STRATFOROVO NOVO IZVJEŠĆE O BLISKOM ISTOKU

Privatni američki analitički centar „Stratfor“, u svojim je najnovijim bliskoistočnim analizama iznio niz zanimljivih opservacija. O nekim Stratforovim prosudbama analitički portal Geopolitika.news ima (blago rečeno, zbog Stratforovog velikog ugleda i utjecaja) izdvojeno mišljenje, pričemu nije naodmet primjetiti kako u uvjetima nove polarizacije svijeta sve većem broju analitičara (sve češće i onim uglednim) postaje sve teže zadržati potpunu profesionalnost i objektivnost, poglavito ukoliko se financijski ovisi o strukturama bliskim dominantnim politikama. Geopolitika.news od samog početka teži profesionalnom i objektivnom pristupu osjetljivoj geopolitičkoj problematici i uvjereni smo kako će naši čitatelji to znati prepoznati i uvažiti.

A sada se osvrnimo na predmetnu temu.

Prioritetnim smjerom turske politike u odnosu na Siriju Stratfor smatra blokiranje kurdske ekspanzije na sjeveru zemlje, a temeljni ograničavajući čimbenik turskih nastojanja on vidi u zadržavanju dijela ruskog zrakoplovstva i mogućeg neposrednog sukoba turske i ruske vojske.

Međutim, radi se o paušalnoj i krajnje pojednostavljenoj ocjeni Stratforovih analitičara. Naime, sve prethodne najave o mogućoj turskoj vojnoj intervenciji nikada nisu niti izlazile iz okvira tzv. sigurnosne zone koju bi Ankara željela uspostaviti unutar tzv. koridora, između pograničnih gradova Aazaz i Jarablus, u dužini od 98 kilometara i širini od 40-ak kilometara. Radi se o posljednjem dijelu sirijsko-turske granice koji još nije pod nadzorom ili vladinih snaga ili postrojbi sirijskih Kurda i koje nadziru islamističke postrojbe „Jabhat al-Nusre“ i ISIL-a. U tom djelu sjeverne Sirije rusko zrakoplovstvo nikada nije djelovalo, pa opasnosti od njihovog direktnog sukoba s turskim postrojbama nije bilo ni u vrijeme najžešćih ruskih napada. Naravno, turskoj je onemogućeno korištenje zrakoplova nad sirijskim nebom zbog ruskih protuzračnih sustava koji to ne dozvoljavaju nakon prošlojesenskog turskog obaranja ruskog bombardera Su-24, ali Ankari za eventualnu intervenciju u tako suženom prostoru zrakoplovstvo nije niti potrebno.

Potpuno je drugo pitanje, što će se dogoditi ukoliko se, umjesto kurdskih postrojbi (čemu se Ankara oštro protivi i smatra to prijelazom njihove „crvene crte“), službena sirijska vojska odluči osloboditi taj preostali okupirani dio državne granice. Jer on prestavlja posljednji smjer vojne i logističke opskrbe islamista i njihov glavni koridor za šverc nafte na turski teritorij, o čemu službena Ankara i dalje „ništa ne zna“. Njoj ISIL-ov element sada primarno služi za usporavanje kurdskih separatističkih ambicija i turske vlasti to sve teže prikrivaju. Sirijska vojska, međutim, imala bi potpuni legitimitet uspostaviti nadzor i nad tim dijelom svoje državne granice i u tom slučaju turski „kurdski argument“ bio bi potpuno međunarodno-pravno nebranjiv. Druga je stvar koliko je i samom Assadu u ovom trenutku to u interesu.

Još veći ograničavajući čimbenik turske intervencije na sirijsko tlo od onog ruskog (jer ne vjerujem da bi Rusi ulazili u po njih nepotreban i rizičan vojni sukob s Turskom zbog tog komada granice, koji će ionako biti strateški bezvrijedan ukoliko sirijske i kurdske snage ovladaju glavnim komunikacijama središnjeg i istočnog dijela zemlje. A nakon oslobađanja Palmire i čišćenja istočnog dijela regije Hama i grada Kariatena koje je upravo u tijeku, za pretpostaviti je i oslobađanje Rakke i Deir ez-Zura) je protivljenje samog turskog vojnog vrha avanturističkim potezima političke vlasti. Generali ne žele ulaziti u visoko-rizični sirijski ratni vrtlog bez prethodnog mandata VS UN-a ili barem predvodništva sa strane američke vojske, a od čega neće biti ništa.





Stratfor navodi kako će NATO jačati svoju nazočnost u Turskoj kroz instaliranja sustava PZO, a što ne znači potporu turskim vojnim aktivnostima već simetričan odgovor ruskim vojnim potezima u Siriji. Dalje se kaže, kako će SAD povećavati potporu sirijskim oporbenim grupacijama, kao, zbog „smirivanja Ankare“. Na sadašnjem stupnju sukoba SAD podupire dvije grupacije: sirijske Kurde na sjeveru i „Ahrar al-Sham“ na jugu zemlje.

Nedavno smo pisali o sondiranju sirijskog krajnjeg juga od strane britanskog MI6, s ciljem američkog otvaranja južne bojišnice kroz formiranje nove ujedinjene oružane oporbe, sastavljene od lokalnih beduinskih plemena (uključno i one iz Jordana) i uvezenih boraca s područja Libije. Međutim, ukoliko se postigne američko-ruski dogovor oko spiska umjerenih oporbenih postrojbi, takva nastojanja bit će teško ostvariva. Štoviše, Amerikanci će se u tom slučaju morati distancirati i od saudijskih i turskih „miljenika“ iz redova organizacija bliskih „Jabhat al-Nusri“. Ali sve je to još uvjek u fazi razrade na relaciji Moskva-Washington, pričemu treba naglasiti i važnost, po širu javnost potpuno neočekivanog dolaska direktora CIA-e Johna Brennana u Moskvu, u prošli ponedjeljak. Nikakvih izjava za medije o tom sastanku Kremlj nije davao već je novinare odmah upućivao na adresu ruskog FSB-a, budući da politički vrh u razgovorima s glavnim američkim obavještajcem nije niti sudjelovao. Naravno da poslovično šutljivi obavještajci o sastanku novinarima nisu govorili, kao što je sigurno i to, da šef CIA-e u Rusiju nije došao u kurtoazni posjet svojim (kako si to dvije strane međusobno vole govoriti) partnerima, ili pak u turistička naslađivanja čarima Moskve.

Stratfor se osvrnuo i na predstojeći travanjski krug Ženevskih pregovora o političkom riješenju sirijskog sukoba, i smatra kako on do kompromisa neće dovesti. Tu su američki analitičari potpuno u pravu, jer je i samo pokretanje pregovora bilo rezultat dramatične promjene vojnog stanja na terenu u korist Assadovih snaga, a ne stvarnog htijenja sukobljenih snaga za politički dogovor. Značajniji rezultati u predstojećim pregovorima nisu nužni ni Damasku ni Moskvi, a pregovori za njih više imaju promiđbenu svrhu, u smislu potvrde njihove političke kooperativnosti. Osim toga, najnovije vojne pobjede službene vojske i dosad najveći vojni poraz „Islamske države“ od njezinog osnutka (Palmira), Assadu produžuju život i daju „vjetar u leđa“.





Jedna od tema razgovora bit će i priključenje pregovorima predstavnika sirijskih Kurda, što sada podupiru i Amerikanci i Rusi. Međutim, tome se i dalje oštro protivi Turska, pa dogovora po tom pitanju vjerojatno neće biti. A bez sudjelovanja Kurda, kao, poslje vladinih snaga najveće vojne sile na sirijskom terenu, ne može biti niti konačnog dogovora o sirijskoj budućnosti i to je svima jasno. Kurdi neće dozvoliti da u novim – po njih nikada povoljnim uvjetima – netko drugi riješava pitanje njihove budućnosti. S druge strane, slamanje turskog protivljenja sudjelovanju kurdskih predstavnika bila bi velika diplomatska pobjeda Moskve koja je prva na tome inzistirala još dok su se svi drugi opirali, a sirijski Kurdi su upravo u Moskvi otvorili svoja prva međunarodna politička (pseudo-diplomatska) predstavništva.

Još će se raspravljati i o sređivanju spiskova terorističkih organizacija, kao i o raspisanim parlamentarnim izborima od strane predsjednika Assada za 13. travnja, a što svi međunarodni čimbenici smatraju nelegitimnim činom. Naravno da je toga svjesan i sada osnaženi Assad ali on to vjerojatno smatra još jednim „asom iz rukava“ u predstojećoj političkoj trgovini.

Stratfor također prognozira i rast napetosti u susjednom Jordanu zbog povećanja broja sirijskih izbjeglica.

Što se tiče odnosa Saudijske Arabije prema drugim monarhijama Perzijskog zaljeva, američki analitički centar prosuđuje, kako će njega karakterizirati prinudno smanjivanje dotacija iz državnog proračuna u uvjetima niskih cijena nafte. Uvodi se niz novih elemenata od strane tih država: Rijad izlazi na inozemno kreditno tržište, Bahrein je obustavio emisiju državnih obveznica, a arapske države Perzijskog zaljeva razmatraju i uvođenje poreza na dodanu vrijednost od 2018. godine. Radi se o mjerama bez presedana od strane perzijskih monarhija, koje ukazuju na nužnost redizajna njihove dosadašnje socijalne politike koja je jamčila velike olakšice domicilnom stanovništvu.

U tom smislu sve je vidljivija i nova tendencija saudijske vanjske politike – „novac isključivo u zamjenu za odanost“. Stratforovi analitičari se pritom pozivaju na slučaj Libanona. Njemu je Rijad odbio financiranje ranije dogovorene modernizacije libanonske vojske zbog „nejasne pozicije Bejruta“ glede uništenja saudijskog veleposlanstva u Teheranu početkom ove godine, a nakon prethodne saudijske likvidacije zatočenog lokalnog oporbenog šijtskog čelnika. Pritom će Rijad pojačavati potporu libanonskim sunitskim grupacijama radi izgradnje proturavnoteže utjecaju šijtskog Hezbollaha.

Međutim, američkom izvješću svakako treba pridodati i sljedeće: Rijad je spoznao kako njihov politički „igrač“ Saad Hariri (vođa pro-saudijskog sunitskog „Pokreta za budućnost“) u srednjoročnoj perspektivi ne može postati libanonski premijer, a bez njega bilo kakva modernizacija vojske ne može dovesti do realnih rezultata izgradnje vojne protuteže Hezbollahu. Saudijci su, osim toga, suočeni s propasti svojih libanonskih akcija nakon što su nedavno i Egipat i Pakistan (kao nedvojbeni Rijadovi saveznici) odbacili saudijsku poziciju po pitanju Sirije (promptna smjena predsjednika Assada), izjasnili se za sirijski suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, a također i odbili uvrstiti Hezbollah u red terorističkih organizacija nakon što su to učinili Saudijci. Radi se o više nego jasnom signalu neovisnih vanjskih politika najveće arapske države Egipta i druge najveće muslimanske zemlje svijeta i jedine njiihove nuklearne sile Pakistana, pričemu se Rijad, neovisno o svemu, njima neće usuditi smanjiti obujam financijske pomoći. Jer bez vojne potpore tih dviju zemalja Rijad bi ostao usamljen u eventualnom sukobu s Iranom i neovisno o svojoj vojno-tehnološkoj superiornosti, u njemu bi lako mogao izvući deblji kraj, a na što ukazuju i problemi Saudijaca u ratu u susjednom Jemenu.

A što se Jemena tiče, Stratfor navodi kako će Rijad nastojati ostavriti separatne pregovore sa šijtskim Hutima, pokušavajući ih udaljiti od utjecaja bivšeg predsjednika A. Saleha. Prognozira napredak u travanjskim pregovorima koji će se održati u Kuvajtu.

Geopolitika.news ipak pretpostavlja kako će do pristajanja Huta na primirje teško doći, barem ne u uvjetima na kojima sada inzistira Rijad, sve dok arapske koalicijske snage u potpunosti ne blokiraju glavni grad Sanu, a što za sada nije izgledno.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like