Budući američki predsjednik Donald Trump nastavlja povlačiti snažne poteze koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, poglavito kada je riječ o kadrovskim rješenjima za najvažnije dužnosti unutar administracije kojoj će naredne četiri godine biti na čelu.
Nakon nedavnog prijedloga o imenovanju kontroverznog generala „čvrstog vojničkog kova“ (kojeg u SAD-u nazivaju „bijesni pas“) Jamesa Mattisa za američkog ministra obrane, g. Trump iznova je šokirao domaću i svjetsku javnost. On ovaj put, na ponajvažnije mjesto – ono šefa državne diplomacije – želi postaviti osobu sasvim suprotnog habitusa spomenutom generalu – uglađenog top-menadžera američkih i svjetskih biznis krugova g. Rexa Tillersona. Ovaj 64-verogodišnjak je ni manje ni više već predsjednik izvršnog odbora najveće američke privatne naftne kompanije i svjetskog energetskog diva ExxonMobil.
Možda u tome i ne bi bilo ništa previše čudno, jer uistinu se radi o vrhunskom poznavatelju globalnih prilika, majstoru pregovaračkih vještina i poznaniku brojnih uglednika iz najrazličitijih svjetskih država, kada se ne bi radilo o osobi koja je u prijateljskim odnosima s – ni manje ni više – nego ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Podsjetio bih kako je g. Tillerson 2012. godine, u Moskvi, osobno iz ruku ruskog predsjednika primio najveći ruski orden koji može dobiti neka strana osoba – orden prijateljstva. To, naravno, nije bilo slučajno jer je upravo g. Tillerson imao najveće zasluge za suradnju dviju zemalja (preciznije tvrtki) u sferi energetike. Konkretno, američki ExonMobil i ruski državni naftni gigant Rosnjeft 2012. godine potpisali su ugovor ogromne važnosti, procjenjen na čak 100 milijardi dolara, o istraživanju i eksploataciji dubokovodnih nalazišta nafte i plina u ekstremno teškim klimatskim i hidrološkim uvjetima ledenog ruskog arktika. Zato niti ne čudi činjenica kako je upravo g. Tillerson bio najveći američki protivnik uvođenju gospodarskih sankcija Rusiji na početku ukrajinske krize, koje su, između ostalog, uključivale (i još uvjek uključuju) i zabranu izvoza najsuvremenije tehnologije iz sfere bušenja nafte i plina.
ExxonMobil ima sjedište u Texasu i najveća je svjetska privatna naftna kompanija i jedna od najvećih korporacija po visini kapitalizacije. G. Tillerson je od 1998. g. na položaju potpredsjednika tvrtke Exxon Ventures (CIS) Inc. i predsjednika tvrtke Exxon Neftegas Limited. Bio je odgovoran za Exxonove projekte u Rusiji i Kaspijskoj regiji, a također i za poslove konzorcija „Sahalin-1“ u podmorju istoimenog najvećeg ruskog otoka smještenog na krajnjem Dalekom istoku. Taj projekt gigantskih razmjera važan za tvrtku ExxonMobil kojoj je posljednjih 14 godina na čelu upravo g. Tillerson. U projektu „Sahalin-1“ ExxonMobil ima 30% učešća, a japanski Sodeco, indijski ONGC i ruski Rosnjeft po 20% svaki. Valja spomenuti i kako je suradnjom dviju tvrtki, ruski Rosnjeft po prvi put u povijesti dobio pravo na istraživanje naftnih nalazišta u Meksičkom zaljevu.
Upravo na temelju spomenutih poslovnih aktivnosti stvorio se i blizak odnos mogućeg budućeg državnog tajnika s predsjednikom Putinom. Njihov prvi susret zbio se još 2003. godine na konferenciji ruskih i inozemnih energetskih tvrtki u Sankt Peterburgu, pod nazivom „Globalna energija“. Već nakon dvije godine njih dvojica susreli su se i u Washingtonu, a 2012. godine ruski čelnik, šef Rosnjefta Igor Sechin i mogući budući američki državni tajnik nazočili su otvorenju pristanišnog kompleksa za utovar i izvoz energenata, u ruskom Tuapseu, na Crnom moru.Tom su prigodom potpisali sporazum o zajedničkom istraživanju dubokozemnih nalazišta nafte i plina u Zapadnom Sibiru.
Što se tiče ruskog ordena prijateljstva, njega je predsjednik Putin osobno uručio g. Tillersonu u lipnju 2013. godine na Međunarodnom energetskom forumu u Sankt Peterburgu.
Protivljenje g. Tillersona proturuskim sankcijama posve je razumljivo sa stajališta poslovne funkcije koju je obavljao. Prema procjenama američkih ekonomskih analitičara, ExxonMobil je možda tvrtka koja je u SAD-u najviše stradala od posljedica uvođenja sankcija, a njezini gubitci procjenjeni su na milijarde dolara. Američki Bloomberg navodi kako je čelnik ExxonMobila novinarima govorio kako s nestrpljenjem iščekuje mogućnost povratka na posao u Rusiju. Naravo, njegovo prijateljstvo s ruskim vođom nije tipa kada se zajedno sjedi za šankom i ispija votka već je isključivo poslovne prirode i u interesu obiju strana.
Brojni izrazi zabrinutosti unutar američkih političkih krugova (čak i onih iz Republikanske stranke, poglavito sa strane tzv. jastrebova ili neokonzervativaca kakvih je značajan broj i u Demokratskoj stranci), o tome da je budući državni tajnik preblizak Rusiji i zato potencijalno opasan po meni „ne drže vodu“.
Jer riječi g. Trumpa o tome kako je Rex Tillerson „igrač svjetske razine“ i „biznismen visokog ranga“ koji zna voditi pregovore sigurno nisu bez utemeljenja. Primjerice, g. Tillersona su prije 20-ak godina optuživali za agresivan način vođenja pregovora s jemenskom vladom oko izgradnje eksportnog postrojenja za preradu plina, kada je jemenska strana inzistirala na pravu veta na usvajanje važnih tržišnih odluka. Tada je, za vrijeme trajanja važnog sastanka na tu temu, u nazočnost brojnih predstavnika drugih tvrtki, tadašnji pregovarač ExxonMobila bio vrlo agresivan, a u jednom trenutku čak je i bacio svoju knjigu preko čitave prostorije i gnjevno iz nje izišao, izazvavši sablazan nazočnih sudionika sastanka. Čini se kako takav pregovarač koji će žučno inzistirati na američkim interesima, budućem američkom predsjedniku baš i treba jer će se u kontekstu današnjih geopolitičkih odnosa, u svijetu diplomacije imati o čemu razgovarati i druge uvjeravati u ispravnost vlastitih stavova. Osim toga, i sam g. Tillerson u svojstvu još uvjek čelnika ExxonMobila ima svojih interesa kada su u pitanju čvrsti pregovori s Rusima. Ta tvrtka prošle godine je na Sudu u Stokholmu podnjela tužbu protiv ruskog partnera u prokjektu „Sahalin-1“ zbog prevelikih poreznih opterećenja. Američka strana želi polučiti sniženje poreza na dobit s 35% na 20% i povratiti preplaćeni iznos koji iznosi oko 500 milijuna dolara. Saslušanje dviju strana trebalo bi započeti u proljeće sljedeće godine, a navodno ruska strana želi postići izvanparnični sporazum. Dakle, pojam Tillersonovog prijateljstva s g. Putinom treba shvatiti uvjetno. Ali ipak je nesumnjivo kako i u takvim složenim poslovnim uvjetima dvije strane pregovore o globalnim vanjskopolitičkim temama mogu voditi u opuštenijem ozračju i atmosferi deeskalacije. Među poslovnjacima je to ipak jednostavnije jer oni jedni druge bolje razumiju. A g. Tillerson, ukoliko prođe saslušanje Senata, zapravo će postati prvi korporativni diplomat i time pojačati sve snažniji dojam o korporativnom preuzimanju američke državne politike u svoje ruke. Zato g. Trumpu, ukoliko će se držati predizbornih obećanja o ustroju novih odnosa s Rusijom, bolju osobu od g. Tillersona niti nije mogao naći.
Budući američki predsjednik novu rukavicu izazova očito želi baciti Iranu i Kini, o čemu svjedoče njegove prve izjave o poništavanju sporazuma oko iranskog nuklearnog programa, kao i one jučerašnje, kada je kazao kako se SAD više ne namjerava pridržavati „zastarjelog načela“ politike jedne Kine (u odnosu na Tajvan), ali i u kontekstu današnje izjave admirala Harrisa, zapovjednika američke Tihooceanske flote, kako su se Sjedinjene Američke Države spremne suprostaviti Pekingu u Južno-kineskom moru ukoliko ovaj nastavi svoje „nezakonite pomorske pretenzije“.
Što se tiče Irana, teško da će se buduća američka administracija odlučiti na takav korak, prije svega zbog snažnih gospodarskih veza koje je EU u međuvremenu uspostavila s Teheranom, ne samo po pitanju naftnog biznisa. Nova ograničenja prema toj zemlji mogla bi se odnositi jedino u svezi daljnjeg razvoja iranskog raketnog programa tj. proizvodnje balističkih raketa, kada bi se moglo ići sankcijama prema onim državama ili tvrtkama koje bi u tom poslu sudjelovale.
S druge strane, prema pojedinim analitičarima g. Trump će nastojati vratiti Rusiju Zapadu tj. izvući je iz strateškog partnerstva s Kinom. On bi time, zapravo, učinio nešto suprotno predsjedniku Nixonu koji je normalizacijom odnosa s Kinom diplomatski i politički udario po tadašnjem SSSR-u. Međutim, smatram kako usprkos mogućim primamljivim ponudama s američke strane prema Moskvi („gladnoj“ relaksacije odnosa sa Zapadom i popuštanju napetosti), Rusija na to neće pristati. Razlog je jednostavan – prevelik rizik. Četverogodišnji mandat Donalda Trumpa brzo će proći, a nakon njega opet može doći neki novi „Obama“. A ukoliko Rusija sada iznevjeri – inače teško dostignuto kinesko povjerenje (naročito u uvjetima očekivanog presinga Washingtona na Peking), izgubila bi ga vjerojatno za duga vremena.
A kako će na kraju završiti Trumpova „avantura“ s g. Tillersonom saznat ćemo vrlo brzo, na predstojećem saslušanju u Senatu. Tamo će se sasvim sigurno procjenjivati i dobro vagati argumenti „za“ i „protiv“ njegove možebitne uloge državnog tajnika. Razmatrat će se njegovi mogući sukobi interesa kada su u pitanju odnosi ExxonMobila s ruskim partnerima (Tillerson inače posjeduje oko 218 milijuna dolara dionica navedene američke tvrtke), njegova obećanja o ulaganjima za poboljšanje klimatskih uvjeta (što nije baš previše uvjerljivo s pozicije naftaškog miljea iz kojeg dolazi), odnosi prema manjinskim članovima društva po različitim pitanjima (od rasne do spolne jednakosti) koji, navodno, baš i nisu previše zaštićeni unutar mega-tvrtke kojoj je g. Tillerson na čelu, i još štošta drugo.
Ipak možda najvažnija stvar koja će se dogoditi ukoliko g. Tillerson postane državni tajnik bit će ona, prema kojoj SAD više neće smatrati čitav svijet svojim nacionalnim interesom, a kako to obično shvaća i sukladno tome kreira vanjsku politiku Demokratska stranka, pritom obilato koristeći recepturu „obojanih revolucija“. Nova američka administracija fokusirat će se na one svjetske točke za koje SAD smatra da su od njegovog ključnog interesa i koje je Washington pod Trumpovim vodstvom spreman braniti ne samo tvrdim pregovorima već i s pozicije sile.
U tom je smislu jasno kako do određenog popuštanja napetosti između SAD-a i Rusije uistinu može doći. Međutim, na onim područjima gdje se njihovi interesi budu sudarali tj. ne budu kompatibilni, nastavak nepovjerenja pa i sukoba „tuđim rukama“nipošto nije isključen. Stvar je jedino u tome koje će točke svijeta buduća administracija detektirati kao po SAD ključne i hoće li ih ipak, po potrebi, biti spremna dijeliti s drugim velikim igračima.
Komentari
0 komentara