Renzi zamolio Putina da „disciplinira“ generala Haftara

Stanje u politički i vojno podijeljenoj Libiji nakon instaliranja međunarodno „podobne“ vlade nacionalnog jedinstva pod vodstvom Fayeza al-Sarraja, koju je nametnuo UN, samo se naizgled popravlja. Naravno, neki pomaci u smislu postizanja konsenzusa po pojedinim pitanjima između različitih libijskih frakcija su vidljivi, kao što su vidljive i vojne pobjede snaga odanih novoj vladi, a koje je još teško nazvati službenim libijskim oružanim snagama zbog niza poteškoća. U prvom redu radi se o problemima njihovog kadrovskog ustroja ili, preciznije, koja će od tamošnjih frakcija zauzeti ključne položaje, a time i utjecaj na taj, uz naftu, ključni sektor funkcioniranja države.

A da su stvari izuzetno složene ukazuje i činjenica da je 27. lipnja u Moskvu stigao „zapovjednik libijskih oružanih snaga Predstavničkog doma (čitaj: vlade) u Tobruku“ general Khalifa Haftar. Još je zanimljivije da je njegov dolazak kod ruskog predsjednika Putina osobno „isprosio“ talijanski premijer Matteo Renzi prigodom nedavnog boravka u Sankt Peterburgu na Međunarodnom gospodarskom forumu, zamolivši ruskog čelnika da izvrši pritisak na „tvrdog“ generala. A široj javnosti potpuno je nepoznato to da Rusija već duže vrijeme generalu Haftaru pruža vojnu i tehničku potporu kroz egipatske logističke kanale, a sve navodno financira Abu Dhabi (Ujedinjeni Arapski Emirati). Tobruk je inače smješten na krajnjem sjeveroistoku Libije, nedaleko od granice s Egiptom.

Problem – ne samo za premijera Renzija, već Zapad u cjelini – leži u tome što general Haftar i značajan dio zastupnika Predstavničkog doma u Tobruku ne žele priznati spomenutu vladu premijera Sarraja do trenutka dok u njoj na još nepopunjeni položaj ministra obrane ne zasjedne general Haftar.

„Muslimanska braća“ protiv generala Haftara

I tu dolazimo do problema o kojem je Geopolitika.news u više navrata pisala kada je spominjala pretenzije vodećih bliskoistočnih država prema širenju vlastitog utjecaja u porušenim državama regije. U konkretnom slučaju, imenovanju generala Haftara na čelni položaj obrambenog resora zemlje protivi se panarapski pokret „Muslimanska braća“ kroz svoju libijsku podružnicu iz Misrate – grada na sjeverozapadu Libije. A upravo taj pokret čini okosnicu vojnih snaga novog premijera Sarraja. Kada su između premijera i generala Haftara započeli pregovori na tu temu, postrojbe „Misratske brigade“ pod nadzorom „Muslimanske braće“ zaustavile su napade na uporište libijske podružnice „Islamske države“ – grad Sirt – važnu luku na obali Sredozemnog mora, otprilike na polovici puta između Tripolija na zapadu i Bengazija na istoku zemlje, te se okrenuli prema Bengaziju. Upravo je Bengazi dvije godine neuspješno napadao general Haftar, da bi početkom ove godine grad uvjetno oslobodile snage pod njegovim nadzorom.

Uvjetno, zato što su u napadu sudjelovali i francuski specijalci koji su se tiho prebacili u predgrađe Bengazija i bez kojih bi grad teško bio oslobođen. General Haftar se nakon toga sa svojim snagama usmjerio prema Sirtu, ali su ga na polovici puta blokirale postrojbe njegovog donedavnog saveznika, poznatog zapovjednika i plemenskog vođe Ibrahima al-Jadhrana koji je prisegao na vjernost premijeru Sarraju.

U čitavoj ovoj priči, a kako to na Bliskom istoku uvijek i biva, ključnu ulogu ima nafta. Blokada snaga generala Haftara, prebacivanje različitih terenskih zapovjednika iz jedne baze u drugu, široko razglašen napad „Misratske brigade“ na Bengazi koji je završio i prije nego je započeo – sve to ukazuje na borbu različitih plemenskih klanova i interesnih grupacija za nadzor tzv. naftnog polumjeseca – od Bengazija do Sirta. Tko njime ovlada imat će u rukama glavne financijske poluge upravljanja krizom.

A upravo na tom segmentu djeluju vanjske sile, počevši od Saudijske Arabije i zaključno s Katarom, koje nastoje dobiti svoj „dio kolača“ u toj beskonačnoj borbi za vlast. U tu priču još se uključuju i Egipat i UAE koji, podupirući generala Haftara, nastoje eliminirati utjecaj „Muslimanske braće“ iz Misrate i snažno se opiru potpori vladi premijera Sarraja dok se njihov „igrač“ ne postavi na položaj ministra obrane. Egipat, naime, vrlo dobro zna kakve probleme mu je nanio njegov ogranak „Muslimanske braće“ na čelu s Muhammedom Mursijem u vrijeme tzv. arapskog proljeća, koje je umalo dovelo do raspada i potpune radikalne islamizacije Egipta. Zbog toga je taj pokret dolaskom na vlast maršala al-Sisija u Egiptu zabranjen, a Mursi osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.

Egipat, UAE i Rusija na istoj strani po pitanju Libije Stavove Egipta i UAE podupire Moskva, a službeni Rim i posebni izaslanik UN-a za Libiju Martin Kobler se u cijeloj priči javljaju kao posrednici u iznalaženju kompromisa.

U trenutačnom rasporedu snaga i složenim međunarodnim odnosima teško je vjerovati da će Moskva uspjeti (točnije: željeti), privoljeti generala Haftara na popuštanje i pomirbu s „Muslimanskom braćom“ iz Misrate. Ulozi su preveliki: osim ideološko-svjetonazorskih antagonizama suprostavljenih frakcija, radi se i o golemom novcu koji je u igri kroz nadzor nalazišta nafte, a što će uvijek biti plodno tlo za potkusurivanje i promicanje partikularnih interesa pojedinih grupacija. U podjeli naftnog „plijena“ teško bi bilo zadovoljiti sve aktivne libijske političke i vojne grupacije. Takvo stanje pogodovalo je i „mrvljenju“ zapadnih interesa. Kako se vidi iz teksta, i službeni Pariz podupire generala Haftara, barem je to bilo do sada. Ovih su dana egipatske i francuske pomorske snage izvele i zajedničku vojnu vježbu u egipatskim vodama Sredozemnog mora. S druge strane, Washington, London i Rim „igraju“ na „misratovce“.

Radi se o velikim problemima koji se ne mogu, barem ne srednjoročno, razriješiti sami po sebi već ih riješiti može samo uporaba snažne vojne sile koja bi dovela do „primoranog kompromisa“. A to može postići jedino vojna intervencija koalicije zapadnih država, o čemu su tamošnji vojni stratezi razmišljali prije mjesec dana, nakon uspješnih vojnih akcija protiv „Islamske države“ na pojedinim dijelovima libijske bojišnice. Međutim, vojna intervencija je ipak malo vjerojatna s obzirom na zapadne složene interese, ali još više zbog rizika uvlačenja u dugotrajan sukob s ratobornim plemenima koja su ionako dodatno radikalizirana ideologijom „Islamske države“ i koja od Libije, poput danas Sirije, može učiniti novi „magnet“ za privlačenje islamističkih boraca iz regije i svijeta.

Moguće i odcjepljenje regije koju nadzire general Haftar

Ako Moskva „ne disciplinira“ generala Haftara, puno je izvjesnije kako će se Zapad okrenuti provjerenim metodama uspostave sankcija prema nepriznatoj vladi u Tabruku i snagama spomenutog generala, a što po njih može imati značajne posljedice čak i ako mu Moskva nastavi isporučivati oružje i pomoć. General Haftar bi u takvom scenariju uspio zadržati nadzor nad dijelom istočnog teritorija Libije, ali bi mu bio ograničen opseg akcija koje bi mogao provoditi u smjeru zapada zemlje. Treba imati u vidu i izolacijski položaj u kojemu bi se pri uvođenju sankcija našli Libijski fond (LIA) i Središnja banka u Tobruku. Također treba sagledati i položaj Egipta kojemu je danas glavni financijski sponzor Saudijska Arabija, koja, s druge strane, podupire libijskog premijera Sarraja. Dakle, kombinacija zapadnih sankcija i političko-financijski pritisak Rijada na Kairo mogli bi dovesti položaj Tobruka i generala Haftara u nezavidno stanje neovisno o njegovom nadzoru tog dijela zemlje. A Rusija bez Egipta i financiranja UAE-a sigurno neće sama nastaviti pružati pomoć jednoj strani unutar složenog libijskog mozaika i time ulaziti u nove nepotrebne rizike pored vojnih napora i političke borbe koje vodi na sirijskoj bojišnici.

Kako god završila priča s novom vladom i generalom Haftarom stanje u Libiji neće omogućiti iznalaženje dominantne snage koja će poništiti vakuum vlasti nastao nakon rušenja Gadafija i stabilizirati zemlju.

Prema raspoloživim informacijama, ipak se čini kako osovina Kairo – Moskva – Abu Dhabi neće odustati od pružanja potpore Tabruku i generalu Haftaru. Takva pozicija u konačnici može dovesti do izdvajanja regije Cyrenaica na istoku Libije, ili njenog većeg dijela, od ostatka zemlje. To bi bio uvod u ionako sve izvjesniju faktičku fragmentaciju zemlje, unatoč izjavama i nastojanjima međunarodne zajednice usmjerenih na održavanje teritorijalne cjelovitosti Libije. A da su Egipat, Rusija i UAE za takav scenarij spremni, govori i provjerena informacija da je rusko državno vodstvo odobrilo molbu Središnje banke vlade u Tobruku za tiskanje vlastitih libijskih dinara u ruskoj državnoj tiskari novca.