnom turskom gradu, u kojem je poginulo najmanje 37 osoba, a ranjeno njih 125. Sredstvo izvršenja bio je automobil s eksplozivom, ranije parkiran na autobusnom terminalu.
I opet, u subotu, 19. ožujka, izvršen je novi teroristički napad u Istambulu, u pješačkoj zoni prepunoj ljudi i stranih turista, uz petero mrtvih i 40-ak ozljeđenih ljudi.
Zaredali teroristički napadi u Turskoj imaju svoju shemu. Osim što u njima sada u pravilu stradavaju i inozemni turisti (što nikada ranije nije bio slučaj), značajka je i njihova pojavnost u neposrednoj blizini državnih ili vojnih institucija, dobro čuvanih objekata u čije se zone ne može ušetati tek tako, niti neometano parkirati automobil kako i kada to netko hoće.
Sljedeća karakteristika turskih terorističkih napada je, da se vrlo brzo, gotovo istog ili već sljedećeg dana utvrđuje krivac, a on je u pravilu Radnička stranka Kurdistana ili njezino pokoje odmetničko krilo, poput mladih Jastrebova za slobodu Kurdistana (preuzeli odgovornost za zadnji napad), kao i sirijski Kurdi. Vrlo se brzo identificiraju i sami napadači, na mjestu eksplozija pronalaze se njihove putovnice i sl. i, uglavnom, istraga se završava u roku 24 sata. Radi se o brzini koja bi i kod najjačih sigurnosnih službi svijeta mogla izazvati zavist u odnosu na učinkovitost njihovih turskih kolega. Samo je onda čudno to, zašto se ti napadi isto tako učinkovito i ne preveniraju.
Erdogan je preuzeo stabilnu i sigurnu Tursku
Ali ostavimo ironiju po strani. Predsjednik Erdogan preuzeo je vodstvo nad turskom državom kada je ova bila posve stabilna i sigurna, s razvijenim odnosima sa svim susjedima, dakle, ostvarenim svim nužnim preduvjetima za brzi gospodarski razvoj. To se uostalom i dogodilo: tursko gospodarstvo snažno je raslo i u vrijeme vrhunca svjetske gospodarske krize krajem prvog desetljeća XXI. stoljeća, kada je ostvarivalo stopu rasta BDP-a i veću od 5 posto.
Ali paralelno s gospodarskim usponom uspinjale su se i političke ambicije samog Erdogana. U sklopu izrađene nove doktrine djelovanja turske vanjske politike po perimetru bivšeg Osmanlijskog carstva (izradio ju je njegov vjerni suradnik, čelnik vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i sadašnji premijer Ahmet Davatoglu), predsjednik je započeo s vojnom (generalskom čistkom) i političkim obračunom s glavnim oporbenim suparnicima, ponajprije svojim bivšim suradnikom Fethullahom Gulenom koji je morao napustiti zemlju i preseliti se u SAD. Gušenje prosvjeda protiv izgradnje Gezi parka na trgu Taksim bio je povod za još žešći Erdoganov obračun s oporbom i medijima, a donošen je i novi zakon o sigurnosti kojeg su mnoge međunarodne organizacije prozvale drakonskim i koji de facto osigurava permanentni ostanak na vlasti vladajuće klike. Zakon je kritizirao i State Department, oporba za nj govori kako omogućuje i lažiranje izbora, a Kurdi su izjavljivali kako je uperen protiv njih. Tako je još početkom prošle godine spomenuti F. Gulen za The New York Times izjavio kako Turska klizi u totalitarizam.
U vanjskoj politici Turske usljedio je golem zaokret: predsjednik je zemlju želio pozicionirati u središte bliskoistočnog sunitskog svijeta (i to onog turskog oblika sunitskog islama kojeg Erdogan smatra civilizacijski nadmoćnim u odnosu na Europu i koji bi trebao duhovno ovladati europskim narodima), kojoj će se priključiti sve arapske zemlje. U tom cilju brutalno je pogazio dugogodišnje prijeteljstvo sa sirijskim čelnikom Basharom Assadom kojeg je vrlo brzo proglasio „krvnikom sirijskog naroda“, u Egiptu je podupirao Muhameda Mursija, čelnika panarapskog ekstremnog sunitskog pokreta Muslimanska braća. U Europi je manje poznata sekvenca iz Kaira, kada se Erdogan Egipćanima obratio riječima, da se moraju sjećati vremena Osmanlijskog carstva, kada oni nisu bili njihovi robovi već ih je Osmanlijsko carstvo branilo od agresivne i nevjerničke Europe.
Ne treba posebno spominjati ni veze turskih sigurnosno-obavještajnih službi, poglavito državne obavještajne službe MIT na čijem je čelu Erdoganov bliski prijatelj Hakan Fidan (o tome nešto više u nastavku teksta), zbog čega je nemoguće da državni vrh o tim vezama (logistička potpora, šverc naftom, prebacivanje ISIL-ovih boraca i njihovo lječenje u Turskoj, …) ništa nije znao.
Komparirajmo sve ovo s aktualnim oslanjanjem te iste Europske unije u zaštiti svojih bliskoistočnih interesa, riješenju izbjegličke krize i borbe protiv terorizma upravo na tog i takvog Erdogana, čija razmišljanja sigurno nisu evoluirala u smjeru demokratičnosti ili utapanja Turske u nadnacionalnu i od vjere očišćenu EU.
Ali vratimo se temi terorizma. Tajming prethodnih terorističkih napada uvjek je bio u korelaciji s postizanjem po Tursku željenih političkih efekata, kako u zemlji (gdje je u tijeku višemjesečni brutalan vojno-policijski obračun s Kurdima na njezinom jugo-istoku i gdje je potrebno na protu-kurdskim osjećajima ujediniti tursko stanovništvo) tako i u odnosu na susjedne Siriju i Irak (podsjetimo, prva dva teroristička napada u Ankari i jedan u Suruču prošlog mjeseca, izvedeni su samo dva dana prije američko-ruskog sporazuma o primirju u Siriji, a koji ne ide u prilog zacrtanih turskih geopolitičkih interesa).
Najnoviji napad u Ankari dogodio se nedugo nakon proglašenja kurdske federacije na sjeveru Sirije, a čemu se Turska najoštrije protivi.
Kurde se stigmatiziranjem terorizmom želi politički obezglaviti
Suprotno, u ovom trenutku teroristički napadi najviše štete upravo Kurdima. U vrijeme kada taj narod podnosi goleme vojne i civilne žrtve u borbi protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku, kao i u brutalanom razračunavanju turskog represivnog aparata protiv njega, i kada, nakon stoljeća ugnjetavanosti konačno pred sobom vidi perspektivu konačnog političkog riješavanja svoje sudbine (u Iraku se upravo priprema referendum o neovisnosti iračkog Kurdistana), ono što mu najmanje treba jest bavljenje terorizmom. S druge strane, Turska optužbom Kurda za organizaciju terorističkih napada u kojima stradavaju civili (uz to još i inozemni turisti), u međunarodnoj javnosti, visoko senzibiliziranoj na terorističku opasnost, želi stvoriti atmosferu osude Kurda sličnu osudi “IS-a“, sažaljevanja nad tragičnom turskom zbiljom i pružanje pune potpore predsjedniku Erdoganu u zaštiti turskog naroda i državne cjelovitosti. Kurdske političke stranke mogu se tako vrlo lako naći na spiskovima terorističkih organizacija unutar Washingtona i Londona i na taj se način čitav jedan narod, politički obezglavljen, može smjestiti u poziciju dugoročnog taoca terorizma.
Kaos u zemlji zahvatio je 9 turskih regija s većinskim kurdskim stanovništvom u kojima djeluje Radnička stranka Kurdistana. Uništavaju se čitavi gradovi, a slike, uglavnom skrivene od glavnih svjetskih medija, odaju apokaliptične prizore slične našem Vukovaru u vrijeme Domovinskog rata. Vode se ulične bitke, a turska vojska sve je češće primorana koristiti i teško naoružanje. Upravo izvaninstitucionalno korištenje vojske u unutarnjim problemima izaziva protivljenje i oporbenih političara i samih vojnih krugova.Vojne specijalne postrojbe po naredbi Erdogana moraju patrolirati svim velikim turskim gradovima i sudjelovati u borbama i „čistkama“ što prestavlja njihovo naprezanje u uvjetima borbi niskog intenziteta i prijeti uvlačenjem u dugotrajni i beskonačni unutarnji rat (u Turskoj nije proglašeno ratno stanje).
Zbog svega ovog se slobodno može reći da u Turskoj traje građanski rat. A svaki rat sa sobom donosi stradanja, patnje i izbjeglice. Turska na taj način, zapravo, osim tranzitera izbjegličkog vala iz Bliskog istoka i Afganistana prema EU, postaje i njegovo ishodište. Jer kurdsko stanovništvo, ostalo bez krova nad glavom, teško će se odlučiti za ostanak u zemlji koja im je uništila živote i željet će tražiti pomoć kod svojih brojnih sunarodnjaka nastanjenih diljem EU, prije svega Njemačkoj.
Erdoganova „zaigranost“ s terorizmom ima i svoju drugu stranu. Turska je po broju izvršenih terorističkih napada i njihovih žrtava izbila na sam svjetski vrh u svega godinu dana. Ona tu poziciju danas dijeli s, primjerice ratom razorenim Irakom ili od islamističkog Boko Harama teroriziranom Nigerijom (što je do prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo), a čak nadvisuje i susjednu Siriju.
Erdoganovo koketiranje s „IS“ i njegovo okretanje leđa toj organizaciji kada ono više nije oportuno, ne može ne izazvati posljedice ni za njega samoga. Iz „boce“ oslobođen islamistički duh duboko prodire i u duše turskih građana, a broj simpatizera radikalnog salafitskog učenja sunitskog smjera islama sve je veći. Erdogan snažno riskira osudu svoje politike od strane međunarodne javnosti, a time smanjuje i svoje udjele u nadmudrivanju s Bruxellessom oko riješavanja izbjegličke krize i beneficija koje kroz njezinu manipulaciju želi Turskoj priskrbiti.
Udjele smanjuje i u odnosu na gospodarski prosperitet. Njegova uzdanica – turizam već trpi goleme posljadice otkazom dolazaka ruskih gostiju i velikog pada bukinga s europskog emisijskog tržišta. Posljedice po energetski sektor još nisu iskazane u realnim brojevima i pored različitih sabotaža i diverzija na postojećim lokalnim naftovodima i plinovodima. Međutim, ukoliko se iz sigurnosnih razloga onemoguće planirani projekti strateških plinovoda i naftovoda koji bi iz Srednje Azije i Bliskog istoka vodili preko turskog teritorija prema EU, jasno je kako bi se radilo o golemoj financijskoj i geopolitičkoj šteti po Ankaru, koju bi bilo nemoguće nadoknaditi.
Smjene u obavještajnom vrhu i nezadovoljna vojska
Prema pojedinim anonimnim izvorima, ranije spomenuti šef obavještajne službe MIT Hakan Fidan može uskoro napustiti taj položaj. On je to već htio učiniti prošle godine, kada je na zamolbu predsjednika Erdogana ostao na dužnosti, uz Erdoganovo obećanje da će ustrojiti „superobavještajnu službu“ s obavještajnom žandarmerijom. Fidanov nadzor nad službom nije urodio posebnim dobitima, a poglavito je rezultirao krahom obavještajnih aktivnosti pokrenutih s ciljem postizanja kompromisa s Kurdima.
Erdogan mora započeti i sa smirivanjem uzavrelog stanja u vojsci. U tu svrhu čak je rehabilitirao bivšeg autoritativnog i karizmatičnog pukovnika specijalnih postrojbi OS Turske Mustafe Leventa Guktasha (u zatvoru je boravio od 2009. -2014. g. zbog osude za pokušaj nasilnog svrgavanja predsjednika Erdogana).
Taj Erdoganov korak nosi element rizika ali, još i više, ukazuje na drmatično stanje unutar vojnih i sigurnosnih krugova nezadovoljnih postojećim stanjem. Erdogan je zbog svojih visokih ambicija, stabilnu i mirnu zemlju doveo u položaj nikad raširenije terorističke ugroze, gotovo započetog građanskog rata i opasnosti teritorijalnog raspada. A u složenim geopolitičkim uvjetima današnjeg svijeta Erdogan je gotovo ostao bez strateških saveznika, pri čemu ga i Washington već odavno percipira kao „nužno zlo“ te je samo pitanje vremena kada će spomenuti prognani oporbeni čelnik Gulen uskočiti na njegovo mjesto. Zapravo, Gulen ništa niti ne mora činiti da ubrza taj proces jer Erdogan svojim potezima sam „skreće vodu na njegov mlin“.
0 komentara