Rusko povlačenje iz Sirije – dio dogovora s Amerikancima!

Prošlotjedna odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina o povlačenju vojnog ekspedicijskog kontingenta iz Sirije izazvala je golemo iznenađenje i šok diljem svijeta. Reakcije analitičara i medija kreću se u dva smjera: jedni Putinovu odluku smatraju pozitivnom, a vojnu kampanju uspješnom zbog više elemenata koji su doveli do prijeloma konfuznog stanja međunarodne zajednice u odnosu na fenomen brzorastuće i „nezaustavljive“ „Islamske države“; drugi, naprotiv, Putinov potez smatraju porazom jer ruska kampanja nije dovela do proklamiranog uništenja „Islamske države“ i terorizma, a dio njih rusku intervenciju smatra i protuzakonitom i usmjerenom ka destabilizaciji Europske unije zbog navodnog ruskog usmjeravanja izbjeglica u njezinom smjeru.

Naš novi analitički portal Geopolitika.news vjerojatno je prvi u svijetu izradio detaljnu analizu Putinove odluke, svega nekoliko sati nakon njezine objave. Ona i najbliže odgovara istini, o čemu svjedoče i naknadne analize objektivnih svjetskih komentatora i analitičkih tvrtki, među kojima i često spominjani Stratfor (http://geopolitika.news/vijesti/europa/ovo-je-prava-pozadina-putinova-vojnog-izlaska-iz-sirije/).

Iako je prerano izvlačiti zaključke o stvarnom razlogu Putinove odluke, poznavajući temeljne postulate sirijske i šire bliskoistočne krize, javno objavljenih ruskih razloga i ciljeva njihove intervencije, kao i ukupnosti američko-ruskih odnosa, nešto se ipak može zaključiti. A posve točni razlozi vjerojatno će se znati tek nakon otvaranja tajnih arhiva u Moskvi u doglednoj budućnosti.

Ruska odluka nije donesena ishitreno, niti se može promatrati izvan sfere nikad prekinute tajne diplomacije i političke trgovine na relaciji Moskva-Washington. A kada se oni dogovaraju, ostali šute.

Uzroci ruske intervencije u Siriji

Rusija, čija se jedina vanjska pomorska baza na Sredozemnom moru nalazi u Siriji, zračnu intervenciju započela je 30. rujna prošle godine, na temelju poziva predsjednika Assada, čijoj je vojsci u ljeto 2015. prijetio potpuni poraz od snaga terorističke organizacije „Islamska država“ i drugih više ili manje s njom povezanih islamističkih postrojbi, poput „Jabhat al-Nusre“. Ruski državni i vojni vrh prethodno je sačinio dubinsku analizu vojno-političkog stanja i izučio posljedice koje pad Assadovog režima može odvesti u dva smjera:





prvo, po sirijski narod, u smislu pretpostavljenih enormnih civilnih žrtava i zbjegova novih milijuna ljudi koji bi krenuli prema libanonskom i turskom teritoriju i dalje prema Europi;

i drugo, u odnosu na Rusku Federaciju, u smislu stvaranja bliskoistočnog pseudokalifata, kao izvorišta radikalnih oblika islama i s njim povezanih terorističkih organizacija, a koje bi onda bilo nemoguće zadržati u okvirima samog Bliskog istoka. Ruski analitičari tada su pravilno procijenili kako smjer kretanja i ubacivanja terorista glavninom ne bi išao prema EU-u (iako pojedinačne akcije ni tamo nisu isključene, što je dokazao i slučaj pariških terorističkih napada). „Eksport“ terorista u najvećem dijelu kretao bi se preko Turske i dalje prema kavkaško-kaspijskoj regiji i Srednjoj Aziji. Posljedice po Rusiju bile bi goleme, ne samo zbog vojnog i financijskog iscrpljivanja kroz borbu s uvezenim teroristima već, još i više, zbog ekspanzije radikalnih ideja islama u ruskoj muslimanskoj zajednici koja ima najmanje 20 milijuna ljudi, što bi prijetilo dezintegraciji zemlje. Ruski državni vrh slijedio je Bushovu doktrinu kako je jeftinije i lakše rat protiv terorizma voditi na tuđem, nego na svom teritoriju.

Uzrok ruske intervencije moramo sagledavati i kroz prizmu zategnutih američko-ruskih odnosa. Pa iako u svoja prva dva mandata predsjednik Putin nije pokazivao značajniji interes prema Bliskom istoku, u svom trećem mandatu (nakon privremene stanke kroz zamjenu pozicija s premijerom Medvedevom) taj je interes naglo porastao početkom agresivne američke politike prema toj regiji za vrijeme drugog mandata predsjednika Obame. U pokrenutom „arapskom proljeću“ Washington ne samo da nije namjeravao uzimati u obzir minimalne ruske interese, već je demonstracijom gole političko-diplomatske sile Moskvu ponizio izigravanjem njihove suglasnosti oko rezolucije VS UN-a o uspostavi zone zabrane letova u Libiji, u koju su nedugo potom vješto uplovili francuski i britanski vojni zrakoplovi i američke krstareće rakete „Tomahawk“.





A kada je na red došla Sirija i Assad zbog njegovog prelaska američke „crvene linije“ (zbog navodnog korištenja kemijskog oružja protiv nedužne oporbe), uslijedila je reakcija Moskve – usprotivila se američkoj intervenciji, a izlaz iz novonastale krize (da vuk bude sit, a koza cijela) pronađen je u „zajedničkom“ dogovoru oko izvlačenja sirijskog kemijskog oružja iz zemlje (iako su ga SAD i koalicijski partneri nakon svrgavanja iračkog predsjednika Sadama Huseina iz Iraka upravo i prebacili u Siriju na čuvanje „diktatoru“ Assadu koji ga do tada nije ni imao).

Ljutiti odgovor SAD-a bila je, jasno, Ukrajina. Vještim manevrom Amerikanci su neugodan rat doveli na samu rusku granicu, a nemogućnost Moskve da se u tu krizu ne umiješa iskoristili su za prekid tijesno uspostavljenih ruskih veza s EU-om, i to na duže vrijeme. Novi Hladni rat mogao je započeti.

Ciljevi ruske intervencije u Siriji – što je ostvareno

Kao ciljeve sirijske vojne kampanje Moskva je isticala sljedeće: rat protiv međunarodnog terorizma koji prijeti čitavom svijetu; sprječavanje financiranja terorističkih organizacija i presijecanje njihovih opskrbnih i regrutnih kanala, kao i ruta za šverc ukradenom naftom; sprječavanje nasilnog rušenja zakonito izabrane sirijske vlasti i postizanje političkog rješenja četverogodišnjeg ratnog sukoba; i, konačno, očuvanje sirijskog teritorijalnog suvereniteta.

Što je od toga ostvareno, a što nije, ili je ostvareno samo djelomično:

prvo, definitivno je spriječeno vojno ili izvaninstitucionalno rušenje službene sirijske vlasti i predsjednika Assada, što je do potpisanog američko-ruskog dogovora sredinom veljače o.g. bio temeljni uvjet za završetak rata – poput mantre ponavljan od strane SAD-a, njegovih bliskoistočnih saveznika, EU-a i, naravno, tzv. umjerene sirijske oporbe;

drugo, uništeno je (prema ruskim izvorima) više od 90 posto švercerskih komunikacija i opskrbnih smjerova „Islamske države“ iz Turske i Iraka, a mnoge ISIL-ove postrojbe izolirale su ili blokirale vladine ili snage sirijskih Kurda i njima pridružene postrojbe lokalnih arapskih plemena i Asirijaca. Primirjem je dopušten nastavak borbe sirijske vojske protiv ISIL-a i ona od 27. veljače permanentno napreduje, a u tijeku je bitka za oslobođenje drevnog grada Palmire, u središtu zemlje. Prethodno joj se, uz obećanu amnestiju, predao ili na njezinu stranu prešao niz postrojbi tzv. oporbe i u okolici samog glavnog grada Damaska. Istodobno i vladine snage i Kurdi napreduju prema „prijestolnici“ „Islamske države“ Rakki;

treće, upravo na dan ruske odluke o povlačenju u Ženevi su započeli pregovori o političkom riješenju sukoba između Assadove vlade i predstavnika umjerene oporbe;

četvrto, nedavnom rezolucijom VS UN-a potvrđena je obveza očuvanja teritorijalne cjelovitosti Sirije, a prije nekoliko dana, osim američke dozvole za priključenje pregovorima o budućnosti Sirije i predstavnicima tamošnjih Kurda (što je Rusija već ranije tražila, a još uvijek bojkotira Turska), pojavile su se i prve medijske informacije o američko-ruskim razgovorima o federalizaciji Sirije;

I peto, borbu protiv međunarodnog terorizma Rusi svojom intervencijom definitivno nisu dobili, ali njihov odlazak iz te zemlje nikako se ne može smatrati bijegom od problema ili posljedicom vojnih gubitaka. Jer Rusija, zapravo, osim gubitka jednog bombardera Su-24 koji je srušio turski lovac F-15 u studenom prošle godine (i pogibije dvoje pilota), nije ni imala drugih ljudskih ili materijalnih gubitaka za punih pet i pol mjeseci svog vojnog djelovanja. A relativno mali ruski kontingent je, prema nedavno objavljenom tajnom izvješću NATO-a, učinio nemjerljivo više u odnosu na višestruko brojnije zrakoplove SAD-a i međunarodne koalicije koju čini više od 60 država svijeta i koja vojno djeluje još od kolovoza 2014. godine.

Poznati američki stručnjak za Bliski istok iz washingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije Anthony Cordesman napisao je kako je od sredine siječnja 2016. godine, kada su zračni udari ruskih snaga nadvisili brojku 6000, ravnoteža snaga u kopnenim operacijama jasno prešla u korist vladinih snaga (info: Anthony H. Cordesman, Creeping Incrementalism: US Forces and Strategy in Iraq and Syria from 2011 to 2016 // CSIS, February 1, 2016.).

Zaključno možemo reći da se čitav fenomen ruske vojne intervencije ogleda u tome da je ona je za manje od pola godine uspjela napraviti nemoguće – zaustaviti „nezaustavljivo“ širenje kancerogene tvorevine „IS“, a ubrzo i dovesti do njegovog uništenja kao budućeg političkog čimbenika u međunarodnoj zajednici, vratiti sirijsku vojsku iz stanja kliničke smrti u danas najjačeg igrača na sirijskom tlu, te za pregovarački stol dovesti nepomirljive političke protivnike (bez obzira čime će pregovori na kraju rezultirati).

Ruska intervencija razotkrila je više nego bilo što ranije svu licemjernost politike Zapada i hinjenost njegove borbe protiv islamističkog terorizma. Dokazala je presudnu ulogu političke odlučnosti za konkretnu akciju u odnosu na svu vojnu silu, ako se nema političke volje nju i pokrenuti. Primjerice, samo SAD ima tisuće svojih vojnika u sastavu Središnjeg zapovjedništva OS SAD-a na Bliskom istoku. Raspolaže stotinama vojnih zrakoplova u svojim vojnim bazama uzduž Perzijskog zaljeva, uključujući i nosače zrakoplova, a usto ima i golemi politički utjecaj u cijeloj regiji.

Ruska odlučnost i nepokolebljivost, svojstvena jedino zemlji koja je stiješnjena uza zid i nema više pravo na uzmak (naravno, uz činjenicu da raspolaže i nuklearnim vojnim arsenalom kojeg se po potrebi ne bi libila uporabiti), na kraju je neutralizirala i više nego zastrašujuće prijetnje kopnenom intervencijom moćnih vojski Saudijske Arabije i Turske, medijski potencirane u službi propagandnog rata. Sve te najave pojedinih državnih službenika navedenih država ostale su na razini deklaracija o namjerama (drugim riječima, prazno slovo na papiru). A da ne bi bilo primisli o vanjskoj intervenciji susjeda nakon povlačenja ruskih zrakoplova, Rusi su sada u zračnu luku u Latakiji velikim transportnim zrakoplovim An-124 prebacili nekoliko suvremenih helikoptera Mi-28N i Ka-52, a to su prvi ofenzivni helikopteri te klase u Siriji. Ako je ta informacija iz sirijskih vojnih krugova točna, čini se kako Rusi u Siriji zapravo vrše pregrupiranje snaga, a ne klasično povlačenje.

Pozadina neočekivane Putinove odluke

Današnje stanje na sirijskom terenu ukazuje kako zemlji najvjerojatnije predstoji federalizacija ili visoki stupanj autonomija njezinih budućih sastavnica. Koplja će se lomiti oko količine ovlasti budućih regionalnih jedinica u odnosu na središnju vlast. Osim Kurda na sjeveru, svoje teritorijalne jedinice dobit će i suniti i Alaviti kojima će, očito, uz zapad zemlje i primorje, pripasti i glavni grad Damask. Kurdsku autonomiju jamčit će i američki kontingent koji se sastoji od 200 komandosa, najvećim djelom sastavljen iz postrojbe „Delta“ i dio kojeg je smješten u sirijskoj regiji Hasake (većina ih je razmještena u iračkim regijama Ninava, Anbar i Irački Kurdistan). Njihova sadašnja zadaća je istrjebljenje vođa i vojnih zapovjednika „Islamske države“, kao i izvođenje diverzantskih akcija u dubini protivničkog teritorija.

A u vezi primirja koje traje već više od tri tjedna nedavno se oglasio i američki državni tajnik John Kerry, kazavši kako se razina nasilja u Siriji nakon 27. veljače „snizila za 80-90 posto“. A priznao je i kako je ruska uloga u mirnom rješenju sirijskog sukoba bila ključna. Pritom nužnost Assadovog odlaska s vlasti više nitko ni ne spominje.

Nije nevažno spomenuti i nedavno izrečene riječi predsjednika Obame u intervjuu američkom mediju The Atlantic, kada je rekao da su neke bliskoistočne i istočnoeuropske države željele rješavati svoje probleme preko američkih leđa. Tom je prilikom izjavio još nešto znakovito: rekao je kako Ukrajina ne prestavlja prioritet američke politike i da što god SAD tamo učini neće biti dovoljno zbog utjecaja koji Rusija ima u toj zemlji, a što se nalazi i u temelju ruskih interesa.

Pa iako vjerojatno dugo nećemo saznati pravi razlog iznenadnog ruskog povlačenja sa sirijskog ratišta, sve ukazuje kako se radi o velikom američko-ruskom dealu. Što je i po kojoj cijeni trženo, bit će obavijeno velom tajne, kao što su tajni i nikad prekinuti zakulisni diplomatsko-obavještajnih kontakati dviju zemalja. Što je predmet dogovora, moći će se naslućivati tek pozornim praćenjem na duži rok čitavog spektra sukobljenih pozicija Moskve i Washingtona, od sankcijske politike, rata cijenama energenata, stanja u Ukrajini, izgradnje američkog proturaketnog štita po obodu Rusije i još podosta toga. U svakom slučaju, za najveće zemlje svijeta poraz politike jedne države u odnosu na drugu nikada javnosti ne može biti tako i predstavljen.

Rusija je uspjela očuvati i ojačati svoju vojnu nazočnost u Siriji kroz staru pomorsku bazu (Tartus) i dobivenu novu zrakoplovnu vojnu bazu (Latakija), s prebačenim suvremenim sredstvima PRO i PZO na kopnu i moru. Njezini su zrakoplovi po potrebi u Siriji opet za svega nekoliko sati, nedavno reče predsjednik Putin. S druge strane, Amerikanci su formalnim završetkom ruske intervencije uspjeli sačuvati – obraz.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like