Sjeverna Koreja je 9. srpnja lansirala balističku raketu s podmornice u zoni akvatorija ispred svoje istočne regije. O tome je izvijestio Zajednički stožer zapovjedništva Oružanih snaga Južne Koreje, dodavši kako je lansiranje bilo neuspješno jer se raketa vrlo brzo raspala nakon dosega visine od 10-ak kilometara.
Slučajno ili ne, taj se događaj poklopio s informacijom američkog Pentagona i južnokorejskog Ministarstva obrane o uspješnom dogovoru Washingtona i Seula kojim se dopušta instaliranje najmodernijeg američkog proturaketnog obrambenog (PRO) sustava THAAD (namijenjenog za obaranje neprijateljskih balističkih raketa) na teritoriju Južne Koreje. Istodobno, obje su zemlje izjavile kako se radi o defenzivnom sustavu, namijenjenom isključivo obrani od raketne i nuklearne ugroze Sjeverne Koreje. Međutim, to obrazloženje nije spriječilo žestoku osudu Moskve i Pekinga, koji se već dugo snažno protive takvim američkim namjerama, intenziviranim nakon obnove sjevernokorejskog termonuklearnog testiranja u siječnju i lansiranja balističke rakete i satelita u veljači ove godine.
Globalni razmještaj američkog proturaketnog štita
PRO štit THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) navodno bi u Južnoj Koreji trebao biti razmješten već do kraja 2017. godine, a još se samo razmatra mjesto njegovog instaliranja između tri ponuđene lokacije. THAAD je namijenjen za uništavanje raketa malog i srednjeg dometa na velikim visinama. Cijena jednog kompleksa iznosi oko 1,25 milijardi dolara. Jedna samostalna jedinica sastojat će se od proturaketnog radara TPY-2 TM, šest lansirnih pogona, 48 raketa-presretača, upravljačkog središta i generatora električne struje.
Geostrateški analitičari razmještaj američkog PRO štita u Južnoj Koreji odavno smatraju dijelom „istočnog segmenta“ američkog globalnog PRO sustava koji bi se, u svojoj konačnici, trebao protezati od krajnjeg europskog sjevera (preciznije, moćne radarske postaje na krajnjem sjeveru Norveške preko koje bi se locirale ruske rakete ispaljene preko Arktika na Sjevernu Ameriku); preko brodova-razarača opremljenih PRO sustavom „Aegis“ i stacioniranim u španjolskoj pomorskoj bazi Rota; nedavno u operativnu funkciju postavljenog NATO-ovog PRO sustava „Aegis Ashore“ (kopnena inačica spomenutog pomorskog) u rumunjskom Deveselu, čiju glavnu komponentu čini radar AN/SPY-1D koji locira neprijateljske ciljeve za američke rakete SM-3; identične baze koja se gradi u poljskom Redzikowu (na Baltičkom moru), a trebala bi postati operativna 2018. godine; radara u Turskoj, a još je upitno što će biti s Gruzijom, gdje SAD upravo radi na dobivanju suglasnosti o otvaranju NATO-ove baze na njezinom teritoriju. U ovoj priči je svima jasno, iako se s visokih zapadnih političkih i vojnih instanci naglašava defenzivnost postavljenih sustava i njihova obrambena zadaća (prije svega u odnosu na EU), kako se oni vrlo brzo mogu pretvoriti u učinkovite ofenzivne sustave (npr. u Rumunjskoj se, uz jednostavnu programsku modifikaciju i tihi razmještaj ofenzivnih raketa srednjeg dometa Tomahowk, iz tamošnje baze može dosegnuti Moskva). Upravo zato Rusija takve PRO sustave i tretira kao neposrednu ugrozu svoje nacionalne sigurnosti i prema njima se tako i postavlja, otvoreno najavljujući kako će sva mjesta njihove lokacije biti cilj ruskog strateškog raketnog napada u slučaju izbijanja sukoba.
Potpuno identična stvar je i s predstojećim instaliranjem THAAD sustava u Južnoj Koreji, samo što je u ovom slučaju, osim Rusije, zahvaćena i Kina.
Geopolitički ples „Medvjeda“ i „Zmaja“
Kinesko i rusko ministarstvo vanjskih poslova odmah su reagirali na ovu vijest. Kinezi kažu kako će razmještaj sustava THAAD zakomplicirati stanje u regiji, poremetiti tamošnju stratešku ravnotežu snaga i da je on izravno usmjeren protiv strateških interesa nacionalne sigurnosti NR Kine. Istodobno, ta odluka neće riješiti problem denuklearizacije Korejskog poluotoka niti dovesti do učvršćenja mira. Kina zato izražava odlučan prosvjed i poziva obje države da odmah obustave daljnje poteze glede razmještaja THAAD sustava.
Gotovo identičan stav ima i ruski MVP, koji navodi kako razmještaj američkog PRO u Južnoj Koreji može dovesti do destabilizacije čitave regije. SAD, kaže se dalje, uz potporu svojih saveznika nastavlja povećavati potencijal tihooceanskog segmenta globalnog PRO sustava, što će dovesti do urušavanja strateške ravnoteže u regiji i izvan nje.
Rusi sigurno dobro znaju da, osim vojnog značaja, američki potez za cilj ima i destabilizirati inače vrlo dobre političke i još bolje gospodarske odnose između Rusije i Južne Koreje. Primjera radi, Seul je još početkom 2014. godine odbacio mogućnost svog priključenja zapadnim sankcijama protiv Rusije, a u čemu Tokio nije uspio usprkos svojoj ne manjoj želji da to ne učini. Zbog takvog stava Seula, Južna Koreja je ostvarila brojne pogodnosti u poslovanju s ruskim tvrtkama i investicijama u samoj Rusiji. Sve to sada može doći u pitanje ako se vojna problematika izdigne iznad političke i gospodarske suradnje. A da bi se upravo to moglo i dogoditi svjedoči sljedeće:
Ruski general Leonid Ivašov, predsjednik Akademije za geopolitičku problematiku, 8. srpnja je izjavio kako ruski odgovor na novonastali problem s američkim PRO štitom može biti razmještaj novih ofenzivnih sustava na Dalekom istoku. U sklopu toga „mogu se na brodove Tihooceanske flote instalirati rakete srednjeg dometa „Kalibr“ (uspješno primijenjene na sirijskom bojištu, op.a.), dodatni raketni kompleksi na teritoriju Istočnog vojnog okruga, uključujući i Kurilske otoke, na što treba upozoriti i Japan“. Pritom je naglasio kako će Moskva primarno izvršiti političko-diplomatski pritisak na Seul i upoznati tamošnje državno vodstvo o potencijalnom scenariju vojnog reagiranja jer će, u slučaju pojave američkog PRO na njezinom tlu, ta država nužno postati meta ruskih strateških snaga. Nešto slično onome što se upravo događa u Istočnoj Europi.
Iz gotovo pa usuglašene rusko-kineske reakcije (koju je Washington sigurno i očekivao) može se iščitati nešto vrlo važno: rusko-kinesko geopolitičko zbližavanje (koje oni zajedno nazivaju „euroazijska integracija“) razvija se ubrzanom dinamikom i čini se kako je taj proces postao nezaustavljiv. Dok se EU još nalazio u fazi šoka zbog britanskog Brexita, ruski i kineski predsjednici susreli su se čak tri puta: na summitu Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) – tipično euroazijske organizacije kojoj se do završetka ove godine i formalno punopravno priključuju Indija i Pakistan, a Iranu je odobrena procedura prijama u članstvo; na summitu ruskog, kineskog i mongolskog predsjednika koji će vrlo brzo završiti i formalnim „usisavanjem“ te zemlje u rusko-kineske integracije čemu se ’90-ih godina državno vodstvo u Ulambatoru, pod utjecajem SAD-a, pokušalo oduprijeti pronalaženjem nekakvog „trećeg puta“ (koji se negdje usput ovih godina „zagubio“ u dubokoj geopolitičkoj „magli“); i kao finale, na summitu u Pekingu – ali tada bez ičije druge nazočnosti.
Euroazijska integracija, kao pojam, odavno je zamišljena sa strane dviju država kao odgovor na pomorsku dominaciju zapadnih zemalja na glavnim pomorskim trgovačkim putovima. Pa iako se na Zapadu pri spominjanju kinesko-ruske euroazijske integracije govori kao o svojevrsnom mitu, stvari stoje potpuno drukčije, o čemu svjedoči i sadašnja geopolitička nervoza, gotovo bez presedana u dosadašnjoj povijesti.
Kineski odgovor na taj „mit“ je strateški plan „Jedan pojas, jedan put“ (poznatiji kao „Put svile“), a što je kineski model euroazijskog integriranja. Njega će financijski pratiti i nedavno osnovane međunarodne banke pod više-manje kineskom dominacijom – poput AIIB i banke BRIKS (prije nekoliko dana poznati kineski top-menadžer postao je i zamjenik pradsjednika MMF-a). Veliki broj zemalja (60), uključujući i mnoge iz Europe, već je i formalno uključen u te kineske gospodarsko-infrastrukturne i financijske projekte. Kineski predsjednik Xi Jinping često odlazi u posjet Europi, prije svih njezinim „istočnim rubovima“, poput Češke ili prije dva tjedna Srbije. Upravo Srbija sada izdiže stratešku suradnju s Kinom čak i iznad razine one tradicionalne s Rusijom. O tome može posvjedočiti i izjava srbijanskog državnog vrha o potpori kineskim stavovima po pitanju krize u Južnokineskom moru, iako se nju to baš nikako ne tiče – štoviše takav stav je u potpunoj suprotnosti onom američkom (Srbija je istodobno na pragu ulaska u euroatlantske integracije i čini se kako vodi vrlo pametnu i pragmatičnu politiku koja, kako vidimo, daje konkretne učinke po načelu „nezamjeranje nikome – koristi od svakoga“).
A čini se kako sve to Rusiji nimalo ne smeta, iako je Istočna Europa uvijek bila njezin glavni strateški interes.
Rusija „preko Kine“ ide na Zapad
Nikako ne treba odbaciti mogućnost dogovora dviju mega-država kada je u pitanju puna sloboda kineskih interesa, a preko njih i ostvarivanje ruskih, na području EU-a – slično kako je to postignuto i njihovim „paktom“ u odnosu na srednjoazijske države. Istočnu Europu danas se može promatrati, koliko god to čudno zvučalo, upravo kao srednjoazijske države. U potonjima su se do prije nekoliko godina sudarali interesi Kine i Rusije. Te su zemlje, s jedne strane priželjkivale kineske investicije, a s druge su se bojale nekontroliranog jačanja njezinog utjecaja i ostajale privržene ruskoj regionalnoj sigurnosnoj politici i vojnom savezu ODKB pod vodstvom Moskve. Ali Moskva i Peking, ponajviše kroz ŠOS, uspjele su dogovoriti za svih povoljnu formulu po kojoj se daje sloboda kineskim projektima, a zadržava ruski sigurnosni „kišobran“. Po pitanju zemalja Istočne Europe događa se nešto slično. Njih i te kako privlače kineske investicije kao i izlazak na golemo kinesko tržište, ali ih sputava vojna stega NATO saveza i krutost Bruxellesa koji elastičnost po tom pitanju ostavlja samo svojim glavnim članicama, a ostale su podvrgnute njegovim limitirajućim centraliziranim odlukama. I članice EU, poput srednjeazijskih država, izložene su brojnim prijetnjama, od terorizma, izbjegličke krize, gospodarskih i socijalnih tenzija i sl.
Današnje kinesko-rusko savezništvo (iako se formalno tako ne naziva) većina (i ne samo zapadnih) analitičara smatra korisnim po Peking, pri čemu Rusiju definiraju kao sporednog igrača koji služi kao svojevrsna „zaštitarska agencija“ kineskom kapitalu. Pa iako na prvi pogled može tako izgledati, to nije točno. Glavni, možda i jedini kineski potencijal u globalnoj geopolitičkoj utakmici jest kapital, dok Rusija u euroazijskom prostoru ima tradicionalne saveznike i bliske i čvrste političke i kulturne veze, dominaciju svog jezika i pisma – prije svega u azijskim zemljama ex SSSR-a kojima je kineska kultura i tradicija vrlo strana. Rusija tim zemljama, zapravo, jedina pruža sigurnosnu zaštitu od vanjskih ugroza kao i sve agresivnijeg islamističkog terorizma. Rusija je prije nekoliko godina osnovala EAES (Euro-azijski ekonomski save pod svojom dominacijom koji obuhvaća pojedine zemlje ex SSSR-a poput Kazahstana, Armenije i Bjelorusije, Kirgistana i Tadžikistana), rusku inačicu „mita“ o euroazijskoj integraciji i ruski adut u pregovorima s Kinom glede njezine integracije sa Zapadom. Kina i Rusija danas su jedna drugoj potrebne više nego ikad ranije u njihovoj dugoj povijesti i upravo se na toj činjenici gradi njihovo strateško partnerstvo.
Aktualni proces integracije ŠOS i EAES predstavlja okosnicu buduće euroazijske integracije čiju će os činiti Peking – Moskva s kolateralnim južnim silnicama u vidu New Delhija i Teherana. Ta snažna gospodarska i politička integracija koju više ništa ne može spriječiti (izuzev globalne vojne kataklizme) i koja ima golemi prirodni, gospodarski i ljudski potencijal za suradnju s čitavim svijetom na ravnopravnim temeljima, nezaustavljivo će se širiti na Zapad i na svoju i na njegovu korist. Tko će se s europske (EU) strane priključiti glavnoj osi Peking-Moskva još ostaje nepoznanica, iako se logički nameće, Berlin.
Naravno, američke prijetnje globalnim ratom, a koje se u stvarnosti prikrivaju frazama o „potrebi očuvanja globalne sigurnosti, demokracije i sloboda“ i „zainteresiranost Zapada za suradnju s Rusijom ako ova odustane od svoje agresivne politike“, nitko sa sigurnošću ne može odbaciti. Ali Geopolitika.news ipak i dalje umiruje javnost i ustraje u svojoj tvrdnji da nikakvog vojnog sukoba Zapada i Rusije neće biti, ali i da će još dugo na snazi ostati pokušaj američke izolacije Rusije i blokade njezinog gospodarskog prodora u EU, što će se uglavnom činiti „strašilom Putinom“ i dovlačenjem vojski na ruske zapadne granice. Međutim, geopolitički ples „Medvjeda“ i „Zmaja“, koji je upravo započeo, takva će nastojanja prije ili kasnije svesti pod Sizifov posao, a tek nakon toga će i Istok i Zapad (uključujući i SAD) moći prodisati punim plućima.
Zoran Meter, glavni analitičar portala Geopolitika.news
0 komentara