Promjene u iranskom vojnom vrhu: IRAN ĆE U LIBANONU OTVORITI BAZU SA SNAGAMA ZA BRZO DJELOVANJE

Prošlih tjedana u Iranu su se dogodile značajne političke i vojne promjene te je najavljen preustroj vojnih snaga, što smo spomenuli u analizi iz poveznice:

Kao što smo tada i obećali, sačinili smo detaljnu analizu obavljenih promjena iza kojih stoje snažni politički i vojni razlozi.

U regiji su u tijeku potpuno novi politički procesi koji od Irana iziskuju znatne promjene dosadašnjeg smjera vođenja politike ukoliko želi ostati aktivni igrač. Riječ je, u prvom redu, o poboljšavanju rusko-turskih odnosa, kao i sve uvezanijoj koordinaciji američko-ruskih poteza po pitanju sirijskog sukoba. Pa iako je službeni Teheran pozdravio zbližavanje Moskve i Ankare kao nužno za stabilizaciju regije, bolji poznavatelji stanja navode kako iranska vlada u stvarnosti glede tog poteza pokazuje zabrinutost i nervozu. Iranska politika, neovisno o svojoj glasnoj retorici, uvjek se rukovodi načelom real-politike, kao što to rade mnoge zemlje koje nisu u stanju dovoljno snažno utjecati na ukupnu globalnu politiku.

Pojedini bliskoistočni mediji, poput Al-Hayata, navode kako je zbližavanje g. Putina i g. Erdogana omogućilo posredništvo kazahstanskog čelnika Nursultana Nazarbajeva, ali neki drugi navode kako je to učinio osobno izraelski premijer Benjamin Netanjahu s kojim je g. Erdogan, gotovo istodobno kao i s Moskvom, normalizirao odnose. Štoviše, nedavno su u Sredozemnom moru održane besprimjerne rusko-izraelske vojne vježbe (info: iranski analitički portal Alef), a odlukom ruskog predsjednika i izraelskog premijera, ruskim plinskim tvrtkama je omogućeno sudjelovanje u tenderu za eksploataciju dvaju izraelskih plinskih nalazišta – Leviathan i Tamar. Te aktivnost odašilju jasnu poruku i Hezbollahu i sirijskom vođi Asadu, navodi iranski portal. Međutim, Geopolitika.news smatra kako nije riječ niokakvom novom savezništvu Moskva-Tel Aviv-Ankara već o učvršćivanju ruskih pozicija na bliskoistočnoj regiji koje, ukoliko Moskva želi imati važniju ulogu, ne mogu biti oslonjene isključivo na savezništvo s Teheranom. Nešto slično kako danas čini i Washington kada balansira između interesa svojih partnera u regiji, a što se mnogima od njih ne sviđa, poput Turske po pitanju američke potpore sirijskim kurdima. Međutim, to ne znači kako Turska zbog toga više neće htjeti ostati američki vojni saveznik u sklopu NATO-a. Velike sile ipak imaju puno šire globalne interese ali i puno veću globalnu odgovornost, i to svi dobro znaju.

Po Iran je sada puno veći problem budućnost Sirije o kojoj on i Rusija imaju vrlo bliske strateške poglede. Ali oni su pritom i dovoljno različiti: Rusiji je primarno stabilizirati stanje u Siriji i očuvati svoju vojnu nazočnost u toj strateški najvažnijoj arapskoj zemlji kroz tamošnju pomorsku bazu u Tartusu i novim zračnim bazama koje su uspostavile tijekom aktualne vojne pomoći Damasku, a za Iran je primarno očuvati „os otpora“ Iran-Irak-Sirija-libanonski „Hezbollah“. Ukoliko se zna da Turska i Izrael tim iranskim stavovima proturječe, nervoza Teherana zbližavanjem Rusije s Turskom je razumljiva.

Osim toga, paralelno s borbama protiv terorističkih organizacija na terenu vode se i zakulisne rasprave na najvišoj međunarodnoj razini, u osnovi – između Moskve i Washingtona – o političkoj budućnosti Sirije, pričemu sve više sazrijeva mišljenje i unutar američkog vojno-političkog ustroja kako vojnog riješenja za tu zemlju nema. Ruska strana to isto naglašava već svo vrijeme od početka sirijske krize.





U takvim okolnostima Iranu prijeti ostati izvan „igre“ zbog svojih „tvrdih“ stavova, prema kojima se najprije vojnim akcijama moraju slomiti sve terorističke pojavnosti unutar Sirije. Teheran je od Moskve ranije izvješćen o promjenama regionalnih odnosa i nužnosti njegovog aktivnijeg učešća u istima.

Očito ne želeći biti izoliran od budućeg pregovornog procesa, u Iranu su izvršene prve političke kadrovske promjene. Tako je 20. lipnja ostavku podnio zamjenik ministra vanjskih poslova Amir Hossein Abdollahian zadužen za pitanja Bliskog istoka. Bio je blizak konzervativnim krugovima zemlje. Radi se o iskusnom diplomatu s najvećim utjecajem na iransku politiku po pitanju Sirije, Iraka i Jemena. U svezi toga u više je navrata boravio u Moskvi, a bio je trn u oku državnom vrhu Saudijske Arabije. Međutim, bilo kakvo znatnije poboljšanje odnosa Teherana i Rijada tim potezom malo je moguće s obzirom na njihova velika geopolitička razmimoilaženja, o čemu svjedoče i oštre riječi upućene bahreinskim vlastima (iza kojih stoji Rijad) od strane utjecajnog iranskog generala Qasema Soleimania, koji je 23. lipnja iz Sirije izjavio, kako tamošnja dinastija Al-Khalifa može biti svrgnuta narodnim ustankom ukoliko iznova ne razmotri odluku o oduzimanju državljanstva poznatom šijtskom duhovnom vođi šeiku Issi Qasemu. Za novog iranskog zamjenika ministra vanjskih poslova koji će se baviti Bliskim istokom imenovan je dosadašnji stručnjak za Afriku Jaber Ansari, poznat kao kritičar iranske vojne nazočnosti u Siriji. To bi mogla biti potvrda kako će Teheran tražiti i diplomatski način riješenja sirijske krize i tako si osigurati mjesto u pregovaračkom procesu.

Iran je u smislu vojnog utjecaja na zbivanja u Siriji upravo dosegao svoj vrh i za više od toga trenutačno nema mogućnosti. Osim toga, na sirijskim bojišnicama pretrpio je neočekivano velike vojne gubitke, čak i u najvišem časničkom kadru, unutar nositelja njegove intervencije u toj zemlji – elitne postrojbe Korpusa straže islamske revolucije (djeluje izdvojeno od iranskih oružanih snaga, a ima i veliki utjecaj u ekonomskim zbivanjima u Iranu). Zato su bili nužni drastični potezi.





Tako je 10. lipnja šef Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost admiral Ali Shamhani imenovan za glavnog koordinatora po vojnim, političkim i sigurnosnim pitanjima između Irana, Rusije i Sirije. On ima snažan ugled i kao vojnik i kao iskusni diplomat. Dugo je rukovodio pomorskim snagama Korpusa straže islamske revolucije, a svojedobno je bio i ministar obrane. Poznavatelj je arapskog jezika, a znakovito je, da je 2004. g. nagrađen saudijskim oredenom (bivšeg) kralja Abdul Aziza za ulogu u normalizaciji odnosa dviju zemalja (pok. kralj je pred kraj života nastojao normalizirati odnose Rijada i Teherana, a što je njegovom smrću zaustavljeno te se iznova krenulo u njihovu radikalizaciju). Poznat je i kao prijatelj iranskog vrhovnog vjerskog vođe Alija Hameneia. Pojedini analitičari u imenovanju Shamhanija vide nastojanja vlade za smanjenje utjecaja zapovjednika specijalnih postrojbi „Quds“ pri Korpusu straže islamske revolucije, spomenutog generala Soleimanija koji ustrajava na vojnom riješenju sirijskog sukoba. Iranski medij The Teheran Times je povodom toga napisao, kako imenovanje Shahmanija znači početak realističnije i konsolidirane iranske regionalne politike. Radi se o osobi od povjerenja i liberalnih i konzervativnih krugova.

Nove ugroze i unutar samoga Irana od strane separatističkih težnji kurdskog stanovništva na sjevero-zapadu, do istih sa strane arapskih sunitskih plemena na zapadu zemlje uz granicu s Irakom, primoravaju Iran osnažiti svoje oružane snage. Nužne su korjenite kadrovske promjene zastarjelog modela funkcioniranja vojske i problema sa zapovjednim kadrovima, nakon islamske revolucije 1979. g. školovanih isključivo u iranskim vojnim akademijama po starim obrascima koji nisu pratili promjene vojnog funkcioniranja suvremenog tipa. Oslanjanje na spomenuti Korpus straže koji niti nije u sastavu OS više ne odgovara realnom vremenu.

Da bi se očuvalo jedinstvo društva ali i uloga Korpusa straže islamske revolucije u Iranu, 5.lipnja ajatolah Ali Hamenei imenovao je generala Korpusa straže Mohammada Hosseina Bagerija za zapovjednika Združenog stožera iranskih oružanih snaga i tako po prvi put u povijesti razmijenio kadrove dviju odvojenih vojnih struktura. Međutim, važno je naglasiti kako je smjenjeni general Hasan Firuzabadi, koji je od početka ustroja Združenog stožera 1989. g. pa do sada bio na njegovom čelu, bio gorljivi pristalica dogovora oko iranskog atomskog programa kojemu je upravo danas prva godišnjica. Suprotno njemu, novi zapovjednik general Bageri je bio veliki protivnik njegovog potpisivanja, pa se ovo kadrovsko riješenje može promatrati i kao jasan ajatolahov signal Zapadu glede smjera irnske politike. Novi zapovjednik pod svojim utjecajem drži i ključnu kadrovsku obavještajnu strukturu zemlje i jasno raspoznaje ugroze sigurnosti Irana koje dolaze izvan njegovih granica.

A da se novi šef vojske ne šali, pokazuje i njegov odlazak 28. lipnja u Libanon, gdje se 3. srpnja u Beirutu sastao s čelnikom „Hezbollaha“ šeikom Hassanom Nasrallahom. Razmatran je preustroj i modernizacija taktike i vojne strukture „Hezbollaha“ nakon pogibije koordinatora njegovih postrojbi u Siriji M. Baddreddina. Ona podrazumijeva pretvorbu te organizacije u potpuno mobilnu vojnu strukturu koja bi bila u stanju izvoditi „dugotrajne intervencije gotovo po čitavoj zemaljskoj kugli“. Pojedini ruski i izraelski vojni analitičari to ne prometraju u doslovnom smislu jer ta organizacija i sam Iran nemaju dovoljno sredstava za osiguranje zračnog transporta i desantiranje pri tolikim ambicijama. Ali, u svakom slučaju se radi o njihovom ozbiljnom nastojanju za ustroj snaga za brzo djelovanje koje bi mogle autonomno i dugotrajno voditi ograničene operacije u zemljama Bliskog istoka. Iran nastoji od „Hezbollaha“ formirati mobilne brigade osnažene desantnom tehnikom, topništvom i sredstvima PZO, po obrascu kako je to SSSR činio kroz kubanske postrojbe koje su sudjelovale u operacijama u Angoli i Etiopiji. „Hezbollah“ u tome već ima puno iskustva kroz sudjelovanje u borbama u Siriji, Iraku i Jemenu, a što će vjerojatno i ostati budući prioritet novoustrojenih snaga. „Hezbollah“ ima vrlo snažnu agenturu diljem Afrike ali i Južne Amerike i vrlo je utjecajan u gospodarskim biznis strukturama kroz položaje tamošnjih libanonskih šijta.

Obučni kampovi otvorit će se u Iranu i jedan u predgrađu Beiruta, a tematika obuke uključivat će i cyber-zaštitu i hakerstvo, kao i uporabu bespilotnih letjelica. Zapovjednik snaga za brzo djelovanje bit će Haj Mohsen (ranije zvan Fuad Shukr) koji je nedugo prije zamijenio ubijenog Baddreddina na položaju glavnog koordinatora „Hezbollahovih“ postrojbi u Siriji.

Važno je naglasiti kako ovaj projekt ide sinkronizirano s projektima reformiranja šijtskih milicija u Iraku, Siriji i Jemenu, a za koje je već dugo lobirao general Soleimani. Grubo kazano, radilo bi se o formiranju tamošnjih vojnih formacija šijta po principu iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Sve ovo zajedno ukazuje kako Iran mijenja taktiku ali ne i strategiju za ostvarivanje svojih interesa u regiji. Očito je kako će Teheran pojačati svoju diplomatsku aktivnost usmjerenu mirnom riješenju krize ali će paralelno osnaživati vojne strukture i kod kuće i u državama sa znatnim brojem šijtskog stanovništva, što uključuje koncepciju produljenja vođenja lokalnih borbi po čitavom perimetru Bliskog istoka, kao protutežu agresivnoj sunitskoj dominaciji iza koje otvoreno stoji Rijad.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like