O rezultatima egipatsko-saudijskih razgovora na vrhu

Završila je dugo očekivana „povijesna“ petodnevna posjeta saudijskog kralja Salmana Kairu, na početku koje smo sačinili analizu odnosa dviju zemalja, kako bismo lakše mogli razumjeti rezultate samih razgovora za koje smo znali da nikoga neće ostaviti ravnodušnim (poveznica).
Geopolitika.news, kao što smo tada i najavili, upravo je došla do relevantnih i fascinantnih saznanja o rezultatima razgovora egipatske i saudijske političke i gospodarske elite. Poznavanje tih rezultata je važno jer oni mogu odrediti daljnju budućnost bliskoistočne regije, budući da dvije države imaju političku, financijsku (Saudijska Arabija) i vojnu moć koja uvelike nadilazi njihove granice i u mnogome kreira društvena kretanja u arapskom svijetu zadnjih 50-ak godina.
Poradi specifičnosti problematike, te ćemo rezultate rzmotriti kroz dva dijela: 1. one koji se odnose na reakcije glede egipatske predaje Rijadu suvereniteta nad svoja dva strateški važna otoka u Crvenom moru; i 2. one koji se tiču političkih i gospodarskih odnosa dviju zemalja, uokvirenih u međusobno „strateško partnerstvo“ i njihove posljedice.

1. Egipatski otoci Tiran i Sanafir jednim potezom pera postali saudijski

Poput nekad davno Mojsija, koji je Božjom rukom izveo svoj narod iz egipatskog ropstva prvevši ga po dnu Crvenog mora prema „zemlji meda i mlijeka“, danas „zemlja nafte i plina“ želi „rukom novca“ to isto more – premostiti.

Kralj Salman u egipatskom parlamentu održao je šestminutni govor, u kojem je izvjestio o izgradnji 50-kilometarskog mosta između egipatskog turističkog bisera Sharm al-Sheika i saudijskog grada Ras al-Sheika (preko otoka Tirana), u koji će Kraljevstvo uložiti 1,7 milijardi dolara.

Međutim, tu veliku vijest ipak je zasjenila informacija egipatske vlade od 9. travnja, prema kojoj je odlučeno, da se dva sporna i strateški važna otoka, spomenuti Tiran i Sanafir, pod egidom obostrane koristi zbog mogućnosti proglašenja isključivog gospodarskog pojasa, stave pod suverenitet Arapskog kraljevstva. Da bi dogovor postao pravovaljan, još mora proći ratifikaciju u Predstavničkom domu egipatskog parlamenta, za što ne bi trebalo biti problema.

Strateški značaj tih otoka ogleda se kroz činjenicu, da se s njih nadzire promet brodova iz zaljeva Akaba (izrl. Eilatski zaljev, po izraelskom gradu Eilatu) u akvatorij Crvenog mora. Podsjećamo na nastojanja egipatskog predsjednika Nasera iz 1967. g. kada je te otoke želio iskoristiti za blokiranje prolaza izraelskih brodova kroz Tiranski tjesnac, a kako bi izolirao grad Eilat. Tu namjeru Izrael je procjenio jednim od svojih glavnih povoda za nanošenje preventivnog udara u Šestodnevnom ratu. Nakon tog rata otoci su došli pod izraelsku okupaciju, koja je trajala do potpisivanja mirovnog sporazuma između dviju država u američkom Camp Davidu 1979. godine i kojim je Tiranski tjesnac proglašen međunarodnim vodama. Egipat je suverenitet nad tim otocima dobio 1982. g. ali se na Tiranu sve do danas nalazi baza Multinacionalnih snaga za nadzor (Multinational Force and Observers).





Posve je razumljivo kako dogovor o prijenosu suvereniteta nad otocima s Kaira na Rijad izaziva pozornost Tel Aviva. Egipatska novina „Al-Ahram“ kaže, kako su se prije pripreme dokumenata egipatski dužnosnici povezali s izraelskim kolegama i o svemu ih izvjestili. Štoviše, nasljedni saudijski princ i najmlađi sin kralja Salmana, Muhammed bin Salman, napisao je egipatskom premijeru Sherifu Ismailu pismo u kojem potvrđuje, kako Saudijska Arabija glede dvaju otoka na sebe preuzima puninu egipatskih obveza koje proizlaze iz Camp-davidskog sporazuma. U slučaju suglasnosti izraelske strane, Egipat i Saudijska Arabija će potpisati ugovor o međusobnom pomorskom razgraničenju. A da bi to bilo ostvarivo, trebat će izvršiti određene korekcije u tekstu dokumenta mirovnog sporazuma od strane izraelske vlade ili Knesseta. Pojedini izraelski mediji javljaju kako se dogovor Kaira i Rijada već nalazi na ekspertizi pri nadležnom izraelskom ministarstvu, nakon čega će se i formirati službeni stav Tel Aviva.

Ali da nije sve tako jednostavno ukazuju i reakcije pojedinih eksperata po bliskoistočnoj problematici. Oni smatraju kako je Egipat popustio saudijskoj regionalnoj „ekspanzionističkoj strategiji“ zbog gospodarskih problema.

Egipat je radije izabrao Rijad nego politiku Zapadnih financijera, poput MMF-a, koji zahtijevaju provođenje brzih i striktnih ograničenja i bolnih rezova. A da se radi o popuštanju Kaira svjedoči i činjenica o prestanku emitiranja Hezbollahove televizije „Al-Manar“ preko egipatskog satelita Nilesat, svega dan prije dolaska kralja Salmana, što može ukazivati i na promjenu smjera Kaira u odnosu na Teheran i prihvaćanje saudijskog zahtijeva za izgradnju sunitske osovine Rijad-Kairo-Ankara.





Pojedini analitičari uvjeravaju i kako će Rijad sigurno iskoristiti dobivene otoke u vojno-strateške svrhe i da to može narušiti uspostavljenu ravnotežu sila u toj zoni Bliskog istoka, a što može dovesti do izraelske reakcije.

A evo što o svemu kaže bivši izraelski veleposlanik u Kairu Zvi Mazel: radi se o potencionalnoj opasnosti za Izrael jer se mijenja geopolitička situacija u regiji. Poglavito je opasna gradnja mosta preko Crvenog mora jer on može služiti kao promatračnica prema trgovačkim i vojnim brodovima koji tuda prolaze prema Izraelu.

Inače, odnose Tel Aviva i Rijada (koji još službeno nisu u miru), najviše opterećuje nerješeno palestinsko pitanje.

„Predsjednik Al-Sisi prodaje egipatske zemlje Saudijcima za „šaku dolara“, samo su neki od naslova na užarenim egipatskim društvenim mrežama, a najposjećeniji blog ovih dana je #Egypt_is_not_for_sale na Twiteru, s rekordnom količinom posjetitelja. Poslje objave priopćenja o predaji otoka, održan je veliki prosvjed na glavnom kairskom trgu Tahrir koji je razbijen od strane policije pod izlikom da nije bio prijavljen, a uhićeno je i 10-ak osoba. Zanimljivo je i to, da je protiv sporazuma ustala i u Egiptu zabranjena organizacija „Muslimanska braća“ čiji se glavni vođe u Dohi i u Švicarskoj iznova mire sa Saudijskom Arabijom nakon ustoličenja novog kralja početkom prošle godine. Oni dovode pod sumnju ustavnost i zakonitost čina predaje otoka, prije svega po čl. 1. Ustava, prema kojem je Egipat suverena, jedinstvena i nedjeljiva država; i čl. 151. u kojem stoji kako predsjednik Republike predstavlja zemlju u međunarodnim odnosima, zaključuje ugovore i ratificira ih poslje odobrenja Predstavničkog doma. Predlažu i provedbu općeg referenduma po tom pitanju. Bili to radikali, bila umjerena oporba, svi se slažu u jednom – Saudijska Arabija kupila je te otoke iskorištavajući egipatsko teško gospodarsko stanje.

Vidjevši kako je „vrag odnio šalu“ i da je reakcija egipatske javnosti vrlo negativna u odnosu na „goste koji su joj došli u posjet“ i pritom sa sobom odnjeli komade egipatske zemlje, već 10. travnja, saudijski ministar vanjskih poslova Al-Jubeira održao je u veleposlanstvu svoje zemlje u Kairu konferenciju za „novinare i inteligenciju“. Pritom je govorio o povijesnom pravu Rijada na te otoke, koje su mu priznavale sve egipatske vlasti još od vremena kralja Faruka (1932.-1952.). Izjavio je kako Rijad želi ispuniti sve egipatske obveze iz spomenutog dogovora s Izraelom, pa tako i zadržati bazu MFO. Ali naglasio je, kako njegova zemlja s Izraelom neće po pitanju otoka voditi nikakve pregovore, a na konstataciju da najnoviji dogovor stavlja Saudijsku Arabiju u položaj pogranične države s Izraelom, ministar je samo kazao, da nikakvih dogovora s Izraelom neće biti dok se u potpunosti ne riješi palestinsko pitanje.

2. Elementi dogovora o „strateškom savezu“

Ako je već predaja egipatskih otoka izazvala toliko podozrenje, to se nikako ne može reći za potpisane gospodarsko-financijske sporazume. Jedan od najvažnijih svakako je onaj o saudijskom financiranju egipatskog naftnog sektora u iznosu od 20 milijardi dolara u sljedećih 5 godina, kao i ono, o osnivanju zajedničkog investicijskog fonda s kapitalom od 16 milijardi dolara. Ali najsnažnije je ipak odjeknula spomenuta najava izgradnje 50-kilometarskog mosta preko Crvenog mora, koja će biti financirana sa strane Rijada u iznosu od 1,7 milijardi dolara. Države su potpisale i sporazum o izgradnji zone slobodne trgovine na poluotoku Sinaju (dio tog golemog projekta vrijednog dodatnih 1,5 milijardi dolara jest i spomenuti most). U zoni slobodne trgovine planira se izgraditi 13 industrijskih kompleksa, a u administrativnom središtu regije Južni Sinaj Et-Tureu, planira se otvoriti sveučilište koje će se nazvati imenom saudijskog kralja Salmana. Gradit će se i stambene zgrade, kanali za vodu i dvije elektro-energetske centrale koje će koštati 2,2 milijarde dolara. Za 2 milijarde dolara planira se i izgradnja luke za rasuti teret u Ismailiji.

Sve to skupa posjet saudijskog kralja Kairu uistinu postavlja u okvire „povjesnog“, ali se postavlja pitanje pod koju cijenu? Jer Saudijci (kao, uostalom i bilo tko drugi) nikome ne daju novac „na lijepe oči“.

Rijad u prvom redu novcem želi ishodovati promjenu stava Kaira po pitanju sirijske krize, gdje se ovaj zalaže za jedinstvo zemlje i nenasilnu smjenu vlasti. Zna se kako egipatska vojska (kao nesumnjivo najveći državni autoritet) zazire i od salafitskog pokreta i od „Muslimanske braće“ čija je djelatnost u Egiptu zabranjena (prvog podupire Rijad, a s drugim se upravo iznova miri) i da između njih stavlja znak jednakosti. Promjena civilne vlasti u susjednoj Siriji primjenom oružane sile tih pokreta (kao i u Libiji i Jemenu), nije prihvatljiva egipatskom moćnom vojnom establišmentu (iz kojeg dolazi i predsjednik Al-Sisi) i on ne namjerava dijeliti vlast s teolozima, a Republiku preobraziti u džamahiriju ili kalifat (slična je pozicija i Pakistana). Ali zbog gospodarskih problema s kojima se Egipat suočava, vojska će morati pružiti određene ustupke. Jednan od njih svakako je i predaja dvaju važnih otoka Rijadu čime su ad acta stavljene saudijske pretenzije za korištenje egipatske vojske u regionalnim sukobima kao svojevrsnog „arapskog žandara“, i to za dugo vrijeme.

Međutim i do promjene određenih vanjsko-političkih stavova Kaira, poglavito po pitanju Sirije i Irana, također će morati doći ali je još nejasno kakve će one biti i u kojem će se smjeru kretati. Naime, posve je jasno kako novi saudijski režim nastavlja inzistirati na regionalnim promjenama, pričemu ih razmatra isključivo kroz prizmu uspostave vlastite dominacije. A Iran i Assadova Sirija u taj se scenarij nikako ne uklapaju. Osim toga, Rijad kroz učvršćenje savezništva s Kairom nastoji iz zone Magreba i Libije izbaciti tamo dominirajući Katar.

Posebnu pozornost treba posvetiti činjenici o ugrozi Egipta od terorizma, koji poglavito prijeti njegovom turističkom sektoru, prije svega onom na Sinaju. Glavne terorističke grupacije (salafističkog usmjerenja) koje djeluju na poluotoku, imaju sponzorstvo Katara i Turske. Poglavito je snažan palestinski HAMAS koji ima organizacijsku bazu u susjednoj Gazi (Izrael), pričemu je dio njegovog rukovodstva blizak Kataru, a drugi dio Iranu. Egipatska vojna kampanja na Sinaju nije završila uspješno i Kairo upravo sada namjerava uspostaviti dijalog s vodstvom HAMAS-a, zahtjevajući od njega obračun sa salafističkim pokretima (u zauzvrat za nešto), a što se baš neće svidjeti Rijadu jer i on ima svoje sinajske salafističke uzdanice. Međutim, i Saudijci nešto moraju žrtvovati. Egipatski šef službe sigurnosti i čovjek od povjerenja predsjednika Al-Sisia Haled Fauzi, na sebe je već preuzeo obvezu obnove pregovora s rukovodstvom HAMAS-a. Kairo je svjesan kako bez suradnje s tom organizacijom teško može doći do uspostave sigurnosti na poluotoku i sprječavanja povećanja simpatija lokalnog stanovništva prema „Vilajetu Sinaj“.

Inače, razgovori visokih egipatskih sigurnosnih dužnosnika i visokih predstavnika HAMAS-a već su se u dva navrata održali tijekom ožujka, pa iako nije ništa službeno potpisano, čini se kako HAMAS pristaje na suradnju po određenim zahtijevima egipatske strane. HAMAS-ovu delegaciju u tim su razgovorima predvodili: Musa Abu Marzuk („drugi čovjek“ organizacije koji se smatra i „katarskim igračem“), Mahmud Zahar – bivši ministar vanjskih poslova Palestinske samouprave i Imad al-Alami, član glavnog odbora (obojica se smatraju „iranskim ljudima“). Moguće je kako Kairo kroz predstojeće pregovore posredstvom HAMAS-a želi odaslati svoje poruke inozemnim sponzorima sinajskog terorizma – Dohi, Teheranu i Ankari.

Osim terorističke ugroze, razgovori čelnika Egipta i Saudijske Arabije svakako su se odnosili i na smanjeni osjećaj sigurnosti zemalja članica Saveza Saudijske Arabije i Perzijskog zaljeva zbog snižavanja američkih jamstava pomoći. Da bi kompenzirali američku „nezainteresiranost“ za regiju, arapske zemlje moraju pojačati svoje proračune i povisiti rashode za obranu, u čemu im nafta „pomaže“ s 85-postotnim udjelom. Bez zadržavanja naftnog tržišta (u koje sve snažnije prodire Iran kroz povišenje proizvodnje nafte nakon ukidanja sankcija) i visoke razine obrambene sposobnosti, oni će teško parirati osnaženim iranskim ambicijama u regiji. Upravo po pitanju obrane Rijad Kairu namjerava dati glavnu ulogu, jer Saudijska Arabija, koliko god vojno-tehnološki bila snažna, ne zna ratovati, a na što ukazuje i njezin nesmotreni ulazak u jemenski ratni „slijepi tunel“.

Jačanjem savezništva s Egiptom Rijad nastoji i umanjiti ulogu bogatog i „bahatog“ Katara kao svog glavnog suparnika za dominaciju u spomenutom Savezu arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Primjerice, ni Katar ni Oman nisu prekinuli trgovinske odnose s Iranom nakon što je to zatražio Rijad zbog paljenja njegovog veleposlanstva u Teheranu početkom siječnja o.g., a iz čega su dvije zemlje izvukle i određene benefite. Osim toga Katar vodi i vlastitu vanjsku politiku u regiji i ne vjeruje Rijadu. On ne pristaje na ulogu saudijskog vazala ni na saudijsku vojnu dominaciju unutar spomenutog Saveza, a što je Doha najbolje demonstrirala potpisivanjem ugovora o vojno-strateškoj suradnji s Ankarom. Zbog takvih odnosa, u pitanje dolazi i osnivanje panarapske vojske za sprječavanje vanjskih ugroza, na čemu inzistira Rijad, a čitava stvar zapela je još prošlog ljeta nakon prethodnih glasnih hvalospjeva tom projektu. Problem je, naravno, u tome, tko će dominirati u njezinom zapovjedništvu. Katar u protivljenju saudijskoj dominaciji navodno ima potporu i moćnih monarhija Kuvajta i UAE.

Možemo lako zaključiti kako su odnosi u arapskom svijetu toliko složeni, da govoriti o nekakvoj jedinstvenoj političkoj i vojnoj platformi nije moguće. Rijad kroz zbližavanje s Kairom ima svoje snažne interese ali egipatski politički (čitaj: vojni) vrh nije naivan. On sada traži predah do ekonomskog oporavka, pri čemu svoje ukupne nacionalne interese sigurno nije prodao prodajom dvaju otoka, ma koliko oni bili strateški bitni, a sam čin prodaje bolan i neugodan. Osim toga, tko kaže da sutra u Kairo ne može doći i katarski šeik s novom „šakom dolara“. Jer Katar je taj koji sponzorstvom sinajskog terorizma danas puno više prijeti Egiptu, i ne bi bilo teško zamisliti da Kairo u zamjenu za sigurnost (i novac), dio svoje „odanosti“ prebaci s Rijada i na Dohu.

Jer povijest je pokazala nešto što treba upamtiti: neprijatelji se mijenjaju, kao i prijatelji, ali nacionalni interesi su konstanta. Naravno, to vrijedi samo za ozbiljne narode i države.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like