Rađanje regionalnog trojnog pakta Rusija-Turska-Iran

Prvi put nakon pet godina građanskog rata, sirijski vojni zrakoplovi napali su dijelove grada Al-Hasaka na sjevero-istoku zemlje, koji se nalaze pod nadzorom kurdskih snaga, izjavio je predstavnik kurdskih oružanih postrojbi YPG, Redur Xelil. Zrakoplovi su 18. kolovoza djelovali po kurdskim sigurnosnim snagama „Asaish“, a u napadu je bilo mrtvih i ranjenih.

Taj čin je nemoguće promatrati izdvojeno od procesa normalizacije rusko-turskih odnosa. Riječ je o tihom dogovoru pokušaja rješavanja sirijske krize unutar trokuta Rusija-Turska-Iran, pri čemu Rusiji pripada uloga odlučujućeg čimbenika koji utječe na službeni Damask. Kako je jedno od ključnih pitanja za uspjeh tog novog regionalnog „trojnog pakta“ i rješavanje kurdskog pitanja na po Tursku zadovoljavajući način (znajući pritom kako se Ankara pod svaku cijenu opire bilo kakvoj mogućnosti uspostave suverenog kurdskog teritorija na sjeveru Sirije uz pogranični pojas između dviju zemalja), nije teško izvući određene zaključke. Čini se kako je Damask dobio službeni signal da se vojnim putem razriješe sve dileme oko eventualnog teritorijalnog osamostaljenja Kurda na sjevero-istoku Sirije.

Dokle smiju ići kurdski zahtjevi?
Nedavno su o tome govorili i pojedini kurdski predstavnici u inozemstvu, navodeći, kako je političko i vojno vodstvo sirijskih Kurda svjesno da ne može biti govora o dobivanju nekakvog, u većem ili manjem stupnju neovisnog političko-teritorijalnog statusa unutar Sirije. Poznato je kako je i Damask, poput Ankare (ali i svih arapskih država i Irana) uvijek oštro istupao protiv mogućnosti uspostave kurdske države ali je, pritisnut izdajom turskog predsjednika Erdogana koji je podupirao protuasadove sirijske oporbene grupacije, bio primoran „zatvarati oči“ pa čak i aktivno podupirati kurdske vojne postrojbe na sjeveru zemlje koje su se borile protiv zajedničkog neprijatelja – „Islamske države“ i sunitskih ekstremističkih organizacija koje su podupirali Ankara, Rijad i Doha.

Sada se samo može postaviti pitanje, je li zračni napad sirijske vojske dovoljno jasan signal Kurdima do koje granice u svojim zahtjevima smiju ići? Osim toga, ovakav razvoj stanja u perspektivi može demoralizirati kurdske vojne aktivnosti u sklopu američkih nastojanja za oslobođenjem grada Rakke (za što su kurdske postrojbe od presudne važnosti) u koji, opet (zbog protivljenja Ankare) kurdske snage ne smiju ući, već bi to morale učiniti isključivo postrojbe na brzinu sastavljene od lokalnog arapskog stanovništva (Rakka je čisto sunitski grad i Kurdi tamo nemaju što tražiti, stav je turskih vojnih dužnosnika). I tako se iznova može ponoviti toliko puta povijesno viđen scenarij, u kojem Kurdi krvare za račun tuđih interesa, a sve na tragu obećanja svjetskih silnica o dobivanju vlastite države od koje na kraju ne ostaje ništa.
Prvi napad vladinih snaga na sirijske Kurde mora se promatrati i u svjetlu predstojećeg posjeta turskog čelnika Erdogana, Iranu. Tamo će se, između ostalog (kako je nedavno priopćila iranska agencija Fars) razgovarati o uspostavi koalicije, tj. saveza između Teherana, Moskve i Ankare za rješavanje sirijskog sukoba u idućih šest mjeseci.

Geopolitika.news u svojim analizama na ovu temu već je govorila i o mogućim ustupcima Asada, prema kojima bi on morao omogućiti ulazak određenog broja proturskih kadrova u buduće vladine strukture, a što bi uz obračun sa sirijskim kurdskim separatizmom, svakako bila solidna osnovica za postizanje širokog koalicijskog dogovora dosadašnjih ljutih protivnika, a ranije velikih prijatelja – Erdogana i Asada. Protiv takvog rješenja ni Moskva ni Teheran ne bi imali ništa jer bi i njihovi strateški interesi bili očuvani. Sve to je učvršćeno sporazumom Moskve i Teherana o korištenju iranske zrakoplovne baze za ruske bombardere koji djeluju u Siriji.

Očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije





Istog dana su ruski strateški bombarderi Tu-22M3 i bombarderi Su-34 proveli novo bombardiranje islamista u Siriji iz baze u Iranu gdje su dislocirani od 16. kolovoza temeljem sporazuma između Moskve i Teherana. Djelovali su po objektima „Islamske države“ u regiji Deir ez-Zour na istoku zemlje, pri čemu je uništeno pet velikih skladišta oružja, šest zapovjednih točaka, velik broj boraca ISIL-a, te topnički položaji i oklopna mehanizacija (info, rusko MO).

Oba napada svjedoče o tome kako je politički cilj Moskve, Irana i Damaska (a vjerojatno i Ankare) sada uokviren i konkretnim vojnim djelovanjima. A kako se oni intenziviraju, osim sjevero-zapada i juga, i u smjerovima krajnjeg sjevero-istoka i istoka zemlje, čini se kako je politički cilj vojne kampanje konačno usmjeren na očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije. Ukoliko to i nije, takvi napadi će u svakom slučaju omogućiti povoljnije startne pregovaračke pozicije Damaska i njegovih saveznika u budućim dogovornim procesima koji će prije ili kasnije uslijediti.

Sadašnji razvoj stanja iz temelja remeti američke planove po pitanju Sirije koji su nakon ruskog ulaska u „igru“ ionako konfuzni i nedorečeni, oslonjeni na donošenje ad-hoc mjera i uglavnom usmjereni na iznalaženje „umjerenih“ snaga na terenu kojima je, opet, za bilo kakav značajniji uspjeh nužna potpora „umjerenih“ država poput Saudijske Arabije, Katara i, očito donedavno Turske, koja će sada aktivnom samostalnom politikom pokušati skrojiti bliže okružje, vodeći se primarno vlastitim nacionalnim interesima koji nužno uključuju i kompromise.





Turska kritizira Zapadnu ulogu u Ukrajini

Da je stanje u odnosima Ankare i Washingtona ozbiljno narušeno, ukazuje i izjava turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua od 18. kolovoza, kada je iznio do sada nikada javno izrečene konstatacije bilo kojeg visokopozicioniranog dužnosnika iz zemalja članica NATO saveza koje se odnose na Ukrajinu: „Pogledajte što se dogodilo u Ukrajini. Oni (Zapad) su joj postojano prijetili i prisiljavali na izbor između njih i Rusije. Govorili su: ‘Ili ćeš biti s nama ili s Rusijom’. Takav put nikuda ne vodi. To što se danas događa u Ukrajini jest glavni obrazac problema u regiji.“ Naglasio je i kako je osobno još dvije godine prije početka ukrajinske krize govorio o tome, da će se, ukoliko se tako nastavi dalje, u Ukrajini dogoditi sve ovo što se i dogodilo. Zapad, prema njegovom mišljenju, mora odustati od patronažne politike jer je to „put u slijepu ulicu“.

Dolaskom novog premijera Binaliya Yildirima nakon smjenjivanja njegovog prethodnika Davutoglua (ideologa turske neoosmanske vanjskopolitičke doktrine), novi vanjskopolitički smjer zemlje najavljen je njegovim prvim riječima nakon stupanja na novu dužnost. Izjavio je kako će Turska popraviti sve porušene odnose sa svojim susjedima, a što je de facto označilo i kraj njezine agresivne vanjske politike koja je do krajnjih granica destabilizirala njezin unutarnji i međunarodni položaj. Bilo kako bilo, nakon neuspjelog državnog udara u noći 15. srpnja, Turska se vidljivo okreće politici suradnje i dogovora u regiji.

SAD seli atomsko oružje iz Turske

Zbog poremećenih odnosa između dvaju saveznika, Washington je prestao vjerovati Ankari i po pitanju zaštite njegovog atomskog arsenala smještenog u toj zemlji, te je počelo njegovo prebacivanje u rumunjsku bazu Deveselo (info: portal Euroactiv). Podsjećamo, riječ je o bazi u kojoj je nedavno u operativnu uporabu pušten snažni radarski sustav koji je dio američkog proturaketnog štita za Europu i kojem se Rusija oštro protivi, smatrajući ga direktnom ugrozom njezinoj nacionalnoj sigurnosti.

A kako je ruska strana do sada odbacivala američka usmena jamstva kako je baza u Deveselu defenzivnog karaktera i upozoravala kako je „jednostavno informatičko reprogramiranje“ i tiho dovođenje američkih nuklearnih raketa dovoljno da ta baza postane istinska ugroza za Rusjiu, nije teško pretpostaviti što će dovlačenje atomskog oružja u Rumunjsku ubuduće značiti za Moskvu.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like