RAZMJEŠTAJ RUSKIH KRSTAREĆIH RAKETA I RAZMJEŠTAJ AMERIČKOG PRO ŠTITA OKO RUSIJE: TKO POBJEĐUJE? (Video)

Čini se kako nas, neovisno o izjavama s obje strane, očekuje nova američko-ruska utrka u naoružanju. Ulozi su i ovog puta, kao i u doba Hladnog rata, vrlo veliki. Ne u smislu eventualnog budućeg ruskog ovladavanja svijetom (jer to Moskvi nije niti cilj, niti za to ima gospodarske, socio-kulturološke i druge pretpostavke ili resurse), koliko u pokušaju zadržavanja globalne dominacije od strane SAD-a.

Upravo u tom smislu treba promatrati i jučerašnje službene optužbe Washingtona, o tome, da Moskva krši Sporazum o uništenju raketa srednjeg i malog dometa. Pentagon, naime, smatra, kako Rusija razmješta krilate krstareće rakete kopnenog baziranja, dometa od 500 do 5500 kilometara. Zanimljivo je da i State Department ovog puta podržava stav Pentagona iako on ne sadrži konkretne dokaze za opisane tvrdnje. Napominjeno, sličnih optužbi od strane Amerikanaca bilo je i prijašnjih tjedana i mjeseci ali su one tek sada, zapravo, smještene u službene političke okvire.

Podsjetimo: jučer je, u američkom Kongresu, zamjenik zapovjednika Združanog stožera oružanih snaga SAD-a general Paul Selva, izjavio, kako Rusija krši „duh i slovo“ Sporazuma (gore spomenutog) iz 1987. godine i da je razmjestila rakete SSC-8 koje razvija već nekoliko godina, što SAD smatra narušavanjem Sporazuma.

“Taj je sustav prijetnja većini naših baza u Europi i vjerujemo da su ga Rusi namjerno razmjestili kako bi zaprijetili NATO-u”, rekao je Selva na saslušanju u Kongresu.

Ranije je SAD optuživao Rusiju za razvoj kopnenog analoga ruske krstareće rakete „Kalibr-NK“ i sumnjali u skrivene mogućnosti operativno-taktičkog raketnog sustava „Iskander“ u odnosu na službeno objavljene parametre.

Kongresmeni su predložili zakon koji bi zaoštrio stav SAD-a glede spomenutog Sporazuma i obuhvatio financijske mjere za razvoj aktivne obrane i odgovornog udara (kao reakcije na napad suprotne strane). Osim toga, kongresmeni namjeravaju olakšati dostavu raketnih sustava, koji spadaju pod navedeni Sporazum, svojim saveznicima.





Ruski odgovor nije trebalo dugo čekati. Već danas, šef Vijeća za obranu i sigurnost ruskog gornjeg doma parlamenta  (Vijeće Federacije) Viktor Ozerov, izjavio je sljedeće: „Rusija potpuno ispunjava uvjete Sporazuma iz 1987. godine, potpisanog od strane  Mihaila Gorbačova, iako, prema ocijeni naše vlade, ta odluka nije bila u interesu SSSR-a, a potom Rusije, poglavito s obzirom na to, što SAD razmješta svoje lansirne rampe i sustave PRO u nizu europskih država.“

Rusija smatra kako SAD stvar dovodi do apsurda, predlažući u okvire spomenutog Sporazuma smjestiti i ruski raketni sustav RS-26 „Jars-M“, sposoban uništavati ciljeve na udaljenostima od 6000 – 11000 kilometara, a koji nema nikakve veze s navedenim Sporazumom. Taj moćni raketni sustav već će ove godine zamjeniti čuvene raketne sustave „Topol“.

Nova raketa zapravo se smatra „ubojicom“ svih postojećih i perspektivnih PRO sustava protivnika, uključno i najnovijih američkih, koje Washington planira razmjestiti po obodu ruskih granica – od Istočne Europe, do Južne Koreje. Raketu „Jars-M“ karakterizira trostupanjsko punjenje i let koji omogućuje promjenu smjera po visini i duž putanje, kao i nadzvučno kretanje bojevih glava nakon odvajanja od trupa rakete, a također i njihova promjena smjera kretanja. Pentagon jasno uočava kolika opasnost prijeti od tih ruskih sustava u slučaju američkog preventivnog udara, jer niti „Jars“ niti „Iskandere“ (koji djeluju na sličnom principu) američki PRO u Europi ne može zaustaviti.





Ovdje svakako treba podsjetiti na jednu od posljednjih objavljenih američkih vojnih strategija – onu iz ožujka 2015. godine, donešene za razdoblje od idućih deset godina. Radi se o američkoj pomorskoj strategiji „Morska moć XXI. stoljeća“. U njoj se navode planovi o mornarici s 300 novih brodova do 2020. godine, ali, također, i označuju države koje ugrožavaju američku nacionalnu sigurnost: Kina, Ruska Federacija, Iran i Sjeverna Koreja. Naravno, dvije posljednje ne s točke vojne ugroze, već isključivo s pozicije njihovog opiranja potčinjavanju vođenja svojih vanjskih politika u skladu s američkim preporukama i težnjama.

Pritom je posve jasno kako se američka politička retorika, jedinstvena u odnosu na sve četiri zemlje, od strane Kine i Rusije odbacuje kao potpuno  neprihvatljiva. Zato obje zemlje već užurbano razvijaju vlastite raketne i PRO i PZO sustave. A na kraju će se sve svesti na pitanje – tko će biti brži. Jer koja korist, osim uzaludno bačenih golemih količina novca za izgradnju američkih PRO sustava (poput najmodernijeg THAAD sustava, planiranog ove godine instalirati u Južnoj Koreji), ako glavne američke suparnice, u prvom redu Rusija (koja ovladava potrebnim tehnologijama i znanjem u raketnom programu, u pojedinim elementima i superiornom u odnosu na isti američki program), javno demonstriraju svoju mogućnost neutraliziranja ili zaobilaženja takvih PRO sustava?

Da će se američko-ruski kompromis po tom pitanju teško postići, potvrđuje još jedna činjenica: Rusija kršenjem Sporazuma iz 1987. godine smatra i  američki razmještaj u Poljskoj i Rumunjskoj lansera Mk-41, koji mogu lansirati čuvene američke krstareće rakete „Tomahowk“. Ta bi raketa sazdala potencijalnu ugrozu  za ruske strateške objekte sve do Urala tj. granice s azijskim dijelom Rusije. Rusi kršenjem tog Sporazuma smatraju i američku raketu „Nega“, koju se može smatrati balističkom raketom kopnenog baziranja, kao i razvoj teških udarnih dronova koji mogu nositi balističke rakete. U tu grupu Rusi svakako svrstavaju i najavljen razmještaj modernizirane američke atomske bombe u pojedinim europskim zemljama – prije svega Njemačkoj.

Dakle, istina je, kao i uvjek, negdje u sredini. U ovom slučaju, vjerojatno, obje strane krše postignuti Sporazum, a što nije ni malo čudno. Naime, razvoj tehnologija od vremena njegovog potpisivanja 1987. g. do danas je nezamislivo napredovao. S puno manje skupih i teških materjala tj, korištenjem novih, lakših i manjih raketa visoko-tehnološki opremljenih i daljinski i satelitski upravljanih, mobilnijih, bržih i manje primjetnih – danas se postižu isti ili još veći (razorniji) učinci i rezultati.  Osim toga, i brojne manje ili vojno slabije države, koje nisu potpisnice bilo kakvih ograničavajućih sporazuma, danas razvijaju vlastitu suvremenu raketnu tehnologiju (Kina, Pakistan, Indija, Izrael, Iran, pojedine EU države, …), što glavne supersile stavlja u neugodan položaj po pitanju razvoja raketa manjeg i srednjeg dometa, ograničenog spomenutim Sporazumom.

To je poglavito neugodno za Rusiju, kojoj su mnoge od tih zemalja praktički u susjedstvu, pa i rakete manjeg dometa po nju mogu nositi karakter sigurnosne ugroze. SAD je u tom smislu puno opušteniji s obzirom na svoju geografsku izoliranost.

Sve su to elementi, koji će se u eventualnim budućim američko-ruskim pregovorima po tom pitanju morati uzimati u obzir. Suprotna varijanta je jedino, na početku teksta spomenuta – nova utrka u naoružanju, iako Pentagon, interesantno, često tvrdi, kako modernizacija američke „atomske trijade“ (strateških nuklearnih krstarećih raketa kopnenog baziranja, strateških nuklearnih podmornica i strateških bombardera) nije usmjerena prema novoj utrci u naoružanju. Međutim, takva pojašnjenja teško da mogu predstavljati ugodu za ruske i kineske uši.

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like