Stanje u Aleppu

Kao što smo često naglašavali, bitka za Aleppo je ključna sirijska bitka, koja možda neće dovesti do konačnog završetka sirijske ratne tragedije, ali će iz korijena odrediti njezin budući smjer. U svezi upravo pokrenute ruske akcije otvaranja koridora za slobodan izlazak iz grada civilima i protuvladinim oružanim postrojbama, uz objavljena službena jamstva središnje vlade u Damasku za davanje opće amnestije za sve borce koji oružje polože u naredna tri mjeseca, čini se kako se nazire konačno riješenje tragedije, uz Damask, tog najvažnijeg sirijskog grada.

Tome svjedoče i prve izjave unutar međunarodne zajednice, kako one od strane UN-a i pojedinih humanitarnih organizacija koje pozdravljaju takav ruski potez, do u određenoj mjeri i pod određenim uvjetima čak i službenog Londona. Naravno, zakulisno, koliko se god to sada čini potpuno amorfno, iza svega ovoga se valja i budući vjerojatni dogovor Moskve i Washingtona o sudbini te zemlje. Sve se ovo događa u ozračju zatopljenja rusko-turskih i tursko-izraelskih odnosa i sve tišeg iranskog vojnog djelovanja na sirijskom tlu, kao i konačnog prekjučerašnjeg prihvaćanja rukovodstva „Jabhat al-Nusre“ zahtijeva od strane Turske i Katara za odbacivanje svih njezinih sveza s „Al-Qaidom (time i Rijadom), što sve skupa ukazuje na moguće promjene dosadašnje sirijske stvarnosti. Pritom nije nevažno podsjetiti i na to, kako Rijad nije želio upozoriti turskog predsjednika Erdogana na nedavni vojni udar iako je vodstvo te zemlje za njega znalo, kao i čelništvo UAE. Katar je, zapravo, jedini od Zaljevskih monarhija pružio ruku potpore turskom čelništvu.

Opširnije o stanju u gradu:

Primirje od 27. veljače 2016. godine, dogovoreno od strane SAD-a i Rusije, dovelo je do toga da su napadi vladinih i provladinih snaga u Aleppu i njegovoj okolici bili zaustavljeni u trenutku kada su imale punu inicijativu, a u redovima islamista i tzv. umjerene oporbe vladalo pravo rasulo. Od tada pa do početka travnja primirje se uglavnom održavalo ali su ga postrojbe terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ iskoristile za popunu svojih redova i za opskrbu naoružanjem i streljivom, izgradivši pritom fortifikacijske nadzemne i podzemne utvrde i proširile sustav tunela koji im omogućuju sigurnije i brže prebacivanje snaga. Osjetivši se ponovno dovoljno snažnima, uz osigurane komunikacijske kanale sa susjednom Turskom, „Jabhat al-Nusra“ i njoj priključeni veliki djelovi tzv. sirijskih oporbenih snaga u gradu Aleppu početkom travnja počeli su otvorene napade na vladine snage, a uzvraćanje sirijske vojske bilo je onemogućeno zbog „srastanja“ oporbenjaka i „al-Nusrinih“ boraca. Pritom su Amerikanci inzistirali na održavanju „prekida vatre“ dok oni ne razdvoje sebi odane pobunjeničke postrojbe od džihadističkih snaga, a što je stalni zahtijev Moskve.

Međutim, do razdvajanja tih snaga nikako nije dolazilo zbog različlitih „teškoća“, kako ih je nazivao Washington tražeći neprestano dodatne mjesece za obavljanje toga zadatka. Pritom se on suočava s ozbiljnim problemom na koji, sve i da hoće, ne može previše utjecati. Radi se o činjenici da je već gotovo 90-ak posto tzv. oporbenjaka prišlo „Al-Nusri“, a i oni, navodno odani SAD-u, prije svega su naslonjeni na Ankaru ili Rijad. S druge strane Turci i Saudijci imaju i vlastite interese koji nisu nužno u skladu s američkim, a ponekad su i posve oprečni.

U takvim okolnostima „Al-Nusra“ je do početka srpnja, uključno i čitav prethodni islamski sveti mjesec Ramazan, uspjela nanjeti niz teških poraza vladinim snagama ali i postrojbama libanonskog „Hezbollaha“ i borcima iranskog Korpusa straže islamske revolucije (npr. njihovi teški gubitci nakon izigravanja primirja u Han Tumanu, Zerbi i Al-Esu koji su ranije bili pod nadzorom vladinih snaga, a potom su zauzeti od islamista). Do srpnja su se intenzivirali napadi i na vladine snage južno i sjeverno od Aleppa, što je prijetilo velikoj humanitarnoj katastrofi zbog onemogućavanja dostave pomoći civilnom pučanstvu.

Nakon završetka mjeseca Ramazana 6. srpnja, intenzivirali su se i napadi sirijske vojske i ruskog zrakoplovstva na ciljeve „Al-Nusre“ u zoni Aleppa. Oni su rezultirali oslobađanjem strateških točaka i ovladavanjem ključnim prometnicama kojima su se opskrbljivale džihadističke snage u samom gradu. Te su se snage iznenađujuće brzo našle u potpunom okruženju vladinih snaga i njoj odanih lokalnih pobunjeničkih postrojbi. U međuvremenu je došlo i do propalog vojnog prevrata u Turskoj koji je doveo do posljedičnih velikih čistki unutar turske vojske, uključno i zapovjednih i časničkih kadrova koji su aktivno djelovali na sjeveru Sirije. Zbog toga je turska pomoć, na koju su se „Al-Nusrine“ i oporbene snage uvjek oslanjale (štoviše, ona je bila i ključna za njihovo aktivno djelovanje) presušila, a poneki preostali opskrbni kanali pod neprestanom su vatrom vladinih snaga pa je i pomoć preko njih potpuno usahnula.

Prema raspoloživim saznanjima, u Aleppu i obližnjim naseljima trenutačno se nalazi oko 12 tisuća boraca, od čega je oko 2 tisuće pripadnika t.o. „Jabhat al- Nusra“. Sirijsko vojno zapovjedništvo uspjelo je uspostaviti kontakt s određenim postrojbama tzv. umjerene oporbe i vode se pregovori o prestanku pružanja otpora. To je dovelo do raskola rukovodnog kadra unutar oporbenih snaga, a uza sve to zapovjednici „Al-Nusre“ prijete civilima i oporbenjacima spremnim za suradnju s Damaskom te im priječe izlaz iz blokiranih gradskih kvartova.

Zbog sve snažnije nervoze i svijesti da gube Aleppo, borci „Al-Nusre“ i njoj privrženih postrojbi sirijskih oporbenih snaga sve češće pribjegavaju klasičnim terorističkim metodama prema samim stanovnicima grada (sjetimo se nedavnog odsjecanja glave 12-ogodišnjem palestinskom dječaku od strane „umjerene“ grupacije „Nureddin al-Zengi“ koju podupire SAD, zbog čega je i State Department nedavno objavio prekid pomoći toj organizaciji, zapravo proizišloj iz „Islamske države“, o čemu svjedoče sve češće objavljivane fotografije boraca iz njezinog stožera koji stoje pod zastavom „IS“ na društvenim mrežama).

Međutim, ne treba imati iluzija o tome da se sirijski sukob tako lako i brzo približava svome kraju, kako bi se možda moglo pomisliti iz uvodnog dijela teksta. „Jabhat al-Nusra“ u Aleppu i susjednoj regiji Idlib je najveća zapreka očuvanja prekida vatre i primirja iz veljače ove godine u čitavoj Siriji (primirje se ne odnosi na „al-Nusru“ i „Islamsku državu“ kao i postrojbe drugih manjih organizacija koje ga nisu željele potpisati). Ali osim same „Al-Nusre“, i dalje je vidljivo odsustvo stvarne političke želje da se sukob u Siriji privede svom kraju i od strane pojedinih najvažnijih svjetskih silnica (barem ne bez prethodnog osiguranja njihovih strateških interesa). O tome svjedoče i mnogi Zapadni mediji koji posljednjih dana govore o provociranju humanitarne katastrofe u Aleppu od strane Rusije i sirijske vlade, a u čemu veliku ulogu imaju izvješća o stanju u Aleppu pripremljena od strane tzv. nevladinih organizacija sa sjedištem daleko izvan sirijskog teritorija.

Bilo kako bilo, rusko Ministarstvo obrane i vlada u Damasku otvorili su četiri koridora koji vode iz Aleppa na slobodni teritorij: tri su namjenjena civilima i borcima koji žele položiti oružje, a jedan je ostavljen za prolaz borcima iz sjevera Aleppa koji ne žele predati oružje i koji vodi do strateški važne prometnice Castello, odakle mogu nastaviti put prema Turskoj. Na koridorima su osigurani punktovi za okrijepu i pružanje medicinske pomoći.

Pojedini američki službeni krugovi, poglavito oni unutar Pentagona, najnoviju rusku operaciju smatraju pozivom na kapitulaciju oporbenih snaga u Aleppu, a ne nikakvom – humanitarnim načelima inspiriranoj operaciji.

Međutim, u tom se slučaju postavlja pitanje – što je humanije: nastavak otvorenog rata za grad koji bi u svakom slučaju usljedio, ili davanje mogućnosti onima koji to žele napustiti grad, smanjivši tako uvelike buduće civilne žrtve ali i razmjere njegovog materjalnog razaranja?