Neovisno o najnovijoj dogovorenoj humanitarnoj pauzi, kojom sirijska vojska i njezini terenski saveznici privremeno zaustavljaju vojne operacije čišćenja preostalih malobrojnih kvartova istočnog dijela Aleppa od islamističkih snaga radi izvlačenja civila kroz zaštićeni 5-kilometarski koridor, bitka za grad zapravo je već završena, a njezin pobjednik jasan. Preostalih 10-ak % teritorija koji još drže formalne ili neformalne koalicije radikalnih islamističkih snaga i malobrojne umjerene sirijske oporbe (praktički već odavno ugušene pritiskom i brojem radikalnih islamista čije je metode borbe i ideologiju i sama prihvatila), bit će, ili očišćene vojnim djelovanjem vladinih snaga u narednim danima ili tjednima do Nove godine, ili će se preostali borci predati pod zaštitom još uvjek važeće amnestije od strane središnje vlade u Damasku i sa svojim obiteljima biti prebačeni u susjednu, zapadnu regiju Idlib, kako se to već radilo s ranijim individualnim prebijezima iz istočnog Aleppa, kao i iz prigradskih naselja glavnog grada Damaska nakon predaje tamošnjih islamističkih postrojbi.
Svima, uključno i Amerikancima, postalo je posve jasno kako je jedinstveni front otpora sirijskim snagama u Aleppu više nemoguće uspostaviti nekakvim eventualnim učvršćenjem obrane određenog teritorija, odakle bi se onda s pozicije pružanja snažnog otpora zahtjevalo otpočinjanje stvarnih političkih pregovora, igrajući pritom na prokušane metode brige za civilno stanovništvo.
Šokantna promjena vojno-političkih odnosa u Siriji u svega godinu dana od otvorenog ruskog vojnog ulaska u sukob na poziv službenog Damaska, bez presedana je u povjesti modernog ratovanja imjući u vidu tko sve, što, zašto i kako sudjeluje u tom kompleksnom sukobu – svojevrsnom mini-svjetskom ratu koji traje već šestu godinu.
Apstrahirajmo sada (iako nipošto nije beznačajna) aktivnu potporu zaljevskih monarhija i Turske radikalnim islamističkim pokretima i oružanim formacijama u istočnom Aleppu (i u Siriji općenito) i obratimo pozornost na ključnu činjenicu promatrano s „hladne“ vojno-analitičke točke gledišta.
Kolokvijalno nazvan ruski „Syrian Express“ već se izučava u prestižnim zapadnim vojnim akademijama kao svojevrsni fenomen: interes se iskazuje u odnosu na činjenicu nevjerojatno brzog oporavka već gotovo uništene, brojčano i tehnički desetkovane i potpuno demoralizirane sirijske vojske od strane ruskih vojnih stručnjaka u vrlo kratkom vremenskom razdoblju; i drugo, izučava se kao neposrednan sudar vojnih strategija i taktika vođenja borbi u složenim uvjetima urbanog ratovanja Zapada i Rusije na najvažnijoj točci sirijske bojišnice – gradu Aleppu.
A upravo je u Aleppu Zapadna (prije svega američka) suvremena obrambena vojna strategija i taktika doživjela neugodan poraz. Taj prikriveni neposredni vojni sraz glavnih vojnih velesila odvijao se u složenim uvjetima urbanog ratovanja po istočnim kvartovima sirijskog megapolisa, gdje su pobunjenici, koristeći se civilima i javnim objektima poput bolnica, škola ili „samo“ stambenih zgrada kao štitom, relativno lako mogli organizirati čvrste obrambene fortifikacije, izgraditi podzemne tunele radi lakšeg i neopaženog prebacivanja snaga i vojne i druge opreme, minirati vanjske perimetre obrambenih linija, postavljati mobilne snajperske jedinice i td. Pritom ne treba zaboraviti kako je u istočni Aleppo proteklih godina došao veliki broj Zapadnih vojnih instruktora, kao i instruktora i manjih grupacija turskih specijalnih postrojbi (turski instruktori su od ljeta, kao posljedica obnovljenih odnosa na relaciji Ankara-Moskva u tišini povučeni iz grada). Budući da je pobunjenicima stizalo i suvremeno protuoklopno oružje poput američkog sustava „TOW“ proizvedenog 2014. godine i čiju dostavu uvjek pozorno prate američke službe do njegovog konačnog odredišta, posve je jasno kako je pobunjenike u Aleppu netko morao naučiti njima i rukovati, određivati ciljeve i njihove koordinate. A sve se to na terenu i organiziralo i postavilo baš na opisani način. Pritom nije potrebno niti govoriti o visokom stupnju borbenog morala i fanatizma na strani pobunjenika, izdašno potkrjepljenog arapskim petro-dolarima.
I što se onda dogodilo? Nakon ljetošnjih velikih borbi za okruženje grada od strane sirijske vojske, snažnih protuofanziva islamističkih snaga (poglavito „Jabhat al-Nusre“ i „Ahrar ash- shama“) iznutra i izvana uspostavljenog obruča vladinih snaga i u kojima su islamisti pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu i tehnici, front se prilično stabilizirao i prešao u fazu pozicionirane borbe nižeg ili višeg intenziteta koja je rezultirala samo neznatnim pomacima glavne linije fronte koja je dijelila zapadni od istočnog Aleppa. Sniženi intenzitet borbi pa čak i njihovo povremeno prekidnje bio je rezultat snažnih političkih pritisaka Zapada ali i taktiziranja Moskve i Damaska da pružanjem šansi za dogovor pokažu svoju kooperativnost.
A onda, prije samo tri tjedna, paralelno s dolaskom ruske Sjeverne flote u akvatorij Istočnog Sredozemlja, kao i susreta kineskih i iranskih vojnih i političkih dužnosnika iz njihovih ministarstava obrane u Teheranu, otpočela je snažna ofanziva vladinih snaga i njihovih saveznika iz redova lokalnih Kurda i sirijskih dragovoljaca, libanonskog „Hezbollaha“, iračkih šijtskih milicja, afganistanskih Hazara i palestinskih postrojbi. Te su snage za glavninu svjetskih vojnih i političkih analitičara ostvarile neočekivano brze i velike pobjede, a medijski razvikana neprobojna obrana džihadističkih snaga i s njom uvezanog malog dijela umjerene oporbe urušila se poput kule od karata.
Neovisno o tome što kopnene akcije (a u zadnjih više od mjesec dana i zračne napade) izvode isključivo snage sirijske vojske i njezini terenski saveznici, potpuno je jasno kako iza izradbe operativnih planova završnih napada i rukovođenja vojnom operacijom stoje ruski vojni zapovjednici. O tome svjedoče i spomenuti česti prekidi i ponovna pokretanja napadačkih akcija sirijskih snaga isključivo na politički mig Moskve tj. sukladno postizanju ili propadanju određenih dogovora između američke i ruske diplomacije. Upravo je to često znalo do očaja dovoditi iranski vojni vrh koji je zastupao planove o brzom i učinkovitom oslobađanju Aleppa bez suvišnih i jalovih pregovora s Amerikancima kojima Teheran „ne vjeruje“. Ali Rusi nisu željeli vojno razriješiti problem prije porethodnog osiguranja vlastitih interesa u Siriji da se ne bi dogodilo da im vlada u Damasku nakon rata jednostavno kaže „hvala na pomoći i doviđenja“. Moskva je danas i službeno dobila dvije ključne vojne baze u Siriji (zrakoplovnu kraj Latakije i pomorsku u Tartusu) a sigurno utječe i na ključne političke čimbenike u zemlji.
Korišteno iskustvo protuterorističkih borbi na Kavkazu
Uspjeh koji je pokazala ruska vojna taktika u uvjetima urbanog ratovanja nije slučajan. On je rezultat dugogodišnjeg iskustva ruskih sigurnosnih snaga u protuterorističkim akcijama na prostoru Kavkaza, koje se često izvode u naseljenim mjestima ili gradovima i u kojima je nužna kirurška preciznost, kako u izradbi operativnih planova tako i u njihovoj provedbi radi minimiziranja civilnih žrtava i razaranja, koja, u protivnom, imaju negativan psihološki učinak na raspoloženje stanovništva. Naime, islamističke snage na Kavkazu sve češće koriste taktiku stvaranja fortifikacija unutar naseljenih mjesta, čak i stambenih zgrada ili obiteljskih kuća, računajući na lakše i duže pružanje otpora zbog ograničenih mogućnosti djelovanja protuterorističkih snaga u odnosu na djelovanja na otvorenom ili nenaseljenom prostoru. Na kraju krajeva teroriste niti nije briga za civilne žrtve, štoviše, kad ih je više i efekt njihovih akcija postaje snažniji, a cilj borbe „svetiji“.
Sirijska vojska danas je dostatno opremljena suvremenim tehničkim i oružanim sredstvima za urbani način ratovanja i vođenja akcija noću, a njihovi vojnici za to su solidno obučeni, poglavito specijalne postrojbe. Osim toga sirijska i ruska vojska koriste taktiku paralelnog pružanja pomoći civilnom stanovništvu odmah po oslobađanju novog prostora: dostavljaju se mobilne lječničke ekipe i otvaraju poljske bolnice, dostavljju najnužnije životne potrepštine, otvaraju info-punktovi, organizira prijevoz u sigurnije zapadne dijelove grada te odmah započinje razminirivanje oslobođenih gradskih četvrti. To rade prilično profesionalno i u psihološko-propagandnom smislu povećavaju ugled sirijske vojske i službene vlade kod stanovništva Aleppa, izmučenog petogodišnjim islamističkim terorom, uvedenim šerijatskim zakonima i td. Osim toga, za razliku od libijskog vođe Gadaffija koji je svoje pobunjene regije odsjekao financijski, gospodarski i prometno, vlada u Damasku djeluje pametnije. Ona permanentno isplaćuje plaće i mirovine svim Sirijcima, konstantno odašilje pozive na mir pripadnicima svih etničkih grupacija i vjera, a, što je vrlo bitno, uživa i potporu sirijskih poslovnih krugova kojima svjetovna vlada u Damasku ipak jamči puno veću stabilnost poslovanja u odnosu na možebitnu islamističku vladu i zakone koje može izglasati. A da je Damask učinkovit svjedoči i podatak kako je mir sa sirijskom vojskom potpisalo više od tisuću lokalnih i plemenskih vođa iz isto toliko naseljenih mjesta Sirije, a taj broj ubrzano raste.
Kina se otvoreno svrstala na rusku stranu
Nedavno prvo otvoreno svrstavanje Kine na rusku stranu u VS UN-a prigodom glasovanja o prijedlogu rezolucije o zaustavljanju borbi u Aleppu, kada je Peking, kao i Moskva, uložio veto a ne (kao i obično) ostao suzdržan, izazvalo je veliku nervozu Zapada. Odmah nakon veta predstavnik Velike Britanije u VS oštro je kritizirao Kinu zbog „otvorenog svrstavanja na stranu Rusije“, što je ponukalo kineskog predstavnika na izjavu, kako je došlo vrijeme da „London prestane trovati atmosferu u VS“ i da izjava britanskog predstavnika prelazi okvire diplomatskog ponašanja jer nema pravo na takav način kritizirati određeni politički stav jedne suverene, k tome i stalne članice VS.
Nervoza SAD-a spoznajom o gubitku Aleppa iskazana je ponovnim ubrzanim diplomatskim aktivnostima državnog tajnika Johna Kerryja i njegovim letovima u Moskvu, Rim, Berlin i novim američkim ponudama za riješenje krize. Ali Washingtonu je posve jasno kako je inicijativa prešla na stranu Moskve i da se Aleppo više spasiti ne može. U tom smislu Bijela kuća donosi nove odluke mogućeg dalekosežnog karaktera iako njezini službenici već imaju spakirane kofere za odlazak. Tako je predsjednik Obama jučer donio uredbu o ukidanju zabrane na isporuke naoružanja sirijskoj oporbi i uručio ju Pentagonu. Međutim, da bi stupila na snagu nju mora odobriti i Kongres, a ukoliko se to dogodi bila bi moguća i dostava suvremenih prijenosnih protuzračnih sustava oporbenim snagama (a vjerojatno i islamističkim postrojbama jer je jedne od drugih u uvjetima rasula i agonije posve nemoguće razdijeliti), za što dozvolu od Washingtona jedva čekaju dobiti njihovi sponzori u Rijadu i Dohi. Druga stvar koju Washington sada čini jest ponovno aktiviranje zamrle operacije oslobađanja „prijestolnice“ tzv. Islamske države – Rakke, posredstvom jačanja „Sirijskih demokratskih snaga“ čiju glavninu čine kurdske postrojbe. Naime, donedavno gromko politički i medijski najavljivane vojne akcije oslobađanja Rakke i iračkog Mosula nakon američkih predsjedničkih izbora naglo su izgubile na snazi, a vijesti s njihovih bojišnica sve su rijeđe i šturije. Oslobađanjem Rakke Amerikanci bi sada željeli kompenzirati pad Aleppa i na taj način uspostaviti kakvu takvu realnu osnovicu za vlastito sudjelovanje na predstojećem međunarodnom pregovaračkom procesu po pitanju Sirije. Jer stanje je po Washington postalo vrlo neugodno. On se našao u položaju da u Siriji zapravo nema političke i vojne organizacije na terenu na koju bi sa sigurnošću stavio svoje uloge pri odlučivanju o budućnosti te zemlje. A Kurdi nipošto nisu sigurni saveznici (i oni taktiziraju i „igraju“ u više smjerova, vrlo dobro svjesni svoje česte povijesne izigranosti i uzaludnog žrtvovanja od strane velikih „igrača“) niti ključna politička snaga za dogovor oko sirijske budućnosti.
Istodobno su i Turska i Katar također svjesni gubitka Aleppa ali i raspada „Jabhat al-Nusre“ i „Ahrar ash-shama“ kao glavnih islamističkih snaga iza kojih financijski i organizacijski stoji Saudijska Arabija (preciznije, „Al-Nusra“ se razdjelila na pobornike i protivnike „Al-Qaide“ koje financiraju Rijad odnosno Ankara).
Ankara i Doha (kao glavni saveznici ne samo po pitanju Sirije već i ukupnog Bliskog istoka) sada intenzivno pokušavaju od razmrvljene „Al-Nusre“ i nekih manjih radikalnih snaga stvoriti jedinstvenu sirijsku sunitsku organizaciju s težištem i osloncem na „Muslimansku braću“, iz koje bi u potpunosti izbacili utjecaj Saudijske Arabije i Jordana. Ta nova politička i vojna snaga bila bi, po njihovim zamislima, stacionirana u regiji Idlib, a diplomatskim putom nastojalo bi ju se aktivno uključiti u sirijski pregovarački proces i pozicionirati kao novu vodeću političku snagu u Damasku ili barem inkorporirati u sirijsku vlast i time osigurati određene turske i katarske interese unutar buduće Sirije.
Jer sirijski rat, o tome su danas svi svjetski relevantni igrači jedinstveni, može se završiti jedino postizanjem sveobuhvatnog političkog dogovora i temeljite reorganizacije državnog ustroja, u kojoj će svoj „dio kolača“ sigurno dobiti i Kurdi ali i vojno poražena sunitska oporba (ma tko ona ustvari bila) u vjerojatnoj budućoj – ipak jedinstvenoj sirijskoj državi. U njoj će svoje, prije svega gospodarske interese zadržati i Ankara, ali Sirija će po pitanju vanjsko-političke orijentacije ipak ostati u sferi dominantnog utjecaja Moskve i Teherana, a sve više i Pekinga.
0 komentara