RENESANSA ODNOSA OBAMA-PUTIN ILI IPAK NEŠTO DRUGO?

U svjetskim medijima, poglavito onim Zapadnim, zahuktavaju se analize posve neočekivanog poteza ruskog predsjednika Putina o izvlačenju ruskog zrakoplovnog ekspedicijskog korpusa iz Sirije. One se dijele na dva pola: jedni Putinovu odluku smatraju pozitivnom, a vojnu kampanju uspješnom zbog više elemenata koji su doveli do prijeloma prijašnjeg konfuznog stanja u odnosu međunarodne zajednice prema fenomenu brzo-rastuće i „nezaustavljive“ „Islamske države“ i td.; oni drugi, naprotiv, Putinov potez smatraju porazom jer ruska vojna kampanja nije ostvarila proklamiranu zadaću uništenja „Islamske države“ i s njom povezanog terorizma, a dio medija rusku kampanju smatra i protuzakonitom i usmjerenom k destabilizaciji EU zbog navodnog ruskog usmjeravanja izbjeglica u njezinom smjeru.
Ne ulazeći ovom prilikom u raščlambu jednih ili drugih stajališta, radije napominjem kako je naš portal među prvima u svijetu (a vjerojatno i prvi) objavio detaljnu analizu Putinove odluke, svega nekoliko sati nakon njezine javne objave. Ona definitivno najbliže odgovara istini, ukoliko njezin sadržaj kompariramo, između ostalog, i s naknadnim komentarima najozbiljnijih američkih analitičara koji djeluju izvan sfere medijskih navijačko-propagandnih akrobacija koje s profesionalizmom nemaju puno zajedničkog (vidi:OVO JE PRAVA POZADINA PUTINOVA VOJNOG IZLASKA IZ SIRIJE!)

Ali mišljenja američkih stručnjaka ostavit ću za sutrašnju temu, a sada bih se osvrnuo na današnje aktualne vijesti koje se tiču odnosa dviju vojnih velesila.

Njihovi krajnje poremećeni odnosi koje traju već više od dvije godine, nikako ne znače kako diplomacija između dviju zemalja (i ona otvorena i ona prikrivena „tiha“) ne funkcionira. O ovoj prvoj svjedoči i dolazak američkog državnog tajnika Johna Kerrya sljedeći ponedjeljak u Moskvu, glede razgovora o mirnom riješenju sirijskog sukoba, pri čemu se očekuje da ga primi i ruski predsjednik Putin (taj je potez nedvojbeno povezan s noćnim telefonskim razgovorom ruskog i američkog predsjednika (na inicijativu Putina), održanog nedugo nakon prispjele informacije o povlačenju Rusa iz Sirije. Radi li se o svojevrsnoj renesansi Obaminih i Putinovih odnosa (kako pojedini izvori napominju) još je prerano govoriti, tim više što je Kerry u više navrata tijekom proteklih godinu dana već odlazio u Rusiju, ili se s ruskim kolegom Lavrovom samo nalazio na neutralnom terenu, i po pitanju Sirije, i po pitanju Ukrajine.
O onoj zakulisnoj, „tihoj“ diplomaciji između Moskve i Washingtona (o kojoj se u javnosti vrlo malo ili ništa ne zna), najbolje svjedoči sredinom sječnja, u strogoj tajnosti održan sastanak pomoćnice američkog državnog tajnika za Euroaziju Victorie Nuland s posebnim Putinovim izaslanikom Vladislavom Surkovom, u ruskoj baltičkoj enklavi Kalinjingradu. O detaljima razgovora do danas nema informacija, osim što se zna, da je tema iznenadnog sastanka bila daljnja sudbina Ukrajine.
U tom i takvom ozračju odnosa dominantnih vojnih sila suvremenog svijeta, bez čijeg kompromisa oko najvećih globalnih kriznih žarišta (a to su danas nedvojbeno Sirija i Ukrajina) ne može biti govora o uspostavi novog svjetskog poretka temeljenog na miru, suradnji i prosperitetu naroda i država, osvrnut ću se na najnovije informacije iz obrambene sfere dviju zemalja.
U prvom redu, u oči upada jučerašnja izjava najviše-rangiranih američkih generala, o nespremnosti Oružanih snaga SAD-a za vođenje rata s Rusijom, Kinom, Iranom ili Sjevernom Korejom. Pa, koliko se god takve izjave mogu dovoditi u obzir sa željema Pentagona da mu se odobri što više proračunskih sredstava za financiranje njegovih nezasitnih apetita, one nedvojbeno imaju i svoju stvarnu utemeljenost koja proizlazi iz uljuljkanosti obrambenog sustava SAD-a u svoju globalnu nadmoć i nedodirljivost, zaostale još iz doba prije zaoštravanja odnosa s Rusijom (prije svega zbog neočekivanog ne popuštanja Rusije kada je u pitanju daljnja zaštita njezinih nacionalnih interesa, od čega se Moskva permanentno povlačila još od vremena raspada SSSR-a zbog svoje slabosti, a vjerojatno još i više zbog svoje lakovjernosti i želje za vlastitim integriranjem u tada, u Rusiji idealizirani zapadni tip društvenog i političkog funkcioniranja).
Brzi silazak odnosa dviju supersila na hladno-ratovsku razinu iznenadio je i američki vojno-industrijski kompleks koji je za Pentagon dugo godina izrađivao skupe prototipe zrakoplova budućnosti (i drugih futurističkih oružja i oruđa) koji su gutali milijarde dolara proračunskog novca, da bi na kraju rezultirale njihovom više-manje neisplativom i neučinkovitom korištenju u stvarnim ratnim uvjetima tipa onog u Siriji. Štoviše, upravo proteklih mjeseci na vidjelo izlaze i neshvatljivi nedostatci u smislu visoke operativnosti pojedinih oružja čiji razvoj guta golema sredstva, poglavito višenamjenskog borbenog zrakoplova 5. generacije F-35. Upravo je on izazvao najveće kontroverze budući da je cjelokupni projekt koštao milijardu dolara (izrada jednog zrakoplova stoji oko 100 milijuna dolara), da traje već 10 godina, pri čemu nije obavljeno niti jedno jedino testiranje. Štoviše, zrakoplov navodno neće biti spreman za bojevo djelovanje do 2022. godine, a osim toga na njemu je pronađen i čitav niz vrlo velikih problema upravljačkog, sigurnosnog i drugog značenja (izvješće američkog Ministarstva obrane koje prenosi američki medij Business Insider). Za usporedbu, ruski suvremeni višenamjenski zrakoplov Su-35S (analog američkom F-22 Raptoru) 4++ generacije sa svim najvažnijim karakteristikama zrakoplova 5. generacije, visoku operativnu učinkovitost nedavno je po prvi put testirao u realnim bojevim djelovanjima na sirijskoj bojišnici, pričemu je važno naglasiti kako njegova proizvodnja košta svega 65 milijuna dolara po aparatu, a zrakoplov se već odavno nalazi u serijskoj uporabi (rusko MO nabavilo je od 2009. g. 400 ovih zrakoplova).
Zanimljiv fenomen ogleda se i kroz informaciju prema kojoj amerikanci, umjesto razvikanih super-modernih zrakoplova, na bliskoistočno polje bojišnice ubacuju stare ali još u Vjetnamskom ratu provjerene zrakoplove, puno učinkovitije u borbi protiv terorističkih organizacija kakva je „Islamska država“ i njihovoj koncepciji mobilnog ratovanja s uporabom zastarjelih oružanih sustava i bez vlastitih zrakoplovnih snaga.
Vojna nadmetanja
Dakle, da se vratim jučer objavljenoj informaciji američkog medija Defense News koji se poziva na visoke vojne izvore. Američka vojska može izvoditi regionalne i protuterorističke operacije, ali potencijalna nužnost ratovanja s jakim protivnicima poput Rusije, Kine, Irana ili Sjeverne Koreje, u Pentagonu izaziva duboku zabrinutost, kaže general Mark Milley, zapovjednik američkih kopnenih snaga, koji dodaje kako američka vojska u takvom slučaju može čak biti i poražena. General je to izjavio jučer na saslušanju Odbora za obranu američkog Kongresa. Američke oružane snage moraju biti spremne „za sprječavanje ili odbijanje“ ruske agresije, ali, kaže general, manje od trećine postrojbi kopnene vojske SAD-a se nalazi na odgovarajućoj razini bojeve spremnosti, što može pogubno za izvojevati „odlučnu pobjedu“.
Inače, čitav ton izgovorenih riječi imao je snažan protu-ruski karakter, posve u skladu s novom američkom doktrinom proglašenja Rusije najvećom ugrozom američke nacionalne sigurnosti. General Milley tako Rusiju proglašava nepredvidljivom državom koja u posljednje desetljeće djeluje agresivno u „različitim regijama“ (info: „Glas Amerike“).
S druge strane, ruski mediji danas su prenjeli informaciju o početku provođenja prvih testiranja hiper-zvučne krstareće rakete „Cirkon“ pomorskog baziranja (info: RIA Novosti, s pozivom na visokog predstavnika vojno-industrijskog kompleksa).
Brzina rakete trebala bi dosegnuti iznos od 5-6 Macha (5-6 puta brža od brzine zvuka). Namjenjene su ugradnji u višenamjenske atomske podmornice pete generacije „Haski“. Informacija o tehničkim karakteristikama „Cirkona“ drži se u tajnosti, a pretpostvlja se kako će radijus njezinog djelovanja biti između 300 i 400 kilometara. Sama raketa je hiper-zvučna varijanta nadzvučne rakete „BraMos“, zajedničkog rusko-indijskog projekta (odatle mu i naziv – kombinacija imena indijske rijeke Brahmaputra i ruskog glavnog grada) izgrađene na bazi ruske rakete P-800 „Oniks“. U veljači je tvrtka BrahMos Aerospace objavila informaciju prema kojoj će hiper-zvučni motor za njihovu raketu biti gotov tijekom tri-četiri godine ali se čini kako su samo Rusi čitavu stvar odlučili ubrzati najavljujući početak testiranja nove rakete upravo sada.

Iz svega navedenog možemo zaključiti sljedeće: ljubavi u odnosima SAD-a i Rusije u nadolazećoj budućnosti neće biti (nije je nikada ni bilo bez obzira na donedavne međusobno laskave izjave tipa „naši prtneri u Moskvi“ i „naši partneri u Washingtonu“), a zasnivat će se isključivo na načelima čistog pragmatizma. To znači, tamo gdje se suradnja pokaže od zajedničkog interesa surađivat će se, a tamo gdje tih interesa nema odnosi će biti hladni. To je u prvom redu izbor Washingtona kojeg Rusi, htjeli to oni ili ne, moraju prihvatiti.

Koliko će SAD na kraju, i hoće li uopće od takve politike imati koristi još je prerano govoriti. Ali nedvojbeno se radi o američkoj rizičnoj vanjskoj politici koja od Rusije, i nakon eventualnog odustajanja Washingtona od proturuske histerije više nikada neće moći stvoriti prijateljsku zemlju, spremnu na izgradnju uzajamnog povjerenja. Rusko prinudno distanciranje od Zapada Rusiju nedvojbeno okreće prema drugim stranama svijeta. To po Moskvu neće biti niti lak niti brz proces ali ona drugog izbora niti nema. Ono što je u čitavoj ovoj priči sigurno – nikakvog Trećeg svjetskog rata biti neće, ali napetosti i vođenja sukoba tuđim rukama itekako hoće.